Priča o vitezovima Okrugloga stola

Knjiga Howarda Pylea “Priča o vitezovima Okruglog stola” obuhvaća dio najpoznatije britanske legende o kralju Arthuru. Ovoga puta Pyle se bavi zatočnicima časti, ljubavi i vjere, dakle najvećim vrijednostima reda vitezova, kojima pripadaju i tri najpoznatija viteza Okrugloga stola: Lancelot, Tristram i Percival.

Trojica vitezova povezana su svojim nesretnim rođenjem, mukotrpnom borbom u svijetu viteštva, a onda i nesretnim krajem. U skladu s legendarnim diskursom, likovi su obavijeni velom mističnosti i natprirodnosti koja proizlazi iz njihovih osobnosti. Pyle ipak u njima pronalazi crte ljudskosti i time ih približava običnim smrtnicima, tj. čitateljima, koji bi u njihovim obrascima ponašanja trebali pronaći ideal življenja. Ljudska dimenzija koju vidimo smještena je u njihovim srcima, jer su vidljivo podložni emotivnim ranama, kao i onim tjelesnim: zaljubljuju se, pate i postavljaju velike moralne dileme. Rastrgani su između svojih emocija i dužnosti prema svom autoritetu. Njihovi međusobni odnosi uokvireni su monotonim fabularnim konstantama – među njima nastaju prijateljstva i sukobi, razvija se ljubav i mržnja, zbivaju se obične i čudesne pustolovine, raspravlja se o svakidašnjim i uzvišenim temama, a sve to vodi ka vječnoj borbi između dobra i zla.

Dvije su osnovne teme koje pokreću radnju i likove u tijek priče: prva je tjelesna strana ljudskoga bića, izražena kroz vjernost u ljubavi između muškarca i žene; i druga, duhovna strana čovjeka, izražena kroz trajnu potragu za gralom koja predstavlja ideal kršćanskoga života. Ta kršćanska crta prisutna je u autorovom angažmanu koji vodi brigu o svom čitatelji, govoreći nam kako će moliti da jednoga dana dostignemo vitešku veličinu poput likova čiji su životi ostali uklesani u legende ljudske povijesti.

Danas su legende o vitezovima predmet povijesnog istraživanja, građa folklornog istraživanja i mnogih drugih umjetničkih obrada. Za nas su one jedan topao romantičan podsjetnik na vrijednosti koje su se izgubile u ovom modernom dobu. Osim podsjetnika one donose i nostalgično sjećanje na doba našeg djetinjstva kada smo tražili, živjeli i branili svoje ideale u našim malim – velikim životnim pustolovinama, od kojih neke traju i danas

Vrsta djela: viteški roman

Mjesto radnje: Engleska, šume, dvorci raznih vitezova, otoci

Vrijeme radnje: srednji vijek

Tema djela: pustolovine vitezova Okruglog stola

Ideja djela: važnost junaštva, plementiosti i dobrote kod ljudi

Kratak sadržaj

Knjiga o Lancelotu od Jezera

Sir Lancelot dijete je kralja kojega sudbina svojom okrutnošću nije štedjela. Njegov otac, Ban od Benwicka, bio je plemenit vladar velike časti. Samim time prijateljevao je i s kraljem Arthurom. Njegovu životnu sreću upotpunjavali su njegova životna družice Helene i dijete koje mu je podarila – mali Lancelot.

Banovu sreću narušilo je neprijateljstvo kralja Claudasa koji je na njegov dvorac poslao veliku vojsku. Ban je spas tražio u svom prijatelju, kralju Arthuru. Umjesto da pošalje glasnika, kako je to bio običaj, odlučio mu je to osobno javiti, kako bi bio siguran da će njegov apel za pomoć doprijeti do Arthura. Na putu do Arthurova dvora Ban je saznao da mu je dvorac spaljen te ga to usmrtilo. Njegova gospa Helena krenula je u potragu za njim, a za to vrijeme ostavila je Lancelota na Livadi. Vrativši se s tijelom supruga, pronašla je vilu Gospu od Jezera kako drži nejakog Lancelota. Rekla joj je da ga nema namjeru vratiti, to učiniti kada za to dođe vrijeme. Slomljenu Helenu odvele su tri redovnice kako bi se oporavila, dok su se Lancelotu otvorila vrata novog životnog poglavlja, ispunjenog veličanstvenim pustolovinama.

Jednoga ljetnoga dana, tik prije Ivanja, kralj Arthur je sa svojom svitom, sir Ecotrom i sir Erwainom izjahao u lov. Na putu je sreo prekrasnu vilu koja ga je odvela do Gospe od Jezera. U njezinom kraljevstvu dogodio se Arthurov sudbonosni susret s Lancelotom. U početku Lancelotov identitet, kao i identitet Gospe od Jezera i sir Pellinora obavijalo je velo tajne. Na gozbi, Gospa od Jezera zamolila je Arthura da Lancelota učini vitezom i povede ga sa sobom. Prije svečanog čina Lancelota su okupali, čemu je prisustvovao sir Erwaine koji je primijetio znamen u obliku zvijezde na Lancelotovom ramenu. Budući da je obred bio obavljen, Gospa od Jezera dala je savjet Lancelotu da ostane pritajen sve dok se ne pročuje za njegova uzvišena djela, te ga podsjeti na njegovo kraljevsko podrijetlo.

Na putu do dvora, sir Erwain spomene Ectoru što je vidio za vrijeme Lancelotova kupanja te u tom trenutku sir Ector postane svjestan da se tu radi o njegovu bratu. No, o tomu nije prozborio niti riječi, već je mudro šutio. Došavši na dvor, Arthur je preko Okrugloga stola provjerio autentičnost Lancelotova viteštva, dok je s bratom utvrdio krvno srodstvo. Lancelot je učinio brojna dobra i časna djela, potvrdio svoju veličinu i bio prepoznat od strane mase. Iako je boravio uz kralja Arthura, njegov duh ga je tjerao da istražuje svjetska prostranstva. Njegovu auru opazila je i kraljica Guinevera, s kojom je postao dobar prijatelj. To prijateljstvo nisu zaobišli zli jezici koji su šaputali da ona u njemu vidi nešto više od prijatelja, no autor ovih priča nam to opovrgava jer se uzda u vitešku čast sira Lancelota.

Nakon što mu je Arthur dao dopuštenje za lutanje, Lancelot je otišao s dvora povevši sa sobom rođaka Lionela, kao viteza pratioca. Budući da je bio lijep dan, odlučili su se malo odmoriti ispod drveta. Lancelot je pridrijemao dok je Lionel čuvao stražu. Nakon nekog vremena začuo je buku, a onda i primijetio tri viteza koje je progonio Crni vitez. Vidjevši kako okrutno postupa s njima, jedino što je valjalo učiniti bilo je obraniti njihovu čast. Kroz razgovor, Lionel je doznao da se radi o sir Turquineu, čovjeku koji lovi vitezove Okrugloga stola i baca ih u tamnicu svog dvorca. Izazvao ga je na dvoboj i izgubio.

Za to vrijeme, na dvoru kralja Arthura, sir Ector osjećao je žalost što nije uz svoga brata te je molio kralja da ga pusti da ode za njim. Vjerovao je da će ga kroz dan – dva dostići. Na putu je susreo starca koji mu je rekao da nije vidio nikakve vitezove, ali ako traži pustolovinu, treba otići do dvorca u blizini, te na glogovom drveću pronaći mjedenu zdjelicu. Nakon što udari u nju, pustolovina bi trebala započeti. Sir Ector to i učini, no umjesto pustolovine susreo je Crnoga viteza i njegove žrtve kojima se ubrzo i pridružio. Iako se hrabro borio protiv Crnoga viteza – izgubio je. Zbog njegove hrabrosti Crni vitez mu je ponudio da mu Ector bude sluga, ali on taj kompromis odbija. Zarobljena družina shvaća da im je sada jedini spas sir Lancelot.

Za to vrijeme, sir Lancelot je i dalje spavao snom pravednika. Ali spavao je na putu kojim je prolazila kraljica Morgana, ljuta neprijateljica kralja Arthura. Poslala je svog slugu da vidi koji to vitez spava pod drvetom. Kada joj je sluga priopćio da je to sir Lancelot, u Morgani se javila želja za osvetom kralju Arthuru, a to će učiniti preko Lancelota. Međutim, prsten koji je Lancelot nosio onemogućavao ju je u njezinim planovima, pa ga je jednostavno otela.

