Život, Lezbijo, neka bude

Gaj Valerije Katul (oko 84.-54. g. pr. Kr.) rimski je pjesnik rodom iz Verone. Predstavnik je pjesničke grupe neoterika, novih pjesnika, koji se ugledaju na aleksandrijsku poeziju. Njegova pjesnička djela nadahnuta su zato velikim dijelom poezijom Alkeja i Sapfe. Njegova poezija nalazi se na pola puta između tradicijske rimske poezije i novih strujanja zlatnog doba rimske književnosti.

Piše kratki ep o Peleju i Tetidi, ali poznatije su mu lirske pjesme. U njima pjeva o iskrenim, osobnim osjećajima, o prijateljstvu, tjelesnim strastima, gozbama, ali i piše političke satire. Njegove pjesme uvelike je obilježila nesretna zaljubljenost u pokvarenu Klodiju, sestru pučkog tribuna Marka Klodija, koju je u čast Sapfi nazvao Lezbija.

U rimsku književnost Katul unosi originalnost intimnog doživljaja i sugestivnost u izražavanju poruka. Novitet njegovog stila je i često osebujan, pa i vulgaran vokabular, kojim iskazuje svoju temperamentnost, što ga čini veoma zanimljivim i posebnim pjesnikom do danas. Katulove pjesme na hrvatski jezik najbolje je preveo Dubravko Škiljan, slijedivši i formu i metar.

Život, Lezbijo, neka bude – analiza pjesme

Ovo je jedna u nizu Katulovih ljubavnih pjesama posvećenih Lezbiji, kako je nazvao Klodiju u čast Sapfe (Lezbija, jer je bila s otoka Lezbosa). Na taj način pjesnik povezuje izmišljenu ljepoticu Lezbiju sa stvarnom ženom zbog koje pati, a ta neposrednost apostrofe iskazuje pjesnikovo poštivanje sapfičke tradicije i izbjegavanje kontroverzi koje su mogle nastati da je imenovao Klodiju njenim pravim imenom.

Pjesnik pjeva o svojoj strasnoj ljubavi s Lezbijom, u kojoj njih dvoje nailaze na zavist okoline. Do njih dopire “starac zlobnih strogi šapat”, ali ljubavnici ne mare za to. Ovakva pjesnička slika govori o količini strasti zaljubljenih osoba, koje su slijepe i gluhe za okolinu i vide samo jedno drugo. Katul je svjestan da zaluđeni ljubavnici mogu biti jako naporni za okolinu i da ih zbog toga društvo kritizira, ali ipak u ovoj pjesmi kao da želi zavidnicima poručiti da brinu svoje brige i puste ljude da se vole. “Život, Lezbijo, neka ljubav bude”, to su početni stihovi koji sažimaju pjesnikovo viđenje života u kojem ljubav pruža vrhunac radosti.

Zaljubljeni pjesnik i Lezbija nemaju pojam o ljudskim osjetilima, ne vide, ne čuju nikoga, a i vrijeme je za njih izgubilo smisao: “Sunce zalazi, pa se opet rađa”. Motivi prolaznosti života govore da su ljubavnici ipak svjesni toga da vrijeme teče i da neće trajati vječno, iako bi oni to željeli: “a kratkotrajnu našeg dana svjetlost/ vječna smjenjuje noć i san bez jave.”. Svjetlost je simbol uzvišenosti ljubavne strasti koju ljubavnici osjećaju, a sve se čini kao u nekom snu bez jave. Kontrasti dana i noći simboli su ljubavnog doživljaja(dana) i života bez ljubavi (vječna noć). Ono što je Sapfa opjevala u “Ljubavnoj strasti” Katul je prenio uvelike u svoje pjesništvo. Za oba pjesnika ljubav je ona koja otupljuje sva osjetila, čovjek ludi i gubi zdravi razum. Naglašavanje ljubavne strasti Katul postiže misaonom dosjetkom u kojoj nabraja tisuće i stotine izmijenjenih poljubaca, kojima će, pomiješavši ih, stati na kraj zlobnim zavidnicima. Takav postupak naglašen je i epiforom (još sto). Pojedini prijevodi ove pjesme na hrvatski govore o “urocima” koje bi zli jezici mogli baciti na ljubavnike da znaju točan broj poljubaca.

Pjesma je pisana dovitljivim, gotovo humorističnim tonom koji odaje optimizam i euforiju ljubavne strasti. Govori o dvije strane medalje zaljubljenog čovjeka. Njemu je lijepo i sve mu se čini ružičastim, a onima koji ga izvana promatraju, čini se ludim. Obrazac „zaluđenosti od ljubavi“ Katul je obradio u mnogim svojim pjesmama, no u nekima nećemo pronaći ovako optimističan ton ostvarene ljubavi.

Bilješka o autoru

Gaj Valerije Katul rimski je elegijski i lirski pjesnik, jedan od najvećih Rimskih liričara i najznačajniji predstavnik neoterike, prve rimske liričarske škole.

Rođen je u Veroni oko 87. godine prije Krista, u bogatoj obitelji patricija. O njegovom životu najviše saznajemo upravo iz njegove poezije.
S 18. godina otišao je u Rim kako bi sudjelovao u važnim, povijesnim događajima, koji su se tada u Rimu zbivali, jer je to bilo razdoblje kada je propadala republika i rađalo se Carstvo.

Ipak, Katula je od politike više zanimala književnost i hedonizam koji je Rim pružao. Njegove ljubavne avanture s udanim ženama utjecale su na njegovo pjesništvo, pa je upravo zbog prirode svojih strastvenih pjesama postao jedan od najznačajnijih poetičara tog vremena. Napisao je 116 pjesama, što je otprilike 2400 stihova koji su sakupljeni u jednu zbirku. Pjesme zbirke raspoređene su prema formi. Cjeline čini 60 tekstove preuzetih iz grčke lirike, 8 većih pjesama i jedan malo ep, dvije epitalamije, koji su i prvi tekstovi zapisani na latinskom i 48 epigrama, zapisanih u elegijskom distihu.

Zbog Katulova rasipničkog načina života, njegovo bogatstvo se ozbiljno počelo topiti, zato je nakratko otišao u Bitiniju, ali se ubrzo vratio, jer tamo nije uspio steći ništa više imetka. Nedugo nakon toga je i umro, oko 54 godine prije Krista, dok je praktički bio još mladić, pogotovo za pojam nekadašnjeg Rima.

Katul je svojim stvaralaštvom kasnije utjecao na renesansnu liriku naših dubrovačkih pjesnika, a kasnije i pjesništvo Nikole Šopa.