Pjesma nad pjesmama

Od rane mladosti ovog hrvatskog pisca prati glas buntovnika, revolucionarnog i anarhističkog duha. Cijeli svoj, kratki život provodi boemski i avanturistički, putujući po Dalmaciji, Crnoj Gori, Italiji i Španjolskoj, gdje je i umro u 24. godini života. Osjećajući u sebi vječno prokletstvo i moderni pakao, dao si je ime Kamov, prema Noinom sinu Kamu (Hamu), koji je prognan iz doma jer nije pokrio golog pijanog oca.

Njegov buntovni život odražavao se itekako na njegovu književnost, koja je ubrzo proglašena kontroverznom i sablaznom. U njegovoj prvoj zbirci pjesama, “Psovka”, koju izdaje u vlastitoj naknadi 1907. godine, već do izražaja dolazi dekadencija duha, koji izražava kaos, bunt i ljutnju. On se obrušava na licemjerje društva, nacionalne i vjerske motive, tmurnu svakodnevicu, sve s duboko iskrenim tonom, kojim gotovo da se ruga društvu.

Godine 1907. tiskana mu je i zbirka “Ištipana hartija” te dramska studija “Na rođenoj grud”. Budući da je to bilo vrijeme kada su u europskoj i hrvatskoj književnosti djelovali modernistički svjetonazori, i to prije svega simbolizam i impresionizam, odjeke toga možemo pronaći i u Kamovljevoj poeziji. No, više od svega on odbacuje tradicijske postavke kulta ljepote i sklada poezije te ih zamjenjuje poezijom pobune, krika i potrage za slobodom duha i nesputanosti. Napušta pravila stiha, ritma i poetskih motiva i okreće se slobodnoj i otvorenoj formi.

matra ga se prvim hrvatskim avangardnim piscem, koji je zbog revolucionarnosti svoje pojave afirmiran tek mnogo godina nakon svoje smrti. Svoju avangardnost naglašava sarkastičnim tonom i izvrtanjem biblijskih motiva i leksika, koji su česta pojava njegove poezije. Upotrebom biblijskih motiva on zapravo propagira antibiblijske postulate, kao što je slučaj s najpoznatijom “Pjesmom nad pjesmama”.

U središtu njegovih pjesama često se nalazi Eros, odnosno strast i tjelesna ljubav, što često graniči i s “orgijastičkim” stilom. “Pjesma nad pjesmama” dio je zbirke “Psovka”, koja je napisana 1905. godine, a tiskana je 1907. godine. Zbirka sadrži 9 pjesama, od čega su čak tri glazbenog naslova: “Preludij”, “Pjesma nad Pjesmama”, “Job”, “Mojsije”, “Pjesma suncu”, “Intermezzo”, “Dan mrtvih”, “Ledeni blud” i “Finale”.

Pjesma nad pjesmama – analiza pjesme

Kamovljeva “Pjesma nad pjesmama” već svojim naslovom upućuje na svoj biblijski, istoimeni pandan. Pjesma koja se pripisuje Salomonu, tumači se u patristici kao alegorija ljubavi između Isusa i Crkve. Salomonova “Pjesma nad pjesmama” ujedno govori o ostvarenju tjelesne ljubavi nakon braka i o ljubavi muškarca (Isusa) i žene (Crkve) nakon stupanja u sveti brak. Janko Polić Kamov od prvog stiha izvrće sve vrijednosti i motive biblijske pjesme, dekonstruira ih i takvim postupkom napada i sarkastično izruguje licemjerje suvremenog društva. Kamovljeva pjesma jest ironijska verzija biblijske pjesme, jer slavi nezakonitu vezu, slobodu, strast, blud i preljub.

Pjesma počinje stihovima koji ironički parafraziraju petrarkističke motive ideala ljepote. Njegova ljubav je Ciganka potamnjele puti, crnih očiju, išaranih nogu i masne kose. Simbolika crne boje ovdje je dvojaka. Prvo značenje upućuje na biblijsku referencu, jer i Salomonova zaručnica govori za sebe kako je crna, ali da je svejedno lijepa. Pri tome crnina označava njene grijehe i uprljanost duše. Drugo značenje crnine kod Kamova jest ono koje obuhvaća i fizičku i duševnu crninu, Ciganka je tamne puti, a i takva je iznutra: “Sva si crna, sva si divlja, o, crna ljubavi moja.”

Nakon izravnih obraćanja ženi i njenih fizičkih opisa, pjesma se nastavlja na motive tjelesne ljubavi, koja postaje glavna tema pjesme. No, prije svega pjesnik donosi motiv “krika”, koji je metafora za pobunu i osjećaj boli koji Kamova razdire usred licemjernog društva. Ali krik se nalazi u očima i grudima Ciganke, ona sama za sebe predstavlja bunt, a krik unutar nje, bunt je unutar bunta, a “u njemu je ljubav naša”. Oslobađanje od tradicijskih vrijednosti od samog početka pjesme navještava slobodu i nesputanost, koje se u pjesmi odražavaju i na sadržajnoj i na kompozicijskoj razini.

