Lutonjica Toporko i devet župančića

Lutonjica Toporko i devet župančića jedna je od pripovjedaka iz knjige bajki  “Priče iz davnine” Ivane Brlić Mažuranić. Radnja započinje događajem kada župan ugleda male javoriće kojima nedostaje vode za rast i odluči im pomoći. To sve vidi djed Neumijka, čarobnjak koji odluči pomoći županu tako što mu daruje devet sinova koji su se pretvorili upravo iz tih javorića.

Pripovijetka prati život devet javorića i njihovog brata grabića Lutonjice Toporka. Slijedi niz zanimljivih i napetih dogodovština u kojima saznajemo koliko je bitno živjeti u skladu s prirodom, slobodno i bez ikakvih granica prema njoj i prema ljudima.

Radnja pripovijetke se odvije u davna vremena u jednoj županiji. Glavni je lik Lutonjica Toporko, maleni dječak koji je svojom hrabrošću, odlučnošću i vještinama uspio osloboditi svoju braću i natjerati župana da vidi u čemu je pogriješio.

Vrsta djela: pripovijetka (bajka)

Mjesto radnje: u jednoj županiji

Vrijeme radnje: nekada davno

Tema djela: nastanak, odrastanje i život župančića i Ljutonjice Toporka.

Ideja djela: Moramo poštivati prirodu i živjeli u skladu s njome. Ne smijemo graditi granice niti prema prirodi niti prema ljudima.

Kratak sadržaj

I.

Jednoga dana župan Jurina je odlučio prošetati po svojoj županiji da vidi treba li nekome pomoći. Tako je došao i do mjesta gdje je upravo izraslo devet malenih javora. No, vode nije bilo nigdje. Žalili su se županu javori kako im nedostaje vode za rast pa im je župan odlučio pomoći. Naredio je kmetovima da do njih dovedu vodu. I tako su kmetovi odmah iskopali veliku grabu kroz koju su naveli potok te je voda potekla do javora i do njihovih korijenja. Župan im je rekao da se sada dalje snalaze sami i bore za rast. Odmah nakon toga, zbog velike količine posla, župan je i zaboravio na javore.

Za vrijeme dok se župan bavio javorima, nebom je prolazio djed Neumijka. Djed Neumijka se nikada ne smije, ne brije niti podrezuje nokte. Na nogama nosi opanke, a na glavi košaru koju puni vodom. Opanci mu pomažu da lagano korača oblacima pa tako u dva koraka prođe cijelo nebo. Na izvoru skuplja vodu u svoju košaru pa je prosipa kao rosu po livadama. Svojom bradom tjera vjetar, noktima reže oblake, a tamo gdje treba i kišu zaustavi. On može rastjerati i maglu kako bi sunce moglo lijepo grijati i pšenica klijati.

Onoga dana kada je župan pomagao javorima, sve j evidio i djed Neumijka. On je volio sve koji su se na bilo koji način brinuli o prirodi. Tako je volio svakoga tko bi ispravio i malenu vlat trave, a onoga tko bi pomogao stablu, prozvao bi ga bratom. Za njega ne postoji bolji čovjek od onoga tko se brine o šumi i livadama. Otkada zna za sebe, djed s oblaka gleda ljepotu šuma, a ako ugleda gdje koju kuću, djed si misli da to ne može biti ništa posebno.

Kada je djed vidio da župan pomaže javorima, zaključio je da je on dobar čovjek i da će mu pomoći. Tako je svakoga dana djed brinuo o javorima, donosio im je rosu, kišu i sunce. A svih devet javora je raslo svakim danom sve više. Uz njih, rastao je sve više i jedan maleni grabić. Žurio je stići javore, no nikako to nije mogao.

I tako su prošle tri godine, a jednog jutra je župan Jurina izašao na kulu u svome gradu. Ogledao se oko sebe i dobro je promotrio cijelu županiju. Bilo mu je drago što se sve zazelenilo, no kada je opazio onih devet javora, obuzela ga je tuga. Sjetio se kako su njegova muška djeca umrla kao da ga je netko urekao i sam sebi je rekao kako bi bio sretan da on u svom dvoru ima takvih devet krasnih župančića. Čim je to izgovorio, pred njim se na kuli ukazao starac. Doimao se neurednim, haljina mu je bila neugledna, a bradu nije češljao. Izgledao je siromašno, no, tko god bi mu se zagledao u oči odmah je znao da se radi o velikom čovjeku.

