Iran
Islamska Republika Iran
((fa)) جمهوری اسلامی ایران
(Džomhūrī-je Islāmī-je Īrān)
Zastava Grb
Geslo: Esteglal, azadi, džomhuri-je islami
perz. استقلال. آزادی. جمهوری اسلامی
(sh. (sh. Neovisnost, sloboda, islamska republika)) Državna himna: "Sorud-e meli-je džomhuri-je islami-je Iran"
Glavni grad Teheran
35°40′0″N, 51°26′0″E Službeni jezici perzijski Priznati regionalni jezici kurdski, azerski,balučki, arapski,turkmenski, armenski Etničke grupe Perzijanci, iranski narodi, dr. Religija službena: šijitizam;
priznate: islamskegrane, kršćanstvo,zoroastrizam,judaizam Demonim Iranac Vlada Islamska republika - Vrhovni vođa Ali Hamenei - Predsjednik Hasan Ruhani - Potpredsjednik Išak Džahangiri Zakonodavno tijelo Parlament (madžlis) Ujedinjenje - Medijska Monarhija 625. pne.[1] - Safavidska Monarhija 1501. - Iranska revolucija 1. 4. 1979. Površina - Ukupna 1,648.195 km2 (18.) - Voda (%) 0,7 Stanovništvo - Popis iz 2011. 75,149.669[2] (17.) - Gustoća 45,6/km2 (162.) BDP (PPP) procjena za 2013. - Ukupno 987,11 milijardi USD - Per capita 12.804 USD BDP (nominalni) procjena za 2013. - Ukupno 388,51 milijardi USD - Per capita 5039 USD HDI (2012.) 0.742
visok Valuta rijal (IRR) Vremenska zona IRST (UTC+3:30) - Ljeti (DST) IRDT (UTC+4:30) Format datuma gggg/mm/dd (IK) Pozivni broj +98 Web domena .ir
Iran (perzijski: ايران; Irān), službeno: Islamska Republika Iran (perz. جمهوری اسلامی ایران; Džomhūrī-je Islāmī-je Īrān) je država ujugozapadnoj Aziji. Naziv Iran udomaćen je još od starog vijeka dok se na međunarodnoj sceni počeo aktivnije koristiti od 1935.godine kada je potisnuo evropski egzonim Perziju. Danas se nazivi Iran i Perzija koriste kao sinonimi u kulturološkom smislu, dok se u službenom političkom kontekstu koristi isključivo naziv Iran.
Država se proteže na 1,648.195 km² što je čini 18. najvećom u svijetu, a prema posljednjem popisu iz 2011. godine u njoj je živjelo 75,149.669 stanovnika. Iran ima važno geostrateško značenje s obzirom da se nalazi u središnjoj Evroaziji odnosno na Bliskom istoku. Zemlja je na sjeveru omeđena Armenijom, Azerbajdžanom i Turkmenistanom odnosno Kaspijskim jezerom, na istokuAfganistanom i Pakistanom, na zapadu Irakom i Turskom, te na jugu Omanskim i Perzijskim zaljevom. Glavni i najveći grad jeTeheran koji predstavlja važno političko, kulturno, ekonomsko i industrijsko središte zemlje. Iran u vojno-političkom smislu ima status regionalne sile, dok se na temelju kolosalnih zaliha nafte i zemnog plina kao i razvijenog nuklearnog programa često naziva i energetskom supersilom. Također, Iran je i najrazvijenija poljoprivredna i industrijska sila u široj regiji.
Na teritoriju Irana nastale su neke od najstarijih civilizacija u ljudskoj historiji. Prve države pojavile su se s Elamitima početkom 3. milenija pne., dok današnji etnojezični oblik poprimaju dolaskom iranskih naroda u 2. mileniju pne. Iranska nacija oblikuje se oko625. pne. nastankom Medijske Monarhije koju kasnije na starovjekovnoj političkoj sceni nasljeđuju dinastije iranskih Ahemenida,helenističkih Seleukida, te iranskih Parta i Sasanida. Sredinom 7. vijeka nastupa arapsko osvajanje Irana i se islam počinje širiti na uštrb zoroastrizma. Iransko stanovništvo u konačnici je islamizirano tokom vladavina domaćih dinastija Tahirida, Bujida, Safarida iSamanida koje su povratile iransku nezavinost. Srednji vijek obilježava procvat iranske književnosti, filozofije, medicine, astronomije, matematike i umjetnosti zbog čega Iran postaje glavnim žarištem islamskog svijeta. Iranski identitet zadržan je i tokom vladavina stranih turkijskih i mongolskih dinastija Seldžuka odnosno Ilhanida i Timurida koji su preuzeli perzijski jezik i kulturu. Prekretnica uiranskoj historiji nastupa oko 1500. godine kada je osnovana Safavidska Monarhija za vrijeme kojeg šijitski islam 12 imama postaje službenom religijom zemlje. Iranska ustavna revolucija iz 1906. godine urodila je stvaranjem prvog nacionalnog parlamenta u okvirima ustavne monarhije, dok je sadašnji politički sustav islamske republike plod iranske revolucije iz 1979. godine. Prema ustavu iz 1979. godine, iranski politički sustav sastoji se od više isprepletenih upravnih tijela poput parlamenta, predsjednika, vijeća stručnjaka i vrhovnog vođe. Iran je jedan od osnivača Ujedinjenih naroda, pokreta nesvrstanih, Organizacije islamske konferencije iOrganizacija zemalja izvoznica nafte.
Iran je od najranije historije multietnička država sastavljena golemom većinom od iranskih naroda među kojima već milenijima dominiraju Perzijanci koji danas čine oko 60% današnjeg stanovništva Irana, a slijede ih Azeri (turkofoni), Kurdi, Baluči, itd. Službena religija je imamitski šijitski islam, dok u ostale priznate religije spadaju kršćanstvo, judaizam i zoroastrizam. Perzijski jezikje uz više regionalnih glavnim službenim jezikom u zemlji, odnosno jedan od najstarijih svjetskih službenih jezika u neprekidnoj upotrebi do današnjeg dana. Službeni kalendar u državi je iranski kalendar.
| Islamska Republika Iran
((fa)) جمهوری اسلامی ایران
(Džomhūrī-je Islāmī-je Īrān) | ||||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| ||||||
| Geslo: Esteglal, azadi, džomhuri-je islami perz. استقلال. آزادی. جمهوری اسلامی (sh. (sh. Neovisnost, sloboda, islamska republika)) | ||||||
| Državna himna: "Sorud-e meli-je džomhuri-je islami-je Iran" | ||||||
 | ||||||
| Glavni grad | Teheran 35°40′0″N, 51°26′0″E | |||||
| Službeni jezici | perzijski | |||||
| Priznati regionalni jezici | kurdski, azerski,balučki, arapski,turkmenski, armenski | |||||
| Etničke grupe | Perzijanci, iranski narodi, dr. | |||||
| Religija | službena: šijitizam; priznate: islamskegrane, kršćanstvo,zoroastrizam,judaizam | |||||
| Demonim | Iranac | |||||
| Vlada | Islamska republika | |||||
| - | Vrhovni vođa | Ali Hamenei | ||||
| - | Predsjednik | Hasan Ruhani | ||||
| - | Potpredsjednik | Išak Džahangiri | ||||
| Zakonodavno tijelo | Parlament (madžlis) | |||||
| Ujedinjenje | ||||||
| - | Medijska Monarhija | 625. pne.[1] | ||||
| - | Safavidska Monarhija | 1501. | ||||
| - | Iranska revolucija | 1. 4. 1979. | ||||
| Površina | ||||||
| - | Ukupna | 1,648.195 km2 (18.) | ||||
| - | Voda (%) | 0,7 | ||||
| Stanovništvo | ||||||
| - | Popis iz 2011. | 75,149.669[2] (17.) | ||||
| - | Gustoća | 45,6/km2 (162.) | ||||
| BDP (PPP) | procjena za 2013. | |||||
| - | Ukupno | 987,11 milijardi USD | ||||
| - | Per capita | 12.804 USD | ||||
| BDP (nominalni) | procjena za 2013. | |||||
| - | Ukupno | 388,51 milijardi USD | ||||
| - | Per capita | 5039 USD | ||||
| HDI (2012.) | 0.742 visok | |||||
| Valuta | rijal (IRR) | |||||
| Vremenska zona | IRST (UTC+3:30) | |||||
| - | Ljeti (DST) | IRDT (UTC+4:30) | ||||
| Format datuma | gggg/mm/dd (IK) | |||||
| Pozivni broj | +98 | |||||
| Web domena | .ir | |||||
Iran (perzijski: ايران; Irān), službeno: Islamska Republika Iran (perz. جمهوری اسلامی ایران; Džomhūrī-je Islāmī-je Īrān) je država ujugozapadnoj Aziji. Naziv Iran udomaćen je još od starog vijeka dok se na međunarodnoj sceni počeo aktivnije koristiti od 1935.godine kada je potisnuo evropski egzonim Perziju. Danas se nazivi Iran i Perzija koriste kao sinonimi u kulturološkom smislu, dok se u službenom političkom kontekstu koristi isključivo naziv Iran.
