Turska
Republika Turska
Türkiye Cumhuriyeti | ||||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| ||||||
| Geslo: Mir u kući, mir u svijetu. (turski: Yurtta Sulh, Cihanda Sulh) | ||||||
| Državna himna: "İstiklâl Marşı" | ||||||
.svg) | ||||||
| Glavni grad | Ankara | |||||
| Službeni jezici | turski | |||||
| Uspostava | 29. oktobar 1923. | |||||
| Površina | ||||||
| - | Ukupno | 780.580 km2 (36.) | ||||
| - | Voda (%) | 1,3 | ||||
| Stanovništvo | ||||||
| - | Popis iz 2005 | 69.660.559 (17.) | ||||
| - | Gustoća | 86.2/km2 | ||||
| Valuta | Nova Turska lira ¹ | |||||
| Vremenska zona | +2 | |||||
| Pozivni broj | 90 | |||||
| Web domena | .tr | |||||
| ¹ 1. januara 2005. turska lira je zamenjena novom turskom lirom | ||||||
Republika Turska (Türkiye Cumhuriyeti) je euroazijska država smještena u jugoistočnoj Europi (istočna Tračka) i jugozapadnom dijelu Azije (Mala Azija). Turska graniči na istoku s Gruzijom, Armenijom, Azerbajdžanom i Iranom, na jugu s Irakom i Sirijom, te na zapadu s Grčkom, Bugarskom. Sredozemno more i Cipar nalaze se na jugu, Egejsko more i otoci na zapadu, te Crno more na sjeveru. Europski i azijski dio turske dijeli Mramorno more, te tjesnaci Bospor i Dardaneli.
Zbog položaja države na dva kontinenta, turska kultura je jedinstven spoj istočnjačkih i zapadnjačkih običaja i tradicija. Položaj zemlje između Europe na zapadu, središnje Azije na istoku, Rusije na sjeveru i Bliskog istoka na jugu, dao je Turskoj i veliku stratešku važnost.
Turska je demokratska, sekularna, unitarna, ustavna republika čiji je politički sustav 1923. utemeljio Mustafa Kemal Atatürk, nakon propasti Osmanskog Carstva poslije Prvog svjetskog rata. Od tada se politika države počela okretati zapadu, tako da je Turska danas članica mnogih zapadnih organizacija kao što su Vijeće Europe, NATO, OECD i OSCE. Turska je 2005. počela pregovore za članstvo uEuropskoj uniji. Istovremeno država održava i pojačava svoje političke i gospodarske odnose s istočnjačkim zemljama.
Historija[uredi - уреди | uredi izvor]
Historija Anatolije prije dolaska Turaka[uredi - уреди | uredi izvor]
Poluotok Mala Azija koji čini veći dio teritorija današnje Turske je jedno od najstarijih stalno naseljenih područja svijeta. Ovdje pronađena naselja iz razdoblja mlađeg kamenog doba (Çatalhöyük, Çayönü, Nevali Cori, Hacilar, Göbekli Tepe i Mersin) smatraju se jednim od najranijih ljudskih naselja na svijetu.[1]
Hetitsko carstvo bilo je prvo veliko carstvo na ovom području, a trajalo je od 18. do 13. veka pr. ne. Kasnije utjecaj su stekli Frigijci koji su bili indoeuropski narod i čije carstvo su u 7. veku pr. nr. uništili Kimerijci. Najznačajnije države nasljednice Frigije bile Lidija, Karija i Likija. Jezici kojima su govorili Lidijci i Likijci bili su u osnovi indoeuropski, ali s mnogo neindoeuropskih elemenata koje su pokupili tijekom hetitskog i helenskog razdoblja.