Lancelot se probudio na njezinom dvoru i nije bio siguran sanja li još uvijek ili je u stvarnosti. Shvatio je da je u sužanjstvu. Navečer mu je objed donijela mlada djevojka koja ga je upozorila na neprijateljstvo članova ovoga dvora. Ubrzo se pojavila i sama kraljica Morgana. Lancelot ju je molio da ga pusti kako bi mogao pronaći svog rođaka Lionela. Ako joj je toliko stalo do njegovog sužanjstva, vratit će se nakon što javi rođaku da je živ i zdrav. Morgana je od njega tražila zalog i to prsten. Lancelot ju je odbio s tugom u srcu jer nije mogao ispuniti gospin zahtjev. To je razljutilo Morganu jer je time poništio njezinu lukavštinu. Spas je ipak pronašao. Djevojka koja mu je donosila jelo, obećala mu je da će mu pomoći, uz uvjet da on pomogne njezinom ocu. Rekla mu je da se zove Elouisa Lijepa, a otac joj je kralj Bagedgamus. Naime, kralj Bagedgamus imao je ugovoreni turnir s kraljem od Sjevernog Wallesa, od kojeg je izgubio i zadnji put kada se turnir održavao. Molila ga je da bude na strani njezinog oca. Lancelot je vrlo rado pristao. Djevojka mu je rekla da će ga čekati u opatiji Svetoga Jakova Mlađeg te ga je izvela, opremljenog oklopom i tako mu dala slobodu.

Pri izlasku iz dvorca kraljice Morgane, Lancelot je susreo ugljare koji su mu ponudili da se okrijepi. Vratio se na mjesto gdje je zadnji put zaspao – pod jabukovim drvetom. Susreo je jednu djevojku te ju upitao za viteza Lionela te postoji li u blizini kakva pustolovina. Djevojka mu je rekla kako zna za dvije pustolovine, a drugu neka ispuni njoj za ljubav. Prva pustolovina uključivala je sir Turquina koji je porobio sve vitezove Okrugloga stola, a druga je bio najzlobniji vitez u zemlji, čiji se život sastojao od teroriziranja vitezova, prolaznika i gospi.

Lancelot je najprije krenuo u obračun sa sir Tuquinom te je, kao i njegovi prethodnici, udario po mjedenoj plitici. Susreo se sa Turquinom koji je vodio sir Gharisa. Ubrzo je doznao da je upravo on vitez kojeg Turquin želi, budući da je Lancelot tokom oslobađanja dvorca Tužne straže ubio njegovog brata i zbog toga je Turquin bio bijesan. Turquin i Lancelot su se dugo i s velikom mukom borili. U tom boju su čak i njihovi konji poginuli. Borili su se mačevima i jedan drugome nanosili teške ozljede. Oslabljeni Turquin zamolio je Lancelota da mu dozvoli da ublaži žeđ, na što je ovaj pristao. Kada je došao red na Lancelota da ublaži svoju žeđ, Turquin mu je to uskratio i nije mu dozvolio da ode do izvora. To je razgnjevilo Lancelota i povrijedilo njegovu vitešku čast. Osjećao se prevarenim. U žaru srdžbe, krenuo je na Turquina svom snagom, što je dovelo do dekapitacijom. Sa zadovoljstvom je odrubio glavu sir Turquina.

Lancelot je poslao Gharisa da oslobodi Turquinove sužnje i opljačkaju mu dvorac. Tim blagom trebala je biti nadoknađena šteta svima koji su patili u njegovu ropstvu. Djevojka i Gharis molili su Lancelota da ostane jer je bio teško ranjen i bilo mu je potrebno liječenje. No, on je inzistirao na svojoj odluci da ide dalje u pustolovine. Uzeo je konja sir Gharisa i odjahao u novu pustolovinu. Sir Lionel, Ector i Kay, čuvši za njegov potezi, krenuli su za njim.

Djevojka koja je Lancelota uputila u pustolovne ipak ga je uspjela nagovoriti da se odmori u dvorcu njezina brata. Predstavila mu se kao Croisetta od Doline, a njezin brat bio je sir Hilaire od Doline. Njih dvoje ugostili su ga onako kako valja ugostiti viteza njegovog položaja. Nakon što se oporavio, krenuo je s Croisettom u drugu pustolovinu. Putem su Croisetta i Lancelot produbili prijateljstvo te joj je on pričao o svom djetinjstvu te o razlozima zašto služi samo kraljici Guineveri, ali ne i drugim gospama.

Budući da je opaki vitez vrebao žrtve samo na putevima, njih dvoje su skovali plan za njegovo uništenje. Croisetta je trebala namamiti viteza, a Lancelot je za to vrijeme bio skriven među drvećem mračne šume. Njihov plan pokazao se doista inteligentnim. Sir Perris od Divlje šume napao je Croisettu, a ubrzo je uslijedila i borba iz koje je Perris izvukao deblji kraj. Molio je Lancelota da mu poštedi život, na što je ovaj pristao uz uvjet da ga izloži neviđenoj sramoti. Oslobodio je zarobljene i podijelio im Perrisovo zlato. Kakva je kazna zadesila sir Perrisa? Pri povratku na dvor morao je gol cupkati za njima, sve do sir Hillaria. Odande ga je, zavezanog za trbuh konja, poslao kralju Arthuru da radi s njim što želi. Lancelot se oprostio sa svojim domaćinima i krenuo u sljedeću pustolovinu, kojom se trebao iskupiti djevojci za dobro djelo, učinjeno u korist njegove slobode.

Kao što je i obećao, Lancelot je došao do Elouise Lijepe kako bi joj vratio uslugu. Odmah je poslala po oca, kralja Bagdemagusa, koji se silno čudio njezinom pozivu. Kad je stigao, uslijedio je šok, ali i sreća kada je doznao koji će mu vitez biti na pomoći. Zajednički su skovali plan pobjede. Lancelot se raspitao o vitezovima Okrugloga stola iz suprotnoga tabora što mu je uvelike pomoglo. Odlučio je uzeti trojicu najboljih vitezova te njihove oklope, kao i svoj, obojiti u bijelo kako bi se kamuflirali. Tako protivnici nisu mogli znati o kojem se vitezu točno radi. Plan je bio da se kralja prvo pusti da se sam bori, a kada se situacija zahukta, priključit će se i oni borbi. Tako je i bilo. Na dan borbe okupilo se mnoštvo ljudi koji su došli uživati na turniru. Kralju Bagdemagusu broj njegovih ljudi nije išao u korist, budući da su bili brojčano nadjačani. Unatoč tomu, Lancelot je svojom mudrošću i umijećem uspio svladati sva tri najbolja viteza iz protivničkog tabora i kralju donijeti veliku slavu. Kralj ga je zamolio da ostane neko vrijeme kod njega, no on je to glatko odbio, uz napomenu da njegovoj kćeri stoji na raspolaganju, makar bio i na kraju svijeta, jer za njezino dobro djelo Lancelotova zahvalnost je beskonačna.

Prošlo je više dana od velikoga turnira te je Lancelot tumarao zemljom tražeći nove pustolovine. Uživao je u ljepotama prirode i čarima lijepoga vremena, sve do trenutka dok mu pažnju nije zaokupio sokol koji je najvjerojatnije bio pobjegao od svog vlasnika. Na nožici je nosio vezicu kojom su se vezivali sokoli. Iz obližnjeg dvorca izletjela je mlada gospa kojoj je sokol pripadao. Zamolila je Lancelota da joj pomogne uloviti sokola jer je to bila ptica njezinog gospodara. Otkrije li gospodar da mu nedostaje sokol, oštro će je kazniti, budući da se radi o njegovom najdražem sokolu. Ispunio je želju mladoj gospi, iako nije bio vičan penjanju do drveću.

Nedugo nakon što je Lancelot skinuo sokola s drveta, dojahao je njegov vlasnik, vitez Phelot, brat osramoćenog viteza Perrisa. Zaprijetio je Lancelotu da će ga ubiti te mu nije dozvolio da uzme svoj mač koji je ispustio dok se penjao da spasi sokola. Lancelot se uspio nekako snaći granom drveta, od koje je napravio toljagu. Pod utjecajem gnjeva zbog povrijeđene viteške časti, izudarao je sir Phelota do besvijesti. Život mu je spasila gospa, preklinjući Lancelota da prestane udarati jadnika. On ga je nerado poštedio, izgrdio je gospu što ga nije obranila pred njim, pa se zaputio u daljnju pustolovinu.

Naišao je na dvorac u Močvarnom gradu kojeg su okupirali veliki divovi. Građani su upozoravali Lancelota da ne izaziva sreću, no Lancelot je uspio pobijediti divove i spasiti gospodara dvorca Baruštine. Odjahao je iz grada prije nego mu se gospodar mogao zahvaliti za njegovo dobročinstvo. Naime, Lancelot je teško podnosio pohvale i zahvale. Smatrao je da je bit njegova postojanja da štiti nevine i čini svijet boljim mjestom.

Jednoga dana, u rani sumrak, sir Lancelot došao je do vlastelinske kuće jedne stare plemkinje visokoga roda. Plemkinja ga, doduše, nije poznavala imenom, ali je bila sigurna kako će on jednoga dana biti vitez velikoga značaja. Ugostila da je i dozvolila mu da prenoći kod nje. U gluho doba noći, probudilo ga je lupanje na glavnim vratima. Pogledavši kroz prozor, vidio je da buku radi progonjeni vitez. Njegovi napadači bili su trojica vitezova. Lancelot je instinktivno osjetio da mora ispraviti tu nepravdu. Izašao je i s lakoćom pobijedio svu trojicu. Saznao je da je progonjeni vitez sir Kay te da ga progone iz osvete. Sir Kay je pobijedio brata jednoga od trojice progonitelja.