Država se proteže na 1,648.195 km² što je čini 18. najvećom u svijetu, a prema posljednjem popisu iz 2011. godine u njoj je živjelo 75,149.669 stanovnika. Iran ima važno geostrateško značenje s obzirom da se nalazi u središnjoj Evroaziji odnosno na Bliskom istoku. Zemlja je na sjeveru omeđena Armenijom, Azerbajdžanom i Turkmenistanom odnosno Kaspijskim jezerom, na istokuAfganistanom i Pakistanom, na zapadu Irakom i Turskom, te na jugu Omanskim i Perzijskim zaljevom. Glavni i najveći grad jeTeheran koji predstavlja važno političko, kulturno, ekonomsko i industrijsko središte zemlje. Iran u vojno-političkom smislu ima status regionalne sile, dok se na temelju kolosalnih zaliha nafte i zemnog plina kao i razvijenog nuklearnog programa često naziva i energetskom supersilom. Također, Iran je i najrazvijenija poljoprivredna i industrijska sila u široj regiji.
Na teritoriju Irana nastale su neke od najstarijih civilizacija u ljudskoj historiji. Prve države pojavile su se s Elamitima početkom 3. milenija pne., dok današnji etnojezični oblik poprimaju dolaskom iranskih naroda u 2. mileniju pne. Iranska nacija oblikuje se oko625. pne. nastankom Medijske Monarhije koju kasnije na starovjekovnoj političkoj sceni nasljeđuju dinastije iranskih Ahemenida,helenističkih Seleukida, te iranskih Parta i Sasanida. Sredinom 7. vijeka nastupa arapsko osvajanje Irana i se islam počinje širiti na uštrb zoroastrizma. Iransko stanovništvo u konačnici je islamizirano tokom vladavina domaćih dinastija Tahirida, Bujida, Safarida iSamanida koje su povratile iransku nezavinost. Srednji vijek obilježava procvat iranske književnosti, filozofije, medicine, astronomije, matematike i umjetnosti zbog čega Iran postaje glavnim žarištem islamskog svijeta. Iranski identitet zadržan je i tokom vladavina stranih turkijskih i mongolskih dinastija Seldžuka odnosno Ilhanida i Timurida koji su preuzeli perzijski jezik i kulturu. Prekretnica uiranskoj historiji nastupa oko 1500. godine kada je osnovana Safavidska Monarhija za vrijeme kojeg šijitski islam 12 imama postaje službenom religijom zemlje. Iranska ustavna revolucija iz 1906. godine urodila je stvaranjem prvog nacionalnog parlamenta u okvirima ustavne monarhije, dok je sadašnji politički sustav islamske republike plod iranske revolucije iz 1979. godine. Prema ustavu iz 1979. godine, iranski politički sustav sastoji se od više isprepletenih upravnih tijela poput parlamenta, predsjednika, vijeća stručnjaka i vrhovnog vođe. Iran je jedan od osnivača Ujedinjenih naroda, pokreta nesvrstanih, Organizacije islamske konferencije iOrganizacija zemalja izvoznica nafte.
Iran je od najranije historije multietnička država sastavljena golemom većinom od iranskih naroda među kojima već milenijima dominiraju Perzijanci koji danas čine oko 60% današnjeg stanovništva Irana, a slijede ih Azeri (turkofoni), Kurdi, Baluči, itd. Službena religija je imamitski šijitski islam, dok u ostale priznate religije spadaju kršćanstvo, judaizam i zoroastrizam. Perzijski jezikje uz više regionalnih glavnim službenim jezikom u zemlji, odnosno jedan od najstarijih svjetskih službenih jezika u neprekidnoj upotrebi do današnjeg dana. Službeni kalendar u državi je iranski kalendar.
Etimologija[uredi - уреди | uredi izvor]
-
Za vladavine Ahemenida (550. - 330. pne.), Perzijanci su svoju regiju zvali Parsa po imenu kraljevstva Kira Velikog koji je pripadao perzijskom plemenu, a danas se to ime može naći u oblicima Fars ili Pars, što je ime jedne pokrajine u Iranu. Sveukupno područje države naseljeno iranskim plemenima zvalo se Arijanam, a ta riječ potječe iz arijskog izraza koji znači plemenit[3]. U partskom periodu (248. pne. - 224.) Arijanam je preoblikovano u Arijan te se s vremenom razvilo u izraze Iranšaher i Iran do sasanidskog perioda.
Grci su rabili izraze Arijana i Persis u opisivanju područja koje je danas poznato pod nazivom Iranska visoravan[4]. Ovaj je izraz u latinskom dobio oblik Persia te je pod tim ili sličnim nazivima ušao u većinu evropskih jezika. Dana 21. 3. 1935. godine, na Novruz (iranska nova godina), Reza-šah Pahlavi izdao je dekret kojim se zahtijeva da se u svim službenim dokumentima u vanjskim odnosima za ime zemlje koristi naziv Iran[4].
Za vladavine Ahemenida (550. - 330. pne.), Perzijanci su svoju regiju zvali Parsa po imenu kraljevstva Kira Velikog koji je pripadao perzijskom plemenu, a danas se to ime može naći u oblicima Fars ili Pars, što je ime jedne pokrajine u Iranu. Sveukupno područje države naseljeno iranskim plemenima zvalo se Arijanam, a ta riječ potječe iz arijskog izraza koji znači plemenit[3]. U partskom periodu (248. pne. - 224.) Arijanam je preoblikovano u Arijan te se s vremenom razvilo u izraze Iranšaher i Iran do sasanidskog perioda.
Grci su rabili izraze Arijana i Persis u opisivanju područja koje je danas poznato pod nazivom Iranska visoravan[4]. Ovaj je izraz u latinskom dobio oblik Persia te je pod tim ili sličnim nazivima ušao u većinu evropskih jezika. Dana 21. 3. 1935. godine, na Novruz (iranska nova godina), Reza-šah Pahlavi izdao je dekret kojim se zahtijeva da se u svim službenim dokumentima u vanjskim odnosima za ime zemlje koristi naziv Iran[4].
Historija[uredi - уреди | uredi izvor]
-
Iranska historija jedna je od najstarijih na svijetu uzimajući u obzir sve parametre:
- U dolini Kašafa na sjeveroistoku zemlje nađeni su ljudski ostaci iz ranog pleistocena (~800.000 pne.), najstariji takve vrste u široj regiji.
- Na Iranskoj visoravni i ravnicama Huzestana civilizacija se počela razvijati prije 7000 – 8000 godina, u isto vrijeme kada i najstarije u Mezopotamiji.
- Prvo pismo (još nedešifrirano) javlja se kroz proto-elamski period prije 5200 godina, istodobno kada isumerski klinopis i egipatski hijeroglifi.
- Iranski etnički identitet javlja se prije 4000 – 4500 godina u Centralnoj Aziji gdje se plemena nazivajuArijcima odnosno Irancima.
- Iran se kao ujedinjena država pod današnjim imenom i službenim jezikom javlja prije oko 2600 godina, u vrijeme vladavine medijske i ahemenidske dinastije.
Uz sve navedeno, imperijalni status historijskog Irana kroz stari, srednji i novi vijek rezultirao je političkim protezanjem preko većih dijelova današnje Jugozapadne, Centralne i Južne Azije, povremeno i Sjeverne iIstočne Afrike, te Jugoistočne Evrope, ostavljajući pritom snažan kulturni pečat. Za razliku od drugih dijelovaBliskog Istoka, Iran je jedina zemlja koja se kroz historiju oduprla helenizaciji, arabizaciji, turkizaciji i evropskoj kolonizaciji.
.PNG)
Iranska historija jedna je od najstarijih na svijetu uzimajući u obzir sve parametre:
- U dolini Kašafa na sjeveroistoku zemlje nađeni su ljudski ostaci iz ranog pleistocena (~800.000 pne.), najstariji takve vrste u široj regiji.
- Na Iranskoj visoravni i ravnicama Huzestana civilizacija se počela razvijati prije 7000 – 8000 godina, u isto vrijeme kada i najstarije u Mezopotamiji.
- Prvo pismo (još nedešifrirano) javlja se kroz proto-elamski period prije 5200 godina, istodobno kada isumerski klinopis i egipatski hijeroglifi.
