Otac Goriot

Honore de Balzac došao je na ideju na napiše niz romana o vremenu i mjestu u kojem je živio te ih objedini zajedničkim nazivom “Ljudska komedija”. Ona je trebala pokrivati sve značajne teme francuskog društva, kojem je Balzac i pripadao. “Otac Goriot” jedan je od najpoznatijih romana unutar “Ljudske komedije”. Dio je ciklusa nazvanog “Prizori iz privatnog života”, pa je njegova tema upravo unutar takvog idejnog sadržaja. Ovo je jedan roman u kojem se govori o pojmu novca, a uz njega i ljubavi, uspjeha, želje za isticanjem i aristokracije.

Balzac živi u Francuskoj u doba političkih promjena i preklapanja načina života društvenih slojeva. Bilo je to vrijeme u kojem je društvena nepravda bila kao najveće zlo, protiv kojega se ljudi nižih slojeva nisu mogli boriti. Tada je u većini zemlje vladala glad i duboko siromaštvo, dok su se u otmjenim dijelovima grada odvijali aristokratski sastanci, druženja i plesovi. Balzac spaja sve te kontradiktorne elemente tadašnjeg društva, postavljajući ga u mikrosredinu, u pansion udovice Vauquer. Svi ljudi koji žive u njenom pansionu ondje su iz određenih razloga, ali prvenstveno zbog količine novaca kojeg zarađuju ili imaju. Taj pansion također je društveno strukturiran, pa tako u njemu svatko dobiva sobu za koju može platiti. Time Balzac simbolično predstavlja društvenu ljestvicu – oni koji imaju više novca borave u boljim sobama, a on s manje, moraju se zadovoljiti s lošijima.

Roman obrađuje temu tadašnjeg života u Parizu. Ta problematika prikazana je u više događaja koji se prelijevaju jedan u drugoga. Pripovjedač u romanu je nepoznat, objektivan i istovremeno sveznajući. No ipak, u pripovijedanju je moguće vidjeti neke od subjektivnih Balzacovih misli, pogotovo u nekima od likova djela “Otac Goriot”. Glavna problematika prikazana je kroz očinska ljubav koja ne poznaje granice, a uz nju se obrađuju teme borbe za život i preživljavanje u velikome gradu, težnje za uspjehom i želje za ugledom, prevara i laži, bluda i izdaje kao osnovnih ljudskih temelja koji nam i omogućuje opstanak. Svi se ovi motivi protežu se kroz živote oca Goriota, studenta Eugena Rastignaca, Vautrina, kćeri Goriota, njihovih muževa i na kraju, preostalih stanara pansiona gospođe Vauquer.

Osvrćući se na razdoblje u kojemu je ovo djelo nastalo, djelo je s razlogom ovoliko važno. Značajno je jer je djelo nastalo u doba realizma te postalo jedno od njegovih najznačajnijih predstavnika, ne samo u Francuskoj, već i svjetskoj književnosti, iako je realizam je tada bio dominantna književna struja. Balzac je dočarao tadašnje društvo, koje je danas nepovratno, ali pak sačuvano u opisima bezbroja detalja tadašnjeg svakodnevnog života. Svaki dio društva, čovjekov način gledanja na svijet, prostor u kojem živi, želja za određenim stvarima, ljubav (bila ona obostrana ili ne) – savršeno je opisano, dovoljno da osjetimo jačinu tog svijeta čak i u subjektivnom obliku. Također, prisutne su hladne i tmurne boje, jer se one tvore sumornu atmosferu siromaštva i bijede.

Balzac je kroz djelo prikazao i sebe kao subjekta, komentirajući (ali kao objektivan pripovjedač) žar mladosti u kojemu se rađa potencijal za uspjeh. Sam pojam uspjeha element je koji osobu tjera na smiješne podvige čiji željeni rezultati nisu uvijek ostvarivi. U romanu je prisutan i subjektivan i objektivan osvrt autora na društvo u kojem živi, a li i njegove pojedince, pri čemu se može steći dojam o stavu i mentalitetu tadašnjeg građanina, ujedno i umjetnika. Stajalište umjetnika u ovom je romanu očito, jer upravo sam autor, kao umjetnik, vrlo dobro poznaje bijedu i siromaštvo, borbu za život, ali i prirodu aristokracije s kojom je rijetko imao prilike boraviti.