Nakon što ga je spasio, Lancelot je odveo sir Kaya u dvorac kako bi se odmorio. Odlučio je izvesti šalu te zamijeniti oklop sa sir Kayom. Odjeven u njegov oklop, otišao je prema Camelotu da vidi kako su kralj Arthur i njegovi prijatelji, vitezovi Okrugloga stola. Naletio je na prvu skupinu vitezova koju su činili sir Gunther, Gylmere i Raynold. Pozvali su ga da sjedne s njima za objed. Kada ih je odbio, uvrijedili su se. S mišlju da se radi o sir Kayu, za kojeg su smatrali da se uzoholio, krenuli su jedan po jedan za njim kako bi ga naučili lekciju dobrog ponašanja. Nije potrebno reći da su na kraju oni bili ti koji su dobili lekciju ponašanja – učitelj Lancelot ih je svojim oružjem sve dobro poučio. Nakon njih, na red su došla četvorica vitezova koji su završili jednako kao i njihovi kolege. Za večerom kod kralja Arthura prepričavao se nemili događaji. Prisutni su se od srca nasmijali, ali samim “učenicima” nije bilo smiješno.

Knjiga o Tristramu

1. dio

Tristram je rođen u hladnoj šumi, pod nesretnim okolnostima, baš kao njegov kolega sir Lancelot. Njegovi roditelji, Elisabeta i Meliadus, vladali su kraljevstvom Lyonessa i silno se voljeli. U tom kraljevstvu živjela je i čarobnica koja se zaljubila u kralja Meliadusa te svojom zloćom unijela nemir u njihov bračni život. Kako bi prevarila Meliadusa i namamila ga u dvor, poslala je prekrasnog bijelog jelena. Gospa Elisabeta je očajna krenula u potragu za svojim dragim, no nije daleko stigla jer ju je svladala studen koja je harala šumom. Preminula je od posljedica hladnoće, no prije toga uspjela je svijetu podariti Tristrama.

Kralj Meliadus je po povratku u dvor sedam godina tugovao za svojom životnom družicom. Savjetovali su ga se de ponovno oženi i dobije još jedno dijete, jer s Tristramom, kao jedinim djetetom, nema sigurnog nasljednika. Poslušao ih je i doveo na dvor gospu Moeyu i njezinog sina jedinca. On i Tristram dobro su se slagali, no kraljicu je žuljala misao da njezin sin mora postati prijestolonasljednik, stoga je odlučila pod svaku cijenu ukloniti Tristrama. Uz to, bila je ljubomorna na Tristrama zbog njegove ljupkosti i ljepote.

Kraljica je znala da se dječaci svakodnevno igraju, od čega i ožedne. Ostavila im je pehar pun otrovane vode. Osoba koja popije tu vodu, neće imati šanse za oporavak. Kraljica nije računala na mogućnost da pri pokušaju trovanja Tristrama, nastrada i njezin sin. Sudbina je htjela da se sin kraljice Moeye prvi napije iz pehara i time je okončao njegov mladi život. Umjesto da se pokaje, kraljica je bila još više gnjevna te je isplanirala novu lukavštinu protiv Tristrama. Lažirala je pomirenje između njih dvoje i u čast tomu, ponudila mu je pehar otrovanoga pića. U pravi čas stigao je kralj koji je umjesto sina želio uzeti piće, ali ga je kraljica u tomu spriječila. Priznala mu je svoje grijehe i molila za njegovu milost. Kralj je prepustio velikašima da odluče o njezinoj sudbini, a njihova odluka bila je smrt spaljivanjem na lomači.

Tristram se sažalio nad gospom i zamolio oca da mu učini uslugu – neka gospi poštedi život. Otac nije mogao sinu odbiti takvo što, ali nerado je to učinio jer je smatrao da nije u redu što se Tristram miješa u njegovu odluku. Kako bi barem malo očuvao svoj autoritet, otjerao je Tristrama s dvora. Mladić se pokorio očevoj odluci.

Put ga je odveo u Francusku gdje je Tristram postao veliki lovac; napisao je nebrojene knjige o lovu, a ni umjetnost mu nije bila strana. Bio je talentirani pisac i svirač harfe. Nakon nekog vremena vratio se kući, prerušen u svirača harfe. Otac mu je bio opčinjen njegovim talentom. Rekao mi je da ima pravo od njega tražiti što želi. Tristram je skromno poželio da mu kralj oprosti i primi ga natrag pod svoje okrilje. Taj zahtjev začudio je kralja pa ga je pitao što pod time misli. Tristram mu je otkrio svoj pravi identitet. Otac ga je s velikim veseljem primio na dvor, a uspio je i pomiriti ga s kraljicom Moeyom. Zbog njegove dobrote,, kralj mu je želio dati vitešku čast. Tristram ga je odbio u tom dobrom naumu jer ju je sam želio steći. Bilo bi mu krivo da ga krasi takva časna odlika, a da kod kuće sjedi. Takvo razmišljanje bilo je po volji kralja Meliadusa, pa je dao dopuštenje sinu da se otisne u svijet i postane vitez vrijedan divljenja i poštovanja.

Nevolja Marka od Cornwalla, Tristramova ujaka, dala je Tristramu priliku da započne svoje viteške pothvate. Kralj Mark dugi se niz godina sporio oko otoka između Cornwalla i Irske te je morao plaćati danak kralju Marhausu. Poslao je glasnika da mu pronađe zatočnika koji bi branio njegovu čast. U Lyoness je stiglo pismo ne bi li možda tamo pronašao svoj spas. I pronašao ga, i to u Tristramu. Kada je Tristram krenuo u pohod na Marhausa, Mark ga je upozorio na protivnikovu snagu i dodijelio mu vitešku čast. Nakon duge i teške borbe u kojoj je Tristram bio i teško ranjen, uspio je potvrditi status koji mu je kralj dao. Međutim, što zbog nezrelosti i prvog vatrenog krštenja kod ranjavanja, Tristramu je bilo sve lošije i lošije. Konačno je kralju Marku otkrio svoj pravi identitet, rekavši mu da je on sin njegove pokojne sestre kraljice Elisabete. Marko bi u tom trenutku radije bio umro nego dopustio da se nešto loše dogodi njegovom sinovcu.

Kralj Marhaus vratio se u Irsku i preminuo od jakog udarca u glavu. Dok su mu povijali ozljede, kraljica od Irske, pronašla je komadić odlomljenog mača te se zaklela da će nanijeti neviđeno zlo onom vitezu kojem će taj odlomljeni komadić pripadati.

Rana koju je Tristram zadobio bivala je sve gorom i gorom. Kralj je razaslao glasnike po cijeloj zemlji da pronađu vidara, no pomoći nije bilo niotkud. Jedna stara, mudra gospa savjetovala ga je da pošalje Tristrama kod kćeri irskoga kralja, Lijepe Isoulte, koja je jedina vična vidanju ovakvih rana. Tako i bi. Došavši na dvor, Tristram je uzeo svoju harfu i anđeoskim glasom privukao mladu Isoultu. Gospa je naredila pažu da pozove kralja i kraljicu kako bi nazočili tom fenomenu. Kralj je, čuvši ga, odmah poželio udijeliti mu mjesto dvorskog zabavljača. Tristram im je otkrio zašto je došao na dvor, no svoj je pravi identitet, radi sigurnosti, zadržao za sebe. Stoga se predstavio kao Tramtris.

Gospa je sa zadovoljstvom liječila njegove rane, a s vremenom se između njih dvoje razvila ljubav. Njihovu idilu pokvario je vitez Palamydes Saracen koji se zagledao u Lijepu Isoultu i poželio je samo za sebe. Iako je Tristram još uvijek bio fizički slab, dužnost je zvala – trebalo je obraniti čast svoje gospe kako ona ne bi više bila u strahu. Odlučio je pokazati Saracenu njegovo mjesto na nadolazećem viteškom turniru. Zamolio je Isoultu da njihov dogovor ostane tajan. Ona je tako i učinila te zamolila oca da održi turnir u čast sira Palamydesa.

Došlo je vrijem da se održi Turnir i to zaista bijaše slavno viteško natjecanje. Pojavila se sva viteška elita: od Stotinu vitezova i kralja Škotske do nekoliko vitezova Okrugloga stola. Svi su vitezovi bili izvanrednih sposobnosti i o njihovoj se časti govorilo duž zemlje, no ipak, isticala su se samo dvojica – sir Palamydes i Tristram, koji su lakoćom obarali sve svoje protivnike. A onda je na red došao i okršaj između njih dvojice. Sir Tristram pokazivao je znatnu nadmoć nad Palamydesom što je zaokupilo pažnju kralja od Irske. To ga je navelo da priupita kćer o kojem se to vitezu radi, a ona mu je otkrila da je u pitanju ni manje, ni više nego Tramtris koji se poput feniksa iz pepela oporavio od ljutih rana.