- Iranski etnički identitet javlja se prije 4000 – 4500 godina u Centralnoj Aziji gdje se plemena nazivajuArijcima odnosno Irancima.
- Iran se kao ujedinjena država pod današnjim imenom i službenim jezikom javlja prije oko 2600 godina, u vrijeme vladavine medijske i ahemenidske dinastije.
Uz sve navedeno, imperijalni status historijskog Irana kroz stari, srednji i novi vijek rezultirao je političkim protezanjem preko većih dijelova današnje Jugozapadne, Centralne i Južne Azije, povremeno i Sjeverne iIstočne Afrike, te Jugoistočne Evrope, ostavljajući pritom snažan kulturni pečat. Za razliku od drugih dijelovaBliskog Istoka, Iran je jedina zemlja koja se kroz historiju oduprla helenizaciji, arabizaciji, turkizaciji i evropskoj kolonizaciji.
Prahistorija[uredi - уреди | uredi izvor]
Na području Irana, točnije u Horasanu, nađeni su ostaci ljudskog djelovanja još iz doba donjeg paleolitika, od kojih najstariji datiraju i do 800.000 godina. Na sjeverozapadu zemlje, u području Kaspijskog jezera, nađeni su ostaci ekonomske aktivnosti iz razdoblja mezolitika. Neolitička nalazišta svjedoče o poljoprivrednom djelovanju prije oko 6000 do 7000 godina u dolini Gorgana, u Tureng-Tapeu, Jarim-Tapeu i u središtu zemlje, u Sialku II (blizu Kašana)[5]. Predmeti od bakra i oslikane keramike iz brončanog doba (prije 4000 godina) pronađeni su u Suzi (pokrajina Huzestan) i Tape-Sialku. Arheološkim istraživanjima tek se sad počinju upoznavati vrlo stare civilizacije koje su ovdje gradile gradove prije 5000 godina.
Na području Irana, točnije u Horasanu, nađeni su ostaci ljudskog djelovanja još iz doba donjeg paleolitika, od kojih najstariji datiraju i do 800.000 godina. Na sjeverozapadu zemlje, u području Kaspijskog jezera, nađeni su ostaci ekonomske aktivnosti iz razdoblja mezolitika. Neolitička nalazišta svjedoče o poljoprivrednom djelovanju prije oko 6000 do 7000 godina u dolini Gorgana, u Tureng-Tapeu, Jarim-Tapeu i u središtu zemlje, u Sialku II (blizu Kašana)[5]. Predmeti od bakra i oslikane keramike iz brončanog doba (prije 4000 godina) pronađeni su u Suzi (pokrajina Huzestan) i Tape-Sialku. Arheološkim istraživanjima tek se sad počinju upoznavati vrlo stare civilizacije koje su ovdje gradile gradove prije 5000 godina.
Stari vijek[uredi - уреди | uredi izvor]
Početkom 3. milenija pne., u Suzi se javlja oblik pisma koji je vjerojatno nastao iz starog sumeranskog pisma. Elam (prije kojeg je postojala protoelamitska civilizacija) postalo je nova regionalna snaga u jugozapadnom Iranu te svojevrsna konkurencija susjednim državama Babilonije i Asirije. Tek u drugom mileniju pne. na iransku visoravan dolaze iranski narodi iz Centralne Azije. Sredinom 7. vijeka pne. Medijci okupljeni u plemenima na sjeveru i sjeverozapadu zemlje postaju samostalna regionalna sila i osnivaju Medijsku Monarhiju. Krajem istog vijeka Medijci i Babilonci oslobađaju se Asiraca zauzimanjem Ninive 612. pne. U ovom razdoblju izvori spominju Kira I., kralja Anšana i unuka Ahemena, po kojem je nazvana prva dinastija Perzijske Monarhije.
Početkom 3. milenija pne., u Suzi se javlja oblik pisma koji je vjerojatno nastao iz starog sumeranskog pisma. Elam (prije kojeg je postojala protoelamitska civilizacija) postalo je nova regionalna snaga u jugozapadnom Iranu te svojevrsna konkurencija susjednim državama Babilonije i Asirije. Tek u drugom mileniju pne. na iransku visoravan dolaze iranski narodi iz Centralne Azije. Sredinom 7. vijeka pne. Medijci okupljeni u plemenima na sjeveru i sjeverozapadu zemlje postaju samostalna regionalna sila i osnivaju Medijsku Monarhiju. Krajem istog vijeka Medijci i Babilonci oslobađaju se Asiraca zauzimanjem Ninive 612. pne. U ovom razdoblju izvori spominju Kira I., kralja Anšana i unuka Ahemena, po kojem je nazvana prva dinastija Perzijske Monarhije.
Ahemenidska dinastija[uredi - уреди | uredi izvor]
-
Ahemenidi su stvorili veliki imperij koji se protezalo od Indije do Egipta, a koje je bilo organizirano u satrapije povezane velikom mrežom cesta. Kirov cilindar prvi je pisani trag neke deklaracije o ljudskim pravima iz vremena Kira II.[6]. Ahemenidska dinastija izgradila je važne gradove kao što su Pasargad, Perzepolis, Suza i Ekbatana. Njihova vladavina u Zapadnom svijetu najpoznatija je po ratovima protiv Grka. Ahemenidska Monarhija doživljava pad početkom 4. vijeka pne. te ga 330. pne. osvaja Aleksandar Makedonski.
Ahemenidi su stvorili veliki imperij koji se protezalo od Indije do Egipta, a koje je bilo organizirano u satrapije povezane velikom mrežom cesta. Kirov cilindar prvi je pisani trag neke deklaracije o ljudskim pravima iz vremena Kira II.[6]. Ahemenidska dinastija izgradila je važne gradove kao što su Pasargad, Perzepolis, Suza i Ekbatana. Njihova vladavina u Zapadnom svijetu najpoznatija je po ratovima protiv Grka. Ahemenidska Monarhija doživljava pad početkom 4. vijeka pne. te ga 330. pne. osvaja Aleksandar Makedonski.
Partska dinastija[uredi - уреди | uredi izvor]
-
Partska Monarhija osnovana je 247. pne., a njihovi vladari smatrali su se nasljednicima Ahemenida. Monarhiju je osnovao Arsak, poglavar iranskog plemena Parni, nakon što je osvojio tadašnju seleukidsku satrapiju Partiju. Parni su se tada stopili s domaćimPartima, a Arsak je također osnovao znamenitu arsakidsku dinastiju, te se njegova država ponekad naziva i Arsakidska Monarhija. Slabljenjem seleukidske moći, Partska Monarhija se nametnula kao vodeća sila Bliskog Istoka, te je na vrhuncu moći uz teritoriju današnjeg Irana sadržavalo i Mezopotamiju, Armeniju, južnu obalu Perzijskog zaljeva, te velike dijelove Centralne i Južne Azije. Partska Monarhija objedinjavala je elemente iranske i helenističke kulture što se najbolje očituje u političkoj upravi. Partska Monarhija, koja je povremeno vodila ratove s rimskom državom na zapadnim granicama, srušena je godine 226. u pobuni vazala na jugozapadu Irana čime se izdiže nova, Sasanidska Monarhija.
Partska Monarhija osnovana je 247. pne., a njihovi vladari smatrali su se nasljednicima Ahemenida. Monarhiju je osnovao Arsak, poglavar iranskog plemena Parni, nakon što je osvojio tadašnju seleukidsku satrapiju Partiju. Parni su se tada stopili s domaćimPartima, a Arsak je također osnovao znamenitu arsakidsku dinastiju, te se njegova država ponekad naziva i Arsakidska Monarhija. Slabljenjem seleukidske moći, Partska Monarhija se nametnula kao vodeća sila Bliskog Istoka, te je na vrhuncu moći uz teritoriju današnjeg Irana sadržavalo i Mezopotamiju, Armeniju, južnu obalu Perzijskog zaljeva, te velike dijelove Centralne i Južne Azije. Partska Monarhija objedinjavala je elemente iranske i helenističke kulture što se najbolje očituje u političkoj upravi. Partska Monarhija, koja je povremeno vodila ratove s rimskom državom na zapadnim granicama, srušena je godine 226. u pobuni vazala na jugozapadu Irana čime se izdiže nova, Sasanidska Monarhija.
Sasanidska dinastija[uredi - уреди | uredi izvor]
-
Sasanidi su bili prvi koji su vlastitu državu oslovljavali endonimom koji nepromijenjenim do današnjeg dana - Iran-šahr ili Erān-šahr(perzijski: ايرانشهر, Iranska domovina). Oni su vladali jednim od najvažnijih razdoblja iranske historije te su ostvarili brojna dostignuća na svim područjima. Posebno su utjecali na rimski svijet, budući da su dva imperija bila neprestano u ratu[7]. Njihov kulturni utjecaj dosegnuo je i Zapadnu Evropu, Afriku, Kinu i Indiju te se nastavio i u islamskom razdoblju[8][9].