Starac je rekao županu da pošalje sluge na livadu gdje rastu javori, da ih posijeku i neka mu donesu devet malenih panjeva. Za to vrijeme, župan je morao pripremiti devet kolijevaka i isto toliko dadilja. Dadilje će zobati malene panjiće otkada se pojavi prva zvijezda pa sve do pola noći. Tada će maleni panjići oživjeti i dvor će imati devet malih župančića. Starac mu je na kraju savjetovao da na župančiće previše ne pazi jer oni su javori i moraju rasti i po suncu i po kiši, po mrazu i rosi. Samo tako će stasati u prave momke. Kada mu je to sve naredio, djed Neumijka je nestao s kule.

Župan je još istoga dana naredio svojim slugama da odu i posijeku javore. I otišao tako dvorski sa slugama po javore pa kaže da posijeku i maleni grabić. Odnijeli su ih u dvorski perivoj, a tamo ih je čekala Jelena, žena županova. Dadilje su zibale kolijevke kako im je bilo rečeno, od prve zvijezde pa do ponoći nakon čega su zaspale. Kada su se probudile, ugledale su u kolijevkama devet malenih momčića, rumena lica poput jabuka.

Jelena je bila jako sretna, ali joj je bilo teško što ne smije malene župančiće unijeti u dvor. Odlučila je narediti slugama da rasprostru svilene šatore koji će ih braniti od sunca i mraza. Jelena se nije mogla pomiriti s tim da njezina djeca uslijed tolikog bogatstva moraju odrastati vani na jakom suncu i zimi.

Iste te noći, djed je došao vidjeti momčiće pa se jako naljutio kada je ugledao šatore. Djed je zaključio da je potratio devet javora te je otišao. A pošto te prve noći rosa nije pala na djecu, tako su njihove glave ostale gole. Dobili su svilene kape kako im se glave ne bi vidjele te su rasli svakoga dana sve više. Svi su im se u dvoru razveselili osim jedne crne duše.

II.

Kada su sluge smjestili panjiće po kolijevkama, ostao je samo maleni grabić. Dvorski je uzeo grabov panjić i bacio ga drvodjelji da mu napravi držalo (toporište) za alat. Upozorio ga je pritom da pazi kako ga ne mi zamijenio s drugim drvetom jer će on to vidjeli po njegovom crvenom srcu.

I odnio drvodjelja grabov panjić svojoj kući i sve ispričao svojoj ženi. Baka je sve pozorno slušala i razumjela, a nakon toga smislila i plan. Ništa nije rekla već je otišla u kolibu te iznijela iz nje staro korito te ga položila van na mjesečinu. Složila je krevet od slame i položila u njega slamu i grabov panjić. Nakon toga počela je zibati korito sve do pola noći. Već je i zaspala, a kada se trgnula iz sna ugledala je malenog dječaka.

“… malešan kao ruka, tanašan kao šipka.”

Baka je bila sva u čudu pa je pohitala po drvodjelju. Dječak im je rekao da ga ne unose u kolibu jer on mora ostati vani kako bi ga rosa okrijepila i kako bi mu noć hladila ruke i noge. Baka i drvodjelja su bili iznenađeni koliko je dječak pametan te ga ostave vani kako je i poželio. Tako je baka svake noći iznosila dijete s koritom van.

Djed Neumijka je svake noći posjećivao dječaka bez obzira na vremenske uvjete. Baka ga je nazvala Toporko. Sve se činilo idealno, ali drvodjelja je bio u panici jer nije znao od čega će sada napraviti držalo. Dvorski je bio zao čovjek i znao je da će on odmah primijetiti da to nije grabić jer nigdje neće moći naći takvo isto crveno srce kakvo on ima.

Za to vrijeme, župančići su u perivoju sve više rasli, a i Toporko kod bake i drvodjelje. No, razlika je bila u njihovom izgledu. Župančići su bili rumeni, snažni i visoki skoro županu do pojasa, a Toporko je bio sitan i tanak, a tvrd.

Župan je bio jako sretan što ima takve sinove i htio je za njih učiniti sve kako bi im život bio lagodniji. Tako je oko perivoja dao sagraditi visoki zid kako im ne bi smetalo sunce, a po noći im ne bi došla neka zvijer. S druge strane, kod drvodjelje nije bilo ničega, samo ledina, a mali Toporko je bio izložen svemu pa su mu po noći nekada oko glave njuškale kuna i lisica.