Vrsta djela: roman

Tema djela: borba za život, prožeta temama o bezuvjetnoj ljubavi roditelja, težnji za ugledom i uspjehom, prevarama i zabludama, razočaranjima i lažima

Mjesto radnje: Pariz

Vrijeme radnje: 1819. godina

Kratak sadržaj

Djelo započinje opisivanjem četvrti i pansiona koji se ondje nalazi. U početku pripovjedač iznosi misli i retorička pitanja poput “Hoće li ovu priču razumjeti i svijet izvan Pariza?” te zaključke poput “Ovaj događaj pravilno mogu ocijeniti oni koji žive između brežuljaka Montmartrea i uzvisina Montrougea – u čuvenoj dolini, punoj ruševina sklonih padu i jaraka pocrnjelih od blata; u dolini koja obiluje istinskim patnjama često i lažnim radostima, a tako je silno uzrujana da je samo nešto pretjerano može trajnije uzbuditi.” U ovom je citatu u potpunosti opisan način život u ulici Neuve – Sainte – Genevieve, djelu grada u kojem se nalazi pansion gospođe Vauquer.

U pansion gospođe Vaquer dolaze oni koji ondje stanuju i oni koji su kod nje pretplaćeni samo na ručak. U pansionu za vrijeme ove priče živi sedmero ljudi. Na prvome katu bila su dva najbolja stana. U lošijem je živjela gospođa Vaquer, a drugi je pripadao gospođi Couture, udovici jednog republikanskog činovnika. Pored nje je živjela, kao pored majke, jedna vrlo mlada djevojka koja se zvala Victorine Taillefer. Na drugom katu bila su dva stana; u jednom je živio starac zvani Poiret, u drugom je stanovao gospodin Vautrin, čovjek od četrdeset godina, koji je nosio crnu periku i bojio zaliske, a govorio je da je bivši trgovac. Treći kat imao je četiri sobe, od kojih su dvije bile iznajmljene: jedna djevojci koja se zvala gospođica Michonneau, a druga bivšem tvorničaru rezanaca, makarona i škroba, koji je pristajao da ga zovu otac Goriot. Ostale dvije sobe bile su namijenjene pticama selicama, na primjer, siromašnim studentima. Tada je u jednoj tih dvaju soba stanovao student prava Eugene de Rastignac. Iznad trećeg kata bio je tavan za sušenje rublja i dvije potkrovne sobice u kojima su spavali kućni sluga Cristophe i kuharica, debela Sylvie.

Svaki je stanovnik pansiona po nečemu je određen i prepoznatljiv, počevši od njihove razine siromaštva, njihovoj starosti i nemoćnosti, željom za životom, željom za prevarom i obogaćenjem, prošlosti i potencijalu za budućnost, ali sve se ondje vrti oko jedne riječi – novac. Iako je životni put svih ljudi u pansionu bio poprilično logičan, život starca Goriota nitko nije razumio. Posebno je bilo upitno kako je došao do ovakvog stupnja siromaštva i bijede. Za svih je on bio potpuna misterija, a njega to očito nije mnogo diralo. Brinulo ga je nešto sasvim drugo – ostalima sasvim sporedno.

Suviše je nejasan i gospodin Vautrinov lik. U jednu ruku je dobričina, a s druge strane potencijalni izdajnik i lukavac, ali u pansionu ionako susrećemo i zaljubljivanja i varanja. Gospođe Vaquer je na primjer u početku gajila osjećaje prema Goriotu, koji ju ni tada nije pretjerano doživljavao, a potom mu ona odluči reducirati pristup životnim potrebama; dakle, pristup hrani, vodi, grijanju i sl. Stanovnici pansiona, a posebice gospođa Vauquer, čudili su se prekrasnim i bogatim djevojkama koje je Goriot često ispraćao u njihovim kolima. Mislili su da su mu ljubavnice, no tek kasnije su saznali da su to njegove dvije kćeri. Svi su se tome čudili i nisu mogli vjerovati, s obzirom na njegov status i način življenja. S vremenom je otac Goriot smanjio svoje izdatke, preselivši se na treći kat i plaćajući četrdeset pet franaka mjesečno za stan i hranu. Također, odrekao se duhana, brijača, a i kosu je odavno prestao prašiti. Lice mu se počelo mijenjati, kao i njegovo zdravlje. Goriot se opasno promijenio i sada ga svi gledaju s još većom neugodom. Nitko i dalje nije vjerovao da su mu ono kćeri, a on se na svakakve načine borio da dođe do novaca kako bi njih usrećio i pomogao im.

