Priča o kralju Arthuru i njegovim vitezovima

Knjiga “Priča o kralju Arthuru i njegovim vitezovima” Howarda Pylea upoznaje nas s tisućljetnom legendom koja svoje obožavatelje ima i danas. Kralj Arthur kao povijesna osoba javlja se oko 500. godine, kao kralj keltskih Brita. U 8. stoljeću dobiva status glavnoga lika mnogobrojnih legendi koje ga prikazuju kao slavnog, hrabrog i mudrog britanskog vođu. Imao je zadatak obraniti ono što je ostalo od rimsko – kršćanske civilizacije u Britaniji od najezde Anglosasa.

Nama je najpoznatija verzija legende u kojoj je prikazan kao mladić koji je iščupao mač iz kamena i postao kraljem. Arthur se zatim oženio se ljupkom gospom Guineverom, a njegovi najvažniji podanici bili zu vitezovi. Vitezovi su se okupljali za Okruglim stolom kojim je Arthur presjedao. Njegovo oružje bio je čudesan mač Excaliburom, a životna misija pronalazak Svetoga grala. Bio je voljen od strane cijelog naroda koji ga je poštovao i iskazivao mu povjerenje. Njegovoj mudrosti su se klanjali najmoćniji ljudi. Sam je donosio i primjenjivao zakone, sudio i dijelio pravdu, ali je poštovao svoje podanike. Takav koncept zadržat će se i u kasnijim umjetničkim obradama te legende.

Ovaj roman nam pruža pogled ne samo u život jednog pojedinca, već i u život, psihologiju i običaje srednjovjekovnog života na dvoru i oko njega. Saznajemo ponešto o normama ponašanja, stratifikaciji društva i odnosu između članova različitih društvenih slojeva. Kroz likove vitezova upoznajemo se s njihovim životima, njihovim radostima, tugovanjima, strahovima i željama. Autor je posebno odabrao one vitezove koji su na neki način bili značajni autoru te je kroz njihove živote projicirao navedene elemente ljudskosti, najčešće kao ideale. Roman u sebi nosi notu fantastičnog zbog svoje vrste, no kada govorimo o likovima tu je vidljiva realistička tehnika karakterizacije jer se pojedinci prikazuju kao ljudi od krvi i mesa, skloni pogreškama, grešni i slabi pred izazovima koje pred njih stavlja život. Među tim likovima nastaju prijateljstva, razvija se ljubav i mržnja, zbivaju se obične i neobične pustolovine i raspravlja se o svakodnevnim temama.

U tu realističku temu upleli su se i fantastični elementi koji romanu daju dinamiku te avanturistički elementi su koji pokreću radnju. Ubacivanje likova poput vila, čarobnica, starica koje mijenjaju obličje, pustinjaka… čvorišta su fabule na kojima se otvara prostor za razvijanje daljnje radnje. Ono što je definitivno stvara notu mističnosti jest motiv koji se i dan danas provlači kroz brojne znanstvene studije u raznim područjima, a to je Sveti gral. Zašto je uopće Sveti gral ubačen u ovu priču? Legenda je tražila dublja značenja te je dodala Sveti gral kao simbol prave viteške valjanosti. On je taj ideal kojemu svi vitezovi teže. Potraga za njim postaje središnji problem vitezova Okrugloga stola: potrebno ga je pronaći radi otkupljenja grješnika među kojima su i Arthur i Guinevera i Lancelot.

Postoje mišljenja u kojima se povlače paralele između Krista Spasitelja i njegovih apostola i kralja Arthura i njegovih vitezova. Kao što su Kristovi apostoli težili moralnom savršenstvu svoga učitelja, tako i vitezovi Okrugloga stola teže k viteškom savršenstvu svoga gospodara. Unatoč mnogobrojnim interpretacijama njegova lika i djela, u jednom se možemo složiti: za naše današnje poimanje, kralj Arthur je postao simbol kolektivne svijest. Simbol junaštva, valjanosti i odanosti svome narodu.

Vrsta romana: viteški roman

Mjesto radnje: Britanija, šume, dvorci raznih vitezova

Vrijeme radnje: srednji vijek

Tema: pustolovine kralja Arthura i njegovih podanika

Ideja: treba živjeti život poput viteza – uzbudljivo i časno

Kratak sadržaj

Knjiga o kralju Arthuru

1. Kraljevska čast

U davno doba, u kraljevstvu Britanije živio je kralj Uther-Pendragon koji je svoju vlast stekao uz pomoć čarobnjaka Merlina i slavnoga viteza Ulfiusa. Merlin je bio mudrac, čovjek sa sposobnošću predviđanja, a Ulfius dičan plemić i slavan vitez. Njih dvojica davali su dobre savjete zbog kojih je kralj i bio uspješan. Kralj se ubrzo oženio prekrasnom gospom Igrainom s kojom je dobio sina. Unatoč velikoj sreći i dobrom tijeku života, Merlin je svom gospodaru i prijatelju predvidio kako će se ubrzo razboljeti i umrijeti. Mnogi neprijatelji imat će na nišanu njegovo nejako dijete, stoga ga je Merlin savjetovao da svoga sina povjeri na čuvanje njemu i sir Ulfiusu. Oni će ga skrivati do vremena kada će zemlja ponovno trebati kralja koji će joj vratiti dostojanstvo i mir.

Kralj je preminuo, kao što je bilo proreknuto, a kraljevina se našla usred velikih nereda, budući da se odjednom svaki kralj sukobio sa svojim susjedom, a zli vitezovi i baruni pljačkali su po putevima. Osamnaest godina kraljevina je tonula u bijedi, jadu, borbama i smrti. Sve dok nadbiskup iz Canterburya nije odlučio tomu stati na kraj. Pozvao je Merlina i zatražio savjet. Merlin je rekao da mu je njegov duh proroštva obznanio da će uskoro doći kralj iz Uther iz Pendragonove loze koji će okončati ovu bijedu. Svojim umijećem manipuliranja čarolijama, pred vrata stolne crkve postavio je zadatak koji je trebao otkriti novog kralja. Što je to mudri Merlin učinio? Svojom čarolijom je ispred crkve stvorio nakovanj i u njemu zaboden mač. Oko mača zlatnim slovima bijaše ispisano: “Tko ovaj mač iz nakovnja iščupa, on je po rodu pravi kralj Engleske.” Tako će i biti.

Nadbiskup je sazvao cijeli narod da se oko Božića okuša u ovom pothvatu. U London se sjatilo mnogo potencijalnih kraljeva, no samo je jedan među njima bio onaj istinski. Među brojnim izazivačima našao se i sir Kay, sin Ectora od Bonmaisona, a u stopu ga je pratio njegov mlađi brat Arthur koji mu je služio kao štitonoša. London je do Božića bio ispunjen brojnim velmožama koji su se nadali povećanju njihova društvenog statusa. Kada je nadbiskup uvidio koliki je njihov broj, odlučio je održati vrlo dostojanstven i plemenit turnir. Stanovito polje bilo je predviđeno za mjesto natjecanja, tri dana prije kušnje mača i nakovnja. Sir Kay molio je oca da mu dozvoli sudjelovanje unatoč tomu što je njegov život izložen opasnosti. Sir Ector je na to pristao s ponosom, a Arthur ga je i dalje pratio kao štitonoša.

Došlo je vrijeme borbe, a sir Kay je sudjelovao u skupini u kojoj je bilo manje vitezova. Koplja su pucala, vitezovi padali pod kopita konja, no sir Kay se držao vrlo hrabro i dostojanstveno. Nažalost, sreća ga nije dugo služila. Namjerio se na sir Balamoreigna, valjanoga viteza te je u borbi s njim slomio držak mača. Kipteći od bijesa zbog nanaesenoga udarca, sir Balamoreign krenuo je za Kayom. Kako nije ima mač, zamolio je Arthura da mu hitro potraži novi u šatoru. Na putu do šatora, Arthur se sjetio onoga koji je bio zaboden pred crkvom te je pohitao tamo: “Poći ću tamo i uzeti mač ako budem mogao, jer on će zacijelo mnogo pomoći mojem bratu da s njim okonča svoju borbu.” Tim činom Arthur je zapečatio svoju sudbinu.

S lakoćom je izvukao mač i predao ga bratu koji ga je gledao u čudu. Shvatio je kako brat ne razumije težinu toga čina, pa je to odlučio iskoristiti u svoje sebične svrhe i predstaviti to kao svoje djelo. Poslao je Arthura po oca i savjetovao ga da o tomu nikomu ništa ne govori.

Kada je doveo sir Ectora, ovaj je ostao u šoku shvativši što njegov sin drži u ruci. Sir Kay uvjeravao ga je kako je upravo on izvukao taj mač. Kako bi uvjerio oca u “istinitost” svojih riječi, odlučio mu je to dokazati tako da je mač ponovno zabio natrag na njegovo mjesto. Ako je to mogao učiniti Arthur, mislio je, pa zašto ne bi mogao i on? Trudio se svim silama kako bi zabio mač u glatku površinu nakovnja, no nije mu ni najmanje uspijevalo. Mladi Arthur se javio da objasni situaciju i ponudio se da on zabije i izvadi mač. Nakon što je ponovo izveo čudo, Ector mu je klečeći na koljenima priznao da on nije njegov otac i da njegovim žilama teče kraljevsk krv. Čuvši tu vijest Arthur je proplakao, a Ector mu je ispričao sve o njegovom djetinjstvu i kako je dospio na njegov dvor. Međutim, njegovo raspoloženje se nije nimalo popravilo jer je izgubio oca, a imati oca bilo mu je važnije od same krune.

Približilo se vrijeme Božića te su se mnogobrojni velmože okušali u čupanju mača iz nakovnja. Među brojnim junacima bili su kralj Lot Orkneya, Urien i ostali. Uvidjevši da mnogobrojni junaci ne mogu iščupati mač, počelo se javljati pitanje: “Tko će biti sljedeći kralj?”. Nezadovoljstvo među narodom sve je više raslo, a moćnici su tvrdili da se Merlin zapravo samo želio narugati s njima. Merlin je potom otkrio Arthurov identitet, a Arthur je svima dokazao da je sposoban izvuči mač, ponovno ga vratiti i tako postati novim kraljem Engleske. Pojedini kraljevi i vojvode nisu odobravali novoga kralja te su bijesno napustili mjesto, gunđajući kako je Arthur premlad da bi obnašao dužnost kralja.

Sir Ector i sir Kay također su bili žalosni jer svojim položajem nisu više bili tako bliski Arthuru. Cijeli narod slavio je Arthura i njegovu krunidbu. Kasnije je više puta ponavljao kušnju kako bi potvrdio svoj položaj i svaki put bi položio ispit. Postojali su, naravno, i protivnici koji su se protivili njegovoj krunidbi, no narod je uglavnom bio uz Arthura. Osim toga, ujedinio se sa brojnim kraljevima te ih uz njihovu pomoć i porazio. Na dvor je doveo svoje nećake – Gawainea i Gaherisa, a kasnije će ti momci postati časni vitezovi. Sir Kay postao je upraviteljem dvora, sir Ulfius komornik, a Merlin je svojom mudrošću zaslužio mjesto savjetnika. Arthur je svojom nježnom, ali s druge strane, srčanom osobnošću pravedno vladao svojim narodom, a narod mu je uzvraćao velikom ljubavlju i štovanjem. No, unatoč njegovoj posebnosti, sreća mu nije uvijek bila sklona, što će se vidjeti u daljnjim poglavljima.

2. Mač

Arthur je jednog proljeća s dvorskom svitom putovao kroz dio Engleske u blizini šume Usk. Zastali su ispod drveća kako bi odmorili. Dok su veselo pričali, u njihovo društvo došli su ranjeni vitez i njegov paž štitonoša. Prekrasno vitezovo ruho bilo je pokriveno grimizom što mu je tekao iz bedra. Pružili su mu potrebnu pomoć, a potom im je njegov paž ispripovijedao što mu se dogodilo.

Uputili su se u potragu za pustolovinama te naišli na lijepi šumski dvorac koji se nalazio u dolini. Prišle su im tri lijepo odjevene gospe i ispričale kako se u blizini nalazi most na kojem će zasigurno pronaći pustolovinu. Nasred mosta bio je veliki štit i na njemu natpis: “Tko po ovomu štitu tuče, na svoju to pogibao čini”. Kada je sir Myles pročitao te riječi, udario je po štitu, a iz spomenutoga dvorca izjahao je Crni vitez. Zaprijetio je sir Mylesu da će mu zbog njegove bahatosti oduzeti štit i objesiti ga o jabuku na kojoj su već visili brojni štitovi. Sir Myles pristao je borbu s Crnim vitezom te na kraju umalo izgubio život i čast.

Kralj Arthur je takav čin smatrao sramotnim, budući da se dogodio u blizini njegova dvora. Sir Griflet zamolio je Arthura da mu učini čast i dozvoli mu obračun s Crnim vitezom. Arthur na to nevoljko pristane, znajući duboko u srcu kako Griflet nije dovoljno vičan tom oružju. Njegova sumnja kasnije se pokazala točnom. Kralj je odlučio preuzeti stvar u svoje ruke i krenuo obračunati se s Crnim vitezom. Na putu do dvora došao je do Doline Veselja gdje su ga dočekale tri gospe. Ugostile su ga gdje je bogato jeo i pio. Osim lijepih dama, susreo je i tri hulje koje su trčale za bespomoćnim starcem. Na kraju se ispostavilo da je taj starac Merlin. Napokon, stigao je i do dvorca Crnoga viteza te ga kao i njegov prethodnik izazvao na dvoboj.

Dugo su se borili, lomili koplja da bi na kraju prešli na mačevanje. Arthur je u tom boju zaradio teške ozljede, a Crni vitez mu je ponudio da mu preda štit kako bi mu poštedio život. Takvo rješenje za Artuhra nije dolazilo u obzir, njegova kraljevska čast mu to nije dozvoljavala. Sreća je dijelom bila na njegovoj strani pa je uspio Crnoga viteza srušiti na pod i otkriti njegov identitet, skinuvši mu kacigu. Bio je to sir Pellinore, isti onaj velikaš koji je dva puta vodio rat protiv Arthura. Sreća nije dugo potrajala te je gubitak krvi svladao Arthura. Sir Pellinore je iskoristio situaciju i krenuo na njega, želeći mu okončati život. Merlin je u posljednjem trenutku bacio čini na sir Pellinorea i spasio Arthura. Odveli su ga kod pustinjaka koji mu je spasio život. Taj pustinjak bio je toliko svet da bi mu životinje dolazile dok bi čitao svoj molitvenik. Njegova osobnost i dobar glas doveli su i gospu Guineveru do njegovog prebivališta. Tamo je srela Arthura, a on se zarekao da će joj služiti do kraja života.