Sasanidi su bili prvi koji su vlastitu državu oslovljavali endonimom koji nepromijenjenim do današnjeg dana - Iran-šahr ili Erān-šahr(perzijski: ايرانشهر, Iranska domovina). Oni su vladali jednim od najvažnijih razdoblja iranske historije te su ostvarili brojna dostignuća na svim područjima. Posebno su utjecali na rimski svijet, budući da su dva imperija bila neprestano u ratu[7]. Njihov kulturni utjecaj dosegnuo je i Zapadnu Evropu, Afriku, Kinu i Indiju te se nastavio i u islamskom razdoblju[8][9].
Srednji vijek[uredi - уреди | uredi izvor]
Vjekovni ratovi s Rimljanima doveli su do iscrpljenja obje starovjekovne supersile što je išlo na ruku Arapima ujedinjenim pod islamomkoji započinju masovne vojne pohode. Osvajanje Irana počelo je 637. godine s Abu Bekrom. Nakon opsade Ktezifonta, glavnog grada imperija, muslimani pobjeđuju sasanidsku vojsku kod Nihavanda 642. godine. Nakon toga Iranom se počeo širiti islam koji je postao većinskom religijom tri vijeka kasnije odnosno tokom vladavine domaće dinastije Samanida. Iran je islamiziran, ali nikad nije arabiziran, za razliku od drugih krajeva koje je osvojio kalifat[10]. Perzijanci su značajno pridonijeli islamu na kulturnoj, političkoj i religijskoj razini[10].
U 8. vijeku, u Horasanu se prihvaća disidentska šijitska doktrina te se događa odavajanje od arapske dominacije. Pobunom je svrgnuta dinastija Omejida te ju je u Bagdadu zamijenila Abasidska dinastija, 748. godine[11]. Moć kalifâ ubrzano se smanjuje te u Iranu nastaju mnoge jake regionalne dinastije između 820. i 1005., od kojih iznimno Samanidi. Oni su se sukobljavali s Bagdadom te u mnogočemu obogatili intelektualni život. Osim klasične arapske kulture, podupirali su perzijsku književnost i jamčili zaštitu misliocima. Od 962. dinastija Gaznavida iz Gaznija vlada Horasanom, te Pandžabom. U ovo vrijeme, pod zaštitom Mahmuda Gaznija, Firdusi piše „Šahnamu” (Knjiga kraljeva), epsku pjesmu s pričama iz perzijske mitologije[12].
Seldžuci dolaze u regiju u 11. vijeku[3] te pobjeđuju Gaznavide pa Samanide, a u Iranu se događa kulturna i naučna renesansa. Napravljena je promatračnica u Isfahanu, gdje jeOmar Hajam stvorio novi, perzijski kalendar s prijestupnim godinama koji je i danas u uporabi. Ovo je razdoblje također bilo vrlo plodno za mnoga umjetnička dostignuća.
Nakon vladavine Seldžuka, Iranom upravljaju manje lokalne dinastije prije dolaska Mongola pod vodstvom Džingis-kana, 1219. godine. Invazija je poprilično oštetila zemlju i stanovništvo[13]. Uništenjem brojnih sustava za navodnjavanje uništena je i mreža nastambi. Uništene gradove zamjenjuju izolirane oaze, a broj stanovnika pada te se stanovništvo tribalizira. Manje lokalne dinastije vladaju područjem nakon kraja prvog mongolskog razdoblja u 1335. godini.
Vrlo brzo zbiva se ponovna invazija, u kojoj Timur potpuno osvaja Iran te postaje vladar 1381. godine. Timuridska Monarhija traje do 1507. godine kada uzbečki Šajbanidizauzimaju Samarkand, dok se istovremeno u iranskom Azarbajdžanu uzdiže domaća dinastija Safavida koja centralizira iranske teritorije.
Vjekovni ratovi s Rimljanima doveli su do iscrpljenja obje starovjekovne supersile što je išlo na ruku Arapima ujedinjenim pod islamomkoji započinju masovne vojne pohode. Osvajanje Irana počelo je 637. godine s Abu Bekrom. Nakon opsade Ktezifonta, glavnog grada imperija, muslimani pobjeđuju sasanidsku vojsku kod Nihavanda 642. godine. Nakon toga Iranom se počeo širiti islam koji je postao većinskom religijom tri vijeka kasnije odnosno tokom vladavine domaće dinastije Samanida. Iran je islamiziran, ali nikad nije arabiziran, za razliku od drugih krajeva koje je osvojio kalifat[10]. Perzijanci su značajno pridonijeli islamu na kulturnoj, političkoj i religijskoj razini[10].
U 8. vijeku, u Horasanu se prihvaća disidentska šijitska doktrina te se događa odavajanje od arapske dominacije. Pobunom je svrgnuta dinastija Omejida te ju je u Bagdadu zamijenila Abasidska dinastija, 748. godine[11]. Moć kalifâ ubrzano se smanjuje te u Iranu nastaju mnoge jake regionalne dinastije između 820. i 1005., od kojih iznimno Samanidi. Oni su se sukobljavali s Bagdadom te u mnogočemu obogatili intelektualni život. Osim klasične arapske kulture, podupirali su perzijsku književnost i jamčili zaštitu misliocima. Od 962. dinastija Gaznavida iz Gaznija vlada Horasanom, te Pandžabom. U ovo vrijeme, pod zaštitom Mahmuda Gaznija, Firdusi piše „Šahnamu” (Knjiga kraljeva), epsku pjesmu s pričama iz perzijske mitologije[12].
Seldžuci dolaze u regiju u 11. vijeku[3] te pobjeđuju Gaznavide pa Samanide, a u Iranu se događa kulturna i naučna renesansa. Napravljena je promatračnica u Isfahanu, gdje jeOmar Hajam stvorio novi, perzijski kalendar s prijestupnim godinama koji je i danas u uporabi. Ovo je razdoblje također bilo vrlo plodno za mnoga umjetnička dostignuća.
Nakon vladavine Seldžuka, Iranom upravljaju manje lokalne dinastije prije dolaska Mongola pod vodstvom Džingis-kana, 1219. godine. Invazija je poprilično oštetila zemlju i stanovništvo[13]. Uništenjem brojnih sustava za navodnjavanje uništena je i mreža nastambi. Uništene gradove zamjenjuju izolirane oaze, a broj stanovnika pada te se stanovništvo tribalizira. Manje lokalne dinastije vladaju područjem nakon kraja prvog mongolskog razdoblja u 1335. godini.
Vrlo brzo zbiva se ponovna invazija, u kojoj Timur potpuno osvaja Iran te postaje vladar 1381. godine. Timuridska Monarhija traje do 1507. godine kada uzbečki Šajbanidizauzimaju Samarkand, dok se istovremeno u iranskom Azarbajdžanu uzdiže domaća dinastija Safavida koja centralizira iranske teritorije.
Novi vijek[uredi - уреди | uredi izvor]
Safavidska i afšaridska dinastija[uredi - уреди | uredi izvor]
-
Iransko stanovništvo preobratilo se na imamitski šijizam u 16. vijeku, za vrijeme Ismaila I., prvog safavidskog vladara. Ovo preobraćenje izvršeno je zbog suprostavljanja dominaciji sunitskih Otomanskih Turaka, kako bi se stvorio jedinstven religijski identitet. Preobraćenje je bilo obvezno, pod prijetnjom smrću[14].
Vrhunac safavidske vladavine bio je za vrijeme šaha Abasa I. Velikog, za čijeg se vremena dogodila centralizacija i opći napredak zemlje. Ovo je bilo zlatno doba i za umjetnost i trgovinu. Invazijom afganskih plemena u Iran 1722. godine započela je silazna putanja safavidskog razdoblja. Nakon pada zadnjeg safavidskog vladara 1735., godinu poslije Tahmasp Koli iz plemena Afšar istjeruje Paštunce i preuzima vlast pod imenom Nader-šah. Za vrijeme njegove vladavine vraćen je cijeli teritorij Irana te su krenuli vojni pohodi u Indiju. Njegova vladavina nije dugo trajala te je 1747. godine ubijen u zavjeri.
Iransko stanovništvo preobratilo se na imamitski šijizam u 16. vijeku, za vrijeme Ismaila I., prvog safavidskog vladara. Ovo preobraćenje izvršeno je zbog suprostavljanja dominaciji sunitskih Otomanskih Turaka, kako bi se stvorio jedinstven religijski identitet. Preobraćenje je bilo obvezno, pod prijetnjom smrću[14].
