Ciklame, krvave ciklame

Dragutin Domjanić započeo je pisati kao pjesnik štokavskog jezičnog kruga (“Pjesme”, 1909. godine), ali je danas ostao poznat kao jedan od reafirmatora dijalektalne, kajkavske poezije. U kajkavskoj poeziji (“Kipci i popevke” 1917., “V suncu i senci”, 1927., “Po dragomu kraju”, 1933.) pjesnik ispovjednim tonom izražava svoje intimne, duboke osjećaje od nemoći da se oslobodi zamorenosti životom do težnje za ostvarivanjem “vječne ljepote”. U njegovim stihovima osjeća se pesimistička vizija života kao rezultat otpora svakodnevnoj, banalnoj realnosti.

Utjehu pronalazi u izmišljenome svijetu dvoraca i krajobraza. Upravo pejsažnu liriku mnogi ocjenjuju kao vrhunac njegovog poetskog izražaja. U prirodi i slikovitom krajoliku rodnog zavičaja Domjanić vidi idealni oblik životne harmonije. Ipak, pjesnik je uspio balansirati subjektivnost s ambijentom i jezikom. Pri takvim nastojanjima do izražaja dolazi Domjanićev smisao za povezivanje slike, glazbe, motiva i osjećaja, što ga približava impresionističkoj i simbolističkoj poeziji moderne književnosti.

Domjanić progovara i kroz pjesme ratne tematike (“Ciklame, krvave ciklame”), u kojima se pokazao i kao komentator i kritičar društva. Pod pseudonimom Vujec Grga objavio je marionetsku igru za djecu “Petrica Kerempuh i spametni osel” 1921. godine.

Ciklame, krvave ciklame – analiza pjesme

Pjesma je posvećena hrvatskim vojnicima poginulima u Prvom svjetskom ratu. Zbog svoje socijalne, antiratne tematike pjesma je proglas o uzaludnosti ratnih stradanja i njihove nehumanosti.

Prva strofa počinje mirnom, idiličnom slikom “dišećih, črlenih ciklama” koje iz luga, na zlatom suncu, gledaju (“lukaju”) na pjesnika, koji progovara kroz subjekt u prvom licu. No umirujuća, blažena slika motiva iz prirode u drugoj strofi dobiva drukčiji predznak. Ciklame dobivaju epitet “krvave”, čime se simbolički povezuje crvena boja cvijeća iz prve strofe s prolivenom krvi. Ciklame su krvavi podsjetnik na ratna stradanja, što je izraženo jačinom kontrasta skladno cvatućih ciklama i njihove asocijativne snage.

Treća strofa pojačava temu rata i smrti. Tu gdje sada rastu ciklame, nekada je bilo “zapušćeno groblje” koje je “cvetje ciklamah skrilo”. Ovdje se kontrastira prošlost i sadašnjost, čime se kroz nostalgične prizvuke pokazuje antiratna narav pjesme. Ovaj odnos ciklama (sadašnjosti) i smrti (prošlosti) dovodi i do kontrasta lijepog i ružnog, ali ne toliko kontrasta koliko suodnosa koji izvire iz “estetike ružnoće”. Ujedno, u stilu simbolizma, motivi ciklama kao dio pojavnog svijeta dobivaju tajnovitu dimenziju, koja povezuje impresije pojedinca i kolektiva o besmislu ratnih vremena.

Gotovo opsesivna misao pjesme postaje kako nešto tako lijepo poput crvenih ciklama može nekoga asocirati na nešto tako ružno kao što je prolivena ljudska krv.

Četvrta strofa pojačava pesimistični ugođaj pjesme. Došla je noć, koja se u istom stihu posredno pokazuje kao metafora za žalost, koja se spustila “na nebo na zemlju i na me”. Ova strofa bolje nego bilo koja druga donosi proročku pesimističnu viziju budućnosti koja izvire iz prošlosti: “I videl sam vsigde po svetu/ Ciklame, krvave ciklame.”

U sljedećoj strofi proširuje se značenje motiva željeznice, kojom se u “železnim kolima” prevoze soldati “bez broja”. Ova strofa aliteracijom na onomatopejskoj razini sadrži i zvukovnu simboliku, čime se izaziva jači senzibilni doživljaj koji povezuje više čovjekovih osjetila.

