Pokretač događaja u priči s jedne strane je careva najslabija točka, odjeća, a s druge želja za bogaćenjem dvojice varalica koji su htjeli iskoristiti carevu slabost i tako zaraditi puno novaca. Vrijeme nije određeno, ali je mjesto kao i većini bajki negdje u nekoj carevini.Carevo novo ruho je zabavna priča koja govori o ljudskoj taštini, ali i strahu od istine te o mudrosti, gluposti, prepredenosti, naivnosti, ali nesposobnosti. Ne treba zaboraviti na vječnu čovjekovu želju za položajem, materijalnim blagostanjem, ali i moći.
Andersen si je dao truda da kratkim i jasnim rečenicama objasni velike teme u kratkim pričama, ali bez obzira što su priče bile kratke, njihova je kompozicija bila savršena. Tako sve od uvodne skice, kroz rasplet, do vrhunca radnje, raspleta i smiraja.
Kratak sadržaj
Živio je jednom car kojeg je interesirala samo lijepa odjeća. Bio je toliko zaljubljen u razne odjevne materijale da ga ništa drugo nije zanimalo. Tako se jednog dana pojave varalice koji se caru predstave kao vrhunski taklci, koji imaju umijeće istkati najljepše tkanine na svijetu. Nije trebalo puno da zaintrigiraju cara. Bile su to tkanine od čudesnih uzoraka i boja sa osobitim svojstvima, a to je da su nevidljive svakome tko je glup ili nije sposoban za svoj posao.
Varalice naruče potom najfinije materijale koje tajno prodaju, a novac spreme. Kako bi zavarali cara i dvorjane, krenu tkati, ali tako što se na razbojima nije nalazilo ništa. Car se potrudio da najpoštenije dvorjane pošalje u provjeru da vide kako napreduje tkanje. Iako se ništa nije primijetilo na tkalačkim stanovima, u strahu da su glupi ili možda nesposobni, oni daju izvještaj caru kako su tkanine jednostavno čarobne.
Na kraju je car odlučio zajedno sa cijelom svitom ministara, pomoćnika i službenika krenuti prema tkalcima da vidi kako napreduje rad i kako će izgledati najljepše ruho na svijetu. U strahu za svoj život i da ih se ne bi proglasilo glupima, svi se dive onome što ne mogu vidjeti i nagovore cara da odjene to veliko ništa. Car dolazi pogledati novo ruho, a podižući prazne ruke varalice mu pokazuju plašt, hlače, kaput i sve ostalo.
Car je tako skinuo svu odjeću sa sebe i varalice ga potom odjenu u novu odjeću baš poput paučine. Car nakon toga povede povorku dok su komornici stupali iza njega s rukama u zraku jer su morali da pridržavaju nepostojeći plašt. Cijeli svijet se divio caru i njegovu novu ruhu sve dok jedno dijete nije iskreno poviknulo kako car nema ništa na sebi.
Likovi:
Car, je bio blijed poglavar uljuljan u udobnost svog položaja, koji se odjednom suočio sa činjenicom kako bi mogao ostati bez carskoj položaja zbog gluposti i nesposobnosti.
Varalice su lukave osobe koje su uspjele prevariti cijeli carev dvor i koji su na kraju postigli što su htjeli, a to je obogatiti se.
Dijete, u ovoj priči predstavlja glas savjesti, iskrenosti, ali i neiskvarenosti. U svojoj nevinosti i životu lišenog ambicija povezanih s materijalnim interesima, jedino je koje se usuđuje reći istinu. Na kraju se postavlja pitanje treba li ikome u vladavini laži, istina i poštenje.
Puk, velika masa ljudi koja se trgne iz svijeta laži kada netko kaže nešto drugačije. Isti tren prihvate istinu, ali to više nema nikakav utjecaj na laž, koja se već dovoljno učvrstila u temelje društva.
Dvorjani, su skup carevih odanih ljudi koji cijelo vrijeme žive u strahu da bi mogli ostati bez plaće i položaja iz istog razloga kao i car, a to je zbog dokazivanja gluposti i vlastite nesposobnosti. Da bi zadržali svoj položaj spremni su prihvatiti bilo kakav oblik neistine i u potpunosti stati uz nju.
Bilješka o autoru
Na dalekom sjeveru u Danskoj na otoku Fynu u malom mjestu Odense živio je siromašan postolar kojem se 1805. godine rodio sin Hans Christian Andersen. Dijete je nažalost bilo bijedno, ružno, neobrazovano i prezreno, ali unatoč svemu je imao vjeru i nadu. Hans je oduvijek bio sanjar koji je maštao o svemu onome što ne postoji u svakodnevnom životu i to u tolikoj mjeri da su mu govorili da je lud kao i djed.
Otac mu je načinio kazalište lutaka, čitao komedije te priče iz “Tisuću i jedne noći”. Hans je kasnije otkrio djela Wiliama Shakespearea i sve ih pročitao. Ali Hans nije samo čitao nego ih je na svoj poseban način prikazivao u kazalištu. Polako je počeo pisati igrokaze.
Nažalost Hans je rano ostao bez oca, a majka je njega i sebe uzdržavala tako što je ljudima prala rublje. Kada je navršio četrnaest godina majka ga je htjela dati u krojački zanat, ali on je ipak uspio nagovoriti majku da ga pusti u glavni grad. S malom ušteđevinom se zaputio prema prijestolnici i živio u potkrovlju. Nakon što je završio školu, upisao je sveučilište. Uz učenje je napisao nekoliko komičnih tekstova, dobio je stipendiju i počeo putovati Europom te susretati brojne slavne osobe.
Hans Christian Andersen je imao samo trideset godina kada je objavio prvi roman “Improvizator”. Roman je bio toliko dobar da se svidio i ljudima izvan Danske, pa nije trebalo proći mnogo vremena da se proslavi. San se počeo polako ostvarivati, a nastavio je pisati romane, igrokaze, priče, bajke. Uskoro su ga prozvali “kraljem priče”.
Njegova najpoznatija djela su: “Mala princeza”, “Princeza na zrnu graška”, “Nove bajke i priče”, “Djevojčica sa šibicama”, “Pješačenje od Holmenskog kanala do istočnog rta Amagera”, “Slikovnica bez slika”, “Biti ili ne biti”, “Palčica”, “Ashasver”, “De to Baronesser”… Umro je 4. kolovoza 1875. godine u Kopenhagenu.
0 komentari:
Objavi komentar