“Tajna tužnog psa” zbirka je kratkih pripovijedaka za mlade Hrvoja Kovačevića, autora koji je među mladim čitateljima poznat po svojoj seriji romana “Tajna…”, od koji su najpoznatije “Tajna Ribljeg Oka”, “Tajna zlatnog zuba”, “Tajna graditelja straha”, “Tajna mačje šape” i druge. Poput svih njegovih romana i ovaj je uzbudljiva, detektivska priča, u kojoj likovi iz pripovjedaka pokušavaju riješiti uzbudljive, ponekad kriminalističke zagonetke ili pak svakodnevne misterije na koje bi slučajno nabasali, a čije rješavanje pomaže njihovoj zajednici, ali i njima samima.
Ipak, ovo djelo se po nečemu razlikuje od njegovih ostalih djela. Dok su ostala djela Hrvoja Kovačevića romani, koji za temu imaju jedan neobičan događaj koji se pokušava razriješiti, ovo je zbirka priča u kojoj svaka priča ima svoje glavne likove, vlastitu temu i ideju. Zbirka se sastoji od tri dijela: “Šest tajni”, “Sedam svakakvih” i “Dvije za kraj”. U fokus stavlja djevojke i dječake tinejdžerske dobi, opisujući njihovu svakodnevnu stvarnost: ljubavne probleme, školu, odnose s roditeljima, prijateljstva. U većini priča se pronađe pas, kao glavni akter ili pomagač u rješavanju pojedine situacije.
Kovačićeve pripovijetke pružaju odraslima uvid u dane kada su i sami bili djeca, borili se s prvim ljubavnim pokušajima, bili očarani životinjama. Djeca kao glavni likovi nisu tek djeca, oni su pametni mali ljudi, sposobni razmišljati svojom glavom i osjećati. Neki od dječjih likova čak su sposobni riješiti i zločine. Svaka priča donosi i snažnu moralnu pouku, a redovito su djeca ta koja ispadaju heroji i preuzimaju na sebe osobine odraslih.
Vrsta djela: zbirka pripovjetki
Vrijeme radnje: sadašnje vrijeme
Mjesto radnje: Zagreb i okolica
Tema: zgode i nezgode mladih ljudi
Kratak sadržaj
Šest tajni
Tajna o tužnom psu
Belizar Šimunović trinaestogodišnji je dječak koji se s roditeljima doselio iz Požege u Zagreb. Nije nimalo bio sretan zbog toga, ali morao se privikavati na novi život, pogotovo jer je od jeseni trebao krenuti u novu školu. Živio je u velikoj zgradi, koja se vidjela iz svih dijelova grada. Jednog popodneva, Belizar je na ulici ispred zgrade uočio veoma tužnog psa i dugo ga promatrao. Nakon promatranja, otišao je u stan. Nedugo nakon toga na vrata su mu pozvonili bolničari Hitne pomoći tražeći prezime Žurić. Belizar ih je uputio na predsjednika kućnog savjeta, koji bi sigurno znao koga traže. Nakon što su bolničari otišli, Belizar je na stubištu zgrade uočio onog istog tužnog psa, misleći da će se iza njega pojaviti vlasnik. No pas je, uočivši dječaka, potrčao prema njegovom stanu, ali dječak je na vrijeme uspio zalupiti vratima.
Sljedeći dan Belizar je razmišljao kako se blesavo ponio uplašivši se psa. Mislio je da će zauvijek ostati sam u Zagrebu. Odlučio je zato prošetati do Jaruna. Na putu do tamo pratio ga je onaj pas tužnog pogleda. Ljudi su ga prijezirno gledali, ali nije mu bilo jasno zašto. Na Jarunu je ugledao dvije djevojke svojih godina, a jedna od njih mu je prišla i nazvala ga “gadom”. Belizaru ništa nije bilo jasno, ali je vjerovao da ga u Zagrebu svi mrze. Potrčao je u stan, zaključao se i legao u krevet. Nakon što ga je obuzeo bijes, odlučio se suočiti s progoniteljima. Vratio se na ulicu i sjeo na klupu pokraj koje su prolazili kupači s Jaruna. Ugledao je Tihanu i Petru koje su ga onako uvrijedile. Pitao ih je otvoreno zašto je to zaslužio, a one su mu dale odgovor da su mislile da je ono njegov pas i da se on o njemu ne brine, nego ga je samo izbacio iz stana. Belizar je objasnio da pas nije njegov i da ga je pratio, pa su sve troje odlučili saznati čiji je pas.
Dječak se sjetio kola Hitne pomoći i pomislio da se vlasniku psa sigurno nešto dogodilo, pa ga pas traži. Tihana je rekla da je njen stric vozač kola Hitne pomoći, pa će ga upitati ne bi li saznao štogod. Belizar je shvatio da u njegovom susjedstvu žive ljudi koji vole životinje. Djeca su uspjela odgonetnuti da je vlasnika psa srušio toplotni udar nešto dalje od zgrade, a nakon što ga je Hitna odvezla, pas koji se zvao Arf, ostao ga je tražiti i zato je danima bio tužan. No sada su svi bili sretni, Arf je našao vlasnika, a Belizar je imao nove prijateljice.
Tajna umišljenog psa
Renata je došla do tate ne bi li ga nešto upitala. On nije imao sluha za nju jer je saznao da je varala na testu iz kemije – imala je šalabahter. Počeo joj je držati lekcije o tome kako se to ne smije raditi, pa Renata nije uspjela pitati što je htjela. Zatim se obratila mami Ani, koja joj je također održala lekciju o varanju na ispitu. Ali Renata joj je ipak uspjela iznijeti svoj pravi problem. Brigita joj nije vratila bilježnicu koju joj je Renata posudila još prije tjedan dana. Mama joj je samo rekla da joj drugi put ne posuđuje i ništa više.
Renata je znala da se mora obratiti djedu, koji je živio s njima. Tata se prije toga izderao na djeda, jer je očekivao važan poziv za posao, a djed je s prijateljem visio na telefonu. Renata odluči pomoći djedu u partiji šaha, koju je igrao preko telefona, ako djed pomogne njoj. Renata je partiju ubacila u kompjuter i pustila da kompjuter riješi igru povoljno za djeda. Ispričala je djedu da je Brigita sva nikakva, tiha i ljubazna, a da imaju i umišljenog psa. Djed joj je savjetovao trik koji je sljedeći dan isprobala kada je pošla po svoju bilježnicu.
Sa Sunčanom i Jasnom uputila se Brigiti. Kada ih je Brigita vidjela na svojim vratima, krenula se izmotavati da je zaboravila vratiti bilježnicu zbog silnih obaveza koje je imala. Renata se zato ponudila da povedu njenog psa Pipija u šetnju, na što je Brigita bila ljubomorna. Pas je, ugledavši djevojke, potrčao Renati, na Brigitino sveopće iznenađenje. Toliko je bila ljubomorna da je tutnula natrag Renati njenu bilježnicu i pošla u kuću. Renata je Sunčani i Jasni pobjedonosno objašnjavala da je znala da su pudli lovački psi i da je u njemu ostalo tog nagona. Zato je Renata ispod majice nosila lančić sa zečjom šapom, koju je pudl namirisao i potrčao Renati. Tako je Renata dobila svoju bilježnicu, ali i okladu. Jasna i Sunčana morale su joj kupiti sladoled.
Tajna veselog psa
Pišta, Bimbo i Mrvica izgubili su svog psa Bobija. Znali su da je pobjegao u kvart dječaka koje su oni zvali Prašinari. Prije nekoliko godina dečki su se potukli s Prašinarima i znali su da bi i sada mogli pobrati batina ako pođu u njihov kvart nenaoružani. Pišta je zato u rukavu ponio pendrek. Kada su se pojavili u tuđem kvartu, s prozora su ih odmah spazili Četka i Lukas. Četka se sjetio batina otprije dvije godine i nije htio ostati dužan dečkima, pa je pozvao i Zuba, Trulog i Gagu, koji su ponijeli bejzbol palicu. Dječake su promatrala dva policajca u civilu. Jedan od njih slutio je da se nešto sprema, ali kolega mu nije dopustio da intervenira, nego su ostali promatrati situaciju.
Kad su se Mrvica i ekipa pojavili, Prašinari su počeli izlaziti odasvud. Pitali su ih što traže na njihovom teritoriju. Kroz priču su shvatili da je odbjegli pas Bobi, zapravo pas Medo, kojeg su i ovi dječaci hranili i mislili da je njihov. Dvije neprijateljske skupine su shvatile da su dijelili psa, ni ne znajući. Kad su krenuli jedni na druge palicom i pendrekom, pojavi se pas Bobi, odnosno Medo. Pas je nestajao po nekoliko dana jednima, a tada bi bio kod drugih dječaka i obrnuto.
Dečki su se složili da koševi zbog kojih su prije dvije godine dobili batine nevažni, pa će pustiti psu da odluči s kim želi poći. Bobi se okrenuo Mrvici i pošao za njima. Bimbo je na odlasku pozvao dječake da dođu nekad kod u kvart na košarku. Policajci su zadovoljno promatrali sukob koji se nije razvio u tuču i zaključili da u životu treba imati sreće.