Nakon brojnih ošamućujući udaraca, Palamydes se počeo povlačiti, da bi ga na kraju njegov štitonoša morao odvući s borilišta. Otišao je pokunjene glave. Kasnije ga je Tristram dostigao i ponudio mu revanš, tj. još jednu priliku da osvjetla svoj obraz. Oalamydesa je to doživio kao uvredu te je u njemu takva ponuda izazvala ogroman bijes. Nasrnuo je na Tristrama, što se pokazalo kao pogreška. Napustio je mjesto razoružan, osramoćen, a ljubav gospe Isoulte sada se činila kao daleki, nedostižan cilj. Pri povratku na dvor, kralj Angus je dočekao Tristrama kao junaka sa svim počastima, dok mu je kraljica pripremila ljekovitu kupku u svrhu oporavka.

Dok se Tristram odmarao u blagodatima kupke, kraljica od Irske i gospa Isoulta ušle su u njegovu ložnicu i razgledale mač kojim je pobijedio njihovog neprijatelja. Mač je rasjekao krinku koja je sakrivala pravog Tristrama. Shvativši tko je on, Isoulta ga je vrišteći napala te otišla kod kralja Angusa zahtijevati pravdu. Kralj Angus pozvao je Tristama da dođe pred njega kako bi stvar izveli na čistac. Nije preostalo ništa drugo nego da kaže istinu, počevši od svoga podrijetla, do toga kako je i zašto uopće došao u Irsku. Srećom, kralj Angus bio je razuman čovjek i opravdavao je Tristramov čin, budući da je branio čast svoga ujaka. Savjetovao ga je da bi mu bilo najpametnije da napusti dvor jer ovdje ima previše duša koje bi ga željele izbrisati s lica zemlje. Tristram je poslušao njegov savjet i u suzama se oprostio od lijepe gospe Isoulte.

Vratio se na dvor kralja Marka gdje mu prirediše srdačnu dobrodošlicu. Dani su prolazili, a tuga u Tristramovom srcu bila je sve jača i jača. Cijele dane pjevao je pjesme o ljepoti Lijepe Isoulte. Te pjesme slušao i je kralj, što će se za Tristrama kasnije pokazati pogubnim. Iako je volio svog sinovca, u duši kralja Marka rađale su se otrovne emocije.

U to vrijeme, vitezovi Cornwalla slovili su kao najslabiji vitezovi toga dijela svijeta. Tu činjenicu dobro je iskoristio sir Bleoberis. Tijekom gozbe, nakon nekoliko popijeni čašica više, ljuto je uvrijedio svoje domaćine uzevši skupocjeni pehar i time bahato izazvao vitezove na dvoboj. Rekao im je da uzima pehar ne bi li vidio postoji li dovoljno hrabar vitez da ga vrati. Naravno da je postojao – bio je to Tristram. Sustigao je sir Bleoberisa i svladao ga, no prema njemu je ipak pokazao veliko poštovanje jer je znao da se radi o rođaku sir Lancelota čiji je Tristram bio veliki obožavatelj. Slavodobitno se vratio na dvor, a njegovi kolege su to popratili komentarom: “Kad bi dao Bog da naš kralj bude vitez poput sir Tristrama.” To je bio okidač koji je uklesao mržnju kralja Marka prema Tristramu. Ta izjava ubila je njegov ego, stoga se osvetio Tristramu preko prijevare. Tražio je od njega ruku lijepe Isoulte, mada je znao koliko je Tristram ljubi. S tugom u srcu i moralnom dvojbom treba li poštivati zahtjev svoga kralja ili slušati svoje srce, Tristram je krenuo put Irske. Na putu do tamo zastao je kod Camelota, što je značilo još jednu veliku pustolovinu kao i početak jednog lijepog prijateljstva.

Dolazak u Camelot pokazao se korisnim. Ondje je jednom okršajem upoznao svog uzora – sir Lancelota te se s njim pobratimio. Osim njega, upoznao se i sa sir Morganom i sir Ectorom. Svi zajedno uputili su se k Tristramovom šatoru gdje im se kasnije pridružio i sam kralj Arthur. Tristram ih je počastio svojim anđeoskim glasom. Dok su sjedili, Gouvernail, vitez pratilac sira Tristrama, šapnuo mu je da je na dvor kralja Arthura stigao kralj Angus. Došao je potražiti pomoć viteza koji bi branio njegovu čast. Na njegov dvor, nakon što je sir Tristram otišao, dojahao je sir Bertrand, vitez pratilac sira Balmora te su zajedno sudjelovali u viteškom turniru. Redom su pobjeđivali sve protivnike koji su im se našli na putu, što je razbjesnilo irske vitezove. Kasnije je sir Bertrand pronađen mrtav u šumi. Logičnim slijedom razmišljanja, sumnja i optužbe su pale na kralja Angusa.

Sir Tristram je nakon kratkog razgovora pristao braniti njegovu čast jer je vjerovao u njegovu nevinost. Za uzvrat, kralj će mu udovoljiti bilo kakvoj želji. Jedna od njih nije nikako mila Tristramu, no morao ju je izreći. Zaiskao je ruku lijepe Isoulte, ali ne za sebe, već za svog gospodara. Taj zahtjev zbunio je kralja Anugsa. Znao je koliko Tristram ljubi njegovu kći pa je takav rasplet događaja za njega bio pomalo neobičan. No, učinio je po njegovoj volji. Došao je dan dvoboja sa sir Balmorom. Angus je kralju Arthuru predstavio Tristrama kao svog zatočnika. Okupila se gomila gledatelja koji su klicali svim hrabrim viteškim akcijama. Borba između spomenute dvojice bila je duga i nepovoljna za Balmora. Kada je Tristram uvidio da se Balmor više ne može boriti, zamolio ga je da se preda. Opijen svojim viteškim ponosom, radije bi odabrao smrt nego li se predao mladom vitezu. Potom se dogodilo nešto zaista neočekivano. Iz Tristrama se javila prava viteška priroda. Odbacio je svoj mač i ponudio svoj život sir Balmoru na raspolaganje. Iznenađen tim postupkom pitao je Tristrama za njegovo ime. Doznavši tko je, Balmore mu se predao, ali ne u mržnji već u ljubavi.

Gomila je bila izvan sebe od sreće, Angusovo ime više nije bilo okaljano, a Tristram je dobio počasno mjesto za Okruglim stolom i to na mjestu sir Pellinorea. Sreća je bila kratkoga daha jer je Angus trebao održati danu riječ. Problem se javio kada je kralj to trebao saopćiti svojoj miloj jedinici. Lijepa Isoulta teško je prihvatila tu novost i smatrala je to Tristramovim izdajničkim činom, jer ju je do sada uvjeravao u istinitost svoje ljubavi. No služba je služba. Tristram je osjećao dužnost prema svom gospodaru, iako bi u tom trenutku najradije bio mrtav.

Drugi dan kralj Angus otpremio je svoju kći lijepo urešenim brodom, onako kako dolikuje kraljevoj kćeri. Na brod je s njom pošla i gospa Bargwaine te njezina majka, kraljica od Irske. Dosjetila se kako će ublažiti kćerinu bol i jad. Poslala je Bargwainu da odnese vrča vina pomiješanog sa čarobnim ljubavnim napitkom. Osobe koje zajedno ispiju sadržaj vrča bit će vezane vječnom ljubavlju. Gospa je tako učinila, a Isoulta to iskoristila i time okrenula vodu na svoj mlin. Uzela je vrč, otišla do Tristama i ponudila mu da zajedno piju. Čim je ispio, kroz tijelo mu je prošla vatra, što je dovelo u pitanje sadržaj vrča. Ostao je šokiran njezinim činom jer je znao da to znači nevolju za njih oboje, no Isoulta je rekla kako će radije biti s njim žalosna, nego s drugim vesela.

2. dio

Nakon tih događaja, Tristram je neko vrijeme boravio na dvoru jer mu je tako zapovjedio kralj Mark. Mark je koristio svaku priliku ne bi li Tristramu na neki način napakostio. Što je Tristramova slava bila veća, to ga je Mark više mrzio. Kako bi se Tristram oslobodio tuge, pošao je u lov. Tamo je upoznao sira Lamoracka, s kojim se ubrzo pobratimio. U čast toga, njih dvojica izmijenili su prstenje kao dokaz vječnog prijateljstva. Tristram je njemu dao prsten sa smaragdnim likom žene. Zajedno su odjahali u Tintagle, gdje se u Lamorackovu čast održalo nekoliko viteških borbi.