Župan je svojoj djeci omogućio najbolje, poučavao ih je svemu, učili su ratovati, a imali su i učene ljude koji su se brinuli za njihovo obrazovanje. A Toporko, čim je malo odrastao, počeo je lutati šumom. Otišao bi ujutro i vratio se navečer. Baka je dječaku nadjenula nadimak i prozvala ga “Lutonjicom”. Toporko je svakoga dana bio sve mudriji, a baka, drvodjelja i cijelo selo, čudili su se kako je tome tako. On je bio mudar poput starca. No, nisu znali da je djed Neumijka svake noći vodio duge razgovore s njime, a djed je biojako pametan.

Jednoga dana, kada je Toporko malo narastao, djed mu je odlučio ispričati kako je nastao. Ispričao mu je za devet javorića s kojima je odrastao. Toporko je skočio i viknuo kako bi bio jako sretan da može upoznati svoju braću. Djed se na to mrzovoljno nasmijao i rekao mu kako ih ne može upoznati jer je oko njih veliki zid. No, onda je dobro razmislio i sjetio se kako u zidu postoji sedmi kamen sa sunčane strane koji je tanak i slabo postavljen. Rekao je Toporku da tamo pokuca i pozove svoju braću.

III.

Bilo je podne i sunce je pripeklo. Cijeli dvor je klonuo od vrućine, samo su župančići šetali svoje konje uz zidove kako bi bili u hladu. Kako su šetali uz sam zid, tako su najednom čuli kucanje. Prislonili su uši na zid i slušali, a s druge strane se začuo glas koji ih zove:

“Devetero braće moje,
Otvorite dvore svoje!
Ručicama pritisnite,
Nožicama otisnite!”

Župančići su bili u čudu jer nikada nisu čuli glas s te strane zida. Bili su sretni i počeli su svojim snažnim nožicama gurati kamen. I malo nakon toga, nastala je rupa u zidu. Braća su provirila kroz okno i ugledala Toporka.

“Spolja stoji sitan, garav sirotinja Toporko: na glavi mu čupava šubarica, na ramenima gola košuljica; a iznutra, glava do glavice, natiskalo se devet župančića, rumenih i jedrih ko rumene jabuke: kalpaci im svilom opšiveni, plave dolamice zlatom izvezene.”

Upitali su ga zašto ih zove svojom braćom. Na to im Toporko kaže da im je došao reći da su niknuli na istom mjestu kao i on i uzimali vodu iz istog potoka. Ispričao im je cijelu priču, a Župančići su se čudili jer to nisu znali iako su imali najbolje učitelje. Još više su se čudili tome da imaju brata i to tako različitog od njih, a čudili su se i svijetu izvan zidina. Toporko se s druge strane čudio svemu što su župančići imali.  I ovaj razgovor bi se još dugo vodio da nisu začuli čuvare i pse pa su se brzo razišli, a Toporko je položio kamen onako kako je stajao prije.

Sljedećeg dana, župančići su se sastali ispred šatora nakon spavanja te su redom stali pričati o snovima koje su snivali. Sanjali su o livadi, o potoku, o šumi, lisici i kuni. Zaključili su da će pitati oca mogu li izaći izvan zidina kako bi sve to vidjeli.

Toga dana župan je trebao ići jahati s dvorskim, ali kako su ga župančići pitali mogli li oni ići s njime, on je odlučio ovoga puta povesti njih. Zaključio je da su sada već odrasli i da žele upoznati svijet. Rekao je dvorskom da ne treba sedlati svoga konja već da mu pripremi najboljeg i najbjelijeg konja i osedla još devet vranaca. Neka ih ukrasi srebrom i okiti svilom. Dvorski je bio jako ljut te iako je znao za koga su vranci, a za koga je bijelac, ipak upita župana. Župan nije uočio ljutnju kod dvorskog pa radosno odgovori da je bijelac za njega, a vrančići su za župančiće.

I tako je dvorski pripremio konje i župan se otisnuo sa svojim sinovima preko polja. Pročulo se u selu da je župan izašao sa svojim sinovima i svi su izašli kako bi ih dočekali i vidjeli. Svi su veselo kliktali, jedino je dvorski sve promatrao s ljutnjom sa zidina. Razmišljao je o tome kako je bilo prije kada župan nije imao sinove.