Tajna opasnog psa
Suzana je razgovarala s kćerkom Lidijom dok je pripremala večeru. Obznanila je Lidiji da joj na večeru dolazi gost, mamin dečko Maks i da dolazi upoznati Lidiju. On radi u zaštitarskoj agenciji i ima psa Atilu. Lidija se jako protivila tom upoznavanju, iako mu je odlučila dati priliku da pokaže koliko je glup. Maks je Lidiji za poklon donio Barbiku, ali Lidija nije bila oduševljena jer je već imala trinaest godina. Budući da je Barbika bila u vjenčanici, Lidiji je postalo jasno da će se mama i Maks vjenčati, pa da će Maks početi živjeti s njima. Lidija ga je zasula uvredama da on nema ni školu, dok je njena mama završila fakultet. Maks je odlučio da će nekako srediti Lidiju čim se doseli kod njih.
Kada je Lidija saznala da se Maks i pas Atila useljavaju, javila se tati Karlu da mu se potuži. Tata ju je molio da to prihvati, jer pet godina nakon rastave, ovo je mamina prva veza. Lidija je tati rekla da će srediti Maksa, jer je on želi dresirati kao svog dobermana Atilu. Karlo je ponudio Lidiji posuditi knjigu o psima.
Nakon što su Maks i Atila već počeli živjeti sa Suzanom i Lidijom, Lidija je napravila spačku. Naime, činilo se da je Atila zapišao zidove, zbog čega ga je Maks izudarao da ga kazni. Maks i Suzana su se posvađali nakon toga jer on nije htio ići s njom na promociju prijateljeve knjige. Lidija se umiješala, na što joj je Maks opalio pljusku i potjerao je u sobu. Sutradan je Suzana rekla Lidiji da se Maks ispričao, iako je Lidija vidjela da je on nasilnik. Počeo je svaki dan tući Atilu, jer mu je bilo neugodno zbog toga što Atila radi.
Suzana je odlučila da treba prekinuti tu vezu, ali kada je krenula, čula je kako je Atila napao Maksa. Njih ona i mama su se zatvorile u Lidijinu sobu i kroz prozor zamolile prolaznika da mobitelom zove pomoć. Maks je završio u bolnici i iselio se. Tata je došao jedan dan do Lidije, jer je sumnjao da je ona nekako razjarila psa. U njenoj sobi pronašao je amonijak u prahu i špricu. Lidija je zamiješala amonijak u sok od jabuke i sama zašpricala zidove, kako bi izgledalo da to radi Atila. Budući da dresirani psi prihvaćaju kaznu samo ako su to i napravili, Atili nije bilo jasno o čemu se radi. Na to je došla i mama, s vrata se ispričavajući Lidiji. No njoj nije bilo žao što je napravila, samo da se riješe Maksa.
Tajna Aladinove svjetiljke
Mirna je u svojoj sobi pisala Lastanu pismo već devetnaesti put, jer su je mučili ljubavni jadi. Živi u Požegi i ide sedmi razred, a sviđa joj se jedan Bruno. Njenoj najboljoj prijateljici se sviđa Brunin najbolji prijatelj, pa bi obje htjele prohodati s tim dečkima, ali nisu znale kako. Nakon što se Mirna izjadala u pismu, ustala je i došla do prozora. Nije mogla vjerovati da vidi Brunu kako fotografira nekakav automobil. Nije ni primijetio kamion, pa se uplašila da će ga pogaziti, ali na vrijeme ga je spasio Mario, Brunin najbolji prijatelj.
Bruno je postao fotoreporter, a Mario ga je podsjetio da se nalaze pred Mirninom kućom i da cure ne vole dečke koji prave budale od sebe, kao što je Bruno napravio kad je zamalo poginuo maloprije. Mario je htio da Bruno prohoda s Mirnom, kako bi njemu bilo lakše prohodati s njenom prijateljicom Tanjom. Mario je Bruni pomogao izvaditi film iz fotoaparata, pa su odlučili poći u Babin Vir razviti slike, a nakon toga će poći na promociju knjige, na koju će doći i cure.
U fotostudiju, dečki su čuli ljude kako pričaju o dvojici provalnika, koji su već tri puta u dva mjeseca izvršili pljačku. No ta priča nije ih previše zamarala. Nisu razvili film jer im je bilo preskupo, pa je Bruno odlučio nerazvijeni film pokloniti Mirni, kao skriveni trag njegove duše. Mirni i dalje nije bilo jasno da se ona sviđa Bruni, a ni njemu da se on sviđa njoj. Poklonio joj je film za koji je rekao da je Aladinova svjetiljka, a Tanja joj je rekla da je to očiti znak da mu se sviđa.
Mario je Bruni rekao da su provalnici zvani Zelene maske opet napali, ovaj put fotostudio. Mario je mislio da u studio nisu provalili zbog love, nego jer nešto traže. No, Bruno je i dalje mislio o tome kako je ispao glup pred Mirnom poklonivši joj onaj film. Mario mu je predložio da uhvati Zelene maske, pa će pred Mirnom ispasti faca. Danima poslije Bruno je razmišljao kako je jednostavno trebao pitati Mirnu za hodanje. Premda su posljednjih dana razgovarali i smijali se i više nego obično, svejedno nije bio zadovoljan.
Kada je došao do svog stana, vraćajući se iz škole, opazio je da je brava obijena. U stanu ga je dočekao tata koji mu je rekao da su im provalili u stan, ali da ništa nije odneseno, nego samo pretresen, kao da su provalnici nešto tražili. Bile su to Zelene maske, kroz špijunku ih je vidjela susjeda koja je i pozvala policiju. Bruno je na radio postaji Požega čuo da javljaju o Zelenim maskama. Spomenuli su i crvenu Škodu kojom su provalnici bježali. Bruno se sjetio da je tu Škodu i on snimio, dok je stajao pred Mirninom kućom. Snimio je i ljude u škodi, bez maski. Ako je to istina, Bruno je mogao riješiti slučaj, ali za to mu je trebao foto-film koji je bio kod Mirne.
U trenutku kad je izašao iz zgrade, pred njim se stvorio žuti Golf u kojem su bili lopovi. Pokušali su ga uhvatiti, ali im je Bruno umakao i pobjegao kod Mirne. Objasnio joj je da su na filmu lica lopova, pa mu je predala film. Kada je izašao iz Mirnine kuće, Zelene maske su ga pronašle, jer su uspjele pročitati iz njegovog dnevnika gdje živi Mirna. Mario je sve vidio, pa je upalio skuter, na kojem su on i Bruno bježali od provalnika. Uspjeli su pobjeći, ali su završili na pločniku. Ugledali su žuti Golf zabijen u policijski auto. U cijeloj toj strci Bruno je uspio pitati Mirnu za hodanje, pa je njeno dvadeseto pismo Lastanu imalo sretnu priču. Njen dečko Bruno i Tanjin dečko Mario završili su u bolnici jer su pali sa skutera, ali ispali su junaci ulovivši lopove. Postali su tih dana najslavniji stanovnici Požege.
Tajna Maksima Gorkog
Jura Kostelnik tražio je nešto na tavanu. Našao je kutiju u kojoj je stajao scenarij koji je prije gotovo pedeset godina napisao za prijemni ispit na Filmskoj akademiji. Nije pristupio prijemnom ispitu, jer ga je otac nagovorio da bude pravnik. Poslušao ga je i upisao pravo, četrdeset godina radio u istoj tvrtki, a sad je u mirovini. Svih tih godina izlaz mu je bila filatelija. Prošlog je tjedna u Društvu filatelista obećao da će na sljedećem sastanku imati jednu posebnu marku, ali nije je imao. Čak i knjige koje je nudio antikvarijatu nisu vrijedile ništa, pa ih je poklonio školskoj knjižnici.
Zvonko je bio dječak koji je volio čitati. Sestra Marina ga je zezala da mu je bolje da ostavi knjigu “Mati” Maksima Gorkog i da pođe na večerašnji školski tulum. Rekla mu je da u knjigama nema ništa zanimljivo i da tako nikada neće upoznati komada. Čim je Marina izašla iz stana, Zvonko se baci na krevet, a knjigu na pod. Iz knjige je ispala ceduljica na kojoj je bio pogrešno naveden citat iz Biblije. Zaintrigiralo ga je tko bi to napisao. Pogledao je pečat u knjizi i vidio da je starija od njega, a da je prije toga nitko drugi nije čitao. Sasvim je bio siguran da knjiga krije nekakvu tajnu.
Na drugoj strani grada, Jura Kostelnik na dnu kutije pronašao je komad žutog kartona, na kojem je pisalo “Minimalno Slatki Tata”. Zapljusne ga sjećanje, jer mu je taj karton poklonila sestra za petnaesti rođendan. Ljerka mu je objasnila da je to putokaz za otkrivanje skrovišta pravog dara. Nikada nije uspio naći skrovište. Prisjećao se djetinjstva i sjetio se knjige “Mati” Maksima Gorkog te shvatio da je Ljerkina poruka bila navođenje da je u jednoj knjizi sljedeći trag. Ona je poruku napisala riječima suprotnog značenja od naslova knjige.
Nedugo nakon otkrića, Jura je primio telefonski poziv od Zvonka. Naime, dječaku su u školskoj knjižnici dali broj telefona gospodina Jure, jer ga je zanimala priča o poruci koju je pronašao u knjizi. Jura je pozvao Zvonka k sebi da mu pomogne riješiti zagonetku. Poruka koju je Zvonko našao pisala je o polumjesecu i zvijezdama. Budući da su se ti znakovi nalazili na turskoj zastavi, zaključili su da se mora raditi o nekom komadu namještaja iz Turske. Jura se sjeti svjetiljke na radnom stolu. Kada su je rastavili, unutra je bila sljedeća poruka, koja ih je uputila na stari zidni sat. U njemu su pronašli pravi mali filatelistički album. Bio je to pravi poklon, koji je sadržavao vrijedne marke. Jura je ipak imao priliku večeras se pokazati u Društvu filatelista, a Zvonko je odlučio poći na tulum. Rekao je sestri da mu je Maksim Gorki pomogao da se trgne i dođe na tulum pronaći komada.