Kada je Arthur ozdravio, u njemu se javila želja da se još jednom okuša u boju s Pellinoreom. Merlin ga je pokušao odvratiti od njegovog nauma, no kad je vidio da to nije moguće, rekao mu je da u jednom dijelu šume postoji šumarak Arroy, a u njemu jezero koje je čuvalo legendarni mač – Excalibur. Arthur je pratio bijelu srnu i ona ga je odvela do paža koji mu je pripremio gozbu. Kasnije se uputio u neobični zemlju u kojoj je i pronašao Excalibur. Nije znao kako bi došao do njega jer se nalazio usred jezera. Dok je tako razmišljao, pojavila se Gospa od Jezera čija je kosa bila poput svile i crna da crnija nije mogla biti. On joj je ispričao što mu se dogodilo i da mu je Merlin rekao za Excalibur. Gospa od Jezera odlučila mu je pomoći. Dozvala ke čamac i Arthur je dobio svoj Excalibur.

Pozdravio se sa gospom, prenoćio kod pustinjaka i napokon izazvao viteza koji ovaj put nije imao šanse protiv Arthura. Sir Pellinore molio ga je da mu poštedi život, a zauzvrat je Arthur uzeo njegova dva sina kao taoce. Kasnije su njih dvojica postali veoma slavni vitezovi. Merlin i Arthur vraćali su se u šumu s velikim veseljem. Merlin je kralju Arthuru govorio o posebnostima mača – takvog je kova da može raspoloviti perce i željeznu šipku, a njegove korice štitile su protivnika u borbi.

3. Gospa

U svom dvoru u Carelonu Arthur je pripremao gozbu na kojoj su prisustvovali mnogobrojni velikaši. Njihovo slavljeničko raspoloženje razbio je glasnik kralja Leodegrancea iz zapadne zemlje. Molio je kralja za pomoć jer ga Ryence, kralj od Sjevernog Walesa, napada i postavlja mu zahtjeve. Zahtijevao je od njega velik dio zemalja Cameliarda te ruku gospe Guinvere. To je razljutilo Arthura jer je od onoga dana kada je ležao ranjen u mislima nosio gospu Guineveru, koja mu se ukazala kao anđeo. Pozvao je Merlina, sir Ulfiusa i sir Kay da dođu i naredio im da skupe veliku vojsku koju će odvesti u Tintagalon, dok on i Merlin idu na putovanje, a na koje su poveli sir Gawainea i sir Ewainea.

Kada su stigli u Tintagalon, Arthur je Merlinu otvorio svoje srce i priznao mu da je Guinevera najljepša žena koju je vidio te da prema njoj osjeća samo ljubav. Rekao je da ju je poželio za ženu od onoga trenutka kada mu je liječila rane u pustinjakovoj kolibi. Merlin je imao razumijevanje za osjećaje svoga gospodara pa mu je odlučio pomoći. Iskoristio je svoju čaroliju kako bi ga prerušio. Tako bi Arthur svakodnevno, neprepoznat od strane drugih, mogao biti u blizini svoje gospe. Arthur se prerušio i zaputio u Cameliard te se tamo zaposlio kao pomoćni vrtlar. Dobio je od Merlina kapicu koja ga je činila priprostim momkom dok bi je imao na glavi, stoga je Arthur vrlo lako i pronašao posao. Nikomu nije bilo ni na kraj pameti da se ispod kapice krije kralj.

Jedno jutro, gospodarica u službi gospe Guinevere otkrila je viteza kako se umiva kod česme, no Arthur ju je svojom mudrošću i snalažljivošću uspio prevariti. Djevojka je to sve ispričala svojoj gospi koja ga je pomno motrila kada bi prolazila ružičnjakom. Kao i njenu gospu, uspio ju je prevariti tako što bi se, svaki put kad bi ju čuo da dolazi, brzo prerušio u vrtlarovog pomoćnika i pravio lud dok bi odgovarao na njezina pitanja. Pred gospom Guineverom, unatoč dvorskom protokolu, nosio je kapu i zbog toga su ga mnogobrojni dvorjani kritizirali. Kako bi ga uvukla u stupicu jednog sparnog popodneva, Guinevera je poslala gospođicu Mellicenu da ode i rekne vrtlarovu momku da joj nabere košaru svježih ruža i ukrasi njezinu ložnicu u tornju. On se pojavio i ponovno nije želio skinuti kapu s glave pred njom. Dame u pratnji gospe Guinevere su ga napale, na što im je on odgovorio da ne može skinuti kapu s glave jer na glavi ima ružno mjesto. Dozvolila mu je da nosi kapu, a nakon toga mu je zapovjedila da prinese ruže. Na prijevaru mu je oduzela kapu, a kada je vidjela tko je ispod nje zapravo, zanijemila je od šoka. Srećom ni jedna od tih gospa nije znala da pred njima stoji kralj Arthur, a Guinevere se pravila kao da se ništa nije dogodilo. Zamolila je dame da o ovom događaju nikomu ništa ne govore.

Na dvor je ubrzo stigla nevolja u obliku kralja Reynecea i grofa Mordaunta koji su došli naplatiti svoje obećanje. Stigli su do dvora kralja Leodegrancea koji je znao da posjet te dvojice znači samo nevolju. Rekli su da će na njegovom dvoru boraviti 5 dana tijekom kojih im treba dati svoj odgovor hoće li sudjelovati u dvoboju ili neće. Ispred dvora bio je postavljen njihov šator u kojem su jeli, pili, pjevali i veselili se. Za to vrijeme, kralj Leodegrance bio je na mukama jer nije znao što učiniti. Sve to šepurenje grofa Mordaunta promatrao je Arthur i čekao svoju priliku. Grof je i dalje provocirao pitanjima postoji li ijedan vitez unutar tih zidina koji bi imao dovoljno hrabrosti suprotstaviti mu se. Arthur je znao je da u blizini živi bogati trgovac, po imenu Ralph iz Cardiffa te mu je otišao nabaviti oklop. Na sebi nije imao nikakvih obilježja, tako da ga trgovac nije ni mogao prepoznati. Uzeo je bijeli oklop i otišao do gospe Guinevere. Zatražio je od nje da postane njezinim zatočnikom. Pristala je na njegovu ponudu, a zauzvrat mu je, kao zalog, dala bisernu ogrlicu. U trenutku kada je grof pomislio da je pobjeda njegova, iza željeznih dveri izjahao je Bijeli vitez, odnosno Arthur. Odbio je predstaviti se vitezu te nakon kraćeg verbalnog prepucavanja, krenuše u dvoboj. Kralj Arthur je bez imalo muke pobijedio grofa Mordaunta i skršio njegov ponos. Narod je klicao od sreće, a kralj Leodegrance je odahnuo. Vojvoda od Umbera nije umro, ali zato nije došao svijesti barem dva sata. Kada je vidio da njegov neprijatelj nije mrtav, odjahao je s tog mjesta.

Dan je bio prekrasan i kao stvoren za nove pustolovine. Ptice su veselo pjevale, a sunce je svojom toplinom milovalo zemlju. Prava bajkovita idila. Arthur je jahao uživajući u tom lijepom danu sve dok nije pred sobom spazio visok toranj što se uzdizao u nebo. Na balkonu tornja stajale su tri gospe, odjevene u zeleno ruho. Na putu sučelice dvorcu bio je jedan vitez koji je u rukama držao lutnju i zabavljao gospe. Primakavši mu se bliže, uvidio je da to sir Geraint, sin Erbinov. Kada ga je Geraint primijetio, odlučio je svoje gospe još više zabaviti, tako što će se s Arthurom sukobiti u dvoboju. Geraint je izazvao Arthura riječima da su njegove gospe ljepše od njegove. Arthur se nije predstavio već je veselo prihvatio njegov izazov uz uvjet da, ukoliko ga pobijedi, mora biti njegov sluga sedam dana. Nakon toga, krenuli su u dvoboj u kojem je Geraint izgubio. Sada se morao pokoriti Arthurovoj volji. Poslao ga je da bude sluga njegovoj gospi Guineveri i kada joj dođe, neka joj kaže da ga on šalje. Istu stvar učinio je i sa sir Gawainom i sir Ewainom kada ih je sreo. Sa svojih dvoboja otišao je s veseljem u srcu, a ubrzo je uslijedila nova pustolovina.

Na putu u šumu opazio je štit s natpisom: “Tko udari po ovom štitu, na život mu opasnost vreba”. Arthur je prihvatio izazov, udario po štitu i izjahao je Bijeli vitez ili sir Pellias. Arthur je i njega svladao i poslao svojoj gospi. Gospa Guinvera čudila se tolikm broju sluga. Po glavi joj se stalno prevrtala misao o tomu tko je taj slavni zatočnik, no u svakom slučaju, bilo joj je drago što je upravo njemu dala svoju ogrlicu. Kralj Arthur je ostavio svoj oklop kod drvosječa kojih kojih je prenoćio te se ponovno prerušio i krenuo u Cameliard.

Kada se Arthur vratio, dočekao ga je ljutiti vrtlar te ga korio da se opet skiće. Govorio mu je da je prostak, a u trenutku kad ga je pokušao udariti, u Arthuru se probudio kraljevski ponos i napao je vrtlara. Njegova vila privukla je pažnju. Vrtlar se požalio gospi Guineveri. Ona mu je obećala da će vrtlara primiti na red. Dok je šetala sa svojim novopečenim slugama, iskoristila je priliku da mu se naruga pred svima. Sir Gawaine ga je osobno napao dok je Guinevera pokušala smiriti strasti. Ubrzo je grof Mordaunt, nakon što se oporavio od rana, došao izliječiti svoj ponos. Postavio je kralju Leodrgranceu novi izazov. Ili će se sukobiti sa njim i njegovim vitezovima ili će mu oduzeti sve posjede. U toj nevolji, kraljica Guinevera dosjetila se svojih slugu i zamolila ih za pomoć. Oni su ju odbili uz argument kako su oni pristali služiti njoj, ali ne i kralju, a odgovorni su samo kralju Arthuru. U toj raspravi posebno je bio neugodan sir Gawaine koji je kraljicu doveo do suza. Cijelo to vrijem Arthur je znao što se zbiva i poslao je vrtlara sa zahtjevom gospi Guineveri. Rekao je da želi da ga ona četiri viteza služe i dvore poput kralja dok objeduje. Uz poruku je poslao i njezinu ogrlicu. Gospa je sad bila sigurna da su Bijeli zatočnik i vrtlarov pomoćnik jedna osoba. Tako je i učinila. Poslala je vitezove s najboljom hranom, serviranom u srebrno posuđe da dvore Arthura. Oni su bili užasnuti njezinom naredbom, negodovali su i prijetili joj osvetom. Prema Arthuru su bili bezobrazni i prijetili mu smrću. Kada su došli tik pred šumu, Gawaine je počeo ponovno prijetiti. Arthur je zastao i otkrio svoj identitet. Svi su pali u šoku posramljeni, no brzo su se poklonili i krenuli u daljnje pustolovine.

Kralj Arthur i njegovi vitezovi krenuli su u borbu. Za to vrijeme kralj Leodegrance sjedio je u svom dvorcu i kukao. Kći ga je ohrabrila rekavši mu da postoji netko tko će obraniti njegovu imovinu i čast. Kada je vojvoda od North Umbera vidio da se radi o njegovom starom neprijatelju, odbio je boriti se dok mu se on ne predstavi. Sir Gawaine rekao mi je da je taj vitez puno većeg roda i položaja nego on. Nakon kraćeg verbalnog prepucavanja su se sukobili, a vojvoda od North Umbera je ponovno pao, ali ovaj put zauvijek. Kralj Arthur odlučio je napustiti borilište jer se zasitio borbe, a svojim vitezovima je rekao neka završe posao. Kada je Arthur izvršio planirano, vratio se do trgovca i vratio mu oklop, a zauzvrat mu obećao poslati dvije vreće zlata. Trgovac je odbijao, no na kraju je morao prihvatiti njegovu ponudu.

Kralj Rynece pokupio je svoje šatore i otišao ispunjen gnjevom. Nije mislio odustati od svoje osvete. Nakon nekog vremena poslao je glasnika kralju Leodegranceu po kojem mu poručuje da mora predati Bijelog zatočnika i sve svoje posjede. U suprotnom će poslati vojsku na njega. U jadu, kralj odlazi svojoj kćeri i traži je da mu otkrije tko je taj Bijeli zatočnik. Ona mu je otkrila da je to vrtlarov pomoćnik. Otac je mislio da se ona ruga s njim te je tražio da vrtlarov pomoćnik dođe kod njega. Isprva je Arthur odbijao skinuti kapu, no kada ga je gospa to zamolila, učinio je to bez pogovora i svi su ostali zaprepašteni. Nakon toga zaprosio je gospu Guineveru i pobijedio u ratu s kraljem Ryneceom. Legenda kaže da je to bila najveća borba u povijesti tog kraljevstva.

Došlo je vrijeme svadbe i kralj je upitao Arthura što želi da mu da u miraz. Arthur se posavjetovao sa Merlinom koji mu je predložio Okrugli stol koji je trebao uvećati njegovu slavu. Potanko mu je opisao karakteristike stola. Saznajemo da je taj stol nastao na Merlinov zahtjev u doba vladavine Arthurova oca. Za tim stolom moglo je sjediti 50 ljudi koji su se svojim viteštvom istakli među drugima. Ta mjesta su imala takvu osobinu da bi se na njima, čim bi se našao neki valjani vitez, odmah pojavilo njegovo ime napisano zlatnim slovima, na mjestu koje mu pripada; a kada taj vitez umre, odmah bi iščeznulo njegovo ime s mjesta koje je dotle zauzimao. Među tim mjestima isticalo se jedno, a zvalo se Pogibeljni stolac. Onaj tko bi sjeo na njega, umro bi bolnom smrću u roku od tri dana. Još se nitko nije usudio sjesti na to mjesto. Kada je Arthurov otac umro, taj stol je pripao njegovom prijatelju kralju Leodegranceu. U početku je za tim stolom sjedilo 24 vitezova, no kako je kraljeva slava blijedila, tako su nestali i vitezovi s njegovom dvora. Uzme li Arthur taj stol, ispunit će sva mjesta slavnim vitezovima, pa čak i Pogibeljni stolac, a slava vitezova koji će za njim sjediti bit će vječna. Kralj Arthur je prihvatio stol u miraz i smjestio ga u Camelot. Malo po malo, stol se počeo popunjavati valjanim vitezovima.

