Pobjedniku u utrci dječaka

Grčki pjesnik Pindar rođen je za vrijeme jedne Pitijske svečanosti 522. ili 518. g. pr. Kr., u Kinoskefalu, mjestu nedaleko od Tebe. Pjesničku vještinu stekao je obrazovanjem, učeći od pjesnikinje Korine, a glazbu od učitelja Skopelina. Najpoznatiji je predstavnik grčke korske lirike, one koja se izvodi uz pratnju zbora. Njegovo književno stvaralaštvo obogaćeno je raznim vrstama i formama: himne, peani (himne u čast Apolonu), ditirambi (himne u čast Dioniziju), prozodiji (pjesme koje se pjevaju u ophodima), parteniji (pjesme za djevojački zbor), hiporheme (pjesme za ples), enkomiji (pohvalne pjesme), treni (tužaljke) i epinikiji (pjesme u čast pobjednika na natjecanjima). Od svega ovoga sačuvalo se oko 500 fragmenata i 4 knjige epinikija ili oda, koje se prema mjestu natjecanja dijele na Olimpijske, Pitijske, Nemejske i Istamske ode.

Pindarove ode metrički su vrlo raznolike, a opisuju sama natjecanja i slave pobjednike. Osim toga, ode slave pobjednikov zavičaj, božanstva, obrađuju mitološku pozadinu koja je vezana uz taj zavičaj i samog pobjednika, a na kraju slave i pobjedu kao izraz jedne od vrlina. Pobjednik je onaj koji odražava grčko načelo kalokagatije (lijepo – dobro – istinito).

Epinikije Pindar piše po narudžbi samog pobjednika ili njegovih prijatelja i rodbine. Epinikije je pjevao zbor uz pratnju lire, na proslavi pobjednika u njegovom rodnom gradu. Svaki od tih epinikija/oda započinjao je biografskim natuknicama o pobjedniku, zatim je slijedila mitološka fabula i na kraju opet slavljenje pobjede. Oda “Pobjedniku u utrci dječaka” jedna je od Pindarovih Olimpijskih epinikija, kojim slavi pobjedu Asopiha iz Orhomena. Isprva su na natjecanjima sudjelovali samo stariji, ali počelo je uključivanje dječaka, jer su Grci, posebno za vrijeme ratova, počeli uviđati odgojnu ulogu tih natjecanja. Pindarove ode stoga mogu poslužiti kao vrijedan izvor za proučavanje drevnih grčkih sportskih natjecanja.

Na hrvatskom jeziku najvrjedniji prijevod Pindarovog pjesništva dugujemo Tomu Smerdelu (“Ode i fragmenti”, Zagreb: Matica hrvatska, 1952.).

Pobjedniku u utrci dječaka – analiza pjesme

Epinikiji ili ode (kako se danas najčešće ova pjesnička vrsta naziva) spjevani su u čast nečije pobjede na jednom od grčkih velikih sportskih natjecanja. Budući da se takve pjesme izvode na slavlju u pobjednikovom rodnom kraju, pretpostavlja se da pjesme moraju sadržavati uzvišeni ton u kojem će se hvaliti ne samo pobjednik, nego i njegov zavičaj.

Pindar ovu pjesmu posvećuje dječaku Asopihu, iz mjesta Orhomena u pokrajini Beotiji. Orhomen je bio poznat po svetištu Harita, kojima su priređivane svetkovine s glazbenim i pjesničkim nadmetanjima. Harite su u rimskoj mitologiji Gracije, božice ljupkosti, ljepote i šarma. U grčkoj mitologiji njihova imena su Aglaja, Eufrosina i Talija, kojima se pjesnik i obraća u pjesmi.

Pjesma počinje invokacijom Harita Orhomenskih da usliše pjesnika, koji piše u prvom licu. U sljedećim stihovima argumentira zašto se obraća upravo njima. Njihovo ime je tradicijski vezano za Orhomen, koji je dao pobjednika u čiju čast pjesmu piše. Mitološka pozadina povezana je s povijesnom tradicijom. Harite se opisuju kao one koje borave uz obalu rijeke Kefis, a čuvaju minijski rod, koji je ime dobio po Miniji, prvom orhomenskom kralju. Uplitanjem mitologije u pozadinu dječakove pobjede Pindar uzdiže bogove kao one koji su jedini zaslužni za ljudske vrline i herojska djela. I svoju pjesmu smatra nadahnutom od Harita, uz koje se vežu ples, pjesma i glazba.