Sedam svakakvih
Dvanaest otkucaja
Na četrnaestom katu zgrade živio je starac, udovac od pedeset godina. Bio je umirovljeni kemičar. Nije više vidio razloga da navije svoj stari zidni sat od kad je umrla njegova Zlata. U stanu do starčevog živio je dječak, koji je primijetio da se ne čuju otkucaju zidnoga sata. On se spremao tog dana za važan ispit iz kemije, a znao je ako sada uprska, da će mu to srušiti prosjek i neće moći upisati gimnaziju. Ipak, odlučio je otići do susjednog stana i unatoč nervozi zbog ispita, provjeriti je li susjed dobro.
Starac se začudio čuvši zvono na vratima, pitao se tko li njega treba. Bio je ugodno iznenađen kada je dječak rekao da se zabrinuo jer nije čuo otkucaje sata. Starcu je to bilo veoma milo i dobio je motiv za navijanje sata. Pozvao je dječaka na sok, a ovaj mu kaže da je u gužvi, jer danas ima ispit iz kemije. Starac mu je ponudio pomoć, jer je po struci bio kemičar. Dječak je nakon testa došao zahvaliti susjedu jer je dobio pet iz kemije. Obojica su zaključili da se čuda događaju.
Sumrak idola
Matija je pošao do govornice nazvati baku, jer su im u stanu isključili telefon zbog neplaćenog računa. Prije toga razgovarao je s prijateljem Grgom o tome kako je sinoć bio na koncertu pjevača Dorotea. U to isto vrijeme, pjevač Doroteo sjedio je u lokalnom kafiću i naručio kapučino. Bio je veoma otresit i tražio od konobarice drugi kapučino, nakon čega je otišao ne ostavivši napojnicu. Doroteu je trebao telefon, a konobarica ga je uputila na govornicu, jer u lokalu nisu imali ni telefon ni mobitel.
Matija je zs to vrijeme razgovarao s bakom na govornici, a onda je ugledao svog idola kako mu prilazi. Doroteo je bio drzak i grub, pokušavao je umetnuti karticu u govornicu na pogrešnu stranu, a nakon što je uspio uspostaviti poziv, Matija je čuo da laže nekome na telefon da nije uspio doći kući jer su mu nakon koncerta probušili gume na autu. Matija nije mogao slušati tu drskost, a jedva je vjerovao da je to isti onaj čovjek kojeg je jučer gledao i slušao na koncertu. Prošao je kraj Doroteovog auta, izvadio nožić i probušio gume.
Doroteo se završivši razgovor zaputio prema autu. Upalio je auto i shvatio da se nekako sporo vuče. Izašao je iz automobila i ugledao probušene gume, pa počeo urlati. Ubrzo su se oko auta skupili mještani, koji su se krenuli prepirati s Doroteom. Počeli su mu se rugati kada je počeo izigravati neku veličinu, pa je ušutio. Matija je zadovoljno stajao sa strane, jer je uspio prizemljiti Dorotea.
Dvoje koji su plesali na ulici
Viktor je punker, kao i njegova dva starija prijatelja, Danfa i Gliston. Dok su čekali pred govornicom da Viktor obavi poziv, Viktor je oponašao ples lude starice koja je razgovarala na telefon. Do početka nastave imali su vremena popiti i pivo, na koje se Viktor još navikavao. Danfa i Gliston neće ići na nastavu, već su se pomirili s time da od škole nema ništa, dok je Viktor razmišljao o predstavljanju knjige i pivu kao usputnoj stanici do škole. Danfa i Gliston su ga zbog toga gledali malo suzdržano, ali bilo ih je briga jer je Viktor imao love za pivo, a i u dućanu će s njim izgledati manje sumnjivo. Nakon što je Viktor preko telefona mamu obavijestio o svojim planovima, tri punkera pošla su u dućan.
U dućanu su opet naletjeli na staru ludu staricu, koja je plesom odvlačila blagajnicu. Danfa je iskoristio gužvu i sakrio u jaknu bocu oštrog pića. Viktor nije primijetio krađu, ali Danfa je vidio da blagajnica sumnjičavo gleda prema njima trojici. Štefica je blagajnica već trideset godina i zna procijeniti kupce. Odmah je shvatila da je nešto ukradeno. Dečki su se uputili prema blagajni. Dok je Viktor bezazleno računao koliko koštaju pive, blagajnica je zatražila da isprazne džepove. Danfa i Gliston pokažu na Viktora da je on taj koji plaća, a da su njih dvojica samo pratnja. Iz Viktorove jakne blagajnica je izvukla kutiju šumećih tableta kalcija, koje su Viktoru ispale još pred govornicom. Bile su to tablete za njegovog djeda, koje je kupio u drugom dućanu, no blagajnica mu nije vjerovala. Dok se pravdao blagajnici, javila se starica, rekavši da je i ona vidjela da su mu tablete ispale pred govornicom. Baka je imala Parkinsonovu bolest i zato je izgledalo kao da pleše. Umirovljena je odvjetnica, ali veoma bistrog duha. Kako bi potvrdili da Viktor nije maznuo tablete u dućanu, starica predložila da pogledaju odgovara li cijena na kutiji onoj u tom dućanu. Budući da nije odgovarala, blagajnica prizna da je pogriješila i ispriča se.
Nakon što su dečki izašli iz trgovine, baka je platila i onaj ukradeni rum, koji blagajnica nije opazila, pa se veoma iznenadila. Još začuđenija je bila što je ispred dućana čekao Viktor s ružom i pružio je starici u znak zahvalnosti. Blagajnica je shvatila da neki ljudi, unatoč izgledu, nisu loši, nego mogu biti veoma dobrodušni, baš kao što je to bio Viktor. A i on je sada znao da se s Glistonom i Danfom više neće družiti, jer su ispali kukavice.
Sestrica
Lovorka i Lucija raspravljale su na koju je sada red da izvede psa Ronda u šetnju. Nijedna nije htjela, a njihova majka je mislila da će se tući za njega kada ga je stric ostavio na čuvanje. Ipak je red pao na Luciju. U isto vrijeme, u Goranovoj kući se vodila bitka treba li Goran povesti sestricu Mirnu na igralište dok on igra košarku. Naravno, pošla je s njim.
Policajci su sreli Luciju i Ronda zavezanog za stup. Rekli su joj da tako veliki i opasan pas ne bi smio biti bez brnjice, ali Lucija je rekla da on ne bi nikome naudio. No u taj čas do psa su došle dječje ručice i približile se njušci. Lucija ugleda ruke i od straha se ukipi. Bila je to Goranova sestrica Mirna, koju je potjeralo piškiti. Dok ju je on vodio sa strane da obavi što mora, ona je primijetila veliki park. Goran ju je htio povesti na igralište prekoputa onog gdje je on igrao košarku. Goran je na putu ugledao djevojčicu i psa i smišljao kako bi mogao započeti razgovor s njom. Budući da je bila s policajcem i s prijateljicom, pomisli da bi bilo bolje da je sama, ali svejedno se odvaži krenuti prema njima. Odjednom ugleda svoju sestru kako trči prema psu i tura ruke k njegovoj njušci. Pas je potrčao oko stupa, a Mirna je krenula u potjeru veselo se smijući. Goran stigne do stupa i zgrabi sestru, maknuvši je od psa. Lucija kaže policajcu da mu je rekla da je pas bezopasan, a Goranu kaže da joj Mirna plaši psa. Bio je to lijep povod da Lucija i Goran počnu razgovarati.
Nadnica za strah
U Markovoj kući mama Sandra i tata Hrvoje prepirali su se zbog Markovog odbijanja da pođe zubaru. Imao je grozan strah, iako se radilo o zubarici Ani s kojom je mama išla u školu. Mama i tata su predbacivali jedno drugome zbog Markovog odgoja, a tu večer je bila važna Dinamova utakmica i tata je jedva čekao taj trenutak. Tati je pukao film i uzeo je Marka pod ruku da mami pokaže muški odgoj. Mami je rekao da kupi pivo za tekmu dok se oni vrate.
Zubarica Ana, čim je vidjela Marka u čekaonici, osjetila je neugodno iznenađenje, pogotovo kad je vidjela da je s Markom Hrvoje, a ne Sandra. Marko se na putu do zubara tresao, Hrvoje je izveo pravo čudo da ga uopće dovede do čekaonice. Odjednom je Marko prestao buniti se. Naime, u ordinaciju je ušla djevojčica koju je primjećivao u školi. Morao je ispasti hrabar pred njom i znao je da ne smije ni glasa ispustiti kada uđe kod zubarice. Ana nije mogla vjerovati da je njen najgori pacijent bez nagovaranja sjeo na stolac i dopustio da mu popravi čak dva zuba odjednom, bez ikakvih scena. Hrvoju nije bilo jasno zašto je Marko tako naglo promijenio ponašanje. Osvrnuo se po čekaonici, nitko mu se nije činio kao netko tko bi mogao posramiti Marka. Pa čak ni mršava djevojčica. Po izlasku iz ordinacije, Hrvoje je ponosno pratio svog junačinu, a čak je i djevojčica podigla pogled s knjige. Hrvoje je pomislio da mora sinu udijeliti nekoliko savjeta o curama, koji će mu pomoći u životu.