U jesen su kralj Arthur i gospa Guinevera sklopili brak. U Camelotu je bila pripremljeno veliko i raskošno vjenčanje. Camelot je bio ukrašen bogatim tkaninama, a i ulica kojom je trebala proći gospa Guinevera, također je bila ukrašena. Kralj Arthur sjedio je u svojoj dvorani okružen plemićima dvoga dvora te je čekao da dođe njegova draga. Glasnik mu je donio poruku da gospa lagano primiče njegovom dvoru, a on je smjesta ustao u velikom veselju i odmah izjahao sa svojim viteškim dvorom. Dok je silazio niz urešene ulice, narod je klicao, a on im se svima klanjao. Odjahao je do gradskih vrata te izašao iz grada kako bi je dočekao.

Ona je došla u pratnji 17 plemenitih vitezova koji su čuvali njezinu nosiljku. Poveo ju je, kao i njezinog oca, u svoj dvor, gdje je obred vjenčanja trebao biti obavljen. U podne je cijeli dvor, u velikom dostojanstvu, pošao u stolnu crkvu, gdje je uz divne obrede, u punom veličanstvu, nadbiskup vjenčao te dvije plemenite duše. Potom je u dvorcu bila pripremljena raskošna gozba za velik broj uzvanika. Poslijepodne je došao veliki trenutak usustavljenja Okruglog stola.

Merlin je, oko Okrugloga stola, svojom čarolijom podigao čarobni šator. Unutrašnjost tog šatora podsjećala je na vilinsku zemlju. Zidovi su bili bogato pozlaćeni i obojeni i oslikani čudesnim likovima svetaca i anđela. Strop je bio učinjen tako da predstavlja nebo, jer bijaše sav modar i osut zvijezdama. U sredini je stajao Okrugli stol sa svih 50 pripadajućih mjesta, a ispred njih pehari mirisnoga vina i plitice s komadima bijelog kruha. Ubrzo se na naslonu jednoga stolca pojavilo zlatnim slovima ispisano ime kralja Arthura. Merlin je spomenuo Arthuru kako se za mjesto na Pogibeljnom stolcu još nije rodio čovjek koji će na njega zasjesti.

Arthur je zamolio Merlina da mu pronađe valjane vitezove koji će ispuniti njegov stol. Merlin ga je upozorio da ne žuri jer kad se ispune sva mjesta za stolom njegova slava će dosegnuti vrhunac i otada će njegovi dani krenuti na gore. Arthur je poslušao njegovu mudru odluku pa ga je zamolio da mu pronađe 32 valjanih vitezova koji će biti dostojni sjesti za taj stol. Merlin je prešao pogledom po dvorani i odabrao sljedeće: Pellinorea, Gawainea, Ewaina, Ulfiusa, Kaya, Ectora, Bodwaina Britanskog, Pelliasa, Gerainta, Constantina i mnoge druge koji će svojim djelima postati slavni. Kako je Arthur birao vitezove i uzimao ih za ruku, na stolcima su se pojavljivala imena. Kada je vidio da stolac kraj njegove desne ruke nije ispunjen, upitao je Merlina zašto na tom stolcu još uvijek nema imena. Merlin ga je umirio da će taj vitez uskoro stići, a kad stigne, biti će najveći vitez sve dok ne stigne onaj koji će sjesti na pogibeljni stolac.

Nakon svečanosti odabira vitezova, nadbiskup od Canterburya ih sve blagoslovi i oni prisegnu kralju Arthuru na vjernost. Obećali su da će biti blagi prema slabima, hrabri prema jakima, užasni prema zlima i opakima, da će braniti nemoćne kad ih zovnu upomoć, da će im sve žene biti svete, da će priskočiti u pomoć jedan drugome kad god to bude trebalo; da će biti milosrdni prema svim ljudima, da će biti ljupki na djelu, iskreni u prijateljstvu i vjerni u ljubavi. Svaki od tih vitezova zakleo se na križu svoga mača i poljubio balčak. Nakon toga, svaki vitez Okrugloga stola sjedne i prelomi kruh na zlatnoj plitici, srkne vina iz zlatnog kaleža, zahvaljujući Bogu na tom daru. Tako se kralj Arthur oženio kraljicom Guineverom i tako je ustanovljen Okrugli stol.

Knjiga o tri junaka

U djelu knjige “Priče o kralju Arthuru”, koja se zove “Knjiga o tri junaka”, govori se o tri vrsna i časna velikaša s dvora kralja Arthura. To su mudrac Merlinu, sir Pelliasu, zvani Nježni vitez i sir Gawaine, sin Lotta, kralja Orkneya i otoka. U prvoj priči govori se o propasti mudraca Merlina, čija je mudrost bila i uzrok njegove nevolje.

Jednoga dana, dok su Arthur i njegovi vitezovi sjedili u kraljevskoj dvorani u Camelotu, iznenada u dvoranu uđe naoružan vitez, prekriven prašinom, krvlju i mnogim ranama. On pristupi kralju Arthuru i saopći mu da je pet kraljeva njegovih neprijatelja upalo u zemlju te da pale i porobljuju po Arthuruovom kraljevstvu. To bijaše kralj Danske, Irske, Soleysea, Valea i Longtinaisea. Primivši loše vijesti, kralj Arthur pošalje glasnike dvojici kraljeva svojim prijateljima – kralju Pellinoreu i kralju Uriensu od Gorea, moleći ih za pomoć. Za to vrijeme i sam skupi vojsku i krene ususret neprijatelju.

Trećeg dana stigao je do šume Tintagalona gdje se utaborio i čekao svoja dva prijatelja kralja sa svojim vojskama. Pet neprijateljskih kraljeva nekako su saznali gdje je Arthur i pod okriljem noći ga napali. Žestoko su se branili dok nije stigla pomoć. Kralj Arthur i kralj Pellinore izvojevali su pobjedu, ali mu je poginulo pet vitezova Okrugloga stola. Dok je tugovao zbog pogibije vitezova, priđe mu Merlin i savjetuje mu da popuni tih osam praznih mjesta novim vitezovima. Predlaže da to budu kralj Uriens od Gorea, kralj Lac, sir Hervise od Reuela, sir Galliar od Rougea. Od mlađih vitezova izabrali su sir Marwaise od Leiseia, sir Lionela, sir Cadara od Cornwalla. Još ostade jedno mjesto i nakon dugog razmišljanja, Arthur ga popuni mladim vitezom Torom, sinom kralja Pellinore.

Saznavši, Morgana se uvrijedila što Arthur nije izabrao njezinog sina jer su krvni rod. Morgana je bila toliko uvrijeđena da ga je olajavala kod muža i sinova. U svom nezadovoljstvu, Morgana je napustila dvorac i otplovila prema Avalonu.

Priča o Merlinu

Vilinska kraljica Morgana bila je vješta čarobnica čiji je učitelj bio sam Merlin. Vladala je čarobnim moćima i jakim urocima, kojima je mogla podvrgnuti svojoj volji sve stvari na svijetu – i žive i mrtve. Osim Merlina bijaše najmoćnija čarobnica na svijetu i samo joj je nedostajala moć proricanje događaja koji će se zbiti u budućnosti. Tu moć imao je samo Merlin i on je nije dijelio ni sa kim. Morgana se vratila na otok Avalon i razmišljala o uvredi kralja Arthura koju je nanio njezinoj kući. Morgana se silno željela osvetiti Arthuru i vidjeti ga mrtvog, ali to nije bilo moguće dok ga je Merlin štitio. Da bi uspjela u svom naumu, prvo se morala riješiti Merlina.

Na Morganinu dvoru živjela je djevojka kraljevskog roda po imenu Viviena. Bila je mudra i lukava, bez srca, nemilosrdna i okrutna. Zbog svojih karakteristika, Morgana ju je poučila čarobnjačkim i vještičjim stvarima. Ali Viviena nije osjećala ljubav prema gospodarici jer u njoj nije bilo srca.

Jednog dana, Morgana i Viviena sjedili su zajedno u vrtu s pogledom na more i razgovarale. Morganu je zanimalo što bi Vivieni bilo najdraže na svijetu. Mlada Viviena joj je odgovorila da je to mudrost koju ima ona, kraljica Morgana. Morgana joj odgovori da će biti i mudrija od nje, ako učini ono što joj ona nalaže, a to je da svojom ljepotom privuče Merlina, kako bi joj on povjerio mnogo više mudrosti nego što je Morgani, dok je bila njenih godina. Morgana ju je upozorila da je stjecanjem tih mudrosti može dovesti u veliku opasnost, jer kad oslabi čar Vivienine ljepote, Merlin može vrlo lako požaliti što je podijelio mudrost s njom te u tom slučaju može baciti neke čini i tako je lišiti moći. Djevojka je radoznalo saslušala Morganu i zamolila je za pomoć. Viviena je razmišljala: ako se domogne Merlinovih mudrosti, možda će i ona moći njega začarati.

Morgana zazove svog paža da joj donese alabasternu kutiju i iz nje izvadi dva prstena u kojem leže čari čudesne snage. Prsten s bijelim kamenom i prsten s crvenim kamenom. Onaj, tko nosi prsten s bijelim kamenom i onaj koji će nositi prsten s crvenim kamenom, bezgranično će se voljeti i moći će činiti s onim drugim što želi. Viviena je uzela oba prstena i po Morganinoj naredbi otišla na dvor kralja Arthura.

Za vrijeme blagdana Duhova, kralj Arthur volio se veseliti i blagovati sa svojim gostima. Odjednom u dvoranu uđe Viviena i jako ružan patuljak. Viviena je bila prekrasno obučena. Kralj Arthur je mislio da je ona zabavljačica, ali kada je rekla da je kćerka kralja od Northumberlanda, Arthur je upita što je dovodi na njegov dvor. Ona mu je odgovorila da je spremila posebnu zabavu za njega na blagdan Duhova i pokazala mu prsten što ga nose samo najmudriji i najvaljaniji ljudi od svih nazočnih. Arthur je zamolio da mu pokaže prsten. Vivena uzme prsten s jastuka i dade ga kralju koji ga je pokušao staviti na svoj prst, ali on nije mogao prijeći preko njegovih članka. Viviena je inzistirala da i drugi pokušaju staviti prsten na prst, pa tako dođe i do Merlina. Merlin je pogledao prekrasnu djevojku koja ga uvjerila da je on najmudriji i najvaljaniji čovjek u dvorani te da prsten mora baš njemu pripasti.

Merlinu bijaše drago, pa je stavio prsten na ruku, ali kada ga je htio skinuti, nije mogao jer mu je prsten srastao s prstom. Sumnjičavo je upitao otkuda joj prsten, na što mu ona odgovori da je prsten poslala Morgana. Merlin postane još više sumnjičav, ali je njegova čarolija već počela djelovati. Prsten ovlada njime i Merlinov duh se nije mogao oteti Vivieninim čarima. Slijedio ju je slijepo. U jednom trenutku Viviena osjeti odbojnost prema njemu i pobježe od njega. Merlin je to primijetio i upitao Vivienu zašto ga mrzi, kada on gaji ljubav prema njoj, ali Viviena bijaše mudra, odgovori mu da bi ona povjerovala u njegovu ljubav samo onda kada bi on htio podijeliti svoju mudrost i umijeće s njom. Merlin pristane poučavati Vivienu, ali uz uvjet da to bude na osami te da obavijesti kralja Arthura da se vraća u očevo kraljevstvo. Drugi dan, umjesto da se vrati ocu, zajedno s Merlinom i pratnjom, Viviena ode u Dolinu veselja i Dolinu uživanja.

Merlin, Viviena i pratnja putovali su tri dana i potkraj trećega dana, stigli su u zlokobnu i mračnu šumu u kojoj je bilo mjesto koje se zvalo Dolina Veselja ili Dolina uživanja i to sve zbog izvanredne ljepote. U šumi je bilo nekoliko staza kojima se moglo stići u tu dolinu. Izabrali su jednu stazu koja je vodila iz mračne i turobne šume na otvoreno u dolinu Veselja, gdje je sve izgledalo čudesno lijepo, a u sred doline bijaše čisto, blistavo jezero. Dok su silazili u dolinu, Merlinovi prijatelji su gunđali jer su se željeli što prije negdje sigurno skrasiti jer ih to lijepo mjesto nije moglo štititi od kiša i oluja. Merlin je svojim čarolijama sagradio dvorac. Viviena mu se stalno ulagivala kako bi ju naučio sve svoje čarolije koje ona nije znala i koristila je svoje čari kako bi uništila Merlina.

Tako je jedan dan Viviena spremi veliku gozbu za Merlina. Priredi mu napitak za uspavljivanje. Merlin je iz kaleža srknuo vino i napitak mu pomuti um. Merlin shvati da ga je Viviena izdala. Utonuo je u dubok san i Viviena je bacila uroke na njega. Nije mogao micati tijelom, a kada se probudio Viviena mu se izrugivala. Bio je svjestan da ga je Viviena izigrala. Bila je puna zla. Merlinu se vratio dar predviđanja i vidio je da je Arthur u velikoj pogibiji, pa zamoli Viviena u da pomogne Arthuru. Viviena ga je svojim čarolijama položila u kameni kovčeg i još na njega stavila kamenu ploču. Merlin ostane ležati pod njom kao mrtav čovjek. Viviena je pobijedila Merlina.