Besmisao rata izražena je sintagmom “bez broja”, a posljednje dvije strofe uzaludnost stradanja “naših” doživljava svoj vrhunac. Posvojna zamjenica “naši” pojačava domoljubni doživljaj i empatičko povezivanje čitatelja sa sudbinom stradalih. Hrvatski vojnici odlaze “najviše gde ih pogiba”. Pojedinačna slika stradanja jednog naroda diže se na kolektivnu razinu stradanja čovječanstva i sveopćeg razaranja rata: “Po celome svetu su boji… I samo se širiju groblj”. Ovim stihovima na pjesmu se spušta crna zavjesa smrti, koja u odnosu na prvu strofu koja prikazuje mirne, skladno cvatuće ciklame zadaje konačan udarac pesimističnoj slici razorenog svijeta i nepovratnog odlaska ljudstva.

Iako Domjanić u pjesmi spominje ratna stradanja, on ih ne opisuje, nego navodi njihove posljedice. Stoga ovo nije izravni protest protiv rata, nego antiratna pjesma usmjerena na srca ljudi u budućnosti da ne ratuju.

Pjesma se sastoji od sedam katrena, pisanih devetercima. Rima je nestalna, ali prevladava ukrštena. Dragutin Domjanić dosta je pažnje polagao na zvučnost svoje poezije, pogotovo one na kajkavskom. To postiže rimom, kajkavizmima, ali i stilskim figurama, pa se u pjesmi razabiru aliteracije, koje “težinom” suglasnika sugeriraju onomatopeju pojedine pjesničke slike i upućuju na strahote stradanja.

Bilješka o autoru

Dragutin Domjanić bio je značajan hrvatski pjesnik, poznat i po svojoj dijalektalnoj, kajkavskoj poeziji. Rođen je u Adamovcu, pokraj Sesveta 1875. godine. Dolazio je iz plemićke obitelji Domjanić. Diplomirao je kao pravnik i postao sudac u Banskim dvorima u Zagrebu. Zbog svog značajnog djelovanja uskoro je postao predsjednik Matice hrvatske i član JAZU-a te predsjednik zagrebačkog odjela PEN-a.

Prva pjesma koju je Domjanić objavio bila je “Ljubav ka domovini”, tiskana 1892. godine. Objavio ju je pod pseudonimom Milivoj Seljan. Domjanić je tada počeo surađivati s modernističkim časopisima. Tada je započela njegova borba za “mlade” naraštaje koji su se u moderni borili sa “starijim”, tradicionalnim pjesnicima.

Domjanić je pisao i crtice, ali sve u duhu ilirizma kojem je i pripadao. 1920. godine uprizoren je njegov igrokaz “Petrica Kerempuh i spametni osel”, koji je bio prva međuratna lutkarska predstava. U njoj se Domjanić osvrnuo na hrvatske intelektualce.

Prije Prvog svjetskog rata Domjanić je počeo pisati dijalektalnu poeziju. Unatoč tadašnjem mišljenju da dijalektalna poezija, u Domjanićevom slučaju kajkavska, nije dostojan umjetnički izraz, on je ipak do kraja ostao vjeran kajkavšini u svojim pjesmama, dokazavši da takva poezija može stvoriti izuzetno melodiozan, ritmični izraz, umjetnički i idejno ni malo manje vrijedan od bilo kojeg drugog.

Najpoznatija zbirka pjesama mu je “Kipci i popevke”, a neke njegove pjesme, poput “Fala” i “Popevkesam slagal” s u i uglazbljene. Ostale zbirke pjesama su mu “Vu suncu i senci” i “Po dragomu kraju”.

Domjanić je bio i vrlo značajan prevoditelj. Posebno se ističu njegovi prijevodi slavnih liričara, najčešće modernističkih, poput Goethea, Verlainea, Baudelairea, Mallarméa, Heinea i drugih, ali i prijevodi proze, poput one Lava Tolstoja i Maksima Gorkog.

Domjanić je umro u Zagrebu 1933.godine.