Dvoboj na suncu
Iako je bilo vrelo, nedjeljno poslijepodne, Vinko je neumorno ubacivao loptu u koš. Vidio ga je prijatelj Igor i prišao mu. U zgradu pred kojom su dečki razgovarali došla je Lovorka, u posjet baki. Ispostavilo se da baka nije bila kod kuće, vjerojatno je otišla do dućana, pa ju je Lovorka morala pričekati na klupi pred zgradom. Kada je izašla iz zgrade primijetila je dječake koji su igrali košarku, Vinka i Igora, kojeg je znala otprije jer je njena prijateljica Vedrana već tjednima zaljubljena u njega. Razmišljala je da im se pridruži, ali budući da su bili na suncu, pozdravi ih ne bi li se oni njoj pridružili u hladu. Na njeno iznenađenje, oni jedva odzdrave. Iako se njoj činilo da su nezainteresirani, u Vinku je puls rastao ludo, jer je upravo zbog nje igrao košarku na suncu ne bi li ga zamijetila. Nije pozdravio kako treba jer je mislio da cure ne vole dečke koji plaze za njima, odnosno, mislio je da cure vole oštre momke. Vinko je pozvao Igora da zaigra s njim. Na prvu je Igor pomislio da je Vinko skrenuo s uma, jer vani je bila užasna vrućina, no zatim pomisli da bi ga Lovorka mogla nahvaliti kod Vedrane.
Nakon što su počeli igrati, to je ličilo na sve, samo ne na košarku. Posebno je čudno sve izgledalo Lovorki kada je vidjela dečke kako se guraju, padaju, otimaju za loptu, namjerno podmeću noge jedan drugome, udaraju se koljenima, laktovima… Mislila je da su poludjeli zbog vrućine. Uto je ugledala baku kako polako hoda prema zgradi. Nosila je sok iz dućana, a dok joj je Lovorka pridržavala vrata, bacila je pogled na Vinka i Igora. Stajali su krvavi i iznemogli, pa je pomislila da bolje Vedrani ništa ne spominje, neka sama shvati da Igor nema mozga.
Nakon što je Lovorka ušla u zgradu, Vinko shvati da više nema snage i kaže Igoru da mu prepušta pobjedu. Pomislio je da je ovo bila najveća katastrofa za njega: vjerojatno je izgubio prijatelja nakon ovoga, a upropastio je i sve izglede kod cure u koju je zaljubljen. Priznao je Igoru da je htio ispasti frajer pred Lovorkom, a Igor njemu da mu se sviđa njena prijateljica Vedrana. Lovorka je čula cijeli razgovor, jer su sjedili na stubištu zgrade. Vraćala se na klupu po kolače koje je zaboravila i čula ih. Kad se vraćala u zgradu, pitala je dečke zašto igraju košarku na jedan koš. Vinko je rekao da svake nedjelje igra košarku zbog nje, a Lovorka je odgovorila da bi mu bolje bilo da ju je samo pozvao na sladoled. To je i učinio. A Igor je upitao može li povesti i Vedranu. Činilo se da ipak nije bio tako strašan dan za Vinka i Igora.
Gospa od uvelog cvijeta
Marko je dečko koji je završio u bolnici jer je zadobio opekline drugog stupnja zato što nije znao otvoriti ekspres-lonac. Bila je nedjelja i Marko se spremao da šarmira Martu koja je dolazila na previjanje. Kada je Markov bolnički cimer Vedran ugledao Marka zalizane kose, dignutog ovratnika na kućnom ogrtaču i s čačkalicom u ustima, začudio se. Marko je rekao da ide na sudar s jednom “ribom”, a cure vole podignuti ovratnik i čačkalicu.
Marta je za to vrijeme sjedila u čekaonici i promatrala begoniju u kutu koja vene. Njena prijateljica Romana taj dan ju je dopratila u bolnicu. Na aparatu za kavu vidjela je napisano “bicchieri”, pa je upitala Martu što to znači. Bila je to tipka koja nudi četiri prazne čaše. Marti je sinulo da za 2 kune kupi čaše u kojima bi donijela vodu i zalila cvijet. Romana joj je rekla da joj je ionako zadnji dan previjanja, pa da nema ništa od toga što će jednom zaliti cvijet. Kroz priču je Marta Romani natuknula da ima jedan dečko kojeg sretne svaki put, ali da izgleda smiješno s čačkalicom, zalizanom kosom i ovratnikom. Romana joj je rekla da joj se taj dečko sigurno upucava. Nakon toga su čekale da se Marko pojavi, pa da i Romana vidi svojim očima ono što joj je Marta ispričala.
Marko je pomogao Vedranu da na štakama dođe do kreveta, a zatim se uputio prema čekaonici. Odlučio je da danas iz automata “trgne jedan bicchieri”. Iako nije znao što to znači, htio je impresionirati Martu. Vedranu je rekao da ne zna njeno ime, ali da je on zove Gospa od uvelog cvijeta, jer uvijek sjedi pored uvelog cvijeta. Po dolasku u čekaonicu, Marko se neugodno iznenadi jer je Gospa bila u pratnji prijateljice. Sjeti se da bi mogao ponuditi djevojke pićem, ali one odbiju. On slavodobitno izjavi da bi on mogao jedan “bicchieri”. Cure ga pogledaju, jer su znale što je to. On pomisli da je uspio privući njihovu pažnju. Kada je vidio da su izašle samo prazne čaše, razočarano je krenuo prema vratima čekaonice. Marta ga zaustavi, jer je shvatila da ima prazne čaše koje njoj trebaju. Rekla je da želi zaliti begoniju, a on joj je rekao da će joj onda morati smisliti novo ime jer je za njega bila Gospa od uvelog cvijeta.
Počeli su pričati i smijati se, a Marko je obećao Marti da će nastaviti zalijevati cvijet jer je njoj ovo zadnje previjanje. Marta je rekla da će ona i Romana dolaziti u posjet njemu i Vedranu, kojeg je Marko spomenuo Romani. Tako su Marko i Vedran imali društvo koje ih je posjećivalo u bolnici, a što je još važnije, društvo cura koje su im se sviđale.
Dvije za kraj
Bez miševa
U restoranu je za jednim stolom sjedila četveročlana obitelj: majka, otac, djevojčica i dječak. Za drugim stolom sjedilo je troje prijatelja, dva mladića i djevojka. Malo dalje od njih bila je crna mačka. Dječak je bio sasvim malen i nije mu bilo jasno zašto ga roditelji na ljetovanju tjeraju da sjedi tu i jede nekakav odrezak kakvog ima i u Zagrebu. Roditelji su bili nervozni, a željeli su uživati u prekrasnoj noći, u restoranu sa svojom djecom. Djevojčica je bila odmornija, iako ni ona nije puno jela. Razmišljala je o prijateljima za susjednim stolom i mislila da su sigurno studenti. Bila joj je to prekrasna pomisao, jer bi s njima mogla razgovarati o književnosti, filmu, smislu života. Studenti su promatrali njenu obitelj i šutjeli. Morali su se silno truditi da ne bulje u odrezak koji se nalazio ispred dječaka. Dječak je uočio mačku koja se nalazila nedaleko od svih njih, pa je upitao roditelje što mačke jedu. Roditelji su rekli da jedu miševe, a nakon što je dječak zaključio da na otoku nema miševa, bacio je odrezak mački. Troje studenata gledalo je dugo za mačkom koja je otišla za slasnim odreskom.
Seoski snijeg
Marina je došla u goste baki. Vani se igrala na snijegu, a kada se vratila u kuću sva mokra, dočekala ju je slijepa prijateljica Ana. Baka je otišla na misu, jer nije mogla čekati Marinu. Pričala je Ani kako joj je bilo na sanjkanju. Bila je sa Šimom i ekipom. Taj Šimo joj je išao na živce, iako ju je vukao na saonicama cijelo vrijeme. Smatrala ga je neurednim i prljavim seljakom. Ana je mislila da Šimo ima lijep glas, a i sama je bila iz sela, pa su joj Marinine riječi zvučale grubo.
Šimo je bio prvi susjed Marinine bake, pa se ona osjećala kao da joj on krade bakinu ljubav. Marina dođe svaka dva mjeseca, a Šimo baki donosi drva, ode u dućan, stalno joj pomaže. Marini je smetalo i to što je taj dan na sanjkanje došao u prljavoj majici i plastičnim papučama, jer ga mama nije pustila, pa je pobjegao kroz prozor. Pobjegao je samo da bi se sanjkao s Marinom, ali ona to nije shvatila, nego ga je nastavila grditi. Ana je samo počela plakati, a Marina je zašutjela ugledavši Anine mokre obraze.
Bilješka o autoru
Hrvoje Kovačević rodio se 1966. godine u Požegi gdje se i školovao. Nakon završene srednje škole upisao je arhitekturu. Diplomirani je arhitekt, ali bavio se i animiranim i igranim filmovima – autor je igranog filma i čak tri animirana filma.
Uz to bavio se i crtanjem karikatura za velik broj časopisa kao što su “Studentski list”, “Polet”, “Sportske novosti” i mnoge druge. Ne možemo ga uvrstiti samo u dječje autore jer je napisao i romane za odrasle. Kratke priče i drame koje je pisao objavljene su u časopisima ili su izvedene na radiju.
Profesionalno se počeo baviti pisanjem od 2002. godine. Dobitnik je prestižnu nagrade “Grigor Vitez” za roman “Tajna crne kutije”. Dok je drama “Profesionalna deformacija” nagrađena nagradom “Sfera”.
Hrvoje Kovačić živi u Stubičkim toplicama gdje i danas piše s velikom strašću. Kaže kako inspiraciju za likove u dječjim pričama dobiva iz mašte svoje djece.