Župan ga je prije svuda zvao, a sada kada ima sinove ne pita za njega. Jako se razljutio, zalupio je gradskim vratima, ostavio sluge te otišao do svoga dvora. Bio je toliko ljut da je ženi rekao kako župančići moraju poginuti i to od njegove ruke. Žena mu je rekla kako se ona ne čudi takvoj situaciji jer cijeli život je na usluzi županu, prije je služio samo njega, a sada mora i njegove sinove.

Tada kaže dvorski svojoj ženi da mu donese sjekiru i to onu najbolju. Kada je ugledao sjekiru, dvorski se sjetio kako je drvodjelji dao da mu napravi držalo. Naime, ovo je bio već u jako lošem stanju. I otišao je tako k njemu, ni ne znajući što se dogodilo s grabićem.

Kada je prilazio kolibi, stari drvodjelja je pretrnuo jer je odmah znao zašto ovaj dolazi. Dvorski ga je upitao gdje je njegov grabić i nazvao ga lijenčinom, a u taj čas, stane ispred njega baka. Odgovori mu da se grabić treba prvo dobro posušiti i da će držalo biti gotovo do sutra. Dvorski nije bio zadovoljan odgovorom, no nije mogao ništa nego reći da će doći sutra po njega. Ponovo je naglasio da ga ne pokuša prevariti jer će to znati. Grabić mora imati crveno srce.

Kada je dvorski otišao, drvodjelja i baka su bili u brizi jer nisu znali kako će riješiti situaciju. Tada iz šume izviri Toporko i zamisli se ne bi li došao do rješenja. Pošto nije mogao ništa smisliti, odlučio je otići do nekoga tko je pametniji od svih njih. Nestao je u sumraku, izgubio se preko livada i šikara…

Drvodjelja i baka su sjedili i čekali, pala je već i noć, kada se konačno vratio Toporko. Trčao je brzo, a odmah kada je stigao umirio je baku i drvodjelju govoreći im da ima rješenje. Rekao je drvodjelji da kada bude radio držalo da dobro pazi na njegovo srce. Tada je bacio baki u krilo svoju šubaricu da mu je čuva dok se ne vrati iz svoje službe. Zatrčao se po travi i sagnuo u trku, a kada se prebacio naglavačke u travi, našao se pred starcima u obliku grabovog panjića.

Drvodjelja odmah uhvati grabića i počne izrađivati držalo. Baka je s druge strane bila jako tužna te je briznula u plač grleći šubaricu svoga Toporka. Još iste večeri, drvodjelja je izradio držalo i sutradan ga je odnio dvorskom. Kada je dvorski ugledao crveno srce na držalu, znao je da se radi o onom istom grabiću kojeg mu je dao te je bio zadovoljan.

IV.

Noć se nadvila nad krajinu, a dvorski je uzeo sjekiru i krenuo prema gradu. Župančići su već mirno spavali i nitko nije ni slutio da im se sprema veliko zlo. Kako se sve više približavao gradu, odlučio je prvo isprobati sjekiru da vidi je li dobra. Zamahnuo je njome, a držalo se zanijelo i trgnulo unazad. Rastavila se sjekira od držala, udarila ga u čelo, a oštrica je pala dvorskom na lijevu ruku te mu odsjekla palac. Dvorski je ostao ležati na zemlji, a držalo, kako se dva puta prebacilo tako se ponovo pretvorilo u Toporka.

Ogledao se kratko Toporko oko sebe pa je odlučio otići do gradskih zidina i pronaći sedmi kamen kojeg će moći odvaliti. Ušao je među gradske zidine i viknuo braći da moraju odmah bježati jer im je život u opasnosti. I tako su svi pohitali kroz isti onaj otvor kroz koji je ušao Toporko i ubrzo su se našli usred livade.

Noć je bila tiha, a livadu je obasjala mjesečina. Župančići su zabili svoje mačeve u zemlju oko lipe i prekrili ih da se ne vide. Kada su to napravili, župančići su se pitali što dalje. Toporko se zagledao u nebo i pozvao je djeda Neumijka. U taj čas, počeo se spuštati jedan oblak na kojemu je bio djed, a oko njega devet malenih oblačića i deseti oblačić od magle.