Negdje oko 1200. pr.ne. na zapadnoj obali Anatolije naselila su se grčka plemena. Ovo cijelo područje je u 6. i 5. pr.ne. osvojilo perzijsko Ahemenidsko Carstvo. Kasnije je 334. pr. ne. ovo područje osvojio Aleksandar Veliki. Anatolija je zatim podijeljena u veliki broj manjih grčkih država, kao što su Bitinija, Kapadokija, Pergam i Pont. Sva ova carstva pokorio je Rim do sredine prvog stoljeća pr. ne. Godine 324., rimski car Konstantin I. Veliki izabrao je Bizantion za novi glavni grad Rimskog Carstva (kasniji Carigrad). Nakon pada Zapadnog rimskog carstva Carigrad je postao glavni grad Bizantskog carstva.
Turci i Osmansko Carstvo[uredi - уреди | uredi izvor]
U 10. stoljeću Turci Seldžuci koji su živjeli sjeverno od Kaspijskog i Aralskog jezera počeli su se seliti u istočna područja Anatolije. Seldžuci su bili ogranak Turaka Ouza, a Anatolija je postala njihova domovina nakon Bitke kod Mancikerta 1071. godine. Tom pobjedom počinje uspon anatolijskog seldžuskog sultanata (Sultanat Rum) koji je bio zasebni dio velikog Seldžuskog carstva koje je pokrivalo područje središnje Azije, Irana, Anatolije i jugozapadne Azije.[2]
Godine 1243. Mongoli pobijeđuju Seldžuke, a njihovo carstvo se počinje raspadati. Turska Anatolija tada biva podijeljena u više manjih nezavisnih država zvanih gazi emirati. Do 1300. gazi emirati osvajaju većinu anatolijskih područja tada već oslabljenog Bizantskog Carstva. U to vrijeme počinje se izdizati gazi emirat kojeg je vodio Osman I. (po njemu je nazvano Osmansko Carstvo) koji proširuje svoju državu sve do granica s Bizantom.
Osmansko je Carstvo tijekom svoje 623 godine duge povijesti imalo doticaja i sa zapadnim i s istočnim kulturama. U 16. i 17. veku carstvo je bila najjača politička sila na svijetu koja se brzo širila prema centralnoj Evropi preko Balkana. Uz vrlo jak utjecaj koji je carstvo imalo na promjene kopnenih granica u Europi, veliki značaj imalo je i na moru. Carstvo je bilo jedno od nekoliko sila koje se borilo za kontrolu nad Sredozemljem, a uz to često se sukobljavalo i s portugalskom flotom u Indijskom oceanu, pokušavajući obraniti svoju dominaciju nad trgovačkim pravcima između istočne Azije i zapadne Europe. Važnost ovih pravaca opada otkrivanjem Rta dobre nade 1488. godine.
U prvoj polovici 19. veka počinje opadati utjecaj carstva, a konačan udarac dobiva porazom u Prvom svjetskom ratu u koji je ušla u savezu s Njemačkom. Francuska i Velika Britanija prije su obećale stvaranje armenske države u istočnom dijelu Anatolije, što je osmanska vlast vidjela kao udar na teritorijalni integritet zemlje. Pod izgovorom preseljenja, veliki broj Armenaca je ubijen ili je umro od iscrpljenosti u sirijskoj pustinji. Sveukupno je između 1915. i 1917. ubijeno 1,5 milijun Armenaca. Turska vlada i danas službeno poričegenocid nad Armencima.
Nakon rata sile Antante podijelile su teritorij carstva sporazumom u Sèvresu 1920. godine. Osmansko Carstvo izgubilo je sve teritorije izuzev Anatolije i Tračke. Teritorij današnje Turske podijeljen je u više dijelova. Grčkoj je obećana Smirna (današnji İzmir) i dio zapadne Anatolije, Italija je trebala dobiti područje Adane, a Francuskoj je uz Siriju trebala pripasti i Kilikija. U istočnom dijelu današnje Turske gdje se nalaze gradovi Kars, Ardahan i Erzurum trebala je biti osnovana armenska država. Južno i istočno od Eufrata trebala je biti stvorena autonomna kurdska regija. Svi ovi planovi na kraju nisu ostvareni.