Najpoznatiji su njegovi romani za djecu od kojih moramo navesti: “Tajna ribljeg oka”, “Tajna graditelja straha”, ” Tajna crne kutije”, “Tajna zmajeva vrta”, “Tajna mačje šape”, “Tajna tužnog psa”, “Tajna zlatnog zuba”.
Ipak, ovo djelo se po nečemu razlikuje od njegovih ostalih djela. Dok su ostala djela Hrvoja Kovačevića romani, koji za temu imaju jedan neobičan događaj koji se pokušava razriješiti, ovo je zbirka priča u kojoj svaka priča ima svoje glavne likove, vlastitu temu i ideju. Zbirka se sastoji od tri dijela: “Šest tajni”, “Sedam svakakvih” i “Dvije za kraj”. U fokus stavlja djevojke i dječake tinejdžerske dobi, opisujući njihovu svakodnevnu stvarnost: ljubavne probleme, školu, odnose s roditeljima, prijateljstva. U većini priča se pronađe pas, kao glavni akter ili pomagač u rješavanju pojedine situacije.
Kovačićeve pripovijetke pružaju odraslima uvid u dane kada su i sami bili djeca, borili se s prvim ljubavnim pokušajima, bili očarani životinjama. Djeca kao glavni likovi nisu tek djeca, oni su pametni mali ljudi, sposobni razmišljati svojom glavom i osjećati. Neki od dječjih likova čak su sposobni riješiti i zločine. Svaka priča donosi i snažnu moralnu pouku, a redovito su djeca ta koja ispadaju heroji i preuzimaju na sebe osobine odraslih.
Vrsta djela: zbirka pripovjetki
Vrijeme radnje: sadašnje vrijeme
Mjesto radnje: Zagreb i okolica
Tema: zgode i nezgode mladih ljudi
Kratak sadržaj
Šest tajni
Tajna o tužnom psu
Belizar Šimunović trinaestogodišnji je dječak koji se s roditeljima doselio iz Požege u Zagreb. Nije nimalo bio sretan zbog toga, ali morao se privikavati na novi život, pogotovo jer je od jeseni trebao krenuti u novu školu. Živio je u velikoj zgradi, koja se vidjela iz svih dijelova grada. Jednog popodneva, Belizar je na ulici ispred zgrade uočio veoma tužnog psa i dugo ga promatrao. Nakon promatranja, otišao je u stan. Nedugo nakon toga na vrata su mu pozvonili bolničari Hitne pomoći tražeći prezime Žurić. Belizar ih je uputio na predsjednika kućnog savjeta, koji bi sigurno znao koga traže. Nakon što su bolničari otišli, Belizar je na stubištu zgrade uočio onog istog tužnog psa, misleći da će se iza njega pojaviti vlasnik. No pas je, uočivši dječaka, potrčao prema njegovom stanu, ali dječak je na vrijeme uspio zalupiti vratima.
Sljedeći dan Belizar je razmišljao kako se blesavo ponio uplašivši se psa. Mislio je da će zauvijek ostati sam u Zagrebu. Odlučio je zato prošetati do Jaruna. Na putu do tamo pratio ga je onaj pas tužnog pogleda. Ljudi su ga prijezirno gledali, ali nije mu bilo jasno zašto. Na Jarunu je ugledao dvije djevojke svojih godina, a jedna od njih mu je prišla i nazvala ga “gadom”. Belizaru ništa nije bilo jasno, ali je vjerovao da ga u Zagrebu svi mrze. Potrčao je u stan, zaključao se i legao u krevet. Nakon što ga je obuzeo bijes, odlučio se suočiti s progoniteljima. Vratio se na ulicu i sjeo na klupu pokraj koje su prolazili kupači s Jaruna. Ugledao je Tihanu i Petru koje su ga onako uvrijedile. Pitao ih je otvoreno zašto je to zaslužio, a one su mu dale odgovor da su mislile da je ono njegov pas i da se on o njemu ne brine, nego ga je samo izbacio iz stana. Belizar je objasnio da pas nije njegov i da ga je pratio, pa su sve troje odlučili saznati čiji je pas.
Dječak se sjetio kola Hitne pomoći i pomislio da se vlasniku psa sigurno nešto dogodilo, pa ga pas traži. Tihana je rekla da je njen stric vozač kola Hitne pomoći, pa će ga upitati ne bi li saznao štogod. Belizar je shvatio da u njegovom susjedstvu žive ljudi koji vole životinje. Djeca su uspjela odgonetnuti da je vlasnika psa srušio toplotni udar nešto dalje od zgrade, a nakon što ga je Hitna odvezla, pas koji se zvao Arf, ostao ga je tražiti i zato je danima bio tužan. No sada su svi bili sretni, Arf je našao vlasnika, a Belizar je imao nove prijateljice.
Tajna umišljenog psa
Renata je došla do tate ne bi li ga nešto upitala. On nije imao sluha za nju jer je saznao da je varala na testu iz kemije – imala je šalabahter. Počeo joj je držati lekcije o tome kako se to ne smije raditi, pa Renata nije uspjela pitati što je htjela. Zatim se obratila mami Ani, koja joj je također održala lekciju o varanju na ispitu. Ali Renata joj je ipak uspjela iznijeti svoj pravi problem. Brigita joj nije vratila bilježnicu koju joj je Renata posudila još prije tjedan dana. Mama joj je samo rekla da joj drugi put ne posuđuje i ništa više.
Renata je znala da se mora obratiti djedu, koji je živio s njima. Tata se prije toga izderao na djeda, jer je očekivao važan poziv za posao, a djed je s prijateljem visio na telefonu. Renata odluči pomoći djedu u partiji šaha, koju je igrao preko telefona, ako djed pomogne njoj. Renata je partiju ubacila u kompjuter i pustila da kompjuter riješi igru povoljno za djeda. Ispričala je djedu da je Brigita sva nikakva, tiha i ljubazna, a da imaju i umišljenog psa. Djed joj je savjetovao trik koji je sljedeći dan isprobala kada je pošla po svoju bilježnicu.
Sa Sunčanom i Jasnom uputila se Brigiti. Kada ih je Brigita vidjela na svojim vratima, krenula se izmotavati da je zaboravila vratiti bilježnicu zbog silnih obaveza koje je imala. Renata se zato ponudila da povedu njenog psa Pipija u šetnju, na što je Brigita bila ljubomorna. Pas je, ugledavši djevojke, potrčao Renati, na Brigitino sveopće iznenađenje. Toliko je bila ljubomorna da je tutnula natrag Renati njenu bilježnicu i pošla u kuću. Renata je Sunčani i Jasni pobjedonosno objašnjavala da je znala da su pudli lovački psi i da je u njemu ostalo tog nagona. Zato je Renata ispod majice nosila lančić sa zečjom šapom, koju je pudl namirisao i potrčao Renati. Tako je Renata dobila svoju bilježnicu, ali i okladu. Jasna i Sunčana morale su joj kupiti sladoled.
Tajna veselog psa
Pišta, Bimbo i Mrvica izgubili su svog psa Bobija. Znali su da je pobjegao u kvart dječaka koje su oni zvali Prašinari. Prije nekoliko godina dečki su se potukli s Prašinarima i znali su da bi i sada mogli pobrati batina ako pođu u njihov kvart nenaoružani. Pišta je zato u rukavu ponio pendrek. Kada su se pojavili u tuđem kvartu, s prozora su ih odmah spazili Četka i Lukas. Četka se sjetio batina otprije dvije godine i nije htio ostati dužan dečkima, pa je pozvao i Zuba, Trulog i Gagu, koji su ponijeli bejzbol palicu. Dječake su promatrala dva policajca u civilu. Jedan od njih slutio je da se nešto sprema, ali kolega mu nije dopustio da intervenira, nego su ostali promatrati situaciju.
Kad su se Mrvica i ekipa pojavili, Prašinari su počeli izlaziti odasvud. Pitali su ih što traže na njihovom teritoriju. Kroz priču su shvatili da je odbjegli pas Bobi, zapravo pas Medo, kojeg su i ovi dječaci hranili i mislili da je njihov. Dvije neprijateljske skupine su shvatile da su dijelili psa, ni ne znajući. Kad su krenuli jedni na druge palicom i pendrekom, pojavi se pas Bobi, odnosno Medo. Pas je nestajao po nekoliko dana jednima, a tada bi bio kod drugih dječaka i obrnuto.
Dečki su se složili da koševi zbog kojih su prije dvije godine dobili batine nevažni, pa će pustiti psu da odluči s kim želi poći. Bobi se okrenuo Mrvici i pošao za njima. Bimbo je na odlasku pozvao dječake da dođu nekad kod u kvart na košarku. Policajci su zadovoljno promatrali sukob koji se nije razvio u tuču i zaključili da u životu treba imati sreće.
Tajna opasnog psa
Suzana je razgovarala s kćerkom Lidijom dok je pripremala večeru. Obznanila je Lidiji da joj na večeru dolazi gost, mamin dečko Maks i da dolazi upoznati Lidiju. On radi u zaštitarskoj agenciji i ima psa Atilu. Lidija se jako protivila tom upoznavanju, iako mu je odlučila dati priliku da pokaže koliko je glup. Maks je Lidiji za poklon donio Barbiku, ali Lidija nije bila oduševljena jer je već imala trinaest godina. Budući da je Barbika bila u vjenčanici, Lidiji je postalo jasno da će se mama i Maks vjenčati, pa da će Maks početi živjeti s njima. Lidija ga je zasula uvredama da on nema ni školu, dok je njena mama završila fakultet. Maks je odlučio da će nekako srediti Lidiju čim se doseli kod njih.
