Hajduk Gojko

“Hajduk Gojko” novela je Mirka Bogovića, objavljena u zbirci “Pripovijesti” 1859. godine. Vrijeme je to kada u hrvatskoj preporodnoj i postpreporodnoj književnosti zamah dobivaju kratke književne vrste, kao što su novela i pripovijetka. To je i razdoblje Bachovog apsolutizma, što je uvjetovalo publikacije književnosti gotovo isključivo u književnim časopisima i almanasima. Novelistika i općenito kratka proza toga doba obiluje hajdučko-turskom tematikom, s gotovo standardiziranim motivima, pripovjednim tehnikama i drugim književnim postupcima. Karakterizacija likova u takvoj novelistici plošna je i stereotipna, bez prevelike individualne note. Opisi likova konvencionalni i obično se uklapaju u strogo razrađene tipizacije, koje nalazimo u gotovo svim djelima.

“Hajduk Gojko” već samim naslovom upućuje na tematski kalup hajdučko-turske književne i ideološke orijentacije. Djelo pripada povijesnoj tematici, u koju je uklopljena romantična priča. Na prvom mjestu susrećemo lik dobrog, hrabrog i poštenog mladića Gojka. On predstavlja junaka koji se bori za pravdu, ali i za srce svoje ljubavi. Tu je i tipična pobožna i plemenita kršćanka Mara, djevojka bez koje ni ne bi bilo radnje.

Kontrast je neizbježan u ovim okvirima, pa susrećemo likove poput spahije Vladinića i još gore, lugara Pere Lisića, kao glavnog negativca. Ovakvom karakterizacijom Bogović je u potpunosti zadovoljio pravila tematike. I shema fabule uklapa se u sve navedeno: ljubav između mladića i djevojke koju prekida treća osoba, zbog koje se mladić odmetne u šumu i postaje hajduk. Zatim motivi osvete i izvršenje pravde, otpor Turcima, samovoljno vladanje pojedinaca itd.

Uz sve navedene komponente ljubavi, zlobe, mržnje, osvete, hajduštva, ovo je novela koja govori i o svakodnevici na selu. Bogović piše o svadbenim običajima, proštenjima, a u nekoliko redaka pažnju posvećuje i narodnoj poeziji. Pisac se u radnju upliće kao pripovjedač, ali i kao digresijski komentator, pogotovo kada treba nametnuti nekakvo moralno stajalište ili objasniti zašto se sve događa. Svrha ovakve teme u doba Bachovog apsolutizma bila je odvratiti publiku od njemačke literature. Stoga pisci posežu za narodno-povijesnim temama, veoma bliskim čitateljima toga doba, koji se na taj način lakše senzibiliziraju s pročitanim.

Vrsta djela: pripovijetka

Vrijeme radnje: 18. stoljeće (od 1735. do otprilike 1740.)

Mjesto radnje: Slavonsko seoce ispod našičkih gora, šuma kraj sela

Tema djela: borba hajduka Gojka za pravdu

Ideja djela: treba se težiti dobroti, poštenju i junačkim djelima ako želimo ostati zapamćeni

Kratak sadržaj

Novela počinje digresijom pisca kao pripovjedača. Kaže kako će pripovijest biti o Gojku i tome kako je pošao u hajduke. Napominje da je Gojko iz prostog roda, a ne bogatog, ali svejedno je napravio velika djela i ostao zapamćen.

U slavonskom selu ispod našiščkih gora, s majkom je živio Gojko Smiljanić. Djevojkama se sviđao, jer je bio lijep i veseo. Svirao je tamburicu, pjevao i plesao. Osim tjelesnih, Gojka su resile i duševne ljepote. Bio je marljiv, pomagao ostarjeloj majci, a najviše od svega bio je hrabar. Njegova hrabrost došla je do izražaja kada je spahiji Vladiniću palo na pamet da riješi divlje zvijeri, jer su napadale njegovo stado. Digao je veliku hajku za taj pohod, a morao ga je pratiti i Gojko, kao vrstan lovac.