Nakon opširnijeg opisa pansiona, njegovih stanovnika, oca Goriota i njegovog načina života, neuzvraćene ljubavi udovice Vauquer, stavova stanovnika pansiona kojima je Goriotov život misterija, radnja se okreće prema drugome liku – Eugeneu de Rastignacu. On je, naime, tijekom prve godine svog boravka u Parizu imao dovoljno vremena uživati u nasladama tog grada. Za to vrijeme sve mu je priraslo srcu. Divio se kolima oko sebe, ženama, gradu i provinciji. No, sada ga je držala želja da to sve i posjeduje. On zapazi koliko žene imaju utjecaja na društveni život i zato odluči iznenada ući u društveni svijet, ne bi li u njemu stekao koju zaštitnicu.

Rastignac dolazi iz oskudne obitelji koja sva svoja primanja štedi i šalje njemu, ne bi li on živio što ugodnijim i lagodnijim životom. Budući da je njegova tetka, gospođa de Marcillac, imala poznanstva u najvišim plemićkim radovima, mladić otkrije mogućnosti za uspjehe u društvu. Zato je počeo ispitivati je o zajedničkim rodbinskim vezama koje bi mogao obnoviti. Ona mu preporuči gospođicu de Beauseant, koja bi za to mogla biti najpristupačnija. Ona je bila, i po svom imenu i po svom bogatstvu, jedna od najvećih plemkinja pariškog društva. Ubrzo je Rastignac i ušao u takvo društvo. Želje za uspjesima i bogatstvom počnu mu se redati jedne za drugima. Svijet mu je najednom postao jako lijep i pun nade. Odlazio je na plesove, razgovarao je s ljudima višeg sloja i planirao svoj uspjeh. Onoga dana kad je kroz ključanicu vidio kako otac Goriot gnječi i veze srebro koje je davao u zakup, nije mogao vjerovati kada mu je starac priznao da je gospođica Restaud, Rastignacova simpatija i požuda, zapravo njegova kćer. Svaka riječ ili situacija, koju je Rastignac jedne večeri prepričavao nakon što se vratio s plesa, starca je tjerala na plač i izljev emocija.

Jedno popodne, Rastignac se prijavi za posjet kod gđe Beauseant i ondje se upozna sa svom mogućom raskoši aristokratskog života. U kočiji su se uputili u kazalište i svi su sano u njih gledali. Rastignac je sanjao. Te večeri upoznao je i gospođu Delphine de Nucingen, drugu kćer starca Goriota. Gospođa Restaud do tada je već ignorirala svaki Rastignacov poziv i dolazak, jer je jednom nesvjesno spomenuo ime njenog oca, kojeg se ona očito srami. Ali gospođa de Nucingen ostala je daleko iza svoje sestre; sestru više ne smatra sestrom. Te se dvije žene odriču jedna druge, kao što se odriču i svog oca.

Rastignac nije sakrivao svoju opčinjenost prema njoj. Počinjao je flertovati s gđom de Nucingen, na što se ona držala vrlo hladno i ozbiljno. Ipak, godilo joj je. Što je Rastignac više i dublje ulazio u visoko društvo, morao se više posvećivati samome sebi. Nije znao mačevati, nije imao mnogo novaca, a nije imao ni mnogo otmjene odjeće kojom bi se mogao predstaviti ovome sloju. Naime, gospođa de Beauseant povjerila mu je velike tajne o uspjesima i načinu bogaćenja, što ga je još više motiviralo i ožarilo njegove nade. Zato on jednom sjedne za stol i napiše dugačka i vrlo osjećajna pisma svojoj majci i sestrama, govoreći o svome planu o uspjehu i velikoj želji da mu posude novca. Nedugo nakon toga, one su s velikom ljubavi uzvratile pismo, a majka, kada je čula riječi o uspjesima i novom životu, obeća da će mu dati sav novac koji ima. Može mu i sašiti košulja, rupčića i još mnoge stvari. Rastignac je bio spreman za ovakav način života, a njegove želje i nade prema obogaćenju sve su se više povećavale.