Vrhunac safavidske vladavine bio je za vrijeme šaha Abasa I. Velikog, za čijeg se vremena dogodila centralizacija i opći napredak zemlje. Ovo je bilo zlatno doba i za umjetnost i trgovinu. Invazijom afganskih plemena u Iran 1722. godine započela je silazna putanja safavidskog razdoblja. Nakon pada zadnjeg safavidskog vladara 1735., godinu poslije Tahmasp Koli iz plemena Afšar istjeruje Paštunce i preuzima vlast pod imenom Nader-šah. Za vrijeme njegove vladavine vraćen je cijeli teritorij Irana te su krenuli vojni pohodi u Indiju. Njegova vladavina nije dugo trajala te je 1747. godine ubijen u zavjeri.
Zandijska i kadžarska dinastija[uredi - уреди | uredi izvor]
-
Za vlast u zemlji otada se počinju boriti razne lokalne dinastije: Afšaridi, Hotakijci, Kadžari i Zandijci. Karim-han Zand uspio je 1750. godine ujediniti skoro cijelu zemlju. Za vrijeme njegova vladanja glavni je grad iz Mašhada premješten u Širaz i započelo je kratko vrijeme mira i napretka. Nakon njegove smrti 1779. godine počinju daljnje borbe za vlast. Na kraju pobjeđuje Muhamed-šah Kadžar koji preuzima vlast 1794. godine i time osniva dinastiju koja je trajala sve do 1925. godine. Tada glavnim gradom postaje Teheran.
Za vladanja njegovih nasljednika Fateh Ali-šaha, Muhamed-šah i Nasrudin-šaha, u zemlji je obnovljen red, stabilnost i jedinstvo. Trgovci i vjerski vođe postaju važni članovi društva u ovo vrijeme. Zbog slabosti središnje vlasti, velike kolonijalne sile, ruska i britanska, zahvaljujući vojnoj i tehnološkoj moći, počinju dominirati iranskom ekonomijom i miješati se u unutarnje poslove države. Ipak, unatoč Velikoj igri, Iran je sačuvao nezavisnost i nikad nije koloniziran.
Za vlast u zemlji otada se počinju boriti razne lokalne dinastije: Afšaridi, Hotakijci, Kadžari i Zandijci. Karim-han Zand uspio je 1750. godine ujediniti skoro cijelu zemlju. Za vrijeme njegova vladanja glavni je grad iz Mašhada premješten u Širaz i započelo je kratko vrijeme mira i napretka. Nakon njegove smrti 1779. godine počinju daljnje borbe za vlast. Na kraju pobjeđuje Muhamed-šah Kadžar koji preuzima vlast 1794. godine i time osniva dinastiju koja je trajala sve do 1925. godine. Tada glavnim gradom postaje Teheran.
Za vladanja njegovih nasljednika Fateh Ali-šaha, Muhamed-šah i Nasrudin-šaha, u zemlji je obnovljen red, stabilnost i jedinstvo. Trgovci i vjerski vođe postaju važni članovi društva u ovo vrijeme. Zbog slabosti središnje vlasti, velike kolonijalne sile, ruska i britanska, zahvaljujući vojnoj i tehnološkoj moći, počinju dominirati iranskom ekonomijom i miješati se u unutarnje poslove države. Ipak, unatoč Velikoj igri, Iran je sačuvao nezavisnost i nikad nije koloniziran.
Suvremeno doba[uredi - уреди | uredi izvor]
Ustavna revolucija i modernizacija Irana[uredi - уреди | uredi izvor]
-
Prvi pokušaji modernizacije zemlje dogodili su se za vrijeme Nasrudin-šaha. Reforminan je porezni sustav, pojačana kontrola nad administracijom te razvijena industrija i trgovina. Smanjio se strani utjecaj, kao i utjecaj šijitskog svećenstva. Narodna želja za promjenama dovela je do ustavne revolucije 1906. godine. Iran je postao prva bliskoistočna zemlja koja je revolucijom dobila ustav. Prvim svjetskim ratompovećan je utjecaj Britanaca, koji su već dotad bili zainteresirani za naftu pronađenu 1908. godine u Huzestanu. Pokušali su nametnuti anglo-perzijski dogovor 1919. godine, koji je parlament odbio.
Nešto poslije državnim udarom smijenjena je vlast u korist časnika Reza-šaha, koji četiri godine poslije postaje Reza-šah Pahlavi. Uz pomoć snažne i centralizirane vlade počinje modernizacija Irana: razvijanje teške industrije, veliki infrastrukturni projekti, gradnja nacionalne željeznice, stvaranje javnog nacionalnog obrazovnog sustava, reforma pravosuđa (dotad pod kontrolom svećenstva), stvaranje iranskog građanskog zakonika, poboljšanje zdravstvenog sustava, itd. Posebna prava koja su dodjeljena strancima za vrijemeKadžara ukinuta su kako bi se smanjila ovisnost i njima, što se posebno odnosilo na Veliku Britaniju i Rusiju. Dana 21. 3. 1935. međunarodna zajednica na Reza-šahov zahtjev službeno je odlučila prestati rabiti milenijski egzonim Perzija odnosno počela je oslovljavati zemlju s Iranom(endonimom nepromjenjenim od sasanidske epohe). Zabrana nošenja marama za žene, kao i obveza oblačenja na „zapadnjački” način za muškarce, uvedena je iste godine.
Zbog zbližavanja s Njemačkom, Britanci prisiljavaju Reza-šaha na abdikaciju u korist svoga sina M.-R. Pahlavija 1941. godine. Reza-šah poslan je u egzil gdje je i umro 1944. godine. Okupacija zemlje bila je vrlo važna saveznicima. Nakon proglašenja rata Njemačkoj 1943. godine, Iran se približio zapadnim snagama. Iste godine u Teheranu sastali su se Churchill, Roosevelt i Staljin čime su ojačali svoju ulogu u Iranu, koji je ubrzo postao član Ujedinjenih naroda.
U decembru 1945. godine, uz potporu SSSR-a, Narodna Republika Azarbajdžan i Kurdska Narodna Republika proglašavaju svoju nezavisnost u područjima iranskog Azarbajdžana i iranskog Kurdistana. Dijelove Horasana, Gorgana, Mazandarana i Gilana okupirale su sovjetske trupe; iransko-sovjetska kriza, prva u Hladnom ratu, završila je u decembru 1946. nakon što su vlade separatističkih pokreta izgubile potporu SSSR-a.
Godine 1953. premijer Muhamed Mosadek nacionalizira naftu. Radi zaštite zapadnjačkih interesa u iranskoj naftnoj industriji, britanske iameričke tajne službe provode operaciju Ajax čiji je cilj postavljanje vlade koja bi štitila zapadnjačke interese. Nakon Mosadekova pada,Muhamed-Reza Pahlavi uspostavlja autokratski diktatorski režim uz pomoć SAD-a. Godine 1955., Iran pristupa Bagdadskom paktu čime prelazi na američki stranu u Hladnom ratu. Pahlavi je modernizirao industriju i društvo zahvaljujući prihodima od nafte te programu zvanomBijela revolucija. Za vrijeme njegova režima uklonjeni su svi oblici političke oporbe, a njegova vladavina općenito nije bila dobro prihvaćena u iranskom društvu.
Prvi pokušaji modernizacije zemlje dogodili su se za vrijeme Nasrudin-šaha. Reforminan je porezni sustav, pojačana kontrola nad administracijom te razvijena industrija i trgovina. Smanjio se strani utjecaj, kao i utjecaj šijitskog svećenstva. Narodna želja za promjenama dovela je do ustavne revolucije 1906. godine. Iran je postao prva bliskoistočna zemlja koja je revolucijom dobila ustav. Prvim svjetskim ratompovećan je utjecaj Britanaca, koji su već dotad bili zainteresirani za naftu pronađenu 1908. godine u Huzestanu. Pokušali su nametnuti anglo-perzijski dogovor 1919. godine, koji je parlament odbio.
Nešto poslije državnim udarom smijenjena je vlast u korist časnika Reza-šaha, koji četiri godine poslije postaje Reza-šah Pahlavi. Uz pomoć snažne i centralizirane vlade počinje modernizacija Irana: razvijanje teške industrije, veliki infrastrukturni projekti, gradnja nacionalne željeznice, stvaranje javnog nacionalnog obrazovnog sustava, reforma pravosuđa (dotad pod kontrolom svećenstva), stvaranje iranskog građanskog zakonika, poboljšanje zdravstvenog sustava, itd. Posebna prava koja su dodjeljena strancima za vrijemeKadžara ukinuta su kako bi se smanjila ovisnost i njima, što se posebno odnosilo na Veliku Britaniju i Rusiju. Dana 21. 3. 1935. međunarodna zajednica na Reza-šahov zahtjev službeno je odlučila prestati rabiti milenijski egzonim Perzija odnosno počela je oslovljavati zemlju s Iranom(endonimom nepromjenjenim od sasanidske epohe). Zabrana nošenja marama za žene, kao i obveza oblačenja na „zapadnjački” način za muškarce, uvedena je iste godine.