Kada je Merlin s Vivienom napustio dvor, u Camelot se vratila Morgana sa željom da se pomiri s bratom Arthurom. Jednog dana, njih dvoje razgovaraše o Excaliburu i Morgana izrazi želju da ga vidi, a Arthur joj predloži da ona bude čuvarica mača. Morgana uze Excalibur,pa pozove zlatara i kovača da joj naprave vjernu kopiju mača tako da nitko ne vidi razliku. Zadržala je oba mača za sebe. Jednog dana Arthur odluči otići u dvor. Morgana mu dan prije pokloni konja crnog poput ugljena, a sva oprema na njemu bijaše od srebra.

Arthur i njegovi prijatelji otišli su lov, a među njima bijaše i sir Accalon od Gaula. Oboje su zbog jelena zalutali u guštari. Svladao ih je umor i nisu se imali gdje odmoriti, osim u šumi. Sir Accalon predloži Arthuru da puste konje da si sami nađu put te da ih dovedu do nekog naseljenog mjesta. Prije mraka izašli su iz šume i naišli na širok zaljev. Opazili su brod koji im se sve više približavao. Brod je bio divna izgleda, vrlo čudnovat i obojen različitim bojama. Približavao im se sve više i više, dok se nije nasukao na pijesak, nedaleko od njih. Krenuli su naprijed prema brodu. Zbog izgleda broda pretpostavili su da je vilinski. Na vratima kabine razmaknule su se zavjese i iz broda izađe 12 lijepih djevojaka, odjevenih u svilu i svaka je imala krunu na glavi i zlatne narukvice do lakta. Djevojke su im poželjele dobrodošlicu svakome poimenično i pozvale su ih da se okrijepe hranom i pićem.

Nakon nekog vremena počne ih obuzimati snenost. Djevojke Arthura odvedu u ložnicu, a sir Accalona u drugu odaju. Kada se Arthur probudio iz sna, vidio je da leži na slamnjači, u mračnoj, zlokobnoj sobi. Pogledavši oko sebe, shvatio je da se nalazi u tamnici, a oko njega su bila 22 viteza. Od njih je saznao da su ga u tamnicu u dvorcu, koji pripada vitezu Domasu, pod nadimkom Lenoire, donijela dva čovjeka u crnom, te da su vlasnici dvorca dva brata.

Domas i stariji, sir Ontzlake bili su dva brata u lošim odnosima. Domas je bio kukavica u srcu i lukav, pa je prijevarom došao do imanja, dok je drugi brat imao samo dvorac i zemlju koja je pripadala dvorcu. Sir Domas nije bio zadovoljan i stalno je razmišljao kako da bratu preotme posjed. U stvari je sir Domas tražio vrsnog viteza koji bi izašao na dvoboj sa njegovim bratom. Svim vitezovima koje je zarobio dao je da biraju između izlaska na dvoboj s bratom i ostanka u tamnici u sužanjstvu. Nitko od vitezova nije se želio boriti.

Nedugo zatim u tamnicu uđe lijepa djevojka koja je Arthuru rekla ako na sebe preuzme borbu gospodara ovog dvorca i pobijedi protivnika da će moći ići kamo poželi. Arthur se radije odluči boriti, nego da čitav život provede u tamnici. Međutim, o tome je trebalo obavijestiti kraljicu Morganu da mu ona pošalje njegov mač Excalibur. Zla Morgana pošalje mu kopiju mača. Domas obavijesti brata da ima viteza koji će se boriti protiv njega. No sir Ontzlak zbog rana dobivenih na turniru nije mogao izaći na dvoboj i nije znao što činiti.

Sir Accalon se probudio iz onog istog sna i našao se kako leži kraj mramorne kamenice bistre vode. Vidio je da se nedaleko od fontane vidi šator. Bio je siguran da su djevojke na njih bacile čini. Kad se pomaknuo, iz šatora izađe ružan patuljak pa ga pozdravi veoma uljudno i s poštovanjem. Reče mu da pripada gospi od onog šatora i da se gospa zove Gomyna Ljepokosa. Patuljak povede sir Accalona u gospin šator, gdje mu ona zaželi dobrodošlicu i pozove ga za stol. Gospa je obasipala viteza svim mogućim pohvalama i zamolila ga da pomogne njenom vitezu u nevolji. On pristao, ali nije imao ni oklopa ni oružja. Djevojka reče da će sir Accalonu sir Ontzalek pribaviti oklop, a što se tiče oružja, ona u šatoru ima mač. Ode u šator i donese mač zamotan u grimiznu tkaninu te ga dade Accalonu koji odmah prepozna Excalibur, mač kralja Arthura, iako u to ne bijaše posve siguran. Djevojka kaže da je čula da postoji samo još jedan takav mač na svijetu, a Accalon reče kako bi se za takav mač bilo vrijedno boriti, na što mu djevojka kaže ako se bude borio umjesto Ontzaleka, može slobodno zadržati mač. Sve je to bila Morganina čarolija kako bi se Arthur borio sa svojim dragim prijateljima te da će tako taj vitez upotrijebiti Excalibur protiv svog gospodara.

Sve je bilo pripremljeno za bitku. Kralj Arthur je nosio Domasov oklop, a Accalon Ontzlakov. Imali su kacige na glavi tako da se nisu mogli međusobno prepoznati. Oglasi se početak borbe i zapovijed za napad. Vitezovi jurnuše jedan na drugoga i sukobiše se nasred polja. Koplje svakog viteza se rasprsne, vitezovi otpuste konje, late se mača i navale jedan na drugoga. U taj tren na borilište stigne Viviena i zauzme mjesto uz ogradu. Nije mogla prepoznati tko je koji vitez i zato učini ono što je Merlin od nje tražio.

U međusobnoj borbi dvojice viteza Arthur rani Accalona, a ovaj duboko zasiječe Arthura. Viviena nije znala na koga od njih dvojice treba baciti čari. Mač sir Accalona stalno je presijecao oklop, a Arthurov nijednom. Arthur je bio sav u krvi, a njegov protivnik nije imao rane. Arthur je mislio da je iščezla moć Excalibura, ali onda shvati da to nije njegov mač. Jurnu na Accalona i od udarca po kacigi, Accalon padne na pod. Od udarca pukne Arthurov mač, a Accalon gnjevno jurne na Arthura. Ali kada je vidio da je Arthur bez oružja i teško ranjen, odustane i zatraži od Arthura da mu se preda kao kukavica. Arthur reče da bi radije umro nego se kukavički predao bez časti. Arthur reče Accalonu da ga sada može ubiti jer je bez oruža, ali to bi bila Accalonova sramota. Accalon mu reče da ga zbog sramote neće poštedjeti ako se preda. Accalon zatraži od Arthura da se makne kako bi ga mogao udariti i zada mu takav udarac da ovaj padne na koljena. Accalon podiže Excalibur s namjerom da ponovno udari Arthura, ali svi prisutni povikaše da mu poštedi život.

Viviena spozna da je to Arthur, pljesnu rukama u nabaci takve čari da se Accalonova ruka ukočila i Excalibur padne na travu. Arthur prepozna svoj mač i bijaše svjestan da je izdan te tri puta poviče : “Izdaja!”. Klekne koljenom na oštricu, zgrabi ga rukom, ali ga Accalon nije mogao spriječiti. Arthur osjeti moć mača i snaga mu se vrati. Jurne na Accalona i duboko ga zasiječe. Arthur otme korice mača Excalibura i baci ih daleko. Dohvati kacigu sir Accalona i skine je, ali ga nije mogao prepoznati zbog zaslijepljenosti vlastitom krvlju. Zapita Accalona tko je i zašto ga je izdao. Accalon mu odgovori da ga nije izdao te da je on Accalon od Gaula, vitez s dvora kralja Arthura. Ni Accalon nije mogao prepoznati gospodara dok Arthur nije podigao kacigu. Tada se onesvijesti te Arthur naredi da ga odnesu.

Konačno je svima bilo jasno tko je tko. I Arthura i Accalona odvedu u ženski samostan da im previju rane. Viviena naredi pomoćnicama da isperu i previju Arthurove rane, ali ne i sir Accalonove. Sljedećeg jutra, Arthur oporavljen ustane i ode do mjesta gdje je ležao Accalon te ga potanko ispita o svemu. A Accalon mu ispriča sve što mu se dogodilo. Na to mu Arthur kaže da se radi o izdaji. Arthur zatraži od Viviene da balzamom zacijeli Accalona, ali mu ona slaže da više nema balzama. Accalon umire. Arthur zovne sir Domas i reče mu da je lažan i podmukao vitez pa će ga zato lišiti svih posjeda osim dvorca, a sva imanja dati Ontzaleku. Zabranit će mu jahati bojnog konja, već će jahati samo tovarnog i smjesta će osloboditi sve vitezove, nadoknaditi im sve nadoknade kako odredi viteški sud.

Nakon nemilih događanja Morgana dođe k Arthuru saznati kako je saznao za izdaju. Silom je ušla k Arthuru dok je spavao, u želji da ukrade Excalibur. Arthur je spavao, ali je držao Excalibur za držak. Morgana uzme korice Excalibura. Probudivši se, Arthur je vidio da je netko bio u njegovo odaji i da nema korica. Sazvao je svoje vitezove i štitonoše da pođu za Morganom jer su mu sluge rekle da je ona bila u sobi. Viviena zamoli Arthura da i nju povede za sobom jer bez nje neće uhvatiti Morganu. Prolazeći pored jezera, Morgana baci Excaliburove korice daleko u vodu, ali se odjednom iz jezera pojavi ženska ruka i uhvati korice. Ruka povuče korice pod vodu, što je označilo veliku nesreću.

Morgana pođe do samotnog mjesta gdje je bilo razbacano kamenje i stijenje i počne čarati kako ju je učio Merlin. Arthur je bio tužan zbog korica mača jer je vidio da ih je Morgana bacila kad su došli do jezera. Viviena je dozvala Arthura i pokazala mu kamenje. Reče mu da je to kamenje Morgana i sva njezina patnja te da se ona čarolijom promijenila u kamenje. Viviena reče da sada ona zna čaroliju i kako se skida pa ako joj obeća da će kazniti Morganu zbog izdaje, povrati će joj njezino obličje. Arthur ukori Vivienu i reče joj da ima okrutno srce te da Viviena nije od kraljice pretrpjela nikakvo zlo, zato Arthuru nije bilo jasno zašto je želi ubiti. Arthur reče Vivieni da, usprkos što ga je spasila, ne može ubiti Morganu jer su oni braća. Viviena reče Arthuru da je luđak i nestane. Zbog Arthurova ukora, Viviena ga zamrzi više nego što ga je zamrzila Morgana. Kasnije Arthur dozna što je Viviena učinila Merlinu i zbog toga bijaše jako tužan. Tako završava priča o Merlinovoj smrti.

Priča o Pelliasu

Jednog lijepog proljetnog dana kraljica Guinevera izašla je u polje u društvu vitezova i dvorskih dama. Među vitezovima bijaše i sir Pellias, zvani Nježni vitez. Kraljica je sa svojom pratnjom uživala u prelijepom proljetnom danu i u jednom trenutku ispred sebe ugleda prekrasnu mladu djevojku na bijelom konju, u pratnji tri paža. Zamolila je jednog viteza da izađe pred djevojku. To bijaše Pellias. Pozdravio je djevojku i pratnju i zamolio ih da mu kažu kako se zovu i zašto dolaze. Djevojka mu odgovori da se zove Pereceneta i da pripada pratnji plemenite gospe Ettarde od Grant Mesnlea te da želi prijem kod kraljice Guinevere.

Kraljica Gunievera primila je mladu djevojku i upitala je za svrhu njezina posjeta. Djevojka je Guineveri pričala o ljepoti gospe Ettarde. Kako bi potkrijepila priču, mlada djevojka joj je pokazala sliku gospe Ettarde. Tada kraljica Guinverea reče djevojci da vidi da je njezina gospa izvanredne ljepote i da se nigdje na svijetu ne može naći tako ljupka gospa, na što je sir Pellias prosvjedovao i rekao da je kraljica Guineveri mnogo ljepša od gospe na slici. Pelliasove riječi razljute Perecenetu koja kaže da je za njega sreća što je tako daleko od Gran Mesnlea jer tamo živi vitez koji tvrdi da je gospa Ettarde najljepša te je spreman boriti se za njezinu čast s vitezom Pelliasom. Pellias traži dopuštenje od Guinevere da se ogleda u dvoboju s vitezom Engamorom od Maleverta i obrani njezinu čast.

Pellias uzjaše crnog ata, međutim mlada Perceneta bijaše znatiželjna te je od Pelliasa željela saznati kako se zove i koji je njegov položaj. Dobroćudni Pellias joj reče da je jedan od vitezova Okruglog stola, na što ona bijaše vidno iznenađena. Kako bi se ogledao sa sir Engamoreom, trebao krenuti u potragu za oklopom prikladnim za dvoboj. U razgovoru sa Percenetom mladi Pellias kaže kako čovjeku uspjeh ne donosi uvijek obrana što je nosi na sebi, nego je važan duh koji ga diže u njegovim pothvatima. Na te njegove riječi Perceneta reče kako bi i ona jednoga dana željela imati u službi viteza poput Pelliasa.

Dok su zajedno putovali, vodili su vesele i ugodne razgovore. Pellias je obećao Perceneti da će joj pokloniti prvog viteza kojeg zarobi. Ona izrazi želju da taj vitez ima isti fizički izgled i osobine kao i Pellias. Pelliasu bijaše žao što Perceneta nije izložila svoje želje dok su još bili u Camelotu, gdje bi on svakako pronašao viteza po njezinoj želji. Na svom putu prošli prošli su kroz Pustolovnu šumu, za koju je Perceneta ispričala da nije jedan vitez ne može proći kroz nju, a da ne doživi neku pustolovinu. Pellias se obradovao toj vijesti, nadajući se da, ako zapadnu u neku pustolovinu, možda se domogne oklopa koji će mu trebati za ogled sa sir Engamoreom.

Prolazeći kroz tihu i mračnu šumu odjednom ugledaju staricu kako sjedi na mahovini i plače. Ona zatraži od Pelliasa da joj prebaci konje preko vode. Perceneta je negodovala na molbu starice, što se Pelliasu nije svidjelo jer svakom vitezu dolikuje da priskoči u pomoć, bez obzira na stalež. Ipak je on vitez kralja Arthura. Stavi staricu u sedlo, dok su Perceneta i tri paža išli za njim. Prešavši na drugu obalu, Pellias sjaše da spusti staricu iz sedla, međutim starica i bez njegove pomoći vrlo lagano skoči s konja. Kad ju je Pellias pogledao, vidio je da to nije stara žena, već žena iznimne ljepote, kakvu do sad nikad nije vidio. Shvatio je da to nije obično smrtno biće već čarolija. Izgledom i odjećom izgledala je poput gospe Nymua od Jezera koja se ukazala kralju Arthuru, a sad i njemu.