Kada je sve ove stvari ispričao Goriotu, njih dvojica postali su veliki prijatelji. Goriotu je student poslužio kao drag čovjek od kojega je mogao dobivati informacije o svojim kćerkama. Gđa Delphine pozvala je Rastignaca k sebi. Ispričala mu je u povjerenju, jer mu je vjerovala, razlog svog očaja. Bila je duboko nesretna, bez obzira na to što je izvana izgledala tako čudesno prekrasno. Rastignac joj prizna svoje osjećaje, a ona mu za uzvrat da zadatak da ode u kockarnicu i uzme njenu torbu, u kojoj je bio sav novac koji je imala – 100 franaka. “Ili izgubite sve ili se vratite sa 6000 franaka.” rekla mu je.

U kockarnici je, ne znajući što radi i kako se igra, Rastignac sav novac stavio na broj 21 (broj njegovih godina) i dobio. Odigrao je opet i ponovo je dobio. Vratio se gđi Delphine, a ona je klicala od sreće. Rekla mu je da ju je spasio. Govorila mu je da joj je u braku loše, jer ona je u njega donijela sav novac kao miraz, a sada je ostala bez ičega. Za svoga muža je rekla: “On mi daje samo za moje osobne izdatke određenu svotu. Da se obratim ocu, ali sestra i ja smo ga upropastile. Zahvaljujući vama ja sam postala slobodna i radosna”. Uzela je novac, a njemu je ostavila ostatak, a potom mu obećala da će od sada on objedovati s njom i da će zajedno odlaziti u kazalište. Navečer je Rastignac Goriotu ispričao sve što se dogodilo te večeri i na kraju mu ostavio novac koji mu je Delphine dala.

Rastignac je mnogo kockao i mnogo gubio. Počeo se ponašati rasipno, a sve je to vidio Vautrin koji ga je lukavo promatrao i pričao mu o svom stavu i načinu na koji trenutno živi. Davao mu je savjete, a ujedno ga i vrijeđao. Činio se kao od velike pomoći, no s druge strane, kao osoba koja ga može izdati istog trena. Rastignac ga se plašio. Kada je zapeo u dugovima, Vautrin mu obeća da će mu posuditi novac koji je Rastignacu silno trebao. Tako je i bilo, a Rastignac mu ga je kroz nekoliko dana i vratio. Ubrzo se u Rastignacu počnu javljati sumnje vezane uz Vautrina.

Jednoga dana gđica Michonneau i Poirot odmarali su u parku i razgovarali. Odjednom im se pridruži jedan agent koji im je ispričao pravu istinu o Vautrinu. Naime, njegovo pravo ime bilo je Jacques Collin. Bio je robijaš i zelenaš koji je primao novac od drugih robijaša, čuvao ga i kasnije stavljao na raspolaganje bjeguncima ili njihovim obiteljima. Gđica Michonneau pristala je na ponudu da za 3000 franaka u Vautrinovo piće naspe napitak koji će izazvati prividnu smrt i na koži mu ispisati određena slova.

Vautrin je nagovarao Rastignaca da oženi mladu Victorine, ne bi li se obogatio njenim mirazom. No, on je volio samo jednu djevojku, iako su se i ondje počele stvarati razne sumnje. Tih dana u pansionu se dogodila prava pobuna – Vautrin je popio napitak, onesvijestio se, slova su se pokazala na njegovoj koži i ujedno bila dokaz o onome tko on zapravo jest. Gospođica Victorine postala je bogata milijunima jer je gospodine de Taillefer bio jako ranjen

Gospođica Delphine poslala je Rastignacu pismo da su ona i njen otac Goriot kupili novi stan u kojem mogu živjeti. Nastala je velika zbrka. Policija je uhapsila Vautrina; “ti si me izdala stara gaduro, ti si mi priredila onu navalu krvi, znatiželjnice! Ja bih ti dao 6000 franaka da izbjegnemo ovaj neugodni put. Oni mene gledaju sa strahom, a tebe s gađenjem.” reče on gospođici Michonneau. Gospođa Vauquer nije mogla vjerovati što se sve tog dana zbilo. Od 18 stanovnika u njenom pansionu, broj se najednom smanjio na 10.