Osnivanje republike[uredi - уреди | uredi izvor]
Mustafa Kemal-paša organizira 19. svibnja 1919. politički i vojni ustanak protiv ovih planova. Posebno su 1920. vođene žestoke borbe s Grčkom. Rat je završen 9. rujna 1922. zauzimanjem Smirne koja je tada većinski bila naseljena Grcima. Turska pobjeda rezultirala je tzv. maloazijskom katastrofom, u kojoj su mnogi Grci i Turci ostali bez svojih domova.
Nakon pobjede Turaka, 24.7. 1923. sporazumom iz Lausanne promijenjen je prijašnji sporazum iz Sèvresa. Ovim ugovorom uspostavljene su današnje granice Turske. U isto vrijeme izvršena je i izmjena stanovništva s Grčkom. Nakon što su sve strane snage napustile Anatoliju, Mustafa Kemal je 29. listopada 1923. proglasio republiku.
Za vrijeme svoga mandata Mustafa Kemal je pokrenuo niz političkih i društvenih reformi diljem zemlje, koje su pretvorili Tursku u modernu, sekularnu i europski orijentiranu državu. Smjernice njegove politike danas se nazivaju kemalizmom. Između ostalog 1922. ukinut je sultanat, a 3. 3. 1924. i kalifat. Iste godine ukinut je šerijatski zakon, a 1925. provedena je odjevna reforma kojom je zabranjen fes (tradicionalno tursko muško pokrivalo za glavu), te veo za žene, a uvedeno je skupno obrazovanje za oba spola. Godine1926. islamski kalendar zamijenjen je gregorijanskim, a uveden je i metrički sistem.
Idućih godina cijeli pravosudni sustav promijenjen je po uzoru na europske zemlje. Uvedena je monogamija, a 1928. provodi se sekularizacija i reforma pisma u kojoj je arapsko pismo zamijenjeno latinicom. Ovim reformama je 1930. uvedeno pravo glasa ženama, a od 1934. daje im se i pravo sudjelovanja na izborima. Provedena je i reforma imena građana u kojoj su svima dodijeljena prezimena. Turski parlament je Mustafi Kemalu dodijelio prezime „Atatürk“ (otac Turaka) koje je proglašeno posebnim prezimenom kojeg je nosio samo on. Manji broj Atatürkovih reformi je nakon njegove smrti ukinut, kao npr. reforma kojom je u džamijama umjesto na arapskom molitva uvedena na turskom.
Nakon Atatürkove smrti 1938., predsjednik Turske je postao njegov bliski suradnik Ismet Inönü. Inönü je nastavio modernizaciju Turske, a na vanjskopolitičkom planu pokušao je održati neutralnost. Godine 1939., Turskoj je pripojena Republika Hataj koja je postala turska provincija.
Nakon Drugog svjetskog rata[uredi - уреди | uredi izvor]
Za vrijeme Drugog svjetskog rata Turska je očuvala svoju vanjskopolitičku neutralnost. U rat na strani saveznika ulazi tek simbolički 23. veljače 1945. Iste godine potpisuje povelju UN-a. Godine 1946. u Turskoj je uvedeno višestranačje. Demokratska stranka (DP) je pod vodstvom Adnana Menderesa na izborima 1950. osvojila većinu u parlamentu. Time je završena vladavina Republikanske narodne stranke (CHP) koja je trajala od osnivanja republike.
Izbijanjem sukoba između istoka i zapada, te pokušajem utjecaja SSSR-a na Tursku, završeno je razdoblje politike neutralnosti za Tursku. Godine 1950. Turska sudjeluje kao dio UN-ovog kontingenta u Korejskom ratu, a 1952. ulazi u NATO.