Zbog zbližavanja s Njemačkom, Britanci prisiljavaju Reza-šaha na abdikaciju u korist svoga sina M.-R. Pahlavija 1941. godine. Reza-šah poslan je u egzil gdje je i umro 1944. godine. Okupacija zemlje bila je vrlo važna saveznicima. Nakon proglašenja rata Njemačkoj 1943. godine, Iran se približio zapadnim snagama. Iste godine u Teheranu sastali su se Churchill, Roosevelt i Staljin čime su ojačali svoju ulogu u Iranu, koji je ubrzo postao član Ujedinjenih naroda.
U decembru 1945. godine, uz potporu SSSR-a, Narodna Republika Azarbajdžan i Kurdska Narodna Republika proglašavaju svoju nezavisnost u područjima iranskog Azarbajdžana i iranskog Kurdistana. Dijelove Horasana, Gorgana, Mazandarana i Gilana okupirale su sovjetske trupe; iransko-sovjetska kriza, prva u Hladnom ratu, završila je u decembru 1946. nakon što su vlade separatističkih pokreta izgubile potporu SSSR-a.
Godine 1953. premijer Muhamed Mosadek nacionalizira naftu. Radi zaštite zapadnjačkih interesa u iranskoj naftnoj industriji, britanske iameričke tajne službe provode operaciju Ajax čiji je cilj postavljanje vlade koja bi štitila zapadnjačke interese. Nakon Mosadekova pada,Muhamed-Reza Pahlavi uspostavlja autokratski diktatorski režim uz pomoć SAD-a. Godine 1955., Iran pristupa Bagdadskom paktu čime prelazi na američki stranu u Hladnom ratu. Pahlavi je modernizirao industriju i društvo zahvaljujući prihodima od nafte te programu zvanomBijela revolucija. Za vrijeme njegova režima uklonjeni su svi oblici političke oporbe, a njegova vladavina općenito nije bila dobro prihvaćena u iranskom društvu.
Iranska revolucija i islamska republika[uredi - уреди | uredi izvor]
-
Nakon mjeseci demonstracija i prosvjeda protiv njegovog režima, Muhamed-Reza Pahlavi napustio je Iran 16. 1. 1979. godine. Dana 1. 2. 1979. Ruholah Homeini vratio se u zemlju nakon 15 godina egzila. Nakon proglašenja neutralnosti oružanih snaga u revoluciji, Homeini je proglasio kraj monarhije 11. 2., te uspostavio prijelaznu vladu.
Iako je među stanovništvom većinom vladalo pozitivno raspoloženje zbog odlaska šaha, postojalo je mnogo nesuglasica oko budućnosti Irana[15]. Iako je Homeini bio najpopularnija politička figura, postojalo je više revolucionarnih skupina, od kojih je svaka imala drugačiji pogled na budućnost zemlje. Grupe su uključivale liberale, marksiste, anarhiste i laike, uz veliki broj vjerskih skupina koje su tražile modeliranje iranske budućnosti[4].
Teolozi su bili prvi koji su uspostavili red u zemlji uz pomoć lokalnih odbora. Poznati pod imenom Branitelji revolucije od maja 1979., ove skupine su brzo dobile moć na lokalnoj razini po cijelom Iranu, te time i najveći dio moći na sveukupnoj razini. Uz pomoć revolucionarnih sudova koji su uspostavljeni, eliminirane su ključne ličnosti iz starog režima, kao i protivnici iz drugih skupina. Krajem 1979. organiziran je referendum, na kojem je uspostavljena islamska republika po Homeinijevom nacrtu, s vrhovnim vođom na čelu.
Zbog iranske talačke krize (opsada američkog veleposlanstva u Teheranu između 4. 11. 1979. i 20. 1. 1981. i uzimanje osoblja kao talce) Carterova administracija je prekinula diplomatske veze s Iranom, te nametnula 7. 4. 1980. ekonomske sankcije. Dana 22. 9. 1980., iskorištavajući slabost iranskih oružanih snaga pod novim političkim sustavom[16], Irak napada Iran. Službena politika SAD-a tražila je izolaciju Irana. SAD i njezini saveznici pružili su oružje i tehnologiju režimu Sadama Huseina koji je htio osvojiti naftna polja uHuzestanu[17]. Članovi Reganove administracije potajno su prodavali oružje i dijelove Iranu, što je poznato pod nazivom Iran-Contra afera. Iran je pristao na poštovanje prekida vatre kojeg je zahtijevala 598 rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a 20. 7.1987. godine. Dana 15. 8. 1990. Sadam Husein je pristao vratiti se na dogovore iz Alžira iz 1975., tj. status quo ante bellum.
Nakon Homeinijeve smrti 3. 6. 1989., Vijeće stručnjaka prihvatilo je Alija Hameneija kao vođu revolucije. Njegovim dolaskom na vlast ustav je promijenjen.
Tokom Zaljevskog rata 1991. godine, Iran je ostao neutralan (dopustio je jedino prisutnost iračke avijacije i ulazak iračkih izbjeglica na svoj teritorij).
Revolucija, nakon koje je slijedio rat s Irakom ostavili su velike posljedice na ekonomiju zemlje koje su vodili pragmatičari kao Hašemi Rafsandžani, koji je izabran kao predsjednik 1987., te 1991. godine. Krah ekonomske politike i modernizacije iranske države doveo je do izbora umjerenjaka Muhameda Hatamija na mjesto predsjednika 1997. godine. Njegovu vladavinu obilježile su nesuglasice između društva koje je zahtijevalo promjene i svećenstva koje je željelo zadržati svoju moć. Ova situacija doseže svoj vrhunac u julu 1999., kada su na ulicama Teherana i drugih većih gradova izbili masovni protesti protiv vlasti. Hatami je ponovno izabran 2001. godine, ali konzervativne struje u iranskom parlamentu destabilizirale su njegov reformatorski pokret.
Godine 2005. godine, na mjesto predsjednika države izabran je Mahmud Ahmadinežad, konzervativni gradonačelnik Teherana. Njegov mandat obilježava spor sa SAD-om okonuklearnog programa i tvrda vanjska politika. Iran je trenutačno izvrgnut američkim specijalnim operacijama s ciljem destabiliziranja političkog sustava, rušenja vlade i sprečavanja Irana od razvoja nuklearnog programa[18].
Nakon mjeseci demonstracija i prosvjeda protiv njegovog režima, Muhamed-Reza Pahlavi napustio je Iran 16. 1. 1979. godine. Dana 1. 2. 1979. Ruholah Homeini vratio se u zemlju nakon 15 godina egzila. Nakon proglašenja neutralnosti oružanih snaga u revoluciji, Homeini je proglasio kraj monarhije 11. 2., te uspostavio prijelaznu vladu.
Iako je među stanovništvom većinom vladalo pozitivno raspoloženje zbog odlaska šaha, postojalo je mnogo nesuglasica oko budućnosti Irana[15]. Iako je Homeini bio najpopularnija politička figura, postojalo je više revolucionarnih skupina, od kojih je svaka imala drugačiji pogled na budućnost zemlje. Grupe su uključivale liberale, marksiste, anarhiste i laike, uz veliki broj vjerskih skupina koje su tražile modeliranje iranske budućnosti[4].
Teolozi su bili prvi koji su uspostavili red u zemlji uz pomoć lokalnih odbora. Poznati pod imenom Branitelji revolucije od maja 1979., ove skupine su brzo dobile moć na lokalnoj razini po cijelom Iranu, te time i najveći dio moći na sveukupnoj razini. Uz pomoć revolucionarnih sudova koji su uspostavljeni, eliminirane su ključne ličnosti iz starog režima, kao i protivnici iz drugih skupina. Krajem 1979. organiziran je referendum, na kojem je uspostavljena islamska republika po Homeinijevom nacrtu, s vrhovnim vođom na čelu.
Zbog iranske talačke krize (opsada američkog veleposlanstva u Teheranu između 4. 11. 1979. i 20. 1. 1981. i uzimanje osoblja kao talce) Carterova administracija je prekinula diplomatske veze s Iranom, te nametnula 7. 4. 1980. ekonomske sankcije. Dana 22. 9. 1980., iskorištavajući slabost iranskih oružanih snaga pod novim političkim sustavom[16], Irak napada Iran. Službena politika SAD-a tražila je izolaciju Irana. SAD i njezini saveznici pružili su oružje i tehnologiju režimu Sadama Huseina koji je htio osvojiti naftna polja uHuzestanu[17]. Članovi Reganove administracije potajno su prodavali oružje i dijelove Iranu, što je poznato pod nazivom Iran-Contra afera. Iran je pristao na poštovanje prekida vatre kojeg je zahtijevala 598 rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a 20. 7.1987. godine. Dana 15. 8. 1990. Sadam Husein je pristao vratiti se na dogovore iz Alžira iz 1975., tj. status quo ante bellum.