Kada je Lidija saznala da se Maks i pas Atila useljavaju, javila se tati Karlu da mu se potuži. Tata ju je molio da to prihvati, jer pet godina nakon rastave, ovo je mamina prva veza. Lidija je tati rekla da će srediti Maksa, jer je on želi dresirati kao svog dobermana Atilu. Karlo je ponudio Lidiji posuditi knjigu o psima.
Nakon što su Maks i Atila već počeli živjeti sa Suzanom i Lidijom, Lidija je napravila spačku. Naime, činilo se da je Atila zapišao zidove, zbog čega ga je Maks izudarao da ga kazni. Maks i Suzana su se posvađali nakon toga jer on nije htio ići s njom na promociju prijateljeve knjige. Lidija se umiješala, na što joj je Maks opalio pljusku i potjerao je u sobu. Sutradan je Suzana rekla Lidiji da se Maks ispričao, iako je Lidija vidjela da je on nasilnik. Počeo je svaki dan tući Atilu, jer mu je bilo neugodno zbog toga što Atila radi.
Suzana je odlučila da treba prekinuti tu vezu, ali kada je krenula, čula je kako je Atila napao Maksa. Njih ona i mama su se zatvorile u Lidijinu sobu i kroz prozor zamolile prolaznika da mobitelom zove pomoć. Maks je završio u bolnici i iselio se. Tata je došao jedan dan do Lidije, jer je sumnjao da je ona nekako razjarila psa. U njenoj sobi pronašao je amonijak u prahu i špricu. Lidija je zamiješala amonijak u sok od jabuke i sama zašpricala zidove, kako bi izgledalo da to radi Atila. Budući da dresirani psi prihvaćaju kaznu samo ako su to i napravili, Atili nije bilo jasno o čemu se radi. Na to je došla i mama, s vrata se ispričavajući Lidiji. No njoj nije bilo žao što je napravila, samo da se riješe Maksa.
Tajna Aladinove svjetiljke
Mirna je u svojoj sobi pisala Lastanu pismo već devetnaesti put, jer su je mučili ljubavni jadi. Živi u Požegi i ide sedmi razred, a sviđa joj se jedan Bruno. Njenoj najboljoj prijateljici se sviđa Brunin najbolji prijatelj, pa bi obje htjele prohodati s tim dečkima, ali nisu znale kako. Nakon što se Mirna izjadala u pismu, ustala je i došla do prozora. Nije mogla vjerovati da vidi Brunu kako fotografira nekakav automobil. Nije ni primijetio kamion, pa se uplašila da će ga pogaziti, ali na vrijeme ga je spasio Mario, Brunin najbolji prijatelj.
Bruno je postao fotoreporter, a Mario ga je podsjetio da se nalaze pred Mirninom kućom i da cure ne vole dečke koji prave budale od sebe, kao što je Bruno napravio kad je zamalo poginuo maloprije. Mario je htio da Bruno prohoda s Mirnom, kako bi njemu bilo lakše prohodati s njenom prijateljicom Tanjom. Mario je Bruni pomogao izvaditi film iz fotoaparata, pa su odlučili poći u Babin Vir razviti slike, a nakon toga će poći na promociju knjige, na koju će doći i cure.
U fotostudiju, dečki su čuli ljude kako pričaju o dvojici provalnika, koji su već tri puta u dva mjeseca izvršili pljačku. No ta priča nije ih previše zamarala. Nisu razvili film jer im je bilo preskupo, pa je Bruno odlučio nerazvijeni film pokloniti Mirni, kao skriveni trag njegove duše. Mirni i dalje nije bilo jasno da se ona sviđa Bruni, a ni njemu da se on sviđa njoj. Poklonio joj je film za koji je rekao da je Aladinova svjetiljka, a Tanja joj je rekla da je to očiti znak da mu se sviđa.
Mario je Bruni rekao da su provalnici zvani Zelene maske opet napali, ovaj put fotostudio. Mario je mislio da u studio nisu provalili zbog love, nego jer nešto traže. No, Bruno je i dalje mislio o tome kako je ispao glup pred Mirnom poklonivši joj onaj film. Mario mu je predložio da uhvati Zelene maske, pa će pred Mirnom ispasti faca. Danima poslije Bruno je razmišljao kako je jednostavno trebao pitati Mirnu za hodanje. Premda su posljednjih dana razgovarali i smijali se i više nego obično, svejedno nije bio zadovoljan.
Kada je došao do svog stana, vraćajući se iz škole, opazio je da je brava obijena. U stanu ga je dočekao tata koji mu je rekao da su im provalili u stan, ali da ništa nije odneseno, nego samo pretresen, kao da su provalnici nešto tražili. Bile su to Zelene maske, kroz špijunku ih je vidjela susjeda koja je i pozvala policiju. Bruno je na radio postaji Požega čuo da javljaju o Zelenim maskama. Spomenuli su i crvenu Škodu kojom su provalnici bježali. Bruno se sjetio da je tu Škodu i on snimio, dok je stajao pred Mirninom kućom. Snimio je i ljude u škodi, bez maski. Ako je to istina, Bruno je mogao riješiti slučaj, ali za to mu je trebao foto-film koji je bio kod Mirne.
U trenutku kad je izašao iz zgrade, pred njim se stvorio žuti Golf u kojem su bili lopovi. Pokušali su ga uhvatiti, ali im je Bruno umakao i pobjegao kod Mirne. Objasnio joj je da su na filmu lica lopova, pa mu je predala film. Kada je izašao iz Mirnine kuće, Zelene maske su ga pronašle, jer su uspjele pročitati iz njegovog dnevnika gdje živi Mirna. Mario je sve vidio, pa je upalio skuter, na kojem su on i Bruno bježali od provalnika. Uspjeli su pobjeći, ali su završili na pločniku. Ugledali su žuti Golf zabijen u policijski auto. U cijeloj toj strci Bruno je uspio pitati Mirnu za hodanje, pa je njeno dvadeseto pismo Lastanu imalo sretnu priču. Njen dečko Bruno i Tanjin dečko Mario završili su u bolnici jer su pali sa skutera, ali ispali su junaci ulovivši lopove. Postali su tih dana najslavniji stanovnici Požege.
Tajna Maksima Gorkog
Jura Kostelnik tražio je nešto na tavanu. Našao je kutiju u kojoj je stajao scenarij koji je prije gotovo pedeset godina napisao za prijemni ispit na Filmskoj akademiji. Nije pristupio prijemnom ispitu, jer ga je otac nagovorio da bude pravnik. Poslušao ga je i upisao pravo, četrdeset godina radio u istoj tvrtki, a sad je u mirovini. Svih tih godina izlaz mu je bila filatelija. Prošlog je tjedna u Društvu filatelista obećao da će na sljedećem sastanku imati jednu posebnu marku, ali nije je imao. Čak i knjige koje je nudio antikvarijatu nisu vrijedile ništa, pa ih je poklonio školskoj knjižnici.
Zvonko je bio dječak koji je volio čitati. Sestra Marina ga je zezala da mu je bolje da ostavi knjigu “Mati” Maksima Gorkog i da pođe na večerašnji školski tulum. Rekla mu je da u knjigama nema ništa zanimljivo i da tako nikada neće upoznati komada. Čim je Marina izašla iz stana, Zvonko se baci na krevet, a knjigu na pod. Iz knjige je ispala ceduljica na kojoj je bio pogrešno naveden citat iz Biblije. Zaintrigiralo ga je tko bi to napisao. Pogledao je pečat u knjizi i vidio da je starija od njega, a da je prije toga nitko drugi nije čitao. Sasvim je bio siguran da knjiga krije nekakvu tajnu.
Na drugoj strani grada, Jura Kostelnik na dnu kutije pronašao je komad žutog kartona, na kojem je pisalo “Minimalno Slatki Tata”. Zapljusne ga sjećanje, jer mu je taj karton poklonila sestra za petnaesti rođendan. Ljerka mu je objasnila da je to putokaz za otkrivanje skrovišta pravog dara. Nikada nije uspio naći skrovište. Prisjećao se djetinjstva i sjetio se knjige “Mati” Maksima Gorkog te shvatio da je Ljerkina poruka bila navođenje da je u jednoj knjizi sljedeći trag. Ona je poruku napisala riječima suprotnog značenja od naslova knjige.
Nedugo nakon otkrića, Jura je primio telefonski poziv od Zvonka. Naime, dječaku su u školskoj knjižnici dali broj telefona gospodina Jure, jer ga je zanimala priča o poruci koju je pronašao u knjizi. Jura je pozvao Zvonka k sebi da mu pomogne riješiti zagonetku. Poruka koju je Zvonko našao pisala je o polumjesecu i zvijezdama. Budući da su se ti znakovi nalazili na turskoj zastavi, zaključili su da se mora raditi o nekom komadu namještaja iz Turske. Jura se sjeti svjetiljke na radnom stolu. Kada su je rastavili, unutra je bila sljedeća poruka, koja ih je uputila na stari zidni sat. U njemu su pronašli pravi mali filatelistički album. Bio je to pravi poklon, koji je sadržavao vrijedne marke. Jura je ipak imao priliku večeras se pokazati u Društvu filatelista, a Zvonko je odlučio poći na tulum. Rekao je sestri da mu je Maksim Gorki pomogao da se trgne i dođe na tulum pronaći komada.