Spahija je u lovu puškom okrznuo medvjeda, a on je razjaren krenuo na njega. Gojko je to spazio iz daljine i pucao u medvjeda, ali ga ni on nije ubio. Medvjed je krenuo na njega, a kada mu se skroz približio, Gojko je isukao bodež i ubio ga. Vladinić je bio zahvalan jer ga je Gojko spasio od sigurne smrti i obećao mu zahvalnost dok je živ. Iako nije održao riječ, o Gojkovoj hrabrosti sada se pričalo po cijelom selu. Svaka majka ga je htjela za zeta, ali on se nije dao. Sve dok mu srce nije osvojila Mara, kći seoskog starješine Blaža Radinića.

Mara je bila ljepša i karakterno iznad drugih djevojaka. Ni jedna se nije mogla mjeriti s njom, baš kao što se ni jedan momak nije mogao mjeriti s Gojkom. Stoga ne čudi da su se oni združili. Zaljubili su se jedne ljetne večeri na seoskom proštenju. Bilo je veselo, svirale su gajde, plesalo se kolo. A onda su se konji uplašili od vike i krenuli na ljude. Pri tome su kolima pregazili Gojka i dok je ležao skoro mrtav na zemlji, do njega je došla Mara i kleknula. Kada je malo došao k sebi, ugledao ju je kako plače i tu se rodila ljubav. Kasnije su mu ljudi govorili da je imao sreće što kola nisu bila puna, pa se uspio brzo oporaviti. A za njega je najveća sreća bila što se u njemu zapalio ljubavni plam.

Dok se on oporavljao, Mara ga je posjećivala, a on joj je izjavljivao ljubav. Kada je došao blagdan svete Kate, u njihovom selu počelo je vrijeme kada se prose djevojke. Gojko je isprosio Maru od Blaža Radinića i oni su postali zaručnici. Ali nije sve bilo tako mirno i idealno. U njihovu sreću umiješao se spahijski lugar Pero Lisić. Bio je, kako mu i prezime kaže, lukav i opak. Osim spahiji Vladiniću, kojem se jedinom i sviđao, Pero je nastojao svidjeti se Mari, pa ju je posjećivao i nastojao joj se omiliti. Pero je mrzio Gojka jer je ovaj prošle godine spasio spahiji život, a još k tomu zaručio se s Marom. Zato je Pero počeo smišljati kako ih rastaviti.

Prolazio je tako Pero lugom kad je ugledao Gojka. Prizna mu da i on ljubi Maru, pa ponudi Gojku punu vrećicu zlatnika i srebrnika za Maru. Gojko nije htio ni čuti za to, pa onako u obrani digne sjekiru na Peru, a ovaj na njega pušku. Budući da Pero nije uspio kupiti Maru, odluči da će na gori način riješiti svoj problem. Pero je bio toliko odlučan da dobije Maru, da je bio spreman i s đavlom surađivati. Odlučan u namjeri, pođe iz luga k spahijskom dvoru.

Prošlo je tako neko vrijeme, a Pero Lisić je u sebi gajio sve veću zlobu i mržnju prema Gojku. Domislio se smjestiti jadnom Gojku, pa je počeo krasti drva i prodavati ih te ubijati plemenite životinje. Sve je to Pero prijavio spahiji i rekao da je Gojko krivac jer je našao njegovu sjekiru i barutni nožić na mjestima zločina. Sjekiru i nožić Pero je ukrao iz Gojkove kuće i podmetnuo ih. Gojko, kako je bio dobra srca, već je i zaboravio na lugara i njegove prijeteće riječi.

Došlo je skoro i dan svadbe, ali prije toga valjalo je održati “zapoj”, u nedjelju, tri dana prije svadbe koja je bila u srijedu. Skupilo se puno svata kod Marinog oca Radinića. Sutradan se ručalo kod Radinića i obavljalo darivanje mladenaca. Uz to su se čule i narodne pjesme. U utorak je počela svadbena gozba. Dio svatova pripremao se kod mlade, a drugi kod mladoženje.

Veselilo se tako do jutra, a u srijedu je bio dan svadbe. Tek što su Gojko i Mara pristupili Radiniću da im podijeli blagoslov, na vrata banu Lisić s četiri pandura. Lisić priopći da je došao po volji spahije da uhiti lopova. Svi se nemilice začudiše kad je pokazao na Gojka. No on je i tada bio neustrašiv. Sa stola je dograbio nož i krenuo prema Lisiću, prijeteći mu da ga se mani, jer će izvršiti ono što je trebao kada su se davno sreli u lugu. Zapali su u borbu, a usred borbe Gojko je nožem ozlijedio pandura i bacio se u bijeg. Pandur je umro od rana, a Pero je bolovao od ozljeda. Gojkova majka se od tog nemilog događaja razboljela i svakodnevno ronila suze za svojim sinom. Mara je dolazila tješiti staricu, ali je i sama venula, na sveopću Radinićevu žalost.