Nakon Homeinijeve smrti 3. 6. 1989., Vijeće stručnjaka prihvatilo je Alija Hameneija kao vođu revolucije. Njegovim dolaskom na vlast ustav je promijenjen.
Tokom Zaljevskog rata 1991. godine, Iran je ostao neutralan (dopustio je jedino prisutnost iračke avijacije i ulazak iračkih izbjeglica na svoj teritorij).
Revolucija, nakon koje je slijedio rat s Irakom ostavili su velike posljedice na ekonomiju zemlje koje su vodili pragmatičari kao Hašemi Rafsandžani, koji je izabran kao predsjednik 1987., te 1991. godine. Krah ekonomske politike i modernizacije iranske države doveo je do izbora umjerenjaka Muhameda Hatamija na mjesto predsjednika 1997. godine. Njegovu vladavinu obilježile su nesuglasice između društva koje je zahtijevalo promjene i svećenstva koje je željelo zadržati svoju moć. Ova situacija doseže svoj vrhunac u julu 1999., kada su na ulicama Teherana i drugih većih gradova izbili masovni protesti protiv vlasti. Hatami je ponovno izabran 2001. godine, ali konzervativne struje u iranskom parlamentu destabilizirale su njegov reformatorski pokret.
Godine 2005. godine, na mjesto predsjednika države izabran je Mahmud Ahmadinežad, konzervativni gradonačelnik Teherana. Njegov mandat obilježava spor sa SAD-om okonuklearnog programa i tvrda vanjska politika. Iran je trenutačno izvrgnut američkim specijalnim operacijama s ciljem destabiliziranja političkog sustava, rušenja vlade i sprečavanja Irana od razvoja nuklearnog programa[18].
Geografija[uredi - уреди | uredi izvor]
-
Iran je većinom planinska zemlja s površinom od 1 648 000 km². Na sjeveru ima granice s Armenijom (35 km), Azerbajdžanom(611 km), Turkmenistanom (992 km), te ima 740 km obale na Kaspijskom jezeru. Zapadne granice dijeli s Turskom na sjeveru iIrakom na jugu, završavajući na Šat al-Arabu (na perzijskom: Arvand Rūd). Na jugu zemlja ima izlaz na Perzijski i Omanski zaljevu dužini od 1770 km. Iran od 1970-ih ima granični spor s Ujedinjenim Arapskim Emiratima zbog Abu Muse, Velikog i Malog Tunba, otokâ koje je Iran zauzeo nakon povlačenja britanskih trupa. Istočnu granicu dijeli s Afganistanom na sjeveru iPakistanom na jugu. Udaljenost između Azarbajdžana na sjeverozapadu i Sistana i Balučistana na jugoistoku je oko 2330 km.
Iranskim krajolikom prevladavaju planinski lanci između kojih se nalaze mnoge doline i prema istoku i jugoistoku pustinjske visoravni. U istočnom dijelu zemlje prevladavaju slabo naseljene ravne pustinje Dašt-e Lut („Prazna pustinja”) i Dašt-e Kavir(„Velika slana pustinja”) s povremenim slanim jezerima, koje se nastavljaju istočnije u zapadnom Pakistanu i južnom Afganistanu. Sjeverozapadni dio zemlje koji je plodniji i najnapučeniji je ujedno i najbrdovitiji. Ovdje se nalazi na sjeveru visoki planinski lanacAlborz (Elburz) s najvišom točkom Irana, 5621 m visokim Damavandom. Na jugozapadu od Omanskog zaljeva sve do slanog jezera Urmije, proteže se drugi veliki vapnenački lanac Zagros (ili Kuhaje-Dinarun - „Dinarsko gorje”) s najvišim kraškim vrhovimaDinar-Kuh („Dinarski vrh” 4976 m), Oštran-Kuh („Oštri vrh” 4328 m) i Kukalar-Kuh („Kukasti vrh”, 4298 m). Iranska visoravan pruža se između spomenutih planinskih lanaca u središtu i na istoku zemlje.
U širokom području između planina nalaze se velika poljoprivredna i urbana središta kao Isfahan ili Širaz. Sve do 20. vijeka, kada su izgrađene glavne ceste i željezničke pruge kroz planinske lance, ova područja bila su relativno izolirana jedna od drugih. Obično je jedan veliki grad dominirao jednim ovakvim područjem, te su postojali složeni ekonomski odnosi između grada i sela na periferiji. U višim područjima planinskih lanaca, živjele su praktički plemenske skupine koje su se selile zajedno sa stadima ovaca i koza između tradicionalnih ljetnih i zimskih pašnjaka.
U zemlji ne postoje veći riječni sustavi, a promet se kroz historiju odvijao karavanama koje su prolazile kroz klance i prijevoje u planinama. Visoke planine su također predstavljale problem u pristupu prema Perzijskom zaljevu i Kaspijskom jezeru. Većih slatkovodnih jezera nema, a na sjeverozapadu je plitko poluslano jezero Urmija.
U Iranu vlada uglavnom suha i polusuha klima. Iznimka je ravnica uz Kaspijsko jezero gdje vlada blaga suptropska klima oceanskog tipa; ovdje temperature zimi rijetko padaju ispod 0°C, a klima je vlažna tokom cijele godine. Temperature ljeti se rijetko penju iznad 29 °C, a prosječne godišnje padaline su od 680 mm na istoku do 1700 mm na zapadu zemlje. Na zapadu u naseljima u dolinama gorja Zagros javljaju se iznimno niske temperature, jake zime, te prosječna temperatura ispod 0 °C i velike količine snijega. U istočnim i središnjim bazenima vlada iznimno suha pustinjska klima s manje od 200 mm padalina godišnje i prosječnim ljetnim temperaturama do 38 °C. Uz obale Perzijskog zaljeva je sušna polupustinjska klima gdje vladaju umjerene zime, te vrlo suha i vruća ljeta. Količina oskudnih padalina ovdje varira između 135 i 355 mm.
Iran se nalazi u sezmički vrlo aktivnom dijelu svijeta kojeg često pogađaju potresi.
Iran je većinom planinska zemlja s površinom od 1 648 000 km². Na sjeveru ima granice s Armenijom (35 km), Azerbajdžanom(611 km), Turkmenistanom (992 km), te ima 740 km obale na Kaspijskom jezeru. Zapadne granice dijeli s Turskom na sjeveru iIrakom na jugu, završavajući na Šat al-Arabu (na perzijskom: Arvand Rūd). Na jugu zemlja ima izlaz na Perzijski i Omanski zaljevu dužini od 1770 km. Iran od 1970-ih ima granični spor s Ujedinjenim Arapskim Emiratima zbog Abu Muse, Velikog i Malog Tunba, otokâ koje je Iran zauzeo nakon povlačenja britanskih trupa. Istočnu granicu dijeli s Afganistanom na sjeveru iPakistanom na jugu. Udaljenost između Azarbajdžana na sjeverozapadu i Sistana i Balučistana na jugoistoku je oko 2330 km.
Iranskim krajolikom prevladavaju planinski lanci između kojih se nalaze mnoge doline i prema istoku i jugoistoku pustinjske visoravni. U istočnom dijelu zemlje prevladavaju slabo naseljene ravne pustinje Dašt-e Lut („Prazna pustinja”) i Dašt-e Kavir(„Velika slana pustinja”) s povremenim slanim jezerima, koje se nastavljaju istočnije u zapadnom Pakistanu i južnom Afganistanu. Sjeverozapadni dio zemlje koji je plodniji i najnapučeniji je ujedno i najbrdovitiji. Ovdje se nalazi na sjeveru visoki planinski lanacAlborz (Elburz) s najvišom točkom Irana, 5621 m visokim Damavandom. Na jugozapadu od Omanskog zaljeva sve do slanog jezera Urmije, proteže se drugi veliki vapnenački lanac Zagros (ili Kuhaje-Dinarun - „Dinarsko gorje”) s najvišim kraškim vrhovimaDinar-Kuh („Dinarski vrh” 4976 m), Oštran-Kuh („Oštri vrh” 4328 m) i Kukalar-Kuh („Kukasti vrh”, 4298 m). Iranska visoravan pruža se između spomenutih planinskih lanaca u središtu i na istoku zemlje.