Pellias klekne pred gospu na što ga ona upita zašto kleči pred njom i neka odmah ustane. Pellias joj odgovori da kleči pred njom zbog njezine ljepote, na što mu ona reče da joj je on učinio veliku uslugu te da je on vrstan vitez. Ona poštuje kralja Arthura i njegove vitezove i zove se Nymua. Ona je glavna vila među vilama Jezerkinjama. Uzela je obličje žalosne starice kako bi iskušala njegovo viteštvo. Nymua skine s vrata ogrlicu od opala, smaragda i zlata i objesi je Pelliasu oko vrata i zatim nestane. Sve je izgledalo kao san. Ogrlica gospe od Jezera imala je čarobnu moć, tako da bi onoga tko je nosi sretno zavolio tko bi je pogledao. Ogrlica je bila začarana, ali sir Pellias nije bio toga svjestan. On joj se veselio zbog iznimne ljepote dragulja jer je ona bila dar gospe od Jezera.

Nakon što su doživjeli susret s gospom od Jezera, nastavili su put šumom i nisu se nigdje zaustavljali dok nisu stigli do ugljenare, gdje su se odlučili odmoriti. Dok su se odmarali, začuju jadikovku i glasnu viku. Iz guštika izjaše gospa u žalobnom ruhu, na pjegavom konju, a odmah iza nje mladi štitonoša jašući na riđanu. Na licima im se ocrtavala golema tuga. Bijahu neuredni, odjeća poderana kako gospi tako i štitonoši. Pellias ih zaustavi i upita ih za razlog njihova tugovanja. Gospa mu odgovori da to nije važno kad im on ne može pomoći. Pellias je inzistirao da joj pomogne, ako to bude mogao. Gospa pogleda Pelliasa i vidjela da Pellias nema na sebi oklopa već da je svečano odjeven. Upita ga kako joj on može pomoći kad nema ni oklopa, a ni oružja. Uvidjevši gospinu nedoumicu, Pellias je inzistirao da mu kaže zbog čega tako tuguje. Tek će tada moći vidjeti može li joj pomoći.

Pellias zme uzde gospinog konja i povede je do mjesta gdje je sjedila Perceneta te joj ljubazno ponudio hranu kojom su se oni krijepili. Nakon okrijepe hranom i vinom, Pellias ju ponovno zapita za razloge njezine tuge i boli. Vidjela je da je Pellias pošten i dobar vitez, pa mu ispriča o nevolji koja ju je dovela do tog stanja. Ispričala mu je kako je sa svojim mužem, sir Brandemerom, išla u lov. On je poveo svoju omiljenu kuju koja je, ugledavši srnu, krenula u potjeru. Svi troje, ona, muž i štitonoša, pojurili su za kujom, ali pseća upornost u potjeri dovela ih je pred uzak i dug most koji je vodio do utvrđenog dvorca na drugoj strani, sa sedam kula i uz to, na hridi. Kada su se primakli, most se spustio i prema njima izjaše Crveni vitez. Sir Brandemor objasni Crvenom vitezu da je njegov pas progoneći srnu prešao most te ga zamolio da i njemu dozvoli slobodan prijelaz, što ovaj odbije uz obrazloženje da tko želi proći preko ovog mosta, najprije njega mora oboriti. Brandemor nije želio izazvati Crvenog viteza već je isukao mač i odjahao do sredine mosta želeći ga prijeći silom. Crveni vitez i Brandemor sukobili su se na sredini mosta. Crveni vitez udari Brandemora i zarije mu mač u lubanju, a ovaj padne s konja ležeći kao da je mrtav. Crveni vitez vratio se u svoj dvorac i ostavio Brandemora ležati na mostu.

Saslušavaši gospinu priču i jadikovku, Pellias odluči, unatoč negodovanju Percenete i štitonoše, uputiti se kroz šumu do dvorca Crvenog viteza. Kada se suočio s njim pred dvorcem, na Pelliasov upit o Brandemoru, Crveni vitez mu odgovori da će začas saznati jer kako je počastio Brandemora, jer tako će i njega. Na to ga Pellias upita zar bi on napao viteza koji nema oružja. Crveni vitez je tražio Pelliasa da se preda, a ako to ne učini, završit će isto kao i Brandemor. Sir Pellias mu na to odgovori da on nije dostojan da s njim postupa kao vitezom. Kako nije našao prikladno oružje, uzeo je sa zidnog mosta golemi kamen, pojuri prema crvenom vitezu i baci ga na njega. Od udarca kamena Crveni vitez padne s konja na most. Kad to vidje, Pellias potrči prema Crvenom vitezu, skine mu kacigu s glave i vidje da nije mrtav. Pellias izvadi bodež i prisloni mu ga na vrat, a on, vidjevši da mu je smrt blizu, stane preklinjati sir Pelliasa da ga poštedi.

Crveni vitez, sir Adresack, s nadimkom Sedam kula, zatočio je sir Brandemora i još 18 vitezova i štitonoša te 3 gospe. Crveni vitez ispričao je sir Pelliasu da on već dugo vremena brani svoj most i sve one koji su htjeli prijeći preko njegovog mosta zadržava i traži otkupninu. Tako je stekao puno imanja i veliko bogatstvo. Sir Pellias je zbog pokvarenosti i podmuklosti Crvenog viteza, a i zato što je tražio milost i poštedu života, naredio da odjaše u Camelot do kraljice Guinevere i ispriča joj o onomu što se dogodilo, a onda mora pred kraljem Arthurom ispovjediti sve svoje grijehe, moliti ga za oproštenje i preklinjati da mu poštedi život. Sir Adresack obeća da će to sve izvršiti ako mu poštedi život.

Štitonoša Ponteferteta, po naredbi Pelliasa, razoružao je Crvenog viteza. Sir Pellias zatražio je od Crvenog viteza da ga odvede u svoj dvorac i oslobodi zarobljenike. Među zarobljenicima nađe sir Brandemareua i sve ostale. Među zarobljenicima su bila i dva viteza kralja Arthura: sir Brandiles i sir Mador de la Porte. Sv+i su bili zahvalni sir Pelliasu. Naredio je sir Adresacku da ode u Camelot i izvrši pokoru. U dvorcu pronađe 13 škrinja i kovčega punih blaga. Naredi da se to jednako razdijeli na 19 jednakih dijelova i da svatko uzme svoj dio za sve pretrpljene nevolje. On nije ništa zadržao za sebe, a svi zajedno pođoše sir Brandemora gdje bijaše veliko veselje, uz gozbu i viteška nadmetanja puna tri dana. Svi koji su bili tu voljeli su sir Pelliasa čudesnom ljubavlju zbog one ogrlice od smaragda i opala u zlatu, a za koju nitko nije znao, pa ni sam sir Pellias. Nakon tri dana slavlja, sir Pellias naredi da mu osedlaju konja, a tako Perceneti i paževima. Svi bijahu tužni zbog odlaska Pelliasa i njegove družine, a pridružili su im se sir Brandiles i Mador de la porte.

Pellias sa Percenetom i svojom družinom nastavi putovati. U kasnijim poslijepodnevnim satima dođoše do krajnje granice šume. Pred njima su bila polja s imanjima, livadama, voćnjacima i sve bijaše u cvatu. Pelliasu se svidio okoliš na što Percenet reče da su došli u kraj koji pripada gospi Ettardi. Ugledali su dvorac Grant Mesnle, a iza zidina ležao je maleni gradić. Vidjeli su i ulice i ljude. Pellias se divio imanju. Odlučili su se ulogoriti u šumarku mladog drveća. Za to je vrijeme Perceneta je otišla obavijestiti gospodaricu o Pelliasovom dolasku i prenijeti joj poruku da on ostaje pri svojoj odluci da je Guinverea ljepša od gospe Ettarde te da je spreman boriti se u njenu čast. Perceneta bijaše veoma naklonjena Pelliasu zbog njegovih dobrih i plemenitih osobina. Pellias je u šumarku s prijateljima razapeo šatore, a nad šatorima zastave s grbom viteza kojemu pripada.

U podne sljedećeg dana, obučen u crveni oklop, što ga je uzeo od sir Adresacka, izjahao je pred zidine dvorca i počneo vikati da je došao svojim tijelom obraniti vjeru da je Guinevera najljepša žena na svijetu. U dvorcu nastane strka, svi pojuriše na zidine. Nakon nekog vremena, spusti se most i na livadu izjaše vitez u zelenom oklopu, golemog stasa i vrlo oholog držanja. Kako su mu oba rukava bila zelena, prozvaše ga Vitezom zelenih rukava. Dojahali su jedan do drugoga. Kada su se sastali, međusobno su se pozdravili. Zeleni vitez želio je znati ime viteza koji mu stoji nasuprot. Nasuprot Pelliasu stajao je Engamore od Melverata, zatočnik gospe Ettarde. 11 mjeseci je branio ljepotu svoje gospodarice protiv svih izazivača, a ako je uspije obraniti još mjeseca dana, postat će gospdarom njezine ruke, dvorca i imanja.

Vitezovi su se pripremali za obračun. Pojuriše jedan prema drugom, a kada se susretoše na sredini bojišta u međusobnom srazu, Pellias sruši Zelenog viteza. Gospa Ettarda krikne iz bojazni da je Zeleni vitez poginuo, jer ga je silno ljubila. No sve je prošlo dobro, ali kada je Zeleni vitez ustao, zatražio je nastavak dvoboja s nogu mačevima. Sir Pellias ne htjede pristati. Objasnio je Zelenom vitezu da se on na njega ne ljuti te da nema razloga za nastavak dvoboja, na što je ovaj počeo plakati od jada i sramote. Vitezovi u Pelliasovoj pratnji su ga pohvalili, a istovremeno i utješili Zelenog viteza. Tada iz dvorca izađe gospa Ettarda s pratnjom. Pellias skine kacigu s glave i pođe u susret gospi. Vidjevši je, uvjeri se da je puno ljepša nego na slikama i na bjelokosnoj ploči.

Gospa Ettarde ostavila je jak dojam na Pelliasa te on zamoli sklopljenih ruku za oproštenje što se ovako borio protiv njene časti, no on je imao dužnost prema svojoj kraljici Guineveri. Ipak, da nije nje, rado bi postao zatočnikom gospe Ettarde. Pellias je nosio svoju smaragdnu ogrlicu od opala i zlata, poklon gospe od Jezera. Kada ga je Ettarda pogledala, ona privuče njezino srce k njemu i silno ga očara. Pružila mu je ruku, zamolila da ustane, izrazila je svoje pohvale i pozvala ih sve u svoj dvorac da se okrijepe. Zeleni vitez bijaše tužan, obeshrabren i potišten. Ogrlica koju je Pellias nosio očarala je Ettardu i nije mogla skinuti oko s njega, a i gospa Ettarda svidjela se Pelliasu. Dok su se vitezovi u Pelliasovoj pratnji vratili u šatore, on se zadržao u dvorcu na večeri s Ettardom.

Ettarda je silno žudjela za Pelliasovom ogrlicom, no na njezinu zamolbu da joj je pokloni, morao ju je odbiti. Ispričao joj je priču na koji način ju je dobio. Ettarda je tako navaljivala da nije mogao odbiti njenu želju da je bar malo nosi na svom vratu. Snaga ogrlice prijeđe na Ettardu, ali u negativnom kontekstu jer je razmišljala kako da se osveti Pelliasu. Ettarda je pokušala onemogućiti Pelliasa pa mu je dala vino od kojeg je on onemoćao i zaspao. Ettarda naloži slugama da Pelliasa odvedu u sobu i skinu sve s njega, osim donjeg rublja. Perceneta se pobunila protiv gospodaričine nakane.

Drugog jutra, Pelliasa probudi jako sunce. Shvati da leži polugol pred zidinama dvorca i da mu se svi smiju i rugaju. Mislio je da je to sve samo san dok iz dvorca nije izašla Perceneta, sva u suzama, noseći Pelliasu plašt da ga ogrne. Pellias stigne do svog šatora. Prijatelji vitezovi ostaše zapanjeni, željeli su dovesti pomoć iz Camelota, ali ih je Pellias zamolio da to ne čine. Drugi dan u podne, kad je posve došao k sebi, zapovjedi štitonoši da mu donese oklop. Kad su to čuli njegovi prijatelji vitezovi, uputili su se do njega. Izložio im je svoj plan da ode pred gospu Ettardu. Kada je ona vidjela da Pellias dolazi, poslala je 10 naoružanih vitezova koji su zajedno krenuli prema Pelliasu. Pojurio je prema njima, borio se srčano protiv desetorice. Na kraju ostanu samo dva viteza kojima Pellias dovikne da se više ne želi boriti s njima već da se predaje, na što se ovi začudiše jer ih je bilo strah njegove snage.

Vitezovi nisu znali pravi razlog njegove predaje, a to je bilo da ga odvedu pred Ettardu. Gospa Ettarda nije željela susret s Pelliasom već je zatražila da ga svezanog i na konju pošalju u njegov tabor prijateljima. Oni su ga razvezali i skinuli s konja. Rekli su mu da ga mora biti stid što je dopustio da ga Ettarda ponovno osramoti. Nije ga bilo briga ni za svoje sramoćenje ni kralja Arthura ni Okruglog stola, jer mu nije do njih više stalo, a sve to zbog moćnog djelovanja ogrlice koju je Ettarda nosila na sebi.