Nije prošlo mnogo kad je do njihovog seoceta došao glas o hajducima. Pričalo se da otimaju drva, kolju zvijeri, otimaju konje, stada ovaca, ali nikada seljacima, samo spahijska. Spahija Vladinić naljutio se kada se to počelo događati i s njegovim imetkom. Pošalje dvadesetak pandura u goru, u potragu za hajducima. Okršaj s hajducima ne prođe dobro za pandure, pogine ih nekolicina, a po selu se poslije toga proširi glas da su vidjeli Gojka u hajdučkoj skupini. Gojkovu staru majku zbog vijesti udari kap i ona umre.

Jadnu Maru potresla je vijest o smrti Gojkove majke i o Gojkovom hajduštvu, pa ona oslabi, osuši se i padne bolesna u krevet. Od prijašnje ljepotice ostala je samo sjena. Lugar Lisić oporavio se od ozljeda što mu ih je Gojko nanio onog dana prije bijega i počeo ponovno vršiti lugarsku službu. U njemu je zloba i mržnja narasla još više, pa je podmetnuo požar u kojem je izgorjela Gojkova kuća, koja je ionako ostala pusta nakon majčine smrti. Svi su u selu znali tko je palikuća, ali bojali su se jer je Lisić stekao svu moć nakon što je spahija pobjegao u Osijek, iz straha od harambaše Gojka, vođe hajduka.

Lisić je lovio po gorama sa svojim psima, kao da se nadao da susretne hajduke. Bila je jesen, lugar je pustio svoje pse i zamislio se. Sjetio se da je prošlo godinu dana od onog prvog susreta s Gojkom. Pomislio je da je barem Gojko tu, kad iznenada začuje njegov glas. Samo što se Gojko ukazao, lugar je već ispalio hitac iz svoje puške. Gojko je uzvratio i lugar padne mrtav. Uzevši mrtvo tijelo u ruke, shvati da je sada lugaru ljepše nego njemu, jer mirno spava, a njemu je cijeli život propao. Uto se čuju crkvena zvona, a Gojku niz obraze potekoše suze, kao da je slutio da zvona zvone zbog Marine smrti.

Godine 1740. barun Franjo Trenk okupio je oko sebe hajduke koji su se skrivali po gorama i planinama, pa oformio “Trenkove pandure”. I Gojko je bio među njima. U jurišu na neki grad u Bavarskoj, Gojko je pao mrtav sa zidina te je tako završio njegov junački život.

Likovi: Gojko Smiljanić, spahija Vladinić, Gojkova majka, Blaž Radinić, Mara, Pero Lisić

Analiza likova

Gojko – mladić izuzetne ljepote, rođen u selu ispod našičke gore. Priprostog je roda, marljiv i radišan, a svoju voli majku više od svega. Izuzetno je hrabar i srčan. Zaljubio se u Maru nakon što su ga pregazila kola s konjima. Gojko predstavlja stereotipizirani lik ove pripovijetke. Odlikuje se nevjerojatnom hrabrošću u svakom trenutku. Nakon što mu Pero Lisić pokušava nanijeti nepravdu, bježi u šumu i odmeće se u hajduke.

Kroz djelo ne čitamo previše o njegovim najdubljim osjećajima, nego se njegova karakterizacija više temelji na moralnim karakteristikama idealnog junaka. Na kraju djela uspijeva izvršiti osvetu i ubiti Peru Lisića. No, ne možemo reći da je njegova osobnost motivirana pretežito osvetom. Njega vode i ljubavni osjećaji, osjećaji pripadnosti svom selu te briga za majku. U stilu pravog hajduka i junaka, Gojkova sudbina završava na bedemima Bavarske, nakon što se pridružio pandurima baruna Trenka.