U širokom području između planina nalaze se velika poljoprivredna i urbana središta kao Isfahan ili Širaz. Sve do 20. vijeka, kada su izgrađene glavne ceste i željezničke pruge kroz planinske lance, ova područja bila su relativno izolirana jedna od drugih. Obično je jedan veliki grad dominirao jednim ovakvim područjem, te su postojali složeni ekonomski odnosi između grada i sela na periferiji. U višim područjima planinskih lanaca, živjele su praktički plemenske skupine koje su se selile zajedno sa stadima ovaca i koza između tradicionalnih ljetnih i zimskih pašnjaka.
U zemlji ne postoje veći riječni sustavi, a promet se kroz historiju odvijao karavanama koje su prolazile kroz klance i prijevoje u planinama. Visoke planine su također predstavljale problem u pristupu prema Perzijskom zaljevu i Kaspijskom jezeru. Većih slatkovodnih jezera nema, a na sjeverozapadu je plitko poluslano jezero Urmija.
U Iranu vlada uglavnom suha i polusuha klima. Iznimka je ravnica uz Kaspijsko jezero gdje vlada blaga suptropska klima oceanskog tipa; ovdje temperature zimi rijetko padaju ispod 0°C, a klima je vlažna tokom cijele godine. Temperature ljeti se rijetko penju iznad 29 °C, a prosječne godišnje padaline su od 680 mm na istoku do 1700 mm na zapadu zemlje. Na zapadu u naseljima u dolinama gorja Zagros javljaju se iznimno niske temperature, jake zime, te prosječna temperatura ispod 0 °C i velike količine snijega. U istočnim i središnjim bazenima vlada iznimno suha pustinjska klima s manje od 200 mm padalina godišnje i prosječnim ljetnim temperaturama do 38 °C. Uz obale Perzijskog zaljeva je sušna polupustinjska klima gdje vladaju umjerene zime, te vrlo suha i vruća ljeta. Količina oskudnih padalina ovdje varira između 135 i 355 mm.
Iran se nalazi u sezmički vrlo aktivnom dijelu svijeta kojeg često pogađaju potresi.
Flora, fauna i okoliš[uredi - уреди | uredi izvor]
Biljni i životinjski svijet u Iranu je zbog velikog broja bioma i staništa vrlo raznolik, te ovdje živi veliki broj životinja i biljaka. U biljnom pokrovu postoji izraziti klimatski gradijent, od polupustinjskih ljetopadnih grmljaka uz južne obale, do bujnih vlažnih šuma oceanskog tipa na sjeveru uz Kaspijsko more. Na istoku su gole pustinje s rijetkim travnatim oazama, a u središtu zemlje na prostranoj nutarnjoj visoravni prevladavaju za Iran osobiti kuglasto-ježinasti trnjaci (tragantidi) otporni na ovdašnju sušno-hladnu klimu s mrazovima i žarkim ljetom.
U polupustinjskim područjima živi veliki broj velikih mačaka kao eurazijski ris, manul i preživači indijska gazela ili perzijska gazela. Neke od njih nalaze se pred istrebljenjem kao iranski gepard (Acinonyx jubatus venaticus) kojih je još ostalo od 50 do 60, a na sjeveroistoku žive i malobrojni lavovi. U Iranu postoji mnogo endemskih vrsta kao perzijski jelen kojeg danas ima još vrlo malo. Na području države živi i veliki broj ptičjih vrsta kao: riđi mišar, obična vjetruška, orao bradaš i dr. U šumama na sjevernom gorju mogu se naći divlje svinje, medvjedi, jeleni i kozorozi.
O očuvanju okoliša država je počela voditi brigu od 1950-ih, nakon degradacije okoliša i prevelikog izrabljivanja prirodnih resursa. Iran je osnovao 1956. društvo za zaštitu divljih životinja, pa 1967. organizaciju za lov i ribolov, te na kraju 1971. ministarstvo za zaštitu okoliša. Cilj svih ovih organizacija bila je zaštita okoliša. Od početka 21. vijeka, glavni ekološki problemi u državi su:
- onečišćavanje zraka, posebno u urbanim sredinama. Ovo zagađivanje događa se zbog ljudskog djelovanja, posebno zbog emisija štetnih plinova iz vozila, te iz rafinerija i industrije.
- krčenje šuma
- dezertifikacija tj. pretvaranje travnjaka i grmlja u pustinje i polupustinje
- smanjivanje močvarnih područja zbog suše
- zagađenje naftom u Perzijskom zaljevu (zbog vađenja nafte)
- onečišćavanje vode zbog industrijskog otpada i nekontrolirane upotrebe.
Vjerojatno najveći ekološki problem je onaj kvalitete zraka, ponajviše u glavnom gradu Teheranu. Ugljični monoksid ima vrlo veliki udio u 1,5 milijuna tona štetnih plinova koji su zabilježeni u Teheranu 2002. godine.
Biljni i životinjski svijet u Iranu je zbog velikog broja bioma i staništa vrlo raznolik, te ovdje živi veliki broj životinja i biljaka. U biljnom pokrovu postoji izraziti klimatski gradijent, od polupustinjskih ljetopadnih grmljaka uz južne obale, do bujnih vlažnih šuma oceanskog tipa na sjeveru uz Kaspijsko more. Na istoku su gole pustinje s rijetkim travnatim oazama, a u središtu zemlje na prostranoj nutarnjoj visoravni prevladavaju za Iran osobiti kuglasto-ježinasti trnjaci (tragantidi) otporni na ovdašnju sušno-hladnu klimu s mrazovima i žarkim ljetom.
U polupustinjskim područjima živi veliki broj velikih mačaka kao eurazijski ris, manul i preživači indijska gazela ili perzijska gazela. Neke od njih nalaze se pred istrebljenjem kao iranski gepard (Acinonyx jubatus venaticus) kojih je još ostalo od 50 do 60, a na sjeveroistoku žive i malobrojni lavovi. U Iranu postoji mnogo endemskih vrsta kao perzijski jelen kojeg danas ima još vrlo malo. Na području države živi i veliki broj ptičjih vrsta kao: riđi mišar, obična vjetruška, orao bradaš i dr. U šumama na sjevernom gorju mogu se naći divlje svinje, medvjedi, jeleni i kozorozi.
O očuvanju okoliša država je počela voditi brigu od 1950-ih, nakon degradacije okoliša i prevelikog izrabljivanja prirodnih resursa. Iran je osnovao 1956. društvo za zaštitu divljih životinja, pa 1967. organizaciju za lov i ribolov, te na kraju 1971. ministarstvo za zaštitu okoliša. Cilj svih ovih organizacija bila je zaštita okoliša. Od početka 21. vijeka, glavni ekološki problemi u državi su:
- onečišćavanje zraka, posebno u urbanim sredinama. Ovo zagađivanje događa se zbog ljudskog djelovanja, posebno zbog emisija štetnih plinova iz vozila, te iz rafinerija i industrije.
- krčenje šuma
- dezertifikacija tj. pretvaranje travnjaka i grmlja u pustinje i polupustinje
- smanjivanje močvarnih područja zbog suše
- zagađenje naftom u Perzijskom zaljevu (zbog vađenja nafte)
- onečišćavanje vode zbog industrijskog otpada i nekontrolirane upotrebe.
Vjerojatno najveći ekološki problem je onaj kvalitete zraka, ponajviše u glavnom gradu Teheranu. Ugljični monoksid ima vrlo veliki udio u 1,5 milijuna tona štetnih plinova koji su zabilježeni u Teheranu 2002. godine.
Politička podjela[uredi - уреди | uredi izvor]
-
Pokrajinama ili provincijama (perz. استان; ostān, mn. استانھا; ostānhā) upravlja se iz lokalnog središta, obično najvećeg grada (perz. مرکز; markaz, dosl. „središte”). Pokrajinom upravlja upravitelj (perz. استاندار; ostāndār), kojeg postavlja Ministarstvo unutarnjih poslova, a odobrava vlada.
Do 2004. godine Iran je imao 28 pokrajina. Nakon donešenog zakona, pokrajina Horasan podjeljena je na tri dijela, dok je 2010. godine stvorena i nova Alborška pokrajina.
Pokrajinama ili provincijama (perz. استان; ostān, mn. استانھا; ostānhā) upravlja se iz lokalnog središta, obično najvećeg grada (perz. مرکز; markaz, dosl. „središte”). Pokrajinom upravlja upravitelj (perz. استاندار; ostāndār), kojeg postavlja Ministarstvo unutarnjih poslova, a odobrava vlada.
Do 2004. godine Iran je imao 28 pokrajina. Nakon donešenog zakona, pokrajina Horasan podjeljena je na tri dijela, dok je 2010. godine stvorena i nova Alborška pokrajina.
0 komentari:
Objavi komentar