Sir Lamorack stjecao je slavu oborivši sve vitezove Cornwalla koji mu se nađoše na putu do pobjede. Kralj Mark smatrao je to sramotnim te je poslao Tristrama da to ispravi. On ga je odbio uz argument kako je Lamorack umoran nakon toliki borbi pa ne bi bilo pošteno da ga sada izazove na dvoboj. Međutim, kralj je inzistirao na svom naumu. Kako nije znao pravu prirodu, odnosno pozadinu Tristramovog odbijanja, on je to vidio kao izdaju. Kada je Tristram oborio Lamoracka s konja i odbio se dalje boriti s njim, nanio mu je još veću uvredu.

Lamorack je napustio Tintagel i brodom se uputio prema Camelotu. Na putu do tamo brod je zahvatila oluja i on je potonuo. Lamrock je uspio na jedvite jade preživjeti, otplivavši na obližnji otok pod upravom opakog viteza. Ribari su ga spasili, no pod uvjetom da im da prsten. Potom su ga predali u ruke krvniku, a on mu je poštedio život. Već ionako dovoljno ponižen, sir Lamorack postao je svinjar i time zapao u još jadnije stanje.

U međuvremenu, u Cornwall je stiglo pismo sir Lancelota u kojem traži objašnjenje za ne-viteško postupanje prema sir Lamoracku. Tristram je otišao direktno u Camelot, s namjerom da sve objasni. Na putu do Camelota, odsjeo je u dvorcu gospe udovice. Njezina supruga ubio je opaki vitez Nobon Crni, a također je oteo i sav njezin posjed. U sužanjstvu tog viteza bio je i jadan sir Lamorack. Tristram, u znak zahvalnosti, želo je pomoći gospi, pa se zaputio na zloglasno mjesto. Sukobio se s Nobonom i pobijedio ga bez imalo muke. Kako bi iskorijenio zlo iz svijeta, odrubio mu je glavu, a isto je učinio i njegovom sinu. Zasužnjene vitezove i gospe pustio je na slobodu i razdijelio im Nobonovo bogatstvo.

Sir Serwagdisa Tristram je imenovao novim upraviteljem, uz uvjet da vjerno služi kod udovice, gospe Loise. Okupio je stanovništvo i natjerao ih da se zakunu na vjernost novom upravitelju. Prilikom toga, u oko mu je upala žena koja je nosila smaragdni prsten s likom žene. Upitao ju je odakle joj, a ona ga je uputila na svoga supruga ribara. Tako je doznao za sira Lamoracka i njegovu nesreću. Tristram je naredio da ga dovedu, okupaju i obuku onako kako priliči vitezu Okrugloga stola. Pri susretu međusobno se izmiriše, izljubiše te su postali dobri kao nekad. Zajedno, u prijateljskom duhu, otišli su do sir Lancelota gdje je Lamorack svjedočio o čistoći Tristramove časti i viteškoga poštenja.

Zajedno su na dvoru boravili godinu dana, sve do trenutka kada je stigao glasnik iz Cornwalla s uznemirujućim vijestima. Sir Palamydes Saracenski na prijevaru je ugrabio gospu Isoultu i odveo ju u samotnu kulu u šumi Cornwalla. Tristram se odazvao na to pismo i krenuo u akciju spašavanja. Na njegovo iznenađenje, pronašao ga je ispred kule, žalosno pognute glave. Što se zapravo dogodilo? Isoulta je iskoristila priliku dok se Palamydes borio s drugim vitezima i pri njegovom izlasku zaključala vrata. Tako više nije mogao ući u kulu. To je pogodovalo Tristramu jer je uspio lakše pobijediti Palamydesa i vratiti Isoultu njezinom domu. Kada su se vratili u dvorac, svi su slavili taj hrabar čin, osim Marka, koji je već bio toliko zaluđen mržnjom da je poželio Tristramu smrt.

3. dio

Mnogi ljudi voljeli su Tristrama, no bilo je i onih muljatora kojima su njegova čast, udvornost i uspjeh bili trn u oku. Među njima je bio i Andred, žestok i snažan vitez, no ujedno pokvaren do srži. Da jabuka ne pada daleko od stabla, govori činjenica da se radilo o nećaku kralja Marka. Na njegov zahtjev uhodio je sir Tristrama. Jednoga dana prišao mu je i rekao da ga gospa zove u svoju ložnicu. To je učinio kako bi načinio prostora kraljevoj zavisti i stvorio priliku za razbuktavanje njegove mržnje. I uspjelo mu je. Nakon što je “bacio bubu u uho” kralju, on pohita u ložnicu svoje žene i nasrne na Tristrama. Umjesto da ga ozbiljno ozlijedi, Tristram ga je počastio s nekoliko dobrih, tupih udaraca. Isto je učinio i vitezovima koji su pokušali obraniti kralja.

Nakon nesretnog čina, Tristram je odjahao iz Tintagel bez svoga vjernog pratitelja Gouvernaila, te se oprostio, ne samo s njim, već i sa zdravom pameću. Iduće dane provodio je tumarajući šumom, na rubu gladi i polugol, sve dok ga nije pronašla gospa Loisa. Namamila ga je harfom u svoj dvorac, no tamo se Tristram nije dugo zadržao. Na kraju je završio sa svinjarima.

Sir Andredu su se Tristramovim odlaskom otvorile nove mogućnosti. Iskoristio je njegovu odsutnost i proglasio ga mrtvim. To je učinio kako bi prisvojio njegove posjede. Da potvrdi “istinitost” svoje izjave, potplatio je opaku gospi da lažno svjedoči o navodnoj Tristramovoj smrti i njegovom pogrebu. Čuvši tu vijest, Isoulta je zamalo poludjela od tuge i poželjela da smrt dođe i po nju. Na kraju je Tristrama pronašao sir Lancelot i vratili su se u Tintagel. Ondje je Tristram proveo neko vrijeme potpuno nepoznat, a i sjećanje mu se polako vraćalo. Lijepa Isoulta ga je među prvima prepoznala i veselo kriknula kada je shvatila da je to doista on. Tristram ju je umirivao jer je znao da će njezina pretjerana sreća dovesti do problema.

Nažalost, bio je u pravu. Sir Andred ih je uočio i izdao kralju Marku. Stanovnici su zarobili Tristrama i izručili Andredu. Andred je sad konačno imao priliku likovati. Udario mu je pljusku, a Tritram je podignuo zavezane ruke i vratio mu istom mjerom. Mač što ispade sir Andredu, Tristram podigne te ga usmrti. Pobjegao je kroz prozor i skočio u more. Svi su vjerovali kako je ovaj put zaista mrtav, no Gouvernail i sir Santrail su ga spasili. Oboružao se i s vitezovima odveo lijepu Isoultu iz Tintagela.

Lancelot se vratio u Tintagel da upita za stanje onog jadnika kojeg je tu doveo. Doznavši da se radi o Tristramu i nakon što je čuo kako su prema njemu postupili, razgnjevio se i ukorio kralja Marka. Pošao je za njim do dvorca gdje je Tristram odveo svoju gospu. Poveo ih je u svoj dvorac Vesele Straže i time im pružio utočište od kralja Marka.

Jednoga dana, došao je Arthur i tijekom gozbe se povukao na razgovor s Isoultom. Pitao ju je li bolje časno živjeti u tuzi ili nečasno u veselju. Gospa je shvatila da joj je mjesto uz kralja Marka. Kralj Arthur ih je sve pomirio i život je nastavio dalje teći mirnim tonom. Lijep Isoulta prezirala je kralja Marka i u njemu je to izazvalo gnjev. Isoulta mu je bila tako blizu, a tako daleko. Kulminacija se dogodila kada je poslao uhode da prate što rade Tristram i Isoulta. Nisu radili ništa posebno, nego igrali šah. Mark više nije mogao izdržati te je uzeo veliko koplje i usmrtio viteza Tristrama. Lijepa Isoulta je bez ijednoga krika, bez ijednoga zvuka istoga časa preminula. Vrisak gospe Bargwain privukao je nekolicinu vitezova među kojima je bio i sir Alexander. Vidjevši što se dogodilo, na mjestu je ubio kralja Marka. Tristrama i Isoultu su pokopali grob do groba. Legenda kaže da su iz Tristramova groba rasle ruže koje su puzile sve do Isoultinog groba. Tako završava priča o tužnom vitezu, kako mu je i samo ime govorilo i njegovoj ljubavi prema časti i gospi Isoulti.

Knjiga o Percivalu

Kralj Pellinore je, nakon pobune protiv kralja Arthura, bio izgnan u divljinu. Sa sobom je poveo ženu i četvoricu sinova: Lamoracka, Aglavala, Dornara i Percivala. Percival je još uvijek bio dijete, dok su njegova braća bila u muževnoj dobi. Lamorack je ostao na dvoru kralja Arthura te je jedino preostao Percival. Kako ne bi ubili njezinog jedinca, kraljica ga je odvela u planine i držala izoliranim do njegove mladenačke dobi. Nadala se kako Percivalu nikada neće pasti na pamet da postane vitez.