U međuvremenu Eugene je saznao da je muž njegove ljubljene Delphine založio sav novac, uključujući i njen, u mnoga poduzeća. Iz toga razloga ih je trebao poslati u inozemstvo, a Delphine nije znala što da radi jer je ostala bez i jedne kovanice. Javila je svome ocu o najgorem mogućem slučaju. No, slična situacija dogodila se i drugoj Goriotovoj kćeri koja mu je došla u posjet i rekla da je propala. Njen muž Maxime bio je u lošem stanju i da bi spasila njegov život, založila je sve svoje dijamante. Goriot se rastužio i razbjesnio jer je u ovakvom stanju očekivao pomoć svojih kćeri. Sada nema dovoljno novca da bi poplaćao sve njihove dugove. Sve što mu je ostalo bilo je 1200 franaka njegove doživotne rente. Čuvši to, Eugene de Rastignac uzme mjenicu koju je potpisao Vautrin i napravi mjenicu na 12000 franaka, ali na Goriotovo ime. Ovo je bio dokaz koliko je zapravo postao blizak ovoj obitelji. Htio je i podignuti Delphine u Goriotovim očima, nakon što se ovo dogodilo. Dijamanti Goriotovih kćeri koje je vidio na balu gđe Beauseant rastužili su Eugena, jer je mogao zamisliti jadnog Goriota kako pati u svojoj bijednoj postelji, u pansionu gospođe Vauquer.

Otac Goriot strašno se razbolio od sve ove muke, od bijednog života, brige i borbe sa životom. Njegovo lice postupno se mijenjalo i pretvaralo u sve gori izraz. Jedini koji je to primijetio bio je student Rastignac po kojemu je Goriot poslao riječi i molbe svojim kćerima da ga posjete. Nažalost, svaka je imala “ozbiljnijeg” posla; bile su prezauzete i prehlađene. Goriot se razbjesnio, nije mogao vjerovati da je sve što je za njih napravio bilo uzalud. “Ni jedna! Imaju posla, spavaju, neće doći! Tek na samrti spoznajemo što su djeca. Vi njima dajete život, a ona vas tjeraju u grob. Kada bih imao blaga da im ostavim, one bi me previjale i njegovale. Obje imaju kameno srce. Sve je bilo radi novca, sve je bilo samo pretvaranje.”, govorio je.

Rastignac je pošao kod Delphine ispričati joj što se zaista dogodio s njenim ocem, no ona ga je odbila jer joj nije bilo dobro. Delphine ga je upitala gdje mu je sat, a on joj reče da ga je založio jer Goriot ništa drugo nema. Gđa Restaud se ipak udostojila doći, no bilo je prekasno. Tek kada joj je otac umro, shvatila je koliko je bila nezahvalna i bezobzirna. Budući da zetovi nisu poslali novca za pogreb, Rastignac se sam pokušao pobrinuti da svojim novcem Goriotu osigura koliko-toliko pošten pogreb. No, uspio je isplatiti samo bijedni mrtvački sanduk da ga u njemu mogu pokopati, a naposljetku se nitko nije ni pojavio na njegovom pogrebu. Uzalud je student odlazio u posjete njegovim kćerima; bile su suviše razočarane, tužne i bijedne da bi ga pustile u kuću.

U crkvi je pogreb obavljen za jedva 70 franaka. Ova je smrt bila, kao i ostatak Goriotovog života – pratnja u drugi svijet u siromaštvu i bijedi, bez prijatelja, rođaka i voljenih. Grobarima, da bi pokrili sanduk zemljom, Rastignac je morao dati napojnicu. No nije imao svog novca, pa je posudio od sluge Christophera 20 santima. Tužno se zagledao u grob. Ispustio je suzu za ocem Goriotom. Ona je označavala njegov prijelaz iz naivnog mladića u muškarca koji je spreman učiniti sve što je potrebno da uspije u društvu.