Koliko je Guinevera osjećala naklonost prema Pelliasu, toliko je osjećala odbojnost prema sir Gawainu zbog svog jezika i ulizivanja kako bi očarao svoju okolinu. Nije mogao smisliti da mu zapovijeda kao ostalim vitezovima. Nije zaboravila kako joj je odbio pomoći u nevolji u Cameliardu. Dok je Guinever sjedila na prozoru s pogledom na vrt, ispred nje je bilo veselo društvo viteza i gospi koje su veselo čavrljali. Pričali su o svemu, ni ne sluteći da ih Guinevera sluša i uživa u njihovoj priči i glazbi. Sir Gawaine je udarao u lutnju i pjevao baladu. Kraljičin hrt utrči u vrt i od radosti skoči na njega. On hrta udari šakom po glavi i pas počne skvičati. Guinevera je sve to vidjela i zazvala ih je s prozora. Gawaine drsko reče kraljici da je s pravom udario psa jer ga je on napao i da on svakoga tko ga napade, udari. Guinevera ga upozori na ton kojim joj se obraća jer ona je ipak kraljica, na što joj se on nasmije. On joj se i dalje počne drsko obraćati i hvaliti se svojim porijeklom. Kraljica se razljutila i zapovjedila sir Gawainu da odmah napusti njezin dvor. Može se vratiti samo ako dođe zatražiti oprost. On je rekao da se neće vraćati na njen dvor dok ona od njega ne zatraži oprost.

Priča o svađi proširila se dvorom. Kako bi opravdao Gawaina, sir Ewaine pođe kralju Arthuru da se požali na kraljičinu odluku o progonu sir Gawaina. Dojavi Arthuru da će i on poći za njim, pa su tako oboje otišli iz Camelota s pratnjom. Kako se brzo primicala večer, zabrinuli su se hoće li pronaći pristojan konak. Ušavši u dolinu, ugledali su veliku redovničku opatiju i odlučili u njoj zatražiti konačište. Opat ih zbog njihovog plemićkog statusa primi i upusti se u ugodan razgovor. Opatu nisu ispričali svađi na dvoru, već da su krenuli u potragu za pustolovinama. Na to ih opat uputi nedaleko od opatije – ako krenu poslije pola noći prema istoku, pronaći će vrlo lijep dvorac. Ispred dvorca je livada, a na njoj javorovo drvo na kome je štit kojeg neke gospe vrijeđaju na osobit način. Opat kaže ako gospama zabrane vrijeđanje štita, doživjet će uzbudljivu pustolovinu.

Idućeg jutra oprostili su se od opata i uputili se prema opatovim uputama. Sve što im je opat rekao bilo je ispred njih. Na javorovu drvu visio je crni štit s grbom tri jastreba. Ispred štita stajalo je sedam djevojaka koje su vrijeđale štit i udarale ga vrbovim prućem. Na crnom konju, pokraj štita, sjedio je vitez u oklopu. Bilo je jasno da štit pripada vitezu i nije se bunio na vrijeđanje djevojaka. Gawainu i Ewainu to bijaše čudno pa odluče poći u pustolovinu tako da se sukobe s vitezom. Sir Gawaine odlučio je da će to biti on. Podbo je konja i odjahao prema djevojkama te im naredio da odu. Ove su se uplašile i pobjegle. Crni vitez dojahao je do Ewaina i zapitao ga za razlog grubog postupka prema djevojkama. Gawaine odgovori da je to zbog uvreda štitu, na što Crni vitez odgovori da je štit njegov i da je on sposoban sam se o njemu brinuti. Ne trebaju mu drugi branitelji koji za sebe misle da su sposobniji od onoga tko ga posjeduje.

Crni vitez odjahao je do javorova drva i skinuo štit. Svima je bilo jasno da se vitezovi spremaju za dvoboj te su pohrlili na bedeme dvorca. Došlo je do dvoboja između dva viteza. Koplje sir Gawaina rasprsnulo se i on je pao s konja, ali se ubrzo ustao i navalio mačem na crnog viteza, želeći nastaviti dvoboj. Tako se sukobiše velikom žestinom. U to sve umiješao se i sir Ewaine, vičući im da nemaju razloga za takvu očajničku borbu. Ni pomirljivi tonovi sir Ewaina nisu dali rezultate, ali u jednom trenutku vitez Gawaine shvati što vitez Ewaine govori. Crni vitez bijaše zadovoljan što je njihov prijepor ipak završio sretno te ih je pozvao u svoj tabor da se odmore i okrijepe.

Po načinu na koji su se podanici ponašali prema Crnom vitezu, shvatili su da je on plemenitog roda. Skinuli su oklope i međusobno se upoznali, na što je Crni vitez izrazio zadovoljstvo što je imao priliku upoznati vitezove kraljevskoga roda. On je rekao da je sin irskoga kralja Marhausa. Jedni drugima uputili su pohvale i divljenja, a Gawaine i Ewaine pozvali su sir Marhausa da dođe u Arthurovo kraljevstvo te ga ovaj možda proglasi vitezom Okrugloga stola. Tada sir Gawaine ispriča što se dogodilo u Camelotu. Sir Marhausu bijaše žao prijatelja, ali je izrazio želju da postane njihovim prijateljem i da krenu zajedno u pustolovine. Više nije imao nikakvu obavezu prema štitu i gospama jer je oborio sedam vitezova. Sir Marhaus im ispriča priču o štitu, obvezama i gospama. Sir Gawaine bio mu je sedmi vitez, s njim je prestala pokora i sada je slobodan.

Uzjahali su svoje konje i otišli u nove avanture. Sir Marhaus odveo ih je u šumu Arroy ili Pustolovnu šumu, neobičnu šumu, a možda i začaranu. Na stazi ispred sebe opazili su lane, bijelo poput snijega, sa zelenom ogrlicom oko vrata. Kada su mu se približili, lane otrči dugom i uskom stazom. Vitezovi su krenuli za lanetom koje ih je dovelo na travnjak gdje je bio izvor vode. Laneta nije bilo nigdje, već kraj izvora spaziše lijepu gospu. Gospa je imala crnu kosu kao gavranovo krilo. Bila je okićena čudnom narukvicom od smaragda i opala. Gospa spazi vitezove i lijepo ih pozdravi. Vitezovi su rekli da je ona zasigurno vila. Ona im se predstavi kao Nymua, najglavnija među vilama Jezerkinjama. Ispričala im je da je ona kralju Arthuru dala Excalibur i njegova je velika prijateljica, kao i svih plemenitih vitezova. Sir Marhausu je prorekla slavu kao vitezu Okrugloga stola na dvoru kralja Arthura. Nymua ih upita što oni traže u ovom kraju, na što joj oni odgovore da traže pustolovine. Ona im obeća pustolovinu, uz uvjet da je posjednu iza svog sedla. Oni učine što je ona od njih tražila.

Izvela ih je iz šume i dovela na otvoreno polje u kojem je stajao dvorac izgrađen od crvene opeke i crijepa. Zatim ugledaju viteza u crvenoj opremi kako jaše po livadi ispred dvorca. Odjednom se spustio most ispred dvorca i 10 vitezova u oklopu krenu napadati viteza na livadi. On se hrabro borio i odjednom ih je oborio četvoricu. Ostali se uplašiše i pobjegoše. Crveni vitez oborio je još dva viteza dok nisu ostali još samo dvojica kojima se dobrovoljno predao. Ovo dvoje vitezova odveli su crvenog viteza gospi od dvorca koja je na njega vikala i otjerala ga vezanog na konju. Sve su to oni gledali, a gospa od Jezera reče sir Gawainu da će ondje naći svoju pustolovinu i iščezne.

Kad je gospa iščezla, ostali su bili zaprepašteni i nisu mogli vjerovati u ono što su vidjeli. Raspravljali su o svemu što su doživjeli, a nisu mogli ni povjerovati da postoji tako hrabar vitez kao ovaj kojeg su upravo vidjeli i da se na kraju dobrovoljno predao. Došli su do zaključka da bi se trebali spustiti u dolinu. Jašući, stigli su do šumarka u kojem su ugledali tri šatora. Prepoznali su šatore sir Brandilesa i sir Mador de la Portea. Bili su ugodno iznenađeni zajedničkom susretu i Gawaine predstavi sir Marhausa svojim prijateljima vitezovima. Ovi su ih pozvali u šator na okrjepu i piće, a oni su mu pak ispričali što su vidjeli. Htjeli su nešto više saznati tko je Crveni vitez.

Sir Mador de la Porte povede Gawaine do bijelog šatora. Kad je ušao, ugledao je sir Pelliasa na rozgovu ležaju. Kada je zazavao sir Pelliasa, ovaj ispusti krik gorčine i skoči u drugi dio šatora, licem okrenut prema šatorskom zidu. Sir Gawaine prigovorio je na postupke Pelliasa jer jedan od vitezova okrugloga stola ne bi smio sebi dopustiti takvu sramotu. Na pitanje zašto je to učinio, Pellias je samo šutio dok ga je Gawaine korio. Pellias odluči ispričati što mu se dogodilo i da vjeruje da je začaran. Gawaine odluči otići do gospe Ettarde da pomno ispita slučaj. Smislio je dobar plan. Gawaine u svom planu izmijeni oklop s Pelliasom i u njemu pođe do dvorca, gdje će reći da je svladao Pelliasa u okršaju te da mu je preoteo oklop. Tu postoji nada da ga puste u dvorac. Pellias se složi s planom. Pozovu svoje štitonoše i zamijeniše oklope.

Istovremeno, gospa Ettarda šetala je zidinama dvorca i ugledala kako Crveni vitez ponosno gazi livadom. Bila je jako ljuta jer je na njega poslala 10 vitezova, a on ih je sve pobijedio, na veliko ruglo gospe Ettarde. Kada se Crveni vitez približio zidinama dvorca, sir Gawaine podigne vizir i gospa spozna da to nije sir Pellias. Naredi svojim slugama da uvedu viteza u dvorac te ga dovedu pred nju. Skine kacigu a gospa Ettarda mu pristupi i pruži ruku. On klekne i poljubi je. Tražila ga je da joj otkrije svoje ime, ali je on odbio, rekavši da se zakleo na tajnost te je moli da se malo strpi. Ona je bila razočarana, ali ga je lukavo zamolila da ostane kod nje u dvorcu kako bi ga počastila.

Gospa je bila zaluđena ogrlicom koju je otela Pelliasom, ali čim je sir Gawaine pogledao ogrlicu, osjetio je njezinu moć. Što je više gledao ogrlicu to je ona više pružala svoju moć prema njemu. Tomu je prisustvovao i Engamore. On se razočaran zatvori u svoju odaju. Gospa je u sumrak dala pripremiti veliku gozbu. Gawaine je bio pod utjecajem Ettardine ogrlice i potpuno se izgubio u tome. Pellias navečer k sebi pozove štitonoše i naloži im da donesu crnu halju, koju on navuče na sebe i ode u dvorac. Nitko ga nije mogao prepoznati i svi su mislili da je fratar. Raspitivao se o vitezu koji je danas stigao u dvorac i na pitanje slugu što će mu taj vitez, odgovorio je da nosi poruku za njega. Od sluga dozna da je ovaj na večeri sa gospom Ettardom. Odlučno i ljutito zatraži od slugu da ga povedu vitezu.

Vitez bijaše obaviješten da ga traži neki fratar i da želi sa njim odmah razgovarati. Pošalje sluge po fratra. Međutim, sir Pellias nije odmah ušao u dvoranu već iz prikrajka gledao kriomice, htijući se osvjedočiti o vjernosti ili izdajstvu sir Gawainea. No, imao je što vidjeti. Ušao je u dvoranu vičući : “Izdaja!” Tada pristupi gospi Ettardi i istrgne ogrlicu s njezinog vrata, vičući da je ona njegovo vlasništvo, a sir Gawainu prilijepi pljusku i reče mu da je lažan u svom viteštvu. Sir Gawaine prizna izdaju, ali za Pelliasovom uvredom na njega reče da je nepravda izjednačena. No Pellias mu odgovori da mu je on nanio uvredu pljuskom, a Gawaine njemu srcem te napusti dvoranu.

Bez čarobne ogrlice nema više čarolije. Dolazi do svađe između Ettarde i Gawainea. Oboje su se međusobno optuživali zbog takvog postupka, a sir Gawaine, posramljen zbog sve što se dogodilo, za sve okrivi Ettardu. Bijesan, govori Ettardi da sutra pogleda na livadu i da će vidjeti kako će on, Gawaine dublje obilježiti Pelliasa nego što je ovaj njega. Zatraži od slugu da mu dovedu konja i odjaše iz dvorca k svom šatoru. Bilo ga je sram pred prijateljima jer je na licu imao ruku sir Pelliasa, pa nije ni ulazio u šator, ali su ga prijatelji vidjeli i pozvali, no on ih je odbio. Kad su prijatelji otišli, sir Gawain pozva štitonošu i naredi da mu skine crveni oklop i odnese u Pelliasov šator.

Sljedećeg jutra Gawaine pozove svog štitonošu i naredi mu da donese njegov oklop, navuče mu ga i pomogne mu uzjahati. Naredi štitonoši da odnese njegovu rukavicu Pelliasu čime ga izaziva na dvoboj. To zbuni štitonošu jer je on znao da su ta dvojica vitezova uvijek bili dobri prijatelji. Gawainov štitonoša preda rukavicu i poruku Pelliasu, a ovaj štitonoši reče da kaže Gawainu da on doručkuje. Vijest o dvoboju stigla je i do njihova dva prijatelja viteza. Iako su ih pokušali spriječiti, oni od svoje tvrdoglavosti nisu htjeli odstupiti i odustati. U međusobnom srazu, koplje sir Gawainea prsnu u komadiće i on izletje iz sedla u prašinu. Četiri viteza pritrčaše mu u pomoć. Gawaine i štitonoša skinuli su kacigu s Gawainove glave. Njegovo lice bilo je blijedio i nije se osjetilo da diše. Sir Marhaus kaže Pelliasu da je ubio Gawaine, na što Pellias reče da je ovaj to zaslužio. Zbog njegove izjave sir Ewaine uputi oštru kritiku Pelliasu. Došlo je do prepirke i Ewaine otjera Pelliasa. No, sir Gawaine nije bio mrtav već samo ranjen, kao i njegov protivnik koji je zbog svog bolnog stanja bio neljubazan i drzak.