Percival nije imao pristup redovnom viteškom oružju, no već kao dijete pokazivao je talent za baratanje sulicom. Majčin mir zadržao se sve do dana kada su u njihov kraj došli, kako ih je Percival nazivao, anđeli. Sreo ih je petoricu i svojom pojavom su mu oduzeli dah. Stao ih je ispitivati o njihovoj opremi. Bio je potpuno kupljen njihovom pojavom i poželio je i sam postati jednim od njih. Majka ga je pustila vidno razočarana, tužna i preplašena. Dala mu je kukavnog konja, nešto malo hrane da se okrijepi i očev prsten. Također, dala mu je i nekoliko savjeta koji će, doduše, isprva Percivala činiti čudakom, no svejedno će slušati majčinu riječ. Majka mu je rekla kako se mora držati pojedinih sitnih zapovijedi: kada dođe kod neke kapelice ili svratišta, mora izmoliti Očenaš, čuje li nečiji vapaj, mora mu pomoći, sretne li gospu ili djevojku, treba je dolično pozdraviti. Bude li gladan ili žedan, mora se nasititi, a pronađe li blago, neka ga uzme za sebe bez da ikoga ozlijedi, ali neka i drugima udijeli. Poštujući te naputke, dosegnut će valjanost svoga oca. Percival joj obeća kako će se, kad stekne slavu i bogatstvo, vratiti po nju i odvesti je u bolji život. S veseljem u srcu, popraćen majčinim suzama, otisnuo se u Percival u svijet viteštva.

Prije nego je krenuo u svoje velike pohode, Percivalu je bila potrebna oprema kako bi mogao biti jednak ostalim vitezovima. Ispleo je oklop od vrbova pruća i ponosno ga stavio na sebe. To je izazvalo smijeh prolaznika, a brojni su ga nazivali jadnom ludom. Zbog godina izolacije, Pericval nije imao razvijenu emocionalnu inteligenciju pa je reakcije ljudi primao kao pozitivne. Kasno popodne stigao je do šatora za kojeg je mislio da je kapelica pa se stao moliti. Ušao je i u njemu pronašao gospu Yvettu, kći kralja ribara. Ona ga je upozorila da će ga kralj kazniti pronađe li ga ovdje, no Percival se uputio ka bogatoj trpezi i ondje se pogostio uz objašnjenje gospi da mu je tako majka dala savjet. Gospi je sve to bilo simpatično i od srca se nasmijala. S njom je i razmijenio prstenje te zamolio da ga nosi dok ne bude dostojan njezina lika. Pozdravio se s gospom na uljudan način i nastavio svoj put dalje.

Dogodilo se da je baš na taj dan i na tom mjestu kralj Arthur lovio sa svojom svitom. S njim je bila i kraljica Guinevera kojoj je nakon nekog vremena postalo naporno slijediti supruga. Naredila je da joj postave šator za odmor. Naišao je Percival i upitao paža o čijem se šatoru radi. Kada je doznao da je u pitanju kralj Arthur, odmah ga je pitao i za svoga brata. Paž ga je ismijao rekavši mu da je lakrdijaš i luda te da nema što tu tražiti. Percival ništa od rečenoga nije razumio. Udario je paža i ušetao u šator. Tamo su ga dočekali kraljica Guinevera i Kay Dvorski. Sir Kay ga je vrijeđao i ismijavao, dok je kraljicu Percivalovo ponašanje zabavljalo. Došlo bi do sukoba između njih dvojice da se nije još veće zlo dogodilo.

U šator je upao zloglasni vitez sir Boindegardus Divlji, neprijatelj kralja Arthura. Vidjevši da ga nema u šatoru, okomio se na kraljicu. Najprije ju je napao verbalno, a zatim je po njoj prolio vino. U cijeloj zbrci sir Kay nije imao hrabrosti zaštiti gospu. Jedino je Percival stao u njezinu obranu i krenuo za Boindegardusom kada je ovaj iz šatora noseći skupocjeni vrč u znak pobjede. Time je nanio veliku sramotu kraljici. Guinevera je dala dopuštenje Percivalu da postane njezinim zatočnikom i ode obraniti njezinu čast.

Na kraljičinu dvoru bila je i lijepa djevojka Yelanda koju su nazivali i Nijemom jer ni sa kim nije govorila. Pohvalila je Percivala, dok je sir Kay stajao sa strane posramljen. Ljubomoran i revoltiran cijelim događajem udario je gospu po licu. Vrijeđalo ga je što jedna dvorska dama više cijeni priprosta viteza, a časnim vitezovima nikada nije ni riječi podarila. To je razbjesnilo Percivala te mu je obećao kako će, kad se vrati iz svojih pustolovina, vratiti udarac i to dvadeseterostruko. Zatim je odjahao za sir Boindegardusom kojeg je svladao zahvaljujući svom umijeću rukovanja sulicom. Kasnije se kralj Arthur vratio u šator, a kad je doznao što se dogodilo, ukorio je sir Kaya, a Lancelota i Lamoracka poslao u potragu za Percivalom. Smatrao je da bi mladić mogao biti izložen opasnosti. No kralj nije bio nimalo svjestan kakav će mu se biser jednoga dana pridružiti za Okruglim stolom.

Lamorack i Lancelot ispunili su svoju dužnost, no umjesto ranjenog mladog viteza, pronašli su Percivala kako po zemlji vuče truplo viteza. Upitali su ga što radi, on je odgovorio da pokušava skinuti oklop s mrtvog viteza. Tada su shvatili da se radi o vitezu koji je uvrijedio gospu Guineveru. Upoznao se s njima, a Percivalovo ime posebno je privuklo pažnju sir Lamrocka. Rekao je da se tako zove njegov brat, ali nije bio siguran je li još uvijek živ. Percival je prešutio svoj pravi identitet jer je želio učiniti brojna viteška djela kako bi mogao časno stajati bratu uz bok. Odveli su ga kod kralja Arthura gdje je dobio svoju vitešku čast.

Zajedno je s Lamorackom, Percival je otišao u Cardennan čija mu je ljepota ponovno oduzela dah. Tamo su ih ugostili gospoda i gospodarica dvorca. Tijekom noći Percival je napustio Lamrocka, odlučan da se vrati tek kada stekne željenu slavu. Nije dugo vremena proteklo i naišao je na svoju prvu pustolovinu otkako je postao vitezom. Ta pustolovina donijet će mu sudbonosni susret s Bijelim vitezom. U nadmetanju s njim, shvatio je da još uvijek nije dovoljno vičan borbama i nije u rangu tog viteza. Kada je Bijeli vitez skinuo svoj vezir, otkrilo se da je to ni manje ni više nego Lancelot od Jezera. Nije bilo ni najmanje čudno što je izgubio. Lancelot je postao njegovim prijateljem, učiteljem i mentorom. Obučavao ga je na dvoru Vesela Straža te je nakon nekog vremena izašao kao vješt vitez, kojega samo sir Lancelot može poraziti.

Šuma Arroy izvrsno je mjesto za mlade vitezove koji se tek trebaju dokazati u svom viteškom umijeću. Percival se divio toj šumi i njezinoj grobnoj tišini koja je u čovjeku izazivala smirenje. Naišao je na dvoje neobičnih ljudi, a to su bili sir Pellias i gospa Nyma od Jezera. Njih dvoje, zbog svojih čarobnih sposobnosti, znali su o kome je riječ. Gospa je uputila Percivala da slijedi zlatnu pticu i tako će sigurno stići do nove pustolovine. Na rastanku mu je poklonila amulet za zaštitu od zlih sila. Ptica ga je odvela do dvorca, a prije toga, do viteza u žalosnom stanju. Bio je iznemogao, gladan, umoran i zavezan okovima. Oslobodio ga je, a on mu je ispričao da je sin kralja Ribara, imenom Percydes. U takvo jadno stanje dovela ga je čarobnica Viviena. Ona čarobnica koja je Merlina odvela u propast. Percival je obećao da će pokazati Vivieni ono što ju ide, unatoč tomu što ga je Percydes upozorio na njezinu brutalnost i snagu čarolija koje je koristila.

Kako se približavao dvorcu, tako su se na njemu otvorila vrata i iza njih se ukazala gospa prelijepog lika, u pratnju svoje svite. Sir Pellias nije mogao odoljeti njezinoj ljepoti te joj se primakao više no što je smio. Iskoristila je tu priliku i pokušala ga udariti dugim štapom od ebanovine. Taj udarac ga je trebao okameniti. Amulet gospe od Jezera zaštitio je Percivalovu glavu. Ispunivši se gnjevom, uhvatio je gospu za kosu u želji da joj prereže grkljan. Preklinjala ga je za milost, a on joj je rekao da će ju pustiti samo pod uvjetom da svojim zarobljenicima vrati prvotno obličje i da se preda kralju Arthuru. Obećala je tako učiniti, a kad ju je pustio, ismijala je njegovu lakovjernost i samo iščezla.