Mara – lijepa seoska djevojka, kći seoskog starješine Blaža Radinića. Isticala se u selu po svojoj ljepoti, ali prije svega po dobroti, plemenitosti i čestitosti. Zaljubila se nevino i svim srcem u mladog Gojka, nakon što su ga pregazila kola. Posjećivala ga je dok nije ozdravio, pri čemu je pokazala izuzetnu empatiju i brigu za drugoga. Od početka do kraja djela na njenom liku ne možemo naći krivice ili moralne mrlje. Bila je dobra kći, trebala je postati uzorna supruga, ali i nakon što se dogodila nevolja i Gojko je morao pobjeći, ona nastavlja brinuti o njegovoj majci i čekati svoju ljubav. Stoga je njen lik pomalo romantiziran, pogotovo na samom kraju radnje, kada se ona razboli zbog vijesti o Gojkovoj hajdučiji te na kraju umre od tuge.

Pero Lisić – seoski lugar, bio je podanik spahije Vladinića. Bijaše visoka stasa i koščat, crvene kose s brkovima i kljukastog nosa. Bio je izopačen i predan strastima. Zato je i odgovarao spahiji Vladiniću, jer je slušao njegove želje i povlađivao mu. Pero se zagledao u Maru, zbog čega je vidio rivala u mladom Gojku. Od prvog susreta s njim, Pero je pokušao na nepošten način pridobiti djevojku za sebe. Od tada je cijeli njegov život posvećen smišljanju urote i osvetničkih planova za raskidanje ljubavi Mare i Gojka. Vođen je niskim strastima, bogatstvom, služi se lukavštinama i prijevarama.

Pero je oličenje antijunaka, u kojemu leži piščeva svrha moraliziranja i ocrtavanja kontrasta u kojem se bore dobro i zlo. Pero podmeće Gojku krađu drva i ubijanje životinja, a nakon što ga je uspio protjerati, zapalio je njegovu rodnu kuću. Nikako mu pak ne uspijeva pridobiti Maru za sebe, ali uspijeva postati najmoćniji čovjek u selu, nakon što je spahija pobjegao prema Osijeku. Stiže ga pravda i godinu dana nakon što je počeo kovati planove protiv Mare i Gojka. Susreo je Gojka u šumi, gdje nakon njihovog kratkog dvoboja, Pero padne mrtav.

Bilješka o autoru

Mirko Bogović hrvatski je književnik i političar, rođen u Varaždinu 1816. godine. U rodnom gradu je završio gimnaziju, nakon osnovne škole koju je pohađao u Križevcima. Najprije se nakon školovanja prijavio u vojsku, ali je taj poziv napustio 1840. godine i počeo studirati filozofiju i pravo. Prekinuo je i studij i završio kadetsku školu u Petrovaradinu. Završio je pravo u Zagrebu, a odvjetnički ispit položio je u Pešti.

Bio je urednik časopisa “Neven”, a zbog objavljene Filipovićeve pjesme “Domorodna utjeha”, proveo je dvije godine u zatvoru. Osim političke aktivnosti, bavio se i književnom, ali je njegov opus raznolik. Počeo je pisati pjesme na njemačkom, u časopisu “Croatica”, a prvu pjesmu na hrvatskom jeziku objavio je u “Danici ilirskoj” 1841. godine.

U njegovoj poeziji iščitavamo ideje ilirizma i preporodnog doba. Ipak, mnogo plodnija i poznatija su njegova novelistička djela. Ona su sabrana u zbirci “Pripovijesti”, tiskanoj 1859. godine. Unutar zbirke nalazimo uglavnom djela hajdučko-turske tematike, kao što su pripovijetke “Hajduk Gojko” i “Crnogorska osveta”.

No Bogović piše i novele suvremene, građanske tematike, kao što su “Slava i ljubav” i “Šilo za ognjilo”. Smatramo ga jednim od tvoraca hrvatske novele, zbog čega ova kratka, ali vrijedna djela smatramo velikim književnim dosezima. Njegovom opusu pridodajemo i drame, koje su uglavnom povijesne tematike: “Frankopan”, “Matija Gubec, kralj seljački”, “Stepan, posljednji kralj bosanski”. Drame, kao i ostale vrste, kod Bogovića su pod utjecajem Bachovog apsolutizma, pa stoga sadrže političke aluzije.