Sedam svakakvih
Dvanaest otkucaja
Na četrnaestom katu zgrade živio je starac, udovac od pedeset godina. Bio je umirovljeni kemičar. Nije više vidio razloga da navije svoj stari zidni sat od kad je umrla njegova Zlata. U stanu do starčevog živio je dječak, koji je primijetio da se ne čuju otkucaju zidnoga sata. On se spremao tog dana za važan ispit iz kemije, a znao je ako sada uprska, da će mu to srušiti prosjek i neće moći upisati gimnaziju. Ipak, odlučio je otići do susjednog stana i unatoč nervozi zbog ispita, provjeriti je li susjed dobro.
Starac se začudio čuvši zvono na vratima, pitao se tko li njega treba. Bio je ugodno iznenađen kada je dječak rekao da se zabrinuo jer nije čuo otkucaje sata. Starcu je to bilo veoma milo i dobio je motiv za navijanje sata. Pozvao je dječaka na sok, a ovaj mu kaže da je u gužvi, jer danas ima ispit iz kemije. Starac mu je ponudio pomoć, jer je po struci bio kemičar. Dječak je nakon testa došao zahvaliti susjedu jer je dobio pet iz kemije. Obojica su zaključili da se čuda događaju.
Sumrak idola
Matija je pošao do govornice nazvati baku, jer su im u stanu isključili telefon zbog neplaćenog računa. Prije toga razgovarao je s prijateljem Grgom o tome kako je sinoć bio na koncertu pjevača Dorotea. U to isto vrijeme, pjevač Doroteo sjedio je u lokalnom kafiću i naručio kapučino. Bio je veoma otresit i tražio od konobarice drugi kapučino, nakon čega je otišao ne ostavivši napojnicu. Doroteu je trebao telefon, a konobarica ga je uputila na govornicu, jer u lokalu nisu imali ni telefon ni mobitel.
Matija je zs to vrijeme razgovarao s bakom na govornici, a onda je ugledao svog idola kako mu prilazi. Doroteo je bio drzak i grub, pokušavao je umetnuti karticu u govornicu na pogrešnu stranu, a nakon što je uspio uspostaviti poziv, Matija je čuo da laže nekome na telefon da nije uspio doći kući jer su mu nakon koncerta probušili gume na autu. Matija nije mogao slušati tu drskost, a jedva je vjerovao da je to isti onaj čovjek kojeg je jučer gledao i slušao na koncertu. Prošao je kraj Doroteovog auta, izvadio nožić i probušio gume.
Doroteo se završivši razgovor zaputio prema autu. Upalio je auto i shvatio da se nekako sporo vuče. Izašao je iz automobila i ugledao probušene gume, pa počeo urlati. Ubrzo su se oko auta skupili mještani, koji su se krenuli prepirati s Doroteom. Počeli su mu se rugati kada je počeo izigravati neku veličinu, pa je ušutio. Matija je zadovoljno stajao sa strane, jer je uspio prizemljiti Dorotea.
Dvoje koji su plesali na ulici
Viktor je punker, kao i njegova dva starija prijatelja, Danfa i Gliston. Dok su čekali pred govornicom da Viktor obavi poziv, Viktor je oponašao ples lude starice koja je razgovarala na telefon. Do početka nastave imali su vremena popiti i pivo, na koje se Viktor još navikavao. Danfa i Gliston neće ići na nastavu, već su se pomirili s time da od škole nema ništa, dok je Viktor razmišljao o predstavljanju knjige i pivu kao usputnoj stanici do škole. Danfa i Gliston su ga zbog toga gledali malo suzdržano, ali bilo ih je briga jer je Viktor imao love za pivo, a i u dućanu će s njim izgledati manje sumnjivo. Nakon što je Viktor preko telefona mamu obavijestio o svojim planovima, tri punkera pošla su u dućan.
U dućanu su opet naletjeli na staru ludu staricu, koja je plesom odvlačila blagajnicu. Danfa je iskoristio gužvu i sakrio u jaknu bocu oštrog pića. Viktor nije primijetio krađu, ali Danfa je vidio da blagajnica sumnjičavo gleda prema njima trojici. Štefica je blagajnica već trideset godina i zna procijeniti kupce. Odmah je shvatila da je nešto ukradeno. Dečki su se uputili prema blagajni. Dok je Viktor bezazleno računao koliko koštaju pive, blagajnica je zatražila da isprazne džepove. Danfa i Gliston pokažu na Viktora da je on taj koji plaća, a da su njih dvojica samo pratnja. Iz Viktorove jakne blagajnica je izvukla kutiju šumećih tableta kalcija, koje su Viktoru ispale još pred govornicom. Bile su to tablete za njegovog djeda, koje je kupio u drugom dućanu, no blagajnica mu nije vjerovala. Dok se pravdao blagajnici, javila se starica, rekavši da je i ona vidjela da su mu tablete ispale pred govornicom. Baka je imala Parkinsonovu bolest i zato je izgledalo kao da pleše. Umirovljena je odvjetnica, ali veoma bistrog duha. Kako bi potvrdili da Viktor nije maznuo tablete u dućanu, starica predložila da pogledaju odgovara li cijena na kutiji onoj u tom dućanu. Budući da nije odgovarala, blagajnica prizna da je pogriješila i ispriča se.
Nakon što su dečki izašli iz trgovine, baka je platila i onaj ukradeni rum, koji blagajnica nije opazila, pa se veoma iznenadila. Još začuđenija je bila što je ispred dućana čekao Viktor s ružom i pružio je starici u znak zahvalnosti. Blagajnica je shvatila da neki ljudi, unatoč izgledu, nisu loši, nego mogu biti veoma dobrodušni, baš kao što je to bio Viktor. A i on je sada znao da se s Glistonom i Danfom više neće družiti, jer su ispali kukavice.
Sestrica
Lovorka i Lucija raspravljale su na koju je sada red da izvede psa Ronda u šetnju. Nijedna nije htjela, a njihova majka je mislila da će se tući za njega kada ga je stric ostavio na čuvanje. Ipak je red pao na Luciju. U isto vrijeme, u Goranovoj kući se vodila bitka treba li Goran povesti sestricu Mirnu na igralište dok on igra košarku. Naravno, pošla je s njim.
Policajci su sreli Luciju i Ronda zavezanog za stup. Rekli su joj da tako veliki i opasan pas ne bi smio biti bez brnjice, ali Lucija je rekla da on ne bi nikome naudio. No u taj čas do psa su došle dječje ručice i približile se njušci. Lucija ugleda ruke i od straha se ukipi. Bila je to Goranova sestrica Mirna, koju je potjeralo piškiti. Dok ju je on vodio sa strane da obavi što mora, ona je primijetila veliki park. Goran ju je htio povesti na igralište prekoputa onog gdje je on igrao košarku. Goran je na putu ugledao djevojčicu i psa i smišljao kako bi mogao započeti razgovor s njom. Budući da je bila s policajcem i s prijateljicom, pomisli da bi bilo bolje da je sama, ali svejedno se odvaži krenuti prema njima. Odjednom ugleda svoju sestru kako trči prema psu i tura ruke k njegovoj njušci. Pas je potrčao oko stupa, a Mirna je krenula u potjeru veselo se smijući. Goran stigne do stupa i zgrabi sestru, maknuvši je od psa. Lucija kaže policajcu da mu je rekla da je pas bezopasan, a Goranu kaže da joj Mirna plaši psa. Bio je to lijep povod da Lucija i Goran počnu razgovarati.
Nadnica za strah
U Markovoj kući mama Sandra i tata Hrvoje prepirali su se zbog Markovog odbijanja da pođe zubaru. Imao je grozan strah, iako se radilo o zubarici Ani s kojom je mama išla u školu. Mama i tata su predbacivali jedno drugome zbog Markovog odgoja, a tu večer je bila važna Dinamova utakmica i tata je jedva čekao taj trenutak. Tati je pukao film i uzeo je Marka pod ruku da mami pokaže muški odgoj. Mami je rekao da kupi pivo za tekmu dok se oni vrate.
Zubarica Ana, čim je vidjela Marka u čekaonici, osjetila je neugodno iznenađenje, pogotovo kad je vidjela da je s Markom Hrvoje, a ne Sandra. Marko se na putu do zubara tresao, Hrvoje je izveo pravo čudo da ga uopće dovede do čekaonice. Odjednom je Marko prestao buniti se. Naime, u ordinaciju je ušla djevojčica koju je primjećivao u školi. Morao je ispasti hrabar pred njom i znao je da ne smije ni glasa ispustiti kada uđe kod zubarice. Ana nije mogla vjerovati da je njen najgori pacijent bez nagovaranja sjeo na stolac i dopustio da mu popravi čak dva zuba odjednom, bez ikakvih scena. Hrvoju nije bilo jasno zašto je Marko tako naglo promijenio ponašanje. Osvrnuo se po čekaonici, nitko mu se nije činio kao netko tko bi mogao posramiti Marka. Pa čak ni mršava djevojčica. Po izlasku iz ordinacije, Hrvoje je ponosno pratio svog junačinu, a čak je i djevojčica podigla pogled s knjige. Hrvoje je pomislio da mora sinu udijeliti nekoliko savjeta o curama, koji će mu pomoći u životu.