Likovi: Eugene de Rastignac, otac Goriot, gospođa Vauquer i stanovnici pansiona, kćeri oca Goriota; Delphine i gđa Restaud i njihovi zetovi

Analiza likova

Rastignac – dvadesetjednogodišnji student prava koji s jadnom i malom obiteljskom ušteđevinom živi u pansionu gospođe Vauquer. Nakon što se udalji od onoga zbog čega je i došao u Pariz, fakulteta, posvećuje se promatranju života oko sebe. Ne trpi bijedu i siromaštvo koje ga okružuje, jer on želi više od života. Njegov lik postepeno se razvija kroz djelo, čime se povećava stupanj njegove zrelost, nade za boljom budućnosti i uspješnijim životom, želje za ugledom i uspjehom.

Potaknut svim ovim žudnjama, on ulazi u aristokratsko društvo i bori se ne bi li se što prije obogatio i poboljšao svoj način života. Nakon što je upoznao Goriotove kćeri, a pritom se i zaljubio, počeo se i ponašati sasvim drugačije. Zaradio je nešto novca, pa je počeo kockati i živjeti raskošno, što još uvijek nije bilo unutar njegova financijskog standarda.

Vautrin, kao njegov glas razuma i straha, kao najpoštenija osoba svijetu ga je uvjeravao da mu može pomoći poboljšati status u društvu, ali i njegov financijski status. Rastignac nije znao bi li ga se trebao bojati ili ne. Na kraju djela, student ostaje najveći i najsnažniji lik, nakon što je založio sve što ima, ne bi li osigurao koliko-toliko dobar život svom prijatelju Goriotu, a nakon smrti mu osigurao i pogreb. Balzac je Eugenov lik postupno razvijao kroz djelo, a ponajviše su opisani njegova mladosti, rast razuma i kasnija zrelost.

Otac Goriot – Goriot je simboličan prikaz roditeljske ljubavi u jednoj osobi. Balzac je savršeno ocrtao roditeljsku ljubav koja nikada ne prestaje, već samo raste. On opisuje kakav je to osjećaj imati svoju krv u drugim ljudskim bićima, koja svoju sreću iskazuju u osmjesima i stavu, haljinama koje nose, frizurama kojima zavode mnoge pariške mladiće. Sve je to plod ljubavi oca Goriota koji je brigu za njih, nažalost, mogao iskazati samo novcem. Njegove kćeri nisu ga pretjerano cijenile, ni bile mu zahvalne, kao što mu nisu pokazivale ni ljubav. Tek na kraju djela, kada Goriot umire i nakon što one shvate koliko su njihovi muževi zlobni, zbog čega su i imale zabranjen pristup svome ocu, kćeri počnu gajiti ljubav prema svom ocu. Tek su tada shvatile što su izgubile i kako su se prema njemu odnosile. Goriot za svoje kćeri živi, a na kraju i umire za njih i to tek nakon što izgubi cijelog sebe, u novčanom, fizičkom i emocionalnom smislu. Ljubav je, kao i svaka, umrla zbog nepovrata. Goriot se razbolio zbog jednostrane ljubavi, muke i bijede.

Vautrin – osoba koja ima najčudniji status u ovome djelu. On je i najmisterioznija osoba, jer ispadne da se samo pretvara da je Vautrin. Naime, njegovo pravo ime je Jacques Collin. Bio je robijaš i zelenaš koji je primao novac od robijaša, a potom ga čuvao i stavljao na raspolaganje bjeguncima ili njihovim obiteljima. “Znao je ili je ponešto nagađao o poslovima onih koji su ga okruživali, dok nitko nije mogao proniknuti ni u njegove misli ni u njegove poslove.”

Otkriven je kada mu je gđica Michonneau ulila otrov u piće, a koje je izazvalo pojavu slova na njegovoj koži koja su otkrila da je Collin robijaš. Cijelu priču Eugena Rastignaca Vautrin je u početku gledao iz jedne perspektive, dajući mu savjete i ujedno ostvarujući mogućnost posudbe novaca. Sve je to izgledalo jako lukavo, lažno i neoprezno.

