Kaj

Dragutin Domjanić započeo je pisati kao pjesnik štokavskog jezičnog kruga (“Pjesme”, 1909. godine), ali je danas ostao poznat kao jedan od reafirmatora dijalektalne, kajkavske poezije. U kajkavskoj poeziji (“Kipci i popevke” 1917., “V suncu i senci”, 1927., “Po dragomu kraju”, 1933.) pjesnik ispovjednim tonom izražava svoje intimne, duboke osjećaje od nemoći da se oslobodi zamorenosti životom do težnje za ostvarivanjem “vječne ljepote”. U njegovim stihovima osjeća se pesimistička vizija života kao rezultat otpora svakodnevnoj, banalnoj realnosti.

Utjehu pronalazi u izmišljenome svijetu dvoraca i krajobraza. Upravo pejsažnu liriku mnogi ocjenjuju kao vrhunac njegovog poetskog izražaja. U prirodi i slikovitom krajoliku rodnog zavičaja Domjanić vidi idealni oblik životne harmonije. Ipak, pjesnik je uspio balansirati subjektivnost s ambijentom i jezikom. Pri takvim nastojanjima do izražaja dolazi Domjanićev smisao za povezivanje slike, glazbe, motiva i osjećaja, što ga približava impresionističkoj i simbolističkoj poeziji moderne književnosti.

Domjanić progovara i kroz pjesme ratne tematike (“Ciklame, krvave ciklame”), u kojima se pokazao i kao komentator i kritičar društva. Pod pseudonimom Vujec Grga objavio je marionetsku igru za djecu “Petrica Kerempuh i spametni osel” 1921. godine.

Kaj – analiza pjesme

Pjesma pripada dijalektalnoj poeziji na kajkavskom. Ujedno je domoljubna i pejsažna pjesma, koja tematizira ljubav prema zavičaju i jeziku. Pjesma se sastoji od tri strofe po šest stihova. Strofična kompozicija je u skladu i sa sadržajnim rasporedom.

Prva strofa odnosi se na prirodu, druga na ljude, a treća na jezik. “Kaj” odražava pjesnikovu ljubav prema svom zavičaju i svemu onome što on je. Riječ “kaj” objedinjuje sve ono što karakterizira taj kraj i tako postaje simbolom identiteta i jedne specifične tradicije, a ne samo jezični element. Iako je pjesma govori o ljubavi prema zavičaju, dakle pripada domoljubnoj regionalnoj tematici, ona na mikrorazini ukazuje na ljepotu i ljubav sveukupnosti domovine.

Prva strofa odnosi se na prirodne ljepote. Krajolik i priroda iskonska su ljepota, prapočelo svega, zbog čega pjesnik upravo počinje tim motivima. “Tičeki spiju, a šume mučiju” dok “moja popevka zvoni”. Sve je u idealističkom životnom skladu. Priroda miruje, a to donosi blaženstvo i ljepotu koja odjekuje u ljudskoj pjesmi. Pjesnik u ovoj strofi ne krije ushićenje i ljubav prema svome kraju u stihovima: “Po dragome kraju,/ Od kojeg mi lepšega ni.” Tu pokazuje posrednost iskazivanja svojih osjećaja, koja se otkriva u okruženju rodnog kraja i njegovih prirodnih ljepota.

Druga strofa argumentirano iznosi daljnje razloge pjesnikove ljubavi prema zavičaju. “Tu brat mi je vsaki”, svi ljudi su čvrsto povezani i svi su prijatelji kao braća, pozna sve putove, a posljednji stih naviješta i treći glavni motiv, jezik: “Tu vsigde je čuti, / Ljubljenu domaću mi reč.”. “Dragi naš kaj” je jezik na kojem se smije, i “v žalosti plače takaj”.

Pjesma “Kaj” je uglazbljena, što je bilo vrlo lako s obzirom na ritam i zvuk. To je Domjanić postigao prije svega rimom, koja se pravilno izmjenjuje u sve tri strofe s rasporedom aabccb. Anafore (“tu brat mi je vsaki-tu doma sem taki”, “i srce mi greje, i z menom se smeje”), aliteracije i asonance doprinose izražajnosti ritma i tako i na zvučnoj razini ostvaruju ushićeni ugođaj pjesme.

Bilješka o autoru

Dragutin Domjanić bio je značajan hrvatski pjesnik, poznat i po svojoj dijalektalnoj, kajkavskoj poeziji. Rođen je u Adamovcu, pokraj Sesveta 1875. godine. Dolazio je iz plemićke obitelji Domjanić. Diplomirao je kao pravnik i postao sudac u Banskim dvorima u Zagrebu. Zbog svog značajnog djelovanja uskoro je postao predsjednik Matice hrvatske i član JAZU-a te predsjednik zagrebačkog odjela PEN-a.

Prva pjesma koju je Domjanić objavio bila je “Ljubav ka domovini”, tiskana 1892. godine. Objavio ju je pod pseudonimom Milivoj Seljan. Domjanić je tada počeo surađivati s modernističkim časopisima. Tada je započela njegova borba za “mlade” naraštaje koji su se u moderni borili sa “starijim”, tradicionalnim pjesnicima.

Domjanić je pisao i crtice, ali sve u duhu ilirizma kojem je i pripadao. 1920. godine uprizoren je njegov igrokaz “Petrica Kerempuh i spametni osel”, koji je bio prva međuratna lutkarska predstava. U njoj se Domjanić osvrnuo na hrvatske intelektualce.

Prije Prvog svjetskog rata Domjanić je počeo pisati dijalektalnu poeziju. Unatoč tadašnjem mišljenju da dijalektalna poezija, u Domjanićevom slučaju kajkavska, nije dostojan umjetnički izraz, on je ipak do kraja ostao vjeran kajkavšini u svojim pjesmama, dokazavši da takva poezija može stvoriti izuzetno melodiozan, ritmični izraz, umjetnički i idejno ni malo manje vrijedan od bilo kojeg drugog.

Najpoznatija zbirka pjesama mu je “Kipci i popevke”, a neke njegove pjesme, poput “Fala” i “Popevkesam slagal” s u i uglazbljene. Ostale zbirke pjesama su mu “Vu suncu i senci” i “Po dragomu kraju”.

Domjanić je bio i vrlo značajan prevoditelj. Posebno se ističu njegovi prijevodi slavnih liričara, najčešće modernističkih, poput Goethea, Verlainea, Baudelairea, Mallarméa, Heinea i drugih, ali i prijevodi proze, poput one Lava Tolstoja i Maksima Gorkog.

Domjanić je umro u Zagrebu 1933.godine.