Sir Percydes je u znak zahvalnosti ponudio Percivalu da se okrijepi u njegovom dvorcu. Prepoznao je prsten na njegovoj ruci i upitao ga za njega. Kada mu je Percival ispričao cijelu priču, on ga je pitao kako će pronaći tu gospu? U to nije niti on sam bio siguran, ali je znao da će se jednoga dana sresti. Na to mu Percydes reče da ako je jednoga dana poželi ponovno vidjeti, neka dođe do njega, a on će ga uputiti do nje. Budući da je znao koliko je Percival viteški potencijal, uputio ga je prema dvorcu Krasnostanu gdje će ga dočekati sljedeća pustolovina.

U tom dvorcu živjela je dama Bjelocvat, a njezina nesreća bila je u tomu što ju je ljubio sir Clamadisu, a ona mu nije uzvraćala jednakom mjerom. To ga je strahovito ljutilo pa je opsjedao njezin dvorac. Jedini spas toj dami bio je Percival. U tom dvorcu nije bilo ni jednoga viteza koji bi bio dovoljno sposoban obraniti gospu i žitelje njezinoga dvora. Sir Clamadius držao je sve livade oko dvora pa nitko nije mogao niti ući niti izaći. To je onemogućavalo žitelje da vode normalan život. Percival je objeručke prihvatio izazov i krenuo prema dvoru.

Put kojim se otisnuo Percival vodio ga je rubovima šume tako da je malo bio u gustoj šumi, a malo na otvorenoj ravnici. Stigao je do kolibe govedara, sjeo u hladovinu hrasta te se tu okrijepio. Ubrzo mu se pridružio nepoznati vitez te se s njim nadmetao u dvoboju. Glavna nagrada bilo je spasenje Bjelocvat. Kako se nisu mogli dogovoriti tko će spasiti gospu, nije preostalo drugo nego da to odluče dvobojem. Vitez se predstavio imenom Lionel, koji je bio još jedan od slavnih vitezova kralja Arthura. Shvativši da se radi o rođaku njegova učitelja, sira Lancelota od Jezera, bilo mu je žao što se s njim uopće sukobio. Pri rastanku zamolio ga je da prenese glas o njegovim djelima kralju Arthuru i poruči sir Kayu da će ga njegova ruka dostići zbog uvrede nanesene dami.

Do glavne pustolovine susreo je još i Crvenoga viteza – sir Engerona i s njim se sukobio. Uzeo je njegov oklop i tako nadmudrio sve oko sebe. Nitko nije otkrio da se radi o Percivalu, niti gospa Bjelocvat mu nije isprva željela otvoriti vrata, sve dok nije maknuo vizir i otkrio joj lice, čime uvjerila da se doista ne radi o sir Engeronu. Uvela ga je u dvorac i počastila dobrim gostoprimstvom. Dakako, gospa je bila prekrasna. Njezino lice nije se dalo riječima opisati: crvenilo na bjelini, kao ružine latice na vrhnju; oči su joj sjale i strijeljale kao oči sokolove, nos joj bijaše tanak i ravan, usne vrlo crvene kao žarki koralj, a kosa crna i bujna.

Ubrzo je do sira Clamadiusa stigla vijest da je u Engeronovom oklopu ušao vitez koji će obraniti dvorac gospe Bjelocvat. To je predstavljalo opasnost jer se time ohrabrivalo stanovništvo te bi oni mogli pružati još jači otpor, pa bi sav njegov plan mogao otići u vjetar. U njegovom taboru bio je stari savjetnik koji je iskovao plan kako će prevariti Percivala. Plan je bio sljedeći: povest će sa sobom deset najodličnijih vitezova i postupno se povlačiti. Na taj način izvući će Percivala na dovoljnu udaljenost od dvorca i napasti ga iz zasjede. Nije potrebno reći da je plan propao. Već na početku borbe, sam Percival svladao je šestoricu vitezova, tako da do povlačenja nije niti došlo. Kralj Clamadius se ražestio i odlučio sam riješiti bitku. Otišao je pred dvor i zahtijevao od Percivala da mu se predstavi. On ga je odbio i samo skromno rekao da je on još uvijek mlad i nevješt vitez. To je zavaralo Clamadiusa i mislio je kako će borbu dobiti lako, da bi na kraju zapao u Percivalovo zarobljeništvo. Percival je ispunio svoju zatočničku ulogu, poslao Clamadiusa kralju Arthuru da odluči o njegovoj sudbini. Tamo je trebao postati sluga gospe Yelande, a usput može poručiti sir Kayu što ga čeka.

Nakon svih tih burnih pustolovina, Percival je još dugo ostao u Krasnostanu. Gospa Bjelocvat svakim ga je danom sve više i više ljubila, no doživjela je istu sudbinu kao njezin nesretni udvarač – bila je odbijena. Objasnio joj je da bi prihvaćanjem njezine ljubavi obeščastio svoje viteštvo i pogazio obećanje što je dao jednoj gospi. Gospa se osjećala osramoćeno, premda ju je on uvjeravao kako mu je učinila veliku čast nuđenjem svoje ljubavi. Percival je bio prisiljen odjahati iz dvorca i ujahati u nove brojene pustolovine koje su o njemu proširile dobar glas.

No, uskoro pade Percival u teške misli i postane duhom odsutan. Njegove misli okupirala je njegova ljubljena gospa. Prizor krvi i crnog perja na snijegu, evocirao je njezin lik. U zamišljenom stanju zatekli su ga sir Gwaine, sir Geraint i sir Kay. Nisu ga odmah prepoznali pa je sir Kay rekao da će mu pristupiti. Sir Gwaine ga je upozorio da to ne čini, veliki je grijeh smetati viteza dok razmišlja o svojoj dami. Drskost sir Kaya je prevladala i on grubo povuče Percivala za ruku. Zauzvrat je dobio šaku u glavu baš onako kako mu je Percival i obećao, dvadeseterostruko. Nakon kratkog razgovora, s dozom pravdanja, saznao je da ga kralj Arthur traži, budući da se njegova slava pročula diljem svijeta.

Prije nego se vrati na dvor, Percival je imao još jedan zadatak, točnije, jedno obećanje za ispuniti. Morao je otići do svoje gospe. Vitezovi su prihvatili njegovu ispriku, slažući se s njim u tvrdnji da je služba prema gospi veća od one prema kralju. Na sir Percydesu je sad bio red da vrati uslugu svom spasitelju. Percival je došao na njegov dvor, a on mu reče daje Yvetta Lijepa njegova sestra. Svoju obitelj nije vidio duže od dvije godine pa ga je zamolio da prenese pozdrave kralju Ribaru. Uza sve to kroz razgovor su shvatili da su povezani krvnim srodstvom. Njihove majke bile su dvije sestre.

Kada je stigao na dvor, dočekao ga je horor. Pozdravio se s kraljem Ribarom, predstavio se i prenio sinovljeve pozdrave. Kralj je bio sretan što ga vidi jer se riječ o njegovoj slavi proširila i do njega. Došao je kobni tren kada ga je odveo do Yvette. Gospa Yvetta napustila je ovaj svijet i prešla u rajske visine k anđelima, kakva je i ona sama bila. Malo bi bilo reći kako se Percivalu srce slomilo, pa nije imao snage ni zaplakati. Podigao je njezinu ruku, vratio joj prsten te obećao vjernost do kraja svog zemaljskog života. Nakon toga zadržao se u dvorcu tri dana. Kralj Ribar, kraljica i njegova dva mlađahna sina silno si se ražalostili nad njim te su gorko plakali.

Treću noć, Percival je doživio čudesno priviđenje. Na Božić je sjedio u velikoj dvorani i razmišljao o tuzi koja ga je pritisnula. Odjednom je opazio dvojicu mladića koji su ulazili u dvoranu i u rukama nosili golemo koplje krvavog vrha i kalež od suhog zlata. U početku se preplašio te pojave, no oni ga brzo smiriše tako što su mu rekli da je to Sveti Gral i Koplje Boli. Mladići su mu rekli neka ne posveti život svojoj boli i nek mu okus više ne bude gorak. Taj događaj je za Percivala bio prosvjetljenje. Oprostio se sa svojim domaćinima i otišao na dvor kralja Arthura.

Tamo je bio dočekan s velikim veseljem i štovanjem. Napokon se osjećao dovoljno slobodnim da bratu otkrije svoj identitet. Vrativši se na dvor, Percivalov život je ponovno imao boju, a dobio je i mjesto za Okruglim stolom. Njegovo ime se ukazalo prije točno četiri dana, na isti dan kada je doživio ukazanje Grala. Ganuo se zbog velike čežnje za gospom Yvettom, no znao je da ga ona gleda s neba, pazi na njegov lik i osjeća ponos. Nakon te svečanosti, otišao je s bratom po majku i pružio joj lagodan život. Ostatak svoga života Percival je proveo u djevičanskom viteštvu. Učinio je brojna časna djela koja su ga stavila uz bok siru Lancelotu, dobio je svoju obitelj natrag. Uz njega nije bila ljubljena Yvetta, no znao je da će jednoga dana biti sjedinjeni u vječnosti, kada za to dođe vrijeme. Sir Percival je u povijesti ostao zapamćen kao jedan od trojice vitezova koji su bili u potrazi za Svetim Gralom, no pripovijesti o tim pustolovinama su za neke druge prilike.