Djed je zapovjedio župančićima da zajašu oblake, a Toporku da sjedne na oblak magle te su se ubrzo našli u visini iznad grada. Djed je počeo koračati oblacima, a nakon što je zakoračio samo tri puta, stigli su do gore na sljemenu.

Dok je dorski otvorio oči, djed je već bio daleko izvan grada sa župančićima i Toporkom. Jelena je shvatila da nema župančića.

Župančići su se čudno osjećali na zelenoj gori, a još čudnije je bilo i djedu Neumijki s njima. Djedu su se župančići svidjeli, zaključio je da su pravi junaci, ali njegovo oštro oko primijetilo je sav nakit kojim su bili okićeni. Rekao je župančićima da moraju naučiti sedan mudrosti za koje nikada nisu čuli te su tako postali njegovi đaci. Toporko je već poznavao djeda i pomislio je kako ovo ne sluti na dobro jer su se župančići sigurno zamjerili djedu zbog nakita kojim su okićeni.

V.

Kako je Toporko i mislio, tako je i bilo. Djeci nije bilo lako uz djeda Neumijka. Djed je spavao na tvrdom kamenu u pećini, a Toporko i župančići oko njega, zavisi kako uhvate mjesto. Djed im nije davao večeru niti bilo koji drugi obrok. Jedino su ujutro dobili šaku lješnjaka te su to trebali rasporediti kroz cijeli dan. Nakon doručka, išli su s djedom do proplanka nadomak grada gdje su teško radili. Morali su nositi vodu u košari, dizati maglu te dijeliti rosu. I sve to za cijelu županiju koja je bila velika. Kao da to sve nije bilo dovoljno, djed je još djeci rekao da moraju micati oblake kako bi nad gradom sijalo sunce.

Djed ih je učio svemu, kako mogu na oblaku poletjeti, kako hodati po gori i kako mogu križati s oblacima. Svemu ih je učio, ali samo jednom nije. Bio je mudar i odlučio je da ih ne nauči kako se mogu spustiti s oblakom na travu.

Djed Neumijka imao je jednu opaku naviku. Kada je ujutro htio sići s gore, nije išao stazom već je sjeo na maglu pa se njome spuštao niz litice ili šumama. Zato mu je i odjeća bila zmazana, a brada raščupana. Kako su svakoga dana župančići silazili s djedom tako im je svakoga dana nešto nedostajalo. Prvi dan su izgubili pokrivala za glavu pa su ostali ćelavi, drugog dana ostali su samo u košuljici, a trećeg dana izgubili su i čizmice. Kada je četvrtog dana pala kiša, župančićima je narasla kosa sve do ramena. Nitko ih ne bi prepoznao.

Župančići se nisu žalili, a djed je bio sretan i ponosan. No, rekao im je da imaju još puno toga za naučiti do sedme mudrosti. Toporko se s djedom nije složio i razmišljao je o tome kako su župančići svih sedam mudrosti naučili kroz jednu. Župančići su s Toporkom i dalje marljivo radili i nisu se ni najmanje bunili.

Toporko je znao da je djed tvrd i da braću čeka još puno rada te mu je bilo jako žao. Odlučio je pomoći braći i izvesti ih iz takve robije. Toporko je znao da djed ima mudrosti kako ih uhvatiti pa je razmišljao kako bi mogao sa župančićima pobjeći do grada. Razmišljao je dugo i zaključio da će pokušati, ali mora saznati kako se silazi s oblaka.

Jednoga popodneva, djed Neumijka je sjeo u hladu, u šumi te je odmarao. Župančići su zaspali, a Toporko je pričao s djedom. Toporko je odlučio iskoristiti priliku te upitati djeda zašto ih ne nauči kako će sami sići s oblaka. Djede se nasmijao i rekao da nema smisla da ih nauči jer svejedno to ne bi mogli. Da bi se spustili s oblaka, moraju imati nešto svoje za što bi se prihvatili.

Tada je Toporko zamolio djeda da ga pusti da ide brati lješnjake. Rekao mu je da će nabrati 12 košara, od kojih će polovicu dati njemu, a drugu polovicu će on podijeliti sa župančićima. Djed je jako volio lješnjake pa je odlučio pustiti Toporka. No, rekao mu je da se mora vratiti dok mjesec izađe te ga je upozorio da pazi da ne pobjegne. Toporko mu je rekao da ne može nigdje sa svojim sitnim nožicama, uzeo je košare i otišao. Otišao je do staze i stao na panj. Čekao je da netko prođe…

VI.