Pelliasovo stanje se pogoršalo, počeo je bolno stenjati i jaukati. Čula ga je Perceneta i patuljak. Našli su ga u šumi kako se kopljem upire o tlo da ne padne. Rekao je da je teško ranjen i da mu je potrebna pomoć. Perceneta i patuljak odveli su ga na skrovito mjesto, u pustinjakovu kolibu. Pustinjak je pogledao Pelliasovu ranu dok je ovaj bio u dubokoj nesvjestici. Rana je bila smrtonosna. U ćeliju je zatim ušla čudnovata gospa crne, krasne kose, urešena narukvicama i zlatom. Odmah pristupi Pelliasu, a za njom uđe pustinjak i reče kako vitezu preostaje još malo života. Ostavši sama sa vitezom, gospa magnetom izvadi šiljak iz rane. Stavi mirisni rubac, a lanena tkanina zaustavi krv, a zatim izvadi kristalnu bočicu iz njedara i izlije u vitezova hladna usta.

Život se počne vraćati u Pelliasovo tijelo i on otvori oči, a prvo što je vidio bila je gospa u zelenoj odjeći. Zadivljen njezinom ljepotom mislio je da je možda umro, ali ga je gospa ubrzo razuvjerila u suprotno. Bio je svjestan da mu je ta prekrasna gospa vratila život. Objasnila mu je da je sad pola smrtnik, a druga polovica mu je vilinska. Kada je podigao pogled, ugledao je onu ogrlicu od smaragda i opala koju je on prije nosio. Pellias se zaljubio u Gospu od Jezera. Donijela mu je vrč izvorske vode i kada ga je ispio, osjetio je da mu se snaga vraća. Zahvalan za sve što je gospa učinila za njega, ponudio joj je svoj život zauvijek. Ispričala mu je kako ga je i gdje prvi put upoznala, ali je on nije ni opazio. Od tada gaji veliko prijateljstvo prema svim Pelliasovim prijateljima s dvora kralja Arthura, ali i prema samom kralju Arthuru. Tada je Pellias zapita želi li ga uzeti za svog viteza, na što ona pristane i poljupcem uglave svoju vjeridbu.

Perceneta i patuljak vratili su se kući i sreli se sa sir Madoreom. Ispričali su mu da su ostavili sir Pelliasa kod svetog pustinjaka i da misle da neće dugo živjeti. Tu vijest Mador de la Porte odnese prijateljima. Kad je to čuo sir Gawaine bio je ljut na samoga sebe jer je najprije izdao prijatelja, a onda ga je i ubio. Kako je i on bio ranjen u dvoboju, želio je odmah proći do prijatelja kako bi ga zamolio za oprost. Iako su ga prijatelji uvjeravali da nije sposoban za naporan put, on odlučno zatraži da pozovu njegovog štitonošu i dovedu mu konja. Krenuo je pustinjakovoj kući i cijelim je putem plakao od velike tuge.

U sumrak je stigao pred pustinjakovu kuću, ispred koje je vidio pustinjaka kako u svom vrtu okopava leću. Kada je sišao s konja, pustinjak mu je ispričao što se sve kod njega dogodilo. Rekao mu je da je Gospa od Jezera spasila život ida su zajedno otputovali na zapad. Gawaine odluči poći za njima. Krenuo je na put u novu avanturu. Dojahavši na jezero, sir Gawainu je bilo jasno da je na vilinskoj zemlji. Krenuo je dalje, ne znajući što ga dalje čeka. Približivši se jezeru ugleda gospu i Pelliasa. U gospi je prepoznao ženu koju je sa svojim prijateljima sreo na putovanju u Pustolovnoj šumi. Priđe k Pelliasu i zamoli ga za oprost. Pellias mu je ispričao da je sad vilinske naravi i da više nije ista osoba, da mu sve oprašta i daje mu od srca ljubav, život i sreću. Želja mu je da, ako se ne vide, ode u Camelot i pomiri se sa kraljicom. Sir Gawaine pogleda Pelliasa i u njegovim osjeća ugleda čudno svijetlo.

Sir Pellias i Gospa od Jezera ostaviše Gawaine i krenuše prema jezeru. Uđoše u njega i nestanu. Sir Gawaine je dugo stajao nad jezerom i plakao. Sir Gawaine vrati se na dvor kralja Arthura, kako je obećao Pelliasu. Pomirio se sa kraljicom, iako ga ona nije voljela. Pelliasovi prijatelji su poslije vidjeli Pelliasa svega dva puta. Sir Marhaus postao je vitezom Okrugloga stola. Gospa Ettarda udala se za sir Engamorea, a on je postao gospodarom Grant Mesnela.

Priča o Gawaineu

U priči o sir Gawainu vidjet ćemo čudesnu vjernost prema kralju Arthuru. Iako je sam Gawaine bio nagao i grub u svom ponašanju; prema da je tako i govorio, njegove su riječi skrivale nježnu ćud koja je ležala u njemu. Njegovo ponosno ponašanje bilo je puno udvornosti, a katkada je bio uglađenog ponašanja tako da je dobio nadimak Vitez srebrnog jezika. U ovoj priči vidjet ćemo kako je njegova vjernost prema Arthuru donijela visoku nagradu i da mu je svatko na svijetu mogao pozavidjeti na takvoj sreći.

Kralj Arthur i Guinevera putovali su svojim kraljevstvom, ali onim udaljenim od Camelota. Kako je bilo vruće, kralj zapovijedi pratnji da podignu šatore na rubu šume i prostru stolove ispred drveća gdje je ugodno sjediti na zraku. Dok su tako sjedili i blagovali, iz obližnje šume istrči snježnobijeli jelen trčeći pred hrtom. Hrt je gonio jelena, a jelen je bježao u strahu. Optrčao je tri puta oko stola kralja Arthura, ali ga u toj trci sustigne hrt, zagrize jelenu stegna te mu pusti krv. Arthur se razljutio i jelen i hrt otrčaše u šumu.

Još od sve te buke, galame i strke nisu ni došli k sebi, pred njima i dvorjanima, s one strane šume u koju su pobjegli hrt i jelen, pojavi se lijepa gospa s vitezom. Gospa bijaše plemenita roda, izvanredne ljepote, a vitez oklopljen do pasa. Gospa je jahala na šarcu, odjevena kao za lov, a vitez na zelenku. U pratnji su im bila dva pratioca, također odjevena za lov. Oni zastadoše vidjevši tako veliko društvo na okupu i dok su tako stajali, dojaha još jedan vitez na vrancu, u oklopu od glave od pete. Izgledao je jako ljut. Naleti na poluoklopljenog viteza, žestoko ga udario mačem da ovaj padne na pod kao da je mrtav. Njegova gospa vrisnu i jako se ražalosti. Odjednom naoružani vitez na vrancu zgrabi gospu, stavi je preko sedla i odjaše na tragu šumu.

Sve je to gledao kralj Arthur i njegovi dvorjani, ali nisu mogli ništa učiniti. Arthur zapita ima li koga među dvorjanicima tko bi pošao za vitezom i gospom te otkrio razlog ovakvog postupka. Javi se sir Gawaine i zamoli Arthura da povede sa sobom svog mladog brata Gaherisa. Kada su se spremili, odjahali su ispuniti zadatak koji je sir Gawaine preuzeo na sebe. Na svom putu naišli su na dva viteza koji su se borili velikom žestinom. Kada su prišli vitezovima, oni prekinuše borbu. Gawaine ih zapita zašto to čine, na što su mu oni odgovorili da ga se to ne tiče – oni bore jer tako žele. Objasnio im je da su oni u potjeri za bijelim jelenom i hrtom, a gone i viteza koji je ugrabio gospu. Oni mu objasniše kako je to čudno jer se baš oni iz tih razloga međusobno bore. Gawaine ih zamoli da mu kažu svoja imena. Predstavili su se kao sir Sourloise i Brian od Šume. Zatim se i sir Gawaine predstavi sebe i svog brata. Obradovali su se susretu sa sir Gawainom jer nitko nije tako slavan među vitezovima kao on. Tada sir Gawaine ispriča što se dogodilo i kako se hrt i jelen napravili pometnju kralju Arthuru, kraljici i pratnji te da su oni pošli u potragu za njima. Gawaine ih zamoli da odu do kralja Arthura i da mu ispričaju što se i njima dogodilo, a da će oni krenuti dalje.

Na putu pored neke rijeke, ponovo sretnu jednog viteza i njega upitaše za hrta i jelena, a vitez im odgovori da je i on krenuo za njima. Na to Gawaine reče vitezu da je to njegov zadatak, ali ovaj ne htjede odustati, tako da se međusobno sukobiše, a u tom ogledu Gawaine sruši viteza. Pobijeđeni vitez zvao se je Alardin od Otoka. Gawaine mu naredi da ode na dvor kralja Arthura i preda mu se kao sužanj te mu ispriča što zna o hrtu, jelenu, vitezu i gospi te što se dogodilo u ovom okršaju. Sir Gawaine i brat krenuli su dalje i na putu naišli na sjajan dvorac te mrtvo tijelo hrta probodeno s tri strijele. Netko ga je kukavički ubio. Malo dalje ugledaju jelena kao pase ispred dvorca. Kada je jelen vidio vitezove, pobjegao je u dvorac. Braća pojuriše za jelenom. Gawaine uhvati jelena i usmrti ga mačem.

Iz dvorca izađoše gospodar i gospodarica, a gospodarica bijaše prekrasna žena. Ispred sebe ugledala je mrtvog jelena i optužila Gawainea da je počinio nedjelo. Gospodar dvorca zatražio je zadovoljštinu zbog ubijenog jelena. U međusobnoj borbi, gospodar dvorca rani Gawainea još nepripremljenog za borbu. Iako u boli, Gawaine raspali viteza, probije mu kacigu na glavi i zasiječe lubanju. Strže mu kacigu s glave, a ovaj ga zamolio za milost i predaju. Sir Gawaine bio je bijesan zbog ranjavanja i boli, pa htjede ubiti gospodara dvorca, ali gospodarica se baci na tijelo svoga gospodara kako bi ga zaštitila. Pločica mača udari gospu i oštrica je malo zasiječe te poteče krv. Od jačine udarca, gospa padne kao mrtva. Sve se dobro završi, gospodar i gospodarica su ostali živi.

Gawaine i Gaharis, provedu noć u gospodarovu dvorcu. Dok su razgovarali, vitez dozna tko je Gawaine i bez obzira na sve, biva počašćen njegovo nazočnošću pod svojim krovom. Gawaine zamolio viteza da mu ispriča sve o značenju jelena i hrta. Sir Ablamor od Mariseja, gospodar dvorca, ispričao mu je ono što je Gawaine želio saznati. Sir Ablamor i njegov brat oženili su se dvjema sestrama i svi živjeli sretno. Jednog dana, gospodarica i njena sestra jahale su šumom, kad se pred njima pojavila lijepa gospa, vodeći hrta na lancu i bijelog jelena za zlatnu ogrlicu na vratu. Gospa dade jelena sir Ablamorovoj ženi, a hrta sestri Ablamorove žene. Sestre su zbog toga bile sretne i vesele, ali to ne potraja dugo jer je hrt htio rastrgati jelena, pa je došlo do razmirica između gospi. U jednom od takvih sukoba zbog jelena i hrta, sir Ablamor udari brata i njegovu ženu te ih odvede u dvorac, iz osvete što su progonili jelena njegove gospe.

Gawaine upita sir Ablamora kako je izgledala gospa koja je sestrama poklonila hrta i jelena. Po opisu to je bila čarobnica Viviena koja se zabavljala čarajući i nanoseći nesreću sretnim ljudima. Sir Ablamor oslobodio je brata i ženinu sestru te su se međusobno pomirili. Gawain i Gaheris, vratili su se na dvor kralja Arthura i ispričali mu u tančine sve što se dogodilo. Kralj Arthur naljutio se na sir Gawainea zbog postupka prema gospi. To naljuti Gawaine pa slomi mač preko koljena i baci ga daleko od sebe.

Dok se Arthur nalazio u Tintagalonu zbog državnih poslova, kraljica s pratnjom putovala je iz Camelota u Carleon do Arthurovog povratka. Dan je bio lijep pa je Arthur pozvao svog štitonošu Boisenarda da zajedno pođu u skitnju. Naumili su otići u Carleon bez ičijeg znanja i iznenaditi kraljicu. Kralj je obukao oklop bez grba i nikoga nije obavijestio da su otišli iz dvorca. U veselju i pričanju njih dvojica su zalutali. Boisenard se popeo na drvo i opazio svjetlo u daljini. Oboje su odjahali u tom smjeru. Stigli su pred velik dvorac, velikih neuglednih tornjeva i tmurnog izgleda. Pokucali su. Na vratima se pojavi vratar koji ih je zapito što žele. Oni odgovore da bi željeli prenoćiti jer su dugo jahali, ali vratar je želio znati tko su oni. Objasnili su mu da su plemenitog roda. Vratar im reče da to nije sklonište za vitezove lutalice, ali ih ipak primi da uđu.

Oko njih je bilo puno ljudi i žamora. Za stolom je sjedio jak vitez, poodmakle dobi, sijede barde, kose poput snijega, jak, krupan, širokih ramena, napetih prsiju, a odjeća mu je bila sva crna. Na prsima mu je visio zlatni medaljon. Vitez je ugledao Arthura i Boisenarda te ih pozvao da sjednu do njega na čelu stola da zajedno jedu. Nakon večere, vitez upita Arthura želi li se s njim nadmetati. Mudar Arthur upita viteza u čemu se želi nadmetati. Na to mu vitez govori da se radi o pomalo čudnom nadmetanju. To je nadmetanje u kojem oni pokušavaju odrubiti glavu jedno drugom. Od vitezovih riječi, Arthur se uplaši i reče vitezu da je to pomalo čudno pokazivanje hrabrosti. Kada je to Arthur izgovorio, svi prasnuše u smijeh. Nije imao drugo izbora već se morao prihvatiti nadmetanja.

Arthur kao gost imao je prednost prvi udariti. Izvuče Excalibur, zamahne i oštrica mača presiječe vitezu vrat. Truplo viteza ne padne već on podiže glavu s poda i namjesti je natrag na tijelo. Sada je Arthur bio na redu da ga vitez udari. Vitez je oklijevao udariti Arthura, kako bi ga mučio neizvjesnošću. Arthur je sve to izdržao, što se svidjelo vitezu pa je ovaj želio sklopiti sporazum po kome će Arthura poštedjeti na godinu i jedan dan, ako obeća da će se po isteku toga vremena vratiti u dvorac. Arthur u to obeća i zakune se na križ koji se nalazio na balčaku Excalibura. U drugom ugovoru Arthur je trebao riješiti zagonetku po povratku. Zagonetka je glasila: “Što žena želi najviše na svijetu?” Arthur se zahvali na pošteđenom životu. Ali vitez se nije smilovao jer je dobar već zato što uživa mučiti ljude.