Godine 1960. premijer Menderes donosi zakon koji mu omogućuje ukidanje opozicije. Vojska tada organizira državni udar i uhićuje premijera i druge političare, koji su nakon suđenja obješeni u rujnu 1961. na otoku İmralı. Nakon što je vojska iste godine uvela novi ustav, vratila je vlast narodu. Inönü je postao premijer i vladao je od 1961. do 1965. godine. U to vrijeme Turska postaje pridružena članica EEZ-a. To razdoblje obilježava i neefikasnost vlade i jačanje ljevičarskih i desničarskih terorističkih aktivnosti, što je dovelo do gospodarskog pada. Godine 1971. vlast ponovo uzima vojska koja uvodi represivne mjere za stanovništvo.
Nakon dugog niza godina međuetničkog nasilja na Cipru, Grci organiziraju vojni udar u srpnju 1974. u kojem je svrgnut predsjednik Makarios III. i postavljen grčki nacionalistNikos Sampson kao diktator. Turska se tada odlučuje za vojnu intervenciju na Cipru kojom zauzima sjeverni dio otoka. Devet godina kasnije na tom području uspostavljena jeTurska Republika Sjeverni Cipar koju je dosad priznala jedino Turska.
Vojska 12.9. 1980. treći put oduzima moć civilno izabranoj vladi. Uzrok je bila politička i gospodarska nestabilnost zemlje u 1970-ima, kao i teroristički napadi ekstremne ljevice i desnice. Vojska je pod generalom Kenanom Evrenom uvela ratno pravo u zemlji i zabranila sve političke stranke. Hunta se prije snažno protivila kurdskim separatistima i lijevoj opoziciji. Dana 7.11. 1982. vojska je predstavila novi ustav koji je prihvaćen referendumom.
Od sredine 1980-ih najvažnijim unutarnjim problemom zemlje smatra se sukob s Kurdima. Turska je dotad vodila politiku asimilacije koja je rezultirala potiskivanjem kurdske kulture i identiteta. Kao reakcija na ovu politiku 1978. je osnovana Kurdska radnička partija (PKK) s Abdullahom Ocalanom na čelu. Stranka je 1984. počela oružani sukob na jugoistoku Turske s ciljem osnivanja socijalističke države Kurdistan. Do 2007. godine u sukobima između turske vojske i PKK-a poginulo je oko 40.000 osoba.
U veljači 1998. turska tajna služba (MIT) uhvatila je Abdullaha Öcalana u Keniji i dovela ga u Tursku gdje je osuđen na smrtnu kaznu (koja je ukinućem smrtne kazne promijenjena u doživotni zatvor). Tada je PKK proglasio prekid vatre koji je prekršen 2004. godine.
Za vrijeme mandata premijera Ecevita (1999.–2002.) uvedene su nove reforme građanskog prava sa sveukupnim povećanjem ljudskih prava (kao što su npr. pravo na okupljanja i prosvjede). Ove reforme su kasnije nastavljene, a dovele su između ostalog i do ukinuća smrtne kazne, zabrane mučenja i uvođenja kulturnih sloboda kurdskom stanovništvu. Danas je dopuštena i upotreba kurdskih dijalekata u školstvu, kao i prijenos radijskih i televizijskih kanala na kurdskom. Turska državna televizija danas osim na turskom emitira i na kurdskom,arapskom, bošnjačkom i drugim jezicima.
U studenom 2003. Al-Kaida je izvela više bombaških napada u Istanbulu, čiji ciljevi su bile sinagoge, britanski konzulat i britanska banka HSBC. U napadima je poginulo 60 osoba. Od 2004. ponovo su izbili sukobi između turskih oružanih snaga i PKK-a.
Turska je, nakon 40 godina pokušavanja približavanja, 3.10. 2005. započela pregovore o članstvu u Europskoj uniji.
Zemljopis[uredi - уреди | uredi izvor]
Položaj[uredi - уреди | uredi izvor]
Turska se zemljopisno proteže na dva kontinenta. Anatolija, azijski dio države, zauzima oko 97% površine Turske. Europski dio koji se nalazi u istočnoj Tračkoj zauzima oko 3% površine države (23.623 km²).