U županovom dvoru vladala je tuga. Županu nije bilo jasno gdje su nestali župančići i tko je zapalio šatore. Pozvao je sluge i vrače kako bi mu pomogli i krenuli su analizirati. Na kraju su zaključili da su župančići izgorjeli.

Župan je bio jako tužan i nikako se nije mogao smiriti. Svakoga dana jahao je proplancima i šumama. Tako je i toga dana prošao cijelom gorom te se tužan vraćao kući kada je ugledao malenog stvora. Bio je sitan poput cvrčka. Podbočio je lakat i okrenuo glavu, a kada je župan stigao do njega, lijepo ga je pozdravio i upitao zašto je tužan. Župan se čudio što se on oko toga brine, a Toporko mu je odvratio da će mu pomoći za pola vreće lješnjaka.

Župan bi mu dao i pola županija, ali je znao da mu nitko ne može pomoći. Tada je Toporka uzeo k sebi na sedlo te su krenuli prema gradu. Toporko je govorio županu da ga ništa ne pita nego da sutra u podne naredi svima da dođu do lipe. Još mu kaže da je bitno da dođu svi bez oružja, samo sa sjekirama bez držala. Ako će i jednom od prisutnih njegovo držalo pasati na sjekiru i ako taj još nema i jednog prsta na lijevoj ruci, to znači da je taj zlotvor i može mu i odsjeći glavu kako bi mu se sinovi vratili.

Župan mu nije povjerovao, ali je bio toliko očajan da bi pokušao sve što treba. Rekao je Toporku da će učiniti tako kako mu je on rekao. Stigli su u dvor i župan je naredio da daju za Toporka pola vreće lješnjaka. Toporko je još zamolio da vreću zavežu i da stave na nju pečat jer je tako planirao odjahati u goru. Župan se na to nasmijao i shvatio je to kao šalu, izdao mu je pečat, a Toporko se uputio s vrećom na leđima do drvodjeljine kolibe.

Bila je lijepa večer, a baka je upravo išla poljem vidjeti je li lanu naudila suša. Toporko ju je odmah primijetio, došuljao se do nje i tihim joj glasom rekao da nikome ne govori da ga je vidjela. Zamolio ju je da nađe njegovu šubaricu i sutra dođe s njome na livadu. On će se spustiti s oblačka magle sa svojom braćom, a ona neka mu brzo pruži njegovu šubaricu i neka je nikako ne ispušta. Kada je to rekao, Toporko je nestao.

Baka je povjerovala Toporku, ostavila je lan i otišla kući potražiti šubaricu. Toporko je preko polja otišao do županove konjušnice i rekao konjušaru da ima županov pečat i odobrenje te da mu da jednog najbržeg konja. Konjušar je povjerovao Toporku zbog pečata i dao mu najbržeg konja. Pomogao mu je da se popne i dodao mu vreću, a Toporko je već letio poljima…

Taman se pokazao mjesec kada je Toporko stigao s lješnjacima kod djeda. Djedu su porasle zazubice od lješnjaka pa je odlučio pozvati i župančiće na večeru. Toporko im je savjetovao da ne jedu nego da samo hrskaju kako bi sljedeće jutro prevarili gladnu zoru. Djed se lijepo najeo i pohvalio Toporka jer je donio ukusne lješnjake kakve do sada nije nikada jeo.

VII.

Djeda je prevarila kasna večera pa kako nije bio gladan, zaspao je ujutro. Župančići i Toporko su se probudili pa su brzo odlučili sjesti svaki na svoj oblačić i uputiti se u planine. Zazviždali su vjetru da ih drži na okupu i otisnuli su se proplancima. Uskoro su stigli do ravnice i livade. Tamo ih je čekala baka sa šubarom. Pružila je baka šubaricu prema Toporku i župančićima, dugo su se borili i uspjeli. Popadali su svi na livadu, a oblaci su se vratili nazad u visine.

Svi su bili sretni, a uskoro se oko njih pokazalo i sunce. Tada ih Toporko požuri i kaže baki da mora prisustvovati zboru. Svi zajedno uputili su se hitro preko polja kako ne bi zakasnili.

VIII.