“Premda je svoju prividnu dobroćudnost, stalnu ljubaznost i veselost postavio kao nekakvu prepreku između sebe i svih ostalih, često bi dopuštao da iz njega izbije strahovita dubina njegova značenja. Često je kakva doskočica, dostojna Juvenala, kojom kao da je uživao izrugivati se zakonima, šibati visoko društvo, optuživati ga da je samo sebi nedosljedno, morala izazvati pretpostavku da je taj čovjek kivan na društveni poredak i da je u dubini njegova života brižljivo zakopana neka tajna. ”

Bilješka o autoru

Honore de Balzac je dramatičar, pripovjedač i francuski romanopisac te začetnik realizma. U svojim se djelima posvetio analizi svih slojeva društva u Francuskoj, a puno je pisao o političkim, socijalnim i ekonomskim problemima iz svog vremena. Jedan je od onih koji su pisali realistične romane.

Rođen je 20. svibnja 1799. godine u mjestu Tours u Francuskoj u građanskoj obitelji. Ubrzo je shvatio kako želi studirati pravo, pa je tako počeo planirati odvjetničku karijeru. Ali kako odnosi u obitelji nikada nisu bili dobri te nije dobivao dovoljno podrške i topline od najbližih članova obitelji, 1820. godine odlučio je udaljiti se i krenuti svojim putem.

Nakon što je donio odluku da raskine sve veze s obitelji, donio je odluku da se preseli u Pariz i posveti najvećoj ljubavi književnosti koja je nakon toga obilježila njegov život, a zbog čega se danas smatra jednim od najvećih romanopisaca koji se u jednom trenutku dotaknuo erotskog primjera tragikomike najviše vidljivo u djelu “Škakljive priče”.

Roditelji su uvijek željeli da jednog dana postane bilježnik, a kako je njegova želja išla u drugom smjeru, počeo je pisati romane pod drugim imenom. Nažalost ni to mu nije pružilo previše zadovoljstva jer nakon prvih radova Honore de Balzac se nije uspio nametnuti u književnom svijetu.

Nakon početnih neuspjeha počeo je nizati dugove radi investicija koje nisu uspjele i tako je krenuo raditi kao štampar što mu je donijelo nove dugove, a s kojima je živio do kraja života. Sve ga to nije pokolebalo da ostane čvrst i uporan, a zahvaljujući vjeri od koje nikada nije odustao, njegova djela su pokazala kako ne treba omalovažavati život običnog čovjeka.

Balzac je odlučio pozabaviti se svakidašnjim životom i prikazati surovu realnost gdje su seljaci potlačeni od strane zemljoposjednika i gdje moćnici imaju sve ovlasti da postignu što god žele, pa bilo to i na teret slabijih.

Pripovijetke i romane koje je pisao nazvao je ljudskom komedijom u kojoj je opisao pravo stanje francuske aristokracije. Iako je želio postati plemić to ga nije sprječavalo da u svojim djelima prikaže pravo stanje stvari gdje se aristokracija nameće pred svima sa svim povlasticama.

Balzac je svojim djelima označio razdoblje između realizma i romantizma, pa se tako s jedne strane pojavljuju dramatična fabula s elementima strasti dok su s druge strane dokumentirane studije sa stvarnim podacima.

Najvažnijim djelom koje je napisao smatra se “Ljudska komedija”, epopeja sastavljena od 92 romana. Godine 1829. izdaje roman “Šuani” i to je jedan dio koji je činio “Ljudsku komediju”. U “Ljudskoj komediji” opisao je svoje viđenje francuskog društva početkom 19. stoljeća.

U vrlo kratkom razdoblju od samo dvadeset godina stvorio je više od stotinu djela. “Otac Goriot” smatra se prvim realističnim djelom. Njegovi najpoznatiji romani su: “Izgubljene iluzije”, “Otac Goriot”, “Rođak Pons”, “Seljaci”, “Rođaka Bette”, “Louis Lambert”.

Umro je u Parizu, potpuno iscrpljen radom i vraćanjem dugova 18. kolovoza 1850. godine u 51. godini života.