Stihovi “Ljepotu, mudrost i plemenitost/ Čovjek smatra darom neba.” govore o zaslužnosti Harita za te darove. No u ovim stihovima nalazimo i grčko načelo kalokagatije, vrijednosti koja obuhvaća ideal lijepog, dobrog i istinitog. Harite su podale ljudima ta tri dara, a iz njih izviru ples i gozbe. Na taj način se naglašava sinkretizam plesa/glazbe i duhovnih vrijednosti grčkog svijeta. Pjesma je za Grke jedan od najuzvišenijih načina da se nekome oda počast.

U prvih deset stihova pjesnik se obraća svim trima Haritama zajedno, spominjući i Apolona, kao predvodnika muza i boga koji svira na liri. U drugom dijelu pjesme, pjesnik se obraća svakoj “kćeri najvišeg božanstva”. Aglaju navodi kao božicu ljepote, Eufrosinu pjevanja, a Taliju kao zaštitnicu glazbe. Tek u devetnaestom stihu pjesnik spominje “svečani ophod” koji se sprema u čast pobjednika Asopiha. U tim stihovima i dalje se referira na Harite kao one koje su ovjenčale minijski grad lovorom. Dakle, čovjek je upravljan voljom bogova.

Na kraju pjesnik šalje Perzefonu, ženu boga podzemlja, da obavijesti dječakovog preminulog oca Kleodama o sinovoj pobjedi. Iako motiv umrlog oca u pjesmu unosi melankolični i pomalo tužan ugođaj, kraj pjesme veliča Asopiha “što je ovjenčao kosu na slavnim igrama,/ Pobijedivši krilatim nogama.” Metafora “krilate noge” ukazuje na dječakovu pobjedu u utrci, ali ga povezuje i s grčkim bogom Hermesom, koji je nosio krilate sandale. Povezivanje mitologije i zbilje daje uzvišen ton Pindarovim pobjedničkim odama, a pobjednikovu pobjedu prikazuje kao vrlinu kojom ljudi postaju slični bogovima.

Od stilskih figura u ovoj pjesmi možemo primijetiti mitološku metaforiku i simbole, a posebno su izražene apostrofe u kojima se pjesnik izravno obraća Haritama i Perzefoni.

Bilješka o autoru

Pindar je bio poznati starogrčki lirski pjesnik. Rođen je blizu Tebe 552. godine prije Krista, u obitelji Egida, uglednoj obitelji porijeklom iz Sparte.

Iako su se u to vrijeme događale velike promjene u društvu, jer je aristokratski uređeno društvo mijenjala demokracija, on je ipak ostao vjeran svojim aristokratskim uvjerenjima, čitav život tumačeći aristokratski duhovni svijet. Učio je lirsku poeziju i glazbu u Ateni, a prvu odu napisao je kao dvadesetogodišnjak. Budući da je često pobjeđivao u natjecanjima pjesnika, od njega su počeli naručivati hordske pjesme.

U vrijeme Perzijskih invazija, otišao je živjeti k prijatelju na otok Eginu, jer, iako su njegova uvjerenja bila aristokratska, ipak se osjećao kao Grk.

Život ga je dalje odveo na Siciliju, gdje su ljubitelji poezije od njega naručivali pjesme, najčešće za pobjednike u trkama dvokolicom. Pindar je tada boravio na kraljevskim dvorovima te se svojevremeno smatrao najvećim pjesnikom među svojim suvremenicima.

Njegove pjesme dijele se u četiri cjeline. One su pitijske, Nemejske, Istamske i Olimpijske. Razlikuju se po gotovo svim elementima – tematski, metrici, dužini i melodiji, ali ipak zajedno čine jednu skladnu lirsku cjelinu. Sva Pindarova djela sakupljena su u 17 knjiga, žanrovski klasificiranih, a čine ih: po jedna knjiga himni, peana, enkomija – pjesma hvale i trena – tužbalica, po dvije knjige ditiramba, prozodije i hiporhema – plesnih pjesama, tri knjige partenija – pjesama za djevojke i četiri knjige epinikija – pobjedničkih oda.

Pindar je umro s 80. godina, 443. godine prije Krista, a pri kraju života je shvatio da sve aristokratske vrijednosti u koje je vjerovao, polako propadaju.

Zanimljiv je podatak da je o Pindaru kružila priča da ga je kao dijete ubola pčela u usta i da zato govori tako slatke (medene) stihove.