Sveukupne granice Turske dugačke su 9.850 km, od čega 7.200 km zauzimaju morske granice. Na zapadu Turska izlazi na Egejsko more, na jugu ima izlaz na Sredozemno more, te na sjeveru na Crno more. Na kopnu Turska graniči s osam zemalja sa sveukupnom dužinom kopnenih granica od 2.648 km. Na sjeverozapadu graniči s Grčkom (206 km granice) i Bugarskom (240 km), na sjeveroistoku sGruzijom (252 km), Armenijom (268 km), Azerbajdžanom (eksklavom i autonomnom republikom Nahičevan, 9 km), na istoku s Iranom(499 km) te na jugu s Irakom (352 km) i Sirijom (822 km). Nedaleko od obale Turske nalazi se i Cipar koji je politički podijeljen na međunarodno priznatu Republiku Cipar i samo od Turske priznatu Tursku Republiku Sjeverni Cipar.
Sjever Turske je jedno od sezmički najaktivnijih područja na svijetu s vrlo čestim potresima. Od većih gradova posebno je potresima ugrožen Istanbul.
Reljef[uredi - уреди | uredi izvor]
Turska je zemljopisno podijeljena u sedam regija. To su: Mramorna regija, Egejska regija, Crnomorska regija, Središnja Anatolija,Sredozemna regija, Istočna Anatolija i Jugoistočna Anatolija. Ove regije se znatno razlikuju po vegetaciji i klimatskim uvjetima.
Tračka se nalazi zapadno od Bospora na europskoj strani zemlje. Na tračkoj strani rijeka Marica (Meriç) tvori granicu s Grčkom. Istočno od Bospora nalazi se Mramorna regija. Mramorno more dijeli Europu od Azije, te Egejsko more od Crnog mora. Na izlazu na Sredozemno more nalazi se tjesnac Dardaneli dugačak 60 km. Na Bosporu se nalazi Istanbul koji je najveći turski grad. Ova brežuljkasta regija koja je gospodarsko središte Turske prekrivena je šumama i grmovitim biljem. Poljoprivreda u tom području je naročito razvijena. Nedaleko od grada Bursa nalazi se planina Uludağ koja je popularno turističko odredište.
U Egejskoj regiji je također vrlo razvijena poljoprivreda. Iznimno brdoviti krajolik proteže se uzduž zapadne obale od Çanakkalea doBodruma. Obalno područje je jedno od turistički najrazvijenijih u Turskoj. Uz čemprese i masline ovdje se uzgaja i vinova loza. U ovoj regiji nalaze se mnogi gradovi iz starogrčkog razdoblja, kao npr. Troja, Asos, Pergamon, Efez, Priena, Milet, Didima i Euromos.
Crnomorska regija zauzima sjeverno obalno područje Turske. Ovu regiju karakterizira blaga i vlažna klima. Planinsko područje ove regije prekriveno je šumama. Na ovom vrlo plodnom tlu uzgajaju se čaj, duhan, kukuruz i lješnjaci.
Regija Središnje Anatolije obuhvaća visoravan u unutrašnjoj Anatoliji. Ovdje se nalazi slano jezero Tuz Gölü, te planine koje dosežu do 3.900 metara. Na istoku se nalazi Kapadokija koja je poznata po zadivljujućim crkvama i nastambama u visokim planinskim predjelima. Unutrašnjom Anatolijom dominiraju stepe, a to područje se smatra jednim od najsuših predjela Anatolije. Zbog toga poljoprivreda u tom dijelu zemlje nije toliko razvijena. Klimu ove regije karakteriziraju vruća i suha ljeta s hladnim noćima. Zimi temperatura zna pasti i ispod −20 °C.
0 komentari:
Objavi komentar