Župan Jurina je sjedio pod lipom na srebrom okovanom prijestolju koji je bio malo podignut, na dvije stepenice. Okupilo se mnoštvo oko župana, a on se osjećao čudno jer nije imao oružja, vitezova ni vlastele uz sebe. Još ga je više mučilo to što će sada svi vidjeti njegovu tugu.

Uskoro je župan primijetio da se približava jedna starica s djecom. Bio je sretan kada je ugledao Toporka i rekao mu je da se još samo u njega uzdaje. Toporko mu je rekao da je doveo svoju staru majku kako bi njega mogla poslužiti na zboru te ga je upitao smiju li njegova braća sa strane gledati zbor. Župan se nasmijao i dopustio im te su oni sjeli iza župana uz lipino deblo. Toporko je skinuo šubaru i dao je baki da mu je čuva.

Baka je primila Toporkovu šubaricu, a on je stao pred župana. Okrenuo se Toporko u zraku i pretvorio se u držalo. Svi su zanijemili, a župan im kaže da isprobaju na čiju sjekiru paše držalo. I probaš redom svi, a svima je držalo bilo preveliko. Jedino je pasalo dvorskom u sjekiru.

Župan je narodu rekao da odstupi, a samo neka dvorski ostane. Naredio je dvorskom da izvadi lijevu ruku iz njedra, a u taj čas, dvorski nasrne na župana nožem. Župan nije imao oružje, a svi su bili zapanjeni te su mislili da će župan poginuti. No, županu su u pomoć priskočili župančići s mačevima i proboli dvorskom desnu ruku.

***

Župan je odmah prepoznao svoje sinove jer su ga obranili mačevanjem kojim ih je sam župan naučio. Župan je bio toliko sretan kada je shvatio da su to njegovi sinovi, da je od sreće zaplakao. Jedino je baka bila tužna jer nije bilo njezinog Toporka. Baka je plakala kad joj je najednom netko dobacio držalo. Kako je držalo letjelo, tako se i prebacilo u zraku te je baka u zagrljaju dočekala svog Toporka.

Kada je baka izljubila Toporka, rekla mu je da pazi kako joj ne bi zaprljao odjeću jer zbor još nije gotov. Nakon što se smirila euforija, župan je rekao svojim sinovima i Toporku da mu ispričaju kako se sve dogodilo. Na to je župan pitao Toporka što želi za nagradu. Toporku i župančići su se složili da će im najbolja nagrada biti rupa u zidinama kako bi se mogli stalno viđati.

Župan je zaključio da je uzalud dizao zidine te je zapovjedio svima da krenu prema njima i da ih sruše. Narod je zadovoljno pohrlio prema zidinama kako bi ih srušili. Sada je grad bio spojen s ostatkom županije.

S druge strane, u pećini gdje je spavao djed Neumijka stiglo je i sunce pa je djed kihnuo i probudio se. Odmah je skočio i shvatio kako se prevario jer je već skoro podne. Jedva da je našao koji oblačak pa se njima uputio prema gradu. Kada je stigao, imao je što i vidjeti. Odmah je znao o čemu se radi, a kada je vidio da se ruše zidine, sve je svima oprostio. Sjeo je na sam rub županove kule, noge su mu padala niz zidine pa se zamislio i nije mogao vjerovati da sam župan odvaljuje kamen sa zidina. Nakon toga, djed se uputio nazad u gore jer mu je tamo bilo najljepše.

***

Župan je ostario, a i župančići su odrasli. Pošto je županija bila jako velika podijelili su je na osam županija te su izabrali kraljeve. Kraljevi su složno vladali sa svojim županima, a i danas se spominju priče iz toga doba. I Toporko i baka su bili cijenjeni u kraljevstvu, a ono je bez njih bilo nezamislivo.

Likovi: Lutonjica Toporko, djed Neumijka, župančići, župan, dvorski, baka, drvodjelja, županova žena Jelena, narod…

Analiza likova

Lutonjica Toporko – glavni je lik ove bajke. Maleni grabić koji se pretvorio u malenog, sitnog i tanašnog dječačića kojemu je baka nadjenula ime Lutonjica Toporko. Lutonjica jer se tako po legendi zvalo dijete nastalo iz komada drveta, a Toporko jer je od njega trebalo biti načinjeno toporište (držalo). Iako je bio malen, bio je izrazito hrabar i neustrašiv. Učinio je sve kako bi spasio svoju braću. Znao je mnoge mudrosti koje je naučio od djeda Neumijka. Bio je pametan i sam je smislio i sproveo plan kojim je raskrinkao dvorskog i oslobodio svoju braću. Jako je volio baku i u ključnim trenucima kada je trebao osloboditi braću, znao je da može vjerovati samo njoj. Bio je zaigran i veseo i volio je svoj život u prirodi i u slobodi.

