U liku Nane, pisac nam je prikazao kako materijalne stvari čovjeka mogu uzdići u visine bespotrebnih stvari dok u drugom trenu mogu tog istog čovjeka baciti u očaj.Nana je Zolin roman u kojem je vješto opisao priču jedne žene, o njezinoj ljubavi, strasti, predaji i požudi. U samo jednom liku, prikazane su sve žene, snovi, želje i nade. Nana je žena, duhom čista, a grešna tijelom što je često dovodi do ludila. Zola je ovim romanom na jedan vrlo kritičan način čitateljima ponudio prikaz Pariza koji je opisao kao grad pun laži i prezira.
Nana je žena koju ocrtava ljepota, senzualnost, moć i privlačnost. Ona je toga svjesna i dobro zna iskoristiti. Svojim tijelom i osmijehom, ona može svakoga osvojiti i zavesti, a već u drugom času potpuno ga uništiti i osuditi.
Nana je roman u kojem su na vjerodostojan način prikazane ljudske slabosti i principi preko kojega je pređeno. Ovo je priča iz naše svakodnevice gdje su često potisnute u drugi plan prave ljudske vrijednosti.
Emile Zola, prikazao nam je u liku Nane tri žena. Nana je prikazana kao bezobzirna i ledena žena koja uništava muška srca i koristi ih samo da bi zadovoljila svoje potrebe i ciljeve, zatim Nanu kao majku i na kraju onu ličnost koja je prikazana kao očajna žena koja je na pariškim ulicama tražila strast.
Pisac u dijelu uspoređuje ženu imenom Nana s muhom. On je uspoređuje s muhom koja prenosi klice, a s druge strane on naglašava njezinu ljepotu te unutarnju snagu koja se često suprotstavlja toj njezinoj otrovnosti.
Kratak sadržaj
Nana je bila predivna žena, a sa svojih 18 godina i dobro razvijena. Imala je dugu plavu kosu i lijepe crte lice. Njezin osmijeh je očaravao muškarce. Zola u svom romanu Nanu ne osuđuje, iako se ona odaje prostituciji i nemoralu te mijenja muškarce. On je opravdavao njezine postupke. Opisao ju je kao djevojku koja zbog svojih ljubavnika uspjela izdići, ali u isto vrijeme njezina nemoralnost ju je gušila te je ona radi nje i propadala.
Zola je Nanu prikazao uz pomoć njezinih ljubavnih igrica vrlo stvarno, a to je glavni temelj i polazak naturalizma.
Svoje ljubavnike, Muffata i Steinera, Nana je podnosila samo iz razloga što je trebala njihov novac. On je od njih uzimala zlato živeži u sadašnjosti i ne razmišljajući o budućnosti i posljedicama. Ona je djelovala prema svojim instinktima te se time vodila u cijeloj svojoj priči i životu.
No, kada se pojavi Fontan i kada se njih dvoje upoznaju, kod Nane se javlja jedan novi osjećaj, osjećaj ljubavi. Prije je taj osjećaj zanemarivala, no u ovom odnosu on je tako jak što je dovodi do zaljubljenosti, a kasnije i do propasti. Sanjala je o potpunoj sreći s Fontanom, a zauzvrat trpjela sve njegove udarce. U ovom odnosu, Nana je prikazana kao slaba žena koja u kojoj su osjećaju skroz predvladali i nadvladali njezin um što je na kraju dovodi do propasti.
Odaje se ponovo prostituciji da bi zaradila novac za život, a nakon toga je ostala i bez stana.
Ona je sve svoje ljubavi osim fontana doživljavala kao poslovne pothvate i u njima je tražila jedino korist. Od svih svojih ljubavnika, Nana je na kraju izvukla korist, no iako se odavala prostituciji za zlato i novac, ona je imala svoj ponos. Ona je bila lukava te je znala kako izvući najbolju korist od svojih ljubavnika. Najgore je ovdje prošao grof Muffat jer je ostao radi Nane bez razuma.
Nana nije podnosila bogate i poštene žene jer je smatrala da se one provode kao i ona, no tako da nitko ne vidi, daleko od javnosti. Iako je od svojih ljubavnika prikupila dosta veliko bogatstvo, ona time nije znala raspolagati što ju je odvelo u siromaštvo i propast.
Nana je umrla u hotelskoj sobi dok se spremao rat u Berlinu. Umrla je od boginja. Čak i tada, Zola je opisao Nanu do najsitnijih detalja, opisujući joj lice koje je bilo puno gnoja radi bolesti, no u isti čas ističući njezinu ljepotu.
Zola smatra da je Nanu na grijeh i takav život natjeralo i vrijeme i mjesto u kojem je živjela. On u knjizi opisuje cijeli put svog glavnog lika, njezine uspone i padove, podlost društva i na kraju smrt. Sve ovo temelj je naturalizma. Isto tako, većina radnje u romanu odvija se u potpunom mraku, a mjesto radnje su često prljavi i zagušljivi prostori s gadljivo prikazanim ljudima.
Bilješka o autoru
Emile Zola (1840.-1902.) je bio francuski pisac koji se proslavio pisanjem romana s duhom naturalizma te se često zauzimao za različite borbe u društvu. Prije nego što se počeo baviti književnošću radio je svašta, a u jednom periodu je bio i novinar.
Veliki prvotni uspjeh, Zola postiže romanom pod nazivom Theresea Raquin, a njegova temeljna radnja odvija se u odnosima između žene i muškaraca, opisujući njihove odnose pune nesporazuma i mržnje.
1862. godine dobio je posao u nakladničkoj kući “Hachette” što mu je pomoglo i da završi svoju prvu knjigu “Priče za Ninon”. Nakon što je izdao roman “Claudeova ispovijest” 1865. godine, Zola se u potpunosti posvećuje književnosti.
1867. godine izlazi mu roman “Therese Raquin”. Zola inspiraciju i uzor vidi u realistima kao što su Balzac i Flaubert. 1868. godine završio je ciklus romana pod nazivom “Prirodna i društvena povijest jedne obitelji pod Drugim carstvom”.
Najpoznatija djela bila su mu “Trbuh Pariza”, “Nana”, “Jazbina”, “Čovjek-zvijer”, “Tri grada”, “Rome”, “Paris”.
Umro je 1902. godine tako što se ugušio ugljičnim monoksidom iz kućne peći. Nikada nije bilo razjašnjeno je li to bilo smišljeno ili slučajno.
0 komentari:
Objavi komentar