Drugo jutro Arthur i Boisenard napustili su dvorac i dogovorili se da o ovome neće nikome govoriti. Prošla je skoro cijela godina i Arthur pođe ranije od kuće jer više nije imao mira. Zatražio je od Boisenarda da mu pomogne naoružati se, a ovaj počne plakati i preklinjati Arthura da ne ide nikuda. Međutim, Arthur je dao obećanje i mora ga ispuniti bez obzira na pogibiju.

Na putu do dvorca zlog viteza, u šumi naiđe na kolibicu u kojoj je kraj vatre sjedila pogrbljena starica. Arthur nikada nije vidio ružnije babe. Uši su joj bile velike i obješene, kosa joj je visjela poput zmije, lice joj je bilo naborano, oči pokrivene mrenom, kapci crveni od plača a u ustima je imala samo jedan zub, ruke su joj sličile košćatim pandžama. Starica upita: “Gospodaru, kralju moj, zašto stižeš ovamo?” Kralj se začudi što ga je starica prepoznala i to mu bijaše pomalo čudno. Oni ispriča starici o svojim nevoljama i upita je zna li odgovor na zagonetku. Starica reče da zna, ali mu neće reći ako joj nešto ne pokloni. Njezin uvjet je bio da ako pomogne riješiti zagonetku da će postati žena jednog viteza s njenog dvora. Arthur joj je odgovorio da ne može obećati u nečije tuđe ime, no na kraju ipak obeća. Ona mu dade rješenje zagonetke, a to je da žena najviše voli da sve bude po njezinoj volji. Starica zatim ispriča Arthuru o vitezu koji je čarobnjak i vještac najgore vrste. Starica mu je rekla da je čarobnjakov život ostao u medalji te da treba razbiti medalju.

Kod starice se Arthur odmorio i okrijepio te iduće jutro krenuo u dvorac ispuniti ugovor. Vitez je upitao Arthura je li riješio zagonetku, na što mu je on odgovorio da misli da ju je riješio. Arthur vitezu dade ispravno rješenje zagonetke. Arthur pozove viteza na nadmetanje. Objasnio mu je da se želi nadmetati tako da on njemu da medaljon s vrata, a on njemu ogrlicu. Na to vitez problijedi, ali Arthur zgrabi medaljon i otrgne mu ga s vrata. Vitez kriknu i padne na koljena tražeći milost od Arthura. Arthur otvori medaljon, izvadi kuglu i udari je u kameni pod da se razbije. Zločesti vitez krikne i padne mrtav. Arthur napusti dvorac i ode po staricu kako joj je obećao.

Kad su stigli u Carleon, Arthur spusti staricu s konja. Guinevera, koja ga je dočekala, začuđeno ga je upitala zašto je doveo staricu. Tada joj Arthur je objasni da nije bilo starice, on bi bio mrtav čovjek, a zatim im ispriča što se sve dogodilo. Kada je završio priču, svi su bili zapanjeni. Tu je bilo nazočno i 17 vitezova s dvora. Ispričao je da se zakleo ovoj starici da će je onaj kojeg ona izabere uzeti za ženu. Starica izabra sir Gawainea.

Vratili na dvor da staricu obuku u ruho vrijedno kraljice. Obred se održao u dvorskoj kapeli. Po vjenčanju, Gawaine odvede kraljicu u svoj dom i zatvori se od cijelog svijeta da nitko ne vidi njegovu sramotu. Starica mu je zamjerila na ponašanju prema njoj. On joj se ispričao, a kako je u prostoriji bio mark, starica zatraži da se upali svijetlo. Kada svijetlo osvijetli sobu, tu nije više bila starica, već prekrasna djevojka. Sir Gawaine ostao je zapanjen i upitao djevojku tko je ona. Na to mu odgovori da je ona njegova žena. Nisu se mogli dogovoriti u kojem će obličju djevojka biti danju, a u kojem noću. No sir Gawaine dade njoj da izabere. Ispričala je da je jedna od vila Jezerkinja te je radi njega postala smrtna. Ispričala mu je da ga je vidjela kako plače na jezeru za Pelliasom. Kada ga je vidjela uplakanog, srce joj se ispunilo milošću i tako je zbog njega napustila jezero i postala smrtna. Vidjevši u kakvoj je nevolji Arthur, iskoristila je priliku da je Arthur dovede ka Gawaineu da provjeri njegovu plemenitost. Kako je sve završilo sretno, Gawaine priredi veliku gozbu za svoje prijatelje vitezove, kralja i kraljicu.

Likovi: kralj Arthur, Merlin, Guinevera, sir Gawaine, sir Pellias, kralj Uriens, Morgana, Viviena, Peceneta, Ettarda, starica, Crveni vitez, gospa od Jezera, td.

Analiza likova

Kralj Arthur – u samom početku romana prikazan je kao hrabar, marljiv i dosjetljiv mladić. Igrom slučaja iščupao je mače iz kamena i time postao kralj. Oženio se za djevojku koja mu je pri prvom susretu uzela srce, a onda je okupio hrabre vitezove oko Okruglog stola, kojim je i presjedao. Sa svojim vitezovima je htio pronaći sveti Gral.

Bio je voljen od strane cijelog naroda koji ga je poštovao i iskazivao mu povjerenje. Dok je bio mlad, bio je neiskvaren i naivan. Neiskvarenost u njemu pretvorila se u plemenitost, a naivnost u mudrost. Izvukavši Excalibur, nije bio ni svjestan težine svoga čina. Voljan je pomoći svakoj osobi pa značilo to i opasnost za njegov život. Kasnije je razvio mudrost i to u tolikoj mjeri da je uspio nadmudriti i najveće čarobnice, čarobnjake i ostale neprijatelje. Strpljivost je pokazao u odnosu prema svojoj sestri Morgani jer je, unatoč njezinim ispadima bijesa, uspio zadržati miru duši. Njegovoj mudrosti su se klanjali najmoćniji ljudi. Sam je donosio i primjenjivao zakone, sudio i dijelio pravdu, ali je poštovao svoje podanike. S njima je dijelio dobro i zlo koje ih je snašlo tijekom pustolovina.

Svoju ljubav i odanost prema gospi iskazao je patnjom i strpljivošću koje je podnosio kako bi došao do nje. Riskirao je svoj život, sakrio svoj identitet samo da bi bio kraj nje, a dan njegovog vjenčanja bio je za njega najsretniji. Njegova narav ima dvije strane: s jedne strane vidimo blagog čovjeka, ispunjenog milosrđem, dok s druge strane u njemu bukti gnjev kada vidi nepravdu ili nečasno ponašanje. Prilikom biranja viteza Okrugloga stola pokazao je nestrpljivost i naglost u nekim odlukama koje su ga mogle stajati života. Srećom, uz njega stoji Merlin kao protuteža koja smiruje njegovu narav u upućuje ga kako bi lakše donio bolje odluke.

Kraljica Guinevera – životna suputnica kralja Arthura. Saznajemo da je, osim što je lijepa poput anđela, ujedno i vješta u vidanju rana. Spasila je život kralju Arthuru kada je zadobio teške ozljede. Izuzetno je hrabra, čak hrabrija od svoga oca jer zadržava hladnu glavu tijekom napada grofa Mordaunta. Inteligentna je i lukava; unatoč Arthurovim smicalicama uspjela je otkriti njegovu tajnu, ali je bila toliko mudra da prešuti ono što je vidjela. Pokazuje znatni autoritet prema svojim vitezovima, koji su joj isprva odbijali poslušnost, a jedan od njih ju je bacio i u plač. S pojedinim vitezovima sklopila je dugotrajna prijateljstva, a svom mužu je bila vjerna pratilja u većini njegovih pustolovina. Svojim karakterom nadopunjava Arthura i njih dvoje zajedno su simbol vječne i plemenite ljubavi.

Merlin – tajanstven lik kojeg je majka začela s demonom, a utjecao je na rođenje Arthura i njegov uspon do kraljevske časti. Imao je utjecaj na Arthurov odgoj, a kasnije je postao i njegovim savjetnikom. Svojim čarolijama stvorio je teren Arthuru da potvrdi svoju čast. Bio je vidovnjak i proricatelj, zatim dvorski čarobnjak koji u svojim rukama drži konce svih zbivanja, od viteških pustolovina do otkrivanja svetoga grala. On je središte nadzemaljskih zbivanja na dvoru u Camelotu, suzbija magične izazove Morgane, ali na kraju pada kao žrtva vile Viviene.

Morgana – najvažnija od vila Jezerkinja, sestra kralja Arthura. Bila je najmoćnija čarobnica na svijetu i nije bilo čarolije kojom nije ovladala, jedino nije imala moć proricanja poput Merlina. Mogla je letjeti i mijenjati obličje, a sve čarolije naučila je od Merlina. Silno je bila uvrijeđena što njezin brat nije uzeo na važnu funkciju jednoga od njezinih sinova. Svim silama je htjela nanijeti bratu zlo.

Viviena – mudra i lukava, bez srca, nemilosrdna i okrutna. Zbog svojih karakteristika, Morgana ju je poučila čarobnjačkim i vještičjim stvarima. Viviena nije osjećala ljubav prema gospodarici jer u njoj nije bilo srca. Njezina najveća želja bila je dobiti mudrost koju ima njezina gospodarica. Strahovito je inteligentna te se služi raznim smicalicama i čarolijama ne bi li postigla svoj naum. Postala je Merlinova učenica kojeg je prevarila i uništila do kraja.

Sir Pellias – jedan od najslavnijih vitezova koji su bili desna ruka kralja Arthura. Bio je dobar prijatelj kraljice Guinevere do čije je časti izuzetno mnogo držao. Svojom srčanošću branio je sud da je ona najljepša žena koju je vidio. Bio je dobre ćudi i sa svima je postupao pravedno i milosrdno. U njegovim razgovorima s Percenetom vidljiva je mudrost i skromnost. Druželjubiv je, voli voditi vesele razgovore. Uskače u pomoć svakomu, bez obzira na stalež te osobe. Sklon je lijepim stvarima pa ga je tako privukla ogrlica gospe od Jezera. Ima veliko povjerenje u svog kralja i šalje mu sve svoje zarobljenike da s njim postupa po svojoj volji. Njegovo srce teško podnosi nisko moralne udarce pa ga je Ettardin čin bacio u očaj i teški sram. Njegova ćud se mijenja prilikom dvoboja sa Gawainom te postaje nemilosrdan. Na kraju je, zbog svoje osobnosti i dobrih djela, naišla dobra sudbina koja mu je promijenila život. Postao je poluvilenjak – polučovjek. Njegova dobra ćud se tada povratila i pokazao je jednu odliku božanstva – praštanje.

Perceneta – gospa u službi gospe Ettarde. Vjerno služi svoju gospu i s Pelliasom raspravlja čija je gospa ljepša. Na putu do dvorca sklapa prijateljstvo sa njim. Saznajemo kako ima želju da jednoga dana dobije zatočnika, baš onakvog kakav je sir Pellias. Često brine o njemu tako da pokušava ga odgovoriti o nepromišljenih izazova. Pokazuje da je sposobna moralno prosuđivati te čin sramoćenja Pelliasa od strane njezine gospodarice, u njoj budi tugu i pobunu.

Ettarda – gospa iznimne ljepote. Na svom dvoru imala je sir Engamorea kao svog zatočnika, ali prema njemu nije osjećala preveliku ljubav budući da ga je stavljala pred tolik izazove. Opsjela ju je moć Pelliasove ogrlice koja joj je potpuno pomračila um. Osvetoljubive je naravi što je pokazala kada se osvetila sir Pelliasu.

Sir Gawaine – legendarni nećak kralja Arthura, simbol snage i viteške hrabrosti. Najveću je slavu stekao pobijedivši Zelenog viteza u dvostrukom izazovu. Grub je u govoru i nagao u svom ponašanju, no njegove riječi skrivale su nježnu ćud koja je ležala u njemu. Katkada je bio uglađenog ponašanja, stoga su mu dali nadimak Vitez srebrnog jezika. Njegovo ponašanje nije se svidjelo Guineveri te je prema njemu osjećala odbojnost. Imao je veliki ego i nije mogao podnijeti da mu Guinvevera naređuje. Tu se pokazala njegova bešćutna narav kada je udario kraljičinog hrta i otišao sa dvora uz uvjet da će se vratiti jedino ako ga ona zamoli. Time je zaštitio svoj ponos.

Slabog je karaktera – pao je pod utjecaj ogrlice koju je nosila Ettarda, te umjesto da spasi prijatelja, on staje na njezinu stranu. Izdajstvo sir Pelliasa priuštilo mu je veliku sramotu, a teško ranjavanje Pelliasa spustilo ga je na zemlju. Kada je shvatio da je pretjerao i da će njegov prijatelj umrijeti, otišao je po oprost. Koliko je vjeran i poslušan svom kralju govori činjenica da je na sebe preuzeo njegov “dug” i oženio ružnu staricu koja je Arthuru spasila život. Na kraju je bio nagrađen zbog svoje dobrote i predanosti viteštvu.

Bilješka o autoru

Howard Pyle bio je američki pisac, ilustrator i učitelj zaslužan za velik broj ilustracija uključujući one za priče, bajke i avanturističke romane.

Rodio se 03. ožujka 1853. godine u Wilmingtonu, Delaware. U Philadelphiji je studirao je umjetnost tri godine, a nakon toga, 1876. godine, se preselio u New York gdje je radio kao ilustrator magazina. 1880. godine vratio se Wilmington. Radio je klasične ilustracije kakve možemo vidjeti u knjizi “Pustolovine Robina Hooda”.

Nakon toga učio je za ilustratora te je osnovao školu za umjetnost (Brandywine School of Art) koju su pohađali slavni umjetnici poput N. C. Wyeth i Maxfield Parrish.

Uskoro niti jedna knjiga nije bila izdana da je on nije ilustrirao. U isto vrijeme je i pisao te je radio i na ilustraciji svojih knjiga.

Oženio se za Anne Poole s kojom je dobio i sedmero djece.

Umro je 9. studenog 1911. godine u Firenci, u Italiji.