Djed Neumijka – čarobnjak koji je živio na oblacima i brinuo se za dobrobit prirode. Volio je dobre i poštene ljude koji su voljeli prirodu, a nije mario za zidine. Svakoga dana brinuo se o količini kiše, rose i sunca koji su bili potrebni za rast biljaka. Imao je dugačku, sijedu i nepočešljanu bradu i prljavu haljinu.

Djed Neumijka se nikada ne smije, ne brije niti podrezuje nokte. Na nogama nosi opanke, a na glavi košaru koju puni vodom. Opanci mu pomažu da lagano korača oblacima pa tako u dva koraka prođe cijelo nebo. Na izvoru skuplja vodu u svoju košaru pa je prosipa kao rosu po livadama. Svojom bradom tjera vjetar, noktima reže oblake, a tamo gdje treba i kišu zaustavi. On može rastjerati i maglu kako bi sunce moglo lijepo grijati i pšenica klijati.

No, iako je bio jako dobar kada mu se netko imalo zamjerio, to mu je jako zamjerao. Bio je osvetoljubiv prema župančićima i županu jer nisu živjeli u skladu s prirodom, ali na kraju im je sve oprostio.

Župan – glavni čovjek županije. Bio je radišan i pošten. Često je upadao u depresivna stanja jer mu nije bilo jasno zašto je baš njega zadesila nesreća sa sinovima. Nije mogao gledati da netko pati pa tako i kada je ugledao javoriće bez vode, odmah je naredio da do njih sprovedu potok. Iako je svojim sinovima htio sve najbolje, prema njima se često ponašao previše zaštitnički te nije znao da je to njegova najveća greška. Na kraju je uvidio grešku te ih odlučio pustiti da žive slobodno. Dao je srušiti zidine grada i grad je opet bio jedno s ostatkom županije.

Dvorski – zao i pohlepan čovjek koji je bio spreman na sve kako bi se domogao naklonosti župana i njegovog bogatstva. Bio je glavni županov zapovjednik i njegov čovjek od povjerenja, a na kraju se ispostavilo da je sve radio kako bi se domogao moći i bogatstva.

Bilješka o autoru

Ivana Brlić-Mažuranić rođena je 18. travanja 1874. u Ogulinu. Rođena je u poznatoj hrvatskoj obitelji i bila je unuka Ivana Mažuranića koji je djelovao kao prvi hrvatski ban pučanin, ali istodobno je bio i veliki pjesnik.

Dio života proživjela je u Karlovcu i Zagrebu, a nakon što se udala za odvjetnika Vatroslava Brlića živjela je s njim u Slavonskom Brodu.

Njeno obiteljsko zaleđe omogućilo joj je privatno školovanje unutra vlastita doma gdje je na raspolaganju imala privatne učitelje i tutore. Uvijek je bila okružena knjigama i osjećala neutaživu žeđ za znanjem. Puno je vremena ulagala u obrazovanje i također tečno naučila nekoliko jezika.

Iako je od ranih dana osjećala potrebu da se književno izrazi stavila je obiteljski život na prvo mjesto i posvetila se odgoju petero djece. Književne ambicije isplivale su na površinu kada je primjetila kako za djecu ne postoji dovoljno kvalitetnog štiva i na taj način je svojim riječima objasnila kako je pronašla mjesto gdje može spojiti želju i dužnost.

Prva knjiga izdana je 1902. pod nazivom Valjani i nevaljani, ali dvije knjige po kojima će najviše biti zapamćena i koje su ušle u povijest hrvatke književnosti za djecu su Čudnovate zgode šegrta Hlapića i zbirka bajki Priča iz davnine. Potonja joj je, nakon što se internacionalno proširila, čak donjela i nominaciju za Nobelovu nagradu, a mali šegrt zauvijek je zarobio srca djece.

Umire 21. rujna 1938. u Zagrebu.