Likovi

Knjiga o Lancelotu od Jezera: sir Lancelot, Ban od Benwicka, Helena, sir Kay, Elouisa Lijepa, Claudas, Arthur, Lancelot, Gospa od Jezera, sir Ector, sir Erwaine, Guinverea, Crni vitez, Morgana, Lionel, sir Hillare

Knjiga o Tristramu: Tristram, Meliadus, Elizabeta, Moeya, Marhaus, Isoulta, Palamydes, kralj Anugs, kralj Mark, sir Morgan, sir Ector, Gouvernail, Lancelot

Knjiga o Percivalu: Percival, Lamorack, sir Kay, sir Lancelot, kralj Ribar, Gospa Bjelocvat, Gospa Yvetta, Engeron, Yelanda…

Analiza likova

Sir Lancelot – dijete iz obitelji koja nesretno završila. Sudbina mu je namijenila da bude jedan od vitezova Okrugloga stola. Svojim djelovanjem postat će jedan od najvećih vitezova svih vremena. On je kraljev prvak, simbol Arthurove pravde. Odiše čašću i smislom za pravdu. Vješt je na oružju i bori se u ime kralja. Zaštitnik je slabih i krvnik zlih. Nagle je naravi i vrlo lako ga je razljutiti, što direktnom uvredom, što povredom drugih, nevinih ljudi. Strogo drži do svojih obećanja, pa čak i onda kada ga napušta njegova fizička snaga.

Kršenje viteške časti u njemu budi želju za ubijanjem, no ipak se uspijeva svladati. Krasi ga inteligencija, što se pokazuje u slučajevima zamjene štita sa sir Kayom. Šala mu također nije strana. Kaznio je ohole kolege vitezove tako da je s njima zbijao šale i od njih napravio budale, no pritom nije imao nikakve zlobne namjere. Često sklapa prijateljstva sa ženama, no jedino je prema gospi Guineveri osjećao dužnost vječnog služenja. Zbog toga su mu mnogi zamjerali, a i izmišljali zlobne laži.

Sir Tristram – kako mu i ime govori, Tristramov život bit će ispunjen suzama. Majka ga je rodila na samrti, a kasnije ga je maćeha pokušala ubiti. Njegova blaga narav nije mu dozvolila da mu u srcu prevlada mržnja i zato ju je spasio od lomače. Otac ga je zbog toga protjerao i time mu učinio uslugu.

U Francuskoj je razvio talent za pisanje, sviranje harfe i pjevanje. Svatko tko je čuo Tristrama rekao je glas dolazi iz grla anđela, a ne iz čovjeka. Pogazio je svoj ponos čak i onda kada se vratio ocu i molio ga da ga primi pod svoje okrilje. Svoju vitešku karijeru nastavio je služiti kod Marka od Cornwalla gdje će mu ujak zadavati velike jade. Borit će se u njegovo ime, braniti slabe, ulaziti u teške i mukotrpne borbe, a u svemu tomu zadržat će čast. Imao je smisao za moralnu prosudbu.

U životu mu je najvažnija viteška čast te ju je poštovao premda to značilo poniziti sebe. To vidimo iz primjera kada je udovoljio zahtjevu svoga ujaka kralja Marka i predao mu Lijepu Isoultu. Njegova skromnost je velika, ponekad se odbija i predstaviti, već za sebe kaže kako je on samo mlad vitez. Svoju ljubav poklonit će kćeri kralja Angusa, unatoč trzavicama zbog ubijenog kraljičinog brata. U svojim pustolovinama stekao je brojne prijatelje iz viteških redova te je kod njih uživao veliko poštovanje. Ostao je vjeran svojoj gospi doslovno do kraja života, kada je tu ljubav platio svojim životom.

Lijepa Isoulta – kći kralja Anugsa, uspješna vidarica koja je spasila Tristramu život. Između nje i Tristrama se postupno razvila ljubav koja nije sretno završila. Spletom nesretnih okolnosti bila je prisiljena udati se za kralja Marka. Smatrala je to Tristramovom izdajom i teško se mirila s činjenicom da mu više ne pripada. Iskoristila je ljubavni napitak kako bi zadržala Tristrama za sebe, no time ih je uvalila u velike probleme.

Često joj se u glavi vrtjelo pitanje časti. Pitala se je li bolje živjeti u tuži, a časno ili u veselju, a nečasno. To isto pitanje joj je postavio i Arthur, što ju je navelo da se vrati kralju Marku. Prezirala je kralja Marka, a on je za njom i Tristramom slao uhode. Kada je vidjela Tristramovo mrtvo tijelo, srušila se bez glasa i ostala mrtva.

Kralj Mark od Cornwalla – Tristramov ujak koji ga u početku s veseljem prihvaća. Kako je Tristram postao slavniji, tako je u njegovom srcu rasla mržnja prema njemu jer je bio preveliki egoist. Tražio je svaku izliku da napakosti svom sinovcu, od najobičnijih turnira na kojima je mogao dovesti u pitanje njegovu čast, do otimanja njegove ljubljene gospe. Njegova mržnja rezultira Tristramovim ubojstvom. Karma ga je na kraju sustigla jer mu je prilikom tog nesretnog čina, sir Alexander u naletu bijesa oduzeo život.

Sir Percival – upoznajući Percivalov lik, on nam se može učiniti jednim tužnim likom koji svojim izgledom i ponašanjem podsjeća na viteza Don Quijotea. Majka ga je do mladenačke dobi držala u izolaciji, što je rezultiralo nerazvijenim društvenim vještinama i velikim rupama u znanju. Koga god bi sreo, naišao bi na ismijavanje, iako to isprva nije shvaćao. Ubrzo je, uz pomoć sir Lancelota, postao veliki vitez zbog svoje osobnosti i dobio svoje mjesto za Okruglim stolom. Krasi ga poštenje, smisao za pravdu, ali i nizak prag tolerancije. Strahovito ga ljuti neuljudnost prema gospama i vitezovima, a nije mu strano niti udariti čovjeka, kao što je to učinio sir Kayu zbog uvrede nanesene gospi Yelandi. Ne boji se niti jednoga izazova, a ponekad u njih ulazi bez imalo razmišljanja. Tijekom radnje Percival postupno sazrijeva. Njegovo srce ukrala je gospa Yvetta kojoj se zakleo na vječnu ljubav. Čak ga od nje nije mogla odvratiti ni Gospa Bjelocvat, čija ljepota nikoga nije ostavljala ravnodušnim.

Percivalov život završava nesretno, kada nakon brojnih pustolovina, odlazi po svoju gospu da joj vječno služi do kraja života, a umjesto toga pronalazi njezino beživotno tijelo. Uronjen u tugu, Percival je zapao u duboka razmišljanja, no Bog mu je poslao priviđenje u obliku mladića koji su nosili Koplje Boli i Sveti Gral. Doživio je prosvjetljenje koje ga je spasilo. Tada se Percival pomirio sa svojom boli, a dalje je živio dostojanstveno kao djevičanski vitez. Bio je jedan od vitezova koji su imali čast biti blizu Svetog Grala.

Gospa Yvette – kći kralja Ribara i najveća Percivalova ljubav. Upoznali su se ispod šatora kada je Percival, poput lude upao unutra i započeo s njom zanimljivu konverzaciju. Slijedila je njegovu “igru”, a kad joj je on rekao da je najljepša gospa koju je vidio, tada se potpuno zaljubila. Razmijenila je s njim prsten koji je pomogao kasnije Percivalu da ju lakše pronađe. Njezina smrt promijenit će Percivalov tijek života.

Bilješka o autoru

Howard Pyle rođen je 1853. Godine u Wilmingtonu. Bio je američki pisac, ilustrator i učitelj zaslužan za velik broj ilustracija uključujući one za priče, bajke i avanturističke romane. U ranoj mladosti po snažnim utjecajem svoje majke, koja ga je čitajući mu priče, bajke i balade, a usput mu pokazujući radove poznatih engleskih slikara i ilustratora utrla put njegovom konačnom zanimanju.

Kako ga nije zanimalo konvencionalno obrazovanje, učio je kod belgijskog umjetnika umjetnost. Po završetku škole otvorio je svoj slikarski studio. Piše u slobodno vrijeme. Njegov rad bio je neprocjenjiv prilog američkoj književnosti za mladež. Njegova djela jednako su uzbudljiva danas kao i prije stotinjak godina, radilo se o ilustracijama, humorističnim crtežima ili dekoracijama.

Čitav svoj život posvetio je pisanju. Umro je u Firenci 1911. godine. Najpoznatija djela su mu “Vesele pustolovine Robina Hooda”, “Između ratova”, “Otto sa srebrnom rukom”, “Priča o kralju Arthuru i njegovim vitezovima”, “Priča o Lancelotu i drugovima”, “Priča o gralu i Arthurovoj smrti”.

Umro je 09. studenog 1911. godine u Firenci, u Italiji.