Dvoboj na suncu
Iako je bilo vrelo, nedjeljno poslijepodne, Vinko je neumorno ubacivao loptu u koš. Vidio ga je prijatelj Igor i prišao mu. U zgradu pred kojom su dečki razgovarali došla je Lovorka, u posjet baki. Ispostavilo se da baka nije bila kod kuće, vjerojatno je otišla do dućana, pa ju je Lovorka morala pričekati na klupi pred zgradom. Kada je izašla iz zgrade primijetila je dječake koji su igrali košarku, Vinka i Igora, kojeg je znala otprije jer je njena prijateljica Vedrana već tjednima zaljubljena u njega. Razmišljala je da im se pridruži, ali budući da su bili na suncu, pozdravi ih ne bi li se oni njoj pridružili u hladu. Na njeno iznenađenje, oni jedva odzdrave. Iako se njoj činilo da su nezainteresirani, u Vinku je puls rastao ludo, jer je upravo zbog nje igrao košarku na suncu ne bi li ga zamijetila. Nije pozdravio kako treba jer je mislio da cure ne vole dečke koji plaze za njima, odnosno, mislio je da cure vole oštre momke. Vinko je pozvao Igora da zaigra s njim. Na prvu je Igor pomislio da je Vinko skrenuo s uma, jer vani je bila užasna vrućina, no zatim pomisli da bi ga Lovorka mogla nahvaliti kod Vedrane.
Nakon što su počeli igrati, to je ličilo na sve, samo ne na košarku. Posebno je čudno sve izgledalo Lovorki kada je vidjela dečke kako se guraju, padaju, otimaju za loptu, namjerno podmeću noge jedan drugome, udaraju se koljenima, laktovima… Mislila je da su poludjeli zbog vrućine. Uto je ugledala baku kako polako hoda prema zgradi. Nosila je sok iz dućana, a dok joj je Lovorka pridržavala vrata, bacila je pogled na Vinka i Igora. Stajali su krvavi i iznemogli, pa je pomislila da bolje Vedrani ništa ne spominje, neka sama shvati da Igor nema mozga.
Nakon što je Lovorka ušla u zgradu, Vinko shvati da više nema snage i kaže Igoru da mu prepušta pobjedu. Pomislio je da je ovo bila najveća katastrofa za njega: vjerojatno je izgubio prijatelja nakon ovoga, a upropastio je i sve izglede kod cure u koju je zaljubljen. Priznao je Igoru da je htio ispasti frajer pred Lovorkom, a Igor njemu da mu se sviđa njena prijateljica Vedrana. Lovorka je čula cijeli razgovor, jer su sjedili na stubištu zgrade. Vraćala se na klupu po kolače koje je zaboravila i čula ih. Kad se vraćala u zgradu, pitala je dečke zašto igraju košarku na jedan koš. Vinko je rekao da svake nedjelje igra košarku zbog nje, a Lovorka je odgovorila da bi mu bolje bilo da ju je samo pozvao na sladoled. To je i učinio. A Igor je upitao može li povesti i Vedranu. Činilo se da ipak nije bio tako strašan dan za Vinka i Igora.
Gospa od uvelog cvijeta
Marko je dečko koji je završio u bolnici jer je zadobio opekline drugog stupnja zato što nije znao otvoriti ekspres-lonac. Bila je nedjelja i Marko se spremao da šarmira Martu koja je dolazila na previjanje. Kada je Markov bolnički cimer Vedran ugledao Marka zalizane kose, dignutog ovratnika na kućnom ogrtaču i s čačkalicom u ustima, začudio se. Marko je rekao da ide na sudar s jednom “ribom”, a cure vole podignuti ovratnik i čačkalicu.
Marta je za to vrijeme sjedila u čekaonici i promatrala begoniju u kutu koja vene. Njena prijateljica Romana taj dan ju je dopratila u bolnicu. Na aparatu za kavu vidjela je napisano “bicchieri”, pa je upitala Martu što to znači. Bila je to tipka koja nudi četiri prazne čaše. Marti je sinulo da za 2 kune kupi čaše u kojima bi donijela vodu i zalila cvijet. Romana joj je rekla da joj je ionako zadnji dan previjanja, pa da nema ništa od toga što će jednom zaliti cvijet. Kroz priču je Marta Romani natuknula da ima jedan dečko kojeg sretne svaki put, ali da izgleda smiješno s čačkalicom, zalizanom kosom i ovratnikom. Romana joj je rekla da joj se taj dečko sigurno upucava. Nakon toga su čekale da se Marko pojavi, pa da i Romana vidi svojim očima ono što joj je Marta ispričala.
Marko je pomogao Vedranu da na štakama dođe do kreveta, a zatim se uputio prema čekaonici. Odlučio je da danas iz automata “trgne jedan bicchieri”. Iako nije znao što to znači, htio je impresionirati Martu. Vedranu je rekao da ne zna njeno ime, ali da je on zove Gospa od uvelog cvijeta, jer uvijek sjedi pored uvelog cvijeta. Po dolasku u čekaonicu, Marko se neugodno iznenadi jer je Gospa bila u pratnji prijateljice. Sjeti se da bi mogao ponuditi djevojke pićem, ali one odbiju. On slavodobitno izjavi da bi on mogao jedan “bicchieri”. Cure ga pogledaju, jer su znale što je to. On pomisli da je uspio privući njihovu pažnju. Kada je vidio da su izašle samo prazne čaše, razočarano je krenuo prema vratima čekaonice. Marta ga zaustavi, jer je shvatila da ima prazne čaše koje njoj trebaju. Rekla je da želi zaliti begoniju, a on joj je rekao da će joj onda morati smisliti novo ime jer je za njega bila Gospa od uvelog cvijeta.
Počeli su pričati i smijati se, a Marko je obećao Marti da će nastaviti zalijevati cvijet jer je njoj ovo zadnje previjanje. Marta je rekla da će ona i Romana dolaziti u posjet njemu i Vedranu, kojeg je Marko spomenuo Romani. Tako su Marko i Vedran imali društvo koje ih je posjećivalo u bolnici, a što je još važnije, društvo cura koje su im se sviđale.
Dvije za kraj
Bez miševa
U restoranu je za jednim stolom sjedila četveročlana obitelj: majka, otac, djevojčica i dječak. Za drugim stolom sjedilo je troje prijatelja, dva mladića i djevojka. Malo dalje od njih bila je crna mačka. Dječak je bio sasvim malen i nije mu bilo jasno zašto ga roditelji na ljetovanju tjeraju da sjedi tu i jede nekakav odrezak kakvog ima i u Zagrebu. Roditelji su bili nervozni, a željeli su uživati u prekrasnoj noći, u restoranu sa svojom djecom. Djevojčica je bila odmornija, iako ni ona nije puno jela. Razmišljala je o prijateljima za susjednim stolom i mislila da su sigurno studenti. Bila joj je to prekrasna pomisao, jer bi s njima mogla razgovarati o književnosti, filmu, smislu života. Studenti su promatrali njenu obitelj i šutjeli. Morali su se silno truditi da ne bulje u odrezak koji se nalazio ispred dječaka. Dječak je uočio mačku koja se nalazila nedaleko od svih njih, pa je upitao roditelje što mačke jedu. Roditelji su rekli da jedu miševe, a nakon što je dječak zaključio da na otoku nema miševa, bacio je odrezak mački. Troje studenata gledalo je dugo za mačkom koja je otišla za slasnim odreskom.
Seoski snijeg
Marina je došla u goste baki. Vani se igrala na snijegu, a kada se vratila u kuću sva mokra, dočekala ju je slijepa prijateljica Ana. Baka je otišla na misu, jer nije mogla čekati Marinu. Pričala je Ani kako joj je bilo na sanjkanju. Bila je sa Šimom i ekipom. Taj Šimo joj je išao na živce, iako ju je vukao na saonicama cijelo vrijeme. Smatrala ga je neurednim i prljavim seljakom. Ana je mislila da Šimo ima lijep glas, a i sama je bila iz sela, pa su joj Marinine riječi zvučale grubo.
Šimo je bio prvi susjed Marinine bake, pa se ona osjećala kao da joj on krade bakinu ljubav. Marina dođe svaka dva mjeseca, a Šimo baki donosi drva, ode u dućan, stalno joj pomaže. Marini je smetalo i to što je taj dan na sanjkanje došao u prljavoj majici i plastičnim papučama, jer ga mama nije pustila, pa je pobjegao kroz prozor. Pobjegao je samo da bi se sanjkao s Marinom, ali ona to nije shvatila, nego ga je nastavila grditi. Ana je samo počela plakati, a Marina je zašutjela ugledavši Anine mokre obraze.
Bilješka o autoru
Hrvoje Kovačević rodio se 1966. godine u Požegi gdje se i školovao. Nakon završene srednje škole upisao je arhitekturu. Diplomirani je arhitekt, ali bavio se i animiranim i igranim filmovima – autor je igranog filma i čak tri animirana filma.
Uz to bavio se i crtanjem karikatura za velik broj časopisa kao što su “Studentski list”, “Polet”, “Sportske novosti” i mnoge druge. Ne možemo ga uvrstiti samo u dječje autore jer je napisao i romane za odrasle. Kratke priče i drame koje je pisao objavljene su u časopisima ili su izvedene na radiju.
Profesionalno se počeo baviti pisanjem od 2002. godine. Dobitnik je prestižnu nagrade “Grigor Vitez” za roman “Tajna crne kutije”. Dok je drama “Profesionalna deformacija” nagrađena nagradom “Sfera”.
Hrvoje Kovačić živi u Stubičkim toplicama gdje i danas piše s velikom strašću. Kaže kako inspiraciju za likove u dječjim pričama dobiva iz mašte svoje djece.
Najpoznatiji su njegovi romani za djecu od kojih moramo navesti: “Tajna ribljeg oka”, “Tajna graditelja straha”, ” Tajna crne kutije”, “Tajna zmajeva vrta”, “Tajna mačje šape”, “Tajna tužnog psa”, “Tajna zlatnog zuba”.
0 komentari:
Objavi komentar