Sadržajno uočavamo Kamovljeve lajtmotive, u raznim inačicama: krik, sloboda, kaos, bijes, strast, prevrat. Ti motivi proistječu iz ljubavi lirskog subjekta (pjesnika) i Ciganke. To su antibiblijski i amoralni motivi, uz koje se vežu groteskni i sarkastični epiteti i metafore. Tako je njihova ljubav “tamna kao šuma i krvava ko božanstvo”, ljubav je kaos, “mutna i izmiješana”. Njihova “prevratna” ljubav je personificirana i postaje metaforom kaosa sama za sebe, ali je djelomično taj kaos utjelovljen i u ženi: “crna ko noć, tajanstvena ko oblak, divlja ko cjelov moj i prevratna ko stihovi moji.” Eros u ovoj pjesmi izvire u svakom stihu. Motivi tjelesne ljubavi posebno se ističu u prvom dijelu pjesme: “mi ćemo se cjelivati goli i topli i štipaj će biti krvava pjesma naša, čupat ću ti kose… svijat ćemo se ko zmija i plaziti ko ideali”. Iz takve ljubavi izvire “prokleta pjesma naša”, “grozna pjesma naša” i “očajna pjesma naša”. Ovi epiteti koji se dodjeljuju pjesmi ironiziraju superlativnu narav naslova “Pjesma nad pjesmama”. Kamov tim stihovima svoju pjesmu tumači kao “Pjesmu ispod svih pjesama”, onu koja je u svojem kaosu i izvrnutosti veća od najgorih.

Nakon prvog dijela pjesme u kojem se opisuje žena, zatim drugog dijela u kojem se govori o njihovoj tjelesnoj ljubavi, slijedi treći tematsko-motivski dio pjesme, u kojem se spominje rađanje djeteta. Od “nezakonske žene” i “nezakonske ljubavi” rodit će se “nezakonsko dijete”. Ovaj epitet govori o pjesnikovoj kritici društvenih normi i zakona, koji osuđuju ljude i proklinju ih za njihova djela, dok i sami rade isto. To dijete “neće imati među ljudima mjesta”, pratit će ga psovka, čemer, groza i zločini.

Gomilanjem navedenih motiva pjesnik naglašava licemjerje građanstva i dvostruka pravila, zbog kojih pojedinci ispaštaju. Takva anarhija, koja dotiče pojedinca, dovodi do mrtvila naroda i svijeta. Kamov osuđuje šutnju takvog svijeta, jer “šutnja je govor njihov”. Ljudi su se prepustili kolotečini zakona i svakodnevice, postali su isprazni i beživotni “ko slovo zakona”. Nizom brutalnih metafora i usporedbi Kamov kritizira društvo u četvrtom dijelu pjesme. I dalje se obraća “crnoj ljubavi” svojoj i govori joj da je “njihovo sunce blijedo ko mrtvačka svijeća i zidovi su šuma njihova”, kretnje ko kretnje volova. Ono što on kritizira je taj svijet u kojem su svi postali ne samo licemjerni, nego prepušteni tom stanju i “nema bune u kretnjama njihovim”. Ta kritika dovodi do proročke, zle slutnje skore budućnosti tog društva. Naime, pjesnik je predvidio skori Prvi svjetski rat i opći kaos.

Njihovo dijete bit će dio tog svijeta, “0kovi će biti vjernica njegova”, tamo će “bljeskati psovka njegova”. “Prevrat će biti ime njegovo”, njihovo dijete je nadolazeći rat i promjene. Pojedinci su samo sposobni pokrenuti se i biti drukčiji, ne pristupati uobičajenim društvenim ponašanjima. Kamovljev svijet stoga postaje kaos u očima tog društva, njegova sloboda je krik, ali unatoč osudama, on ustraje u svojoj buni. Posljednji stih koji metaforički govori o djetetu nezakonite ljubavi, Prevratu, slavi promjenu i buđenje “sanjive pjesme” uspavanog svijeta.

Pjesma na više razina kritizira društvo i iskazuje pjesnikov odnos prema određenim životnim situacijama. Prije svega, “Pjesma nad pjesmama” je ironija društvenih zakona i licemjerja ljudi koji te zakone smišljaju, provode i pokoravaju im se. Ne govori se tu samo o državnim zakonima, nego i o moralnim i vjerskim. Kritika kršćanske bestjelesne ljubavi prije braka odražava se u stihovima koji na veoma slikovit i posredan način govore o konzumiranju i strasti ljubavi dvoje nezakonitih ljubavnika. U tim stihovima vidimo i pjesnikov stav prema ljubavi, kao izrazu i duševnog i tjelesnog. Primitivni nagoni su iznad svih društvenih i kulturnih postavki. Prije svega, pjesma je apologija slobode strasti, ljubavi u svim oblicima, ali i slobode mišljenja i djelovanja, neovisne o ikakvim društvenim, državnim i vjerskim normama i zakonima.

Sloboda se odražava i na formalnoj razini pjesme. Stihovi su slobodni, bez rime, i veoma dugi. Ritam je kaotičan i time odgovara sadržaju pjesme. U pjesmi se Kamov koristi metaforama i usporedbama, dok na zvučnoj razini gomila figure anafore i polisindetona, koje veoma dobro izražavaju “kaotičnost” i revolucionarnost izražavanja. Pjesma je pisana u biblijskoj formi psalama, čime pjesma i na kompozicijskoj razini postaje ironični pandan biblijske “Pjesme nad pjesmama”.

Bilješka o autoru

Janko Polić Kamov bio je hrvatski pjesnik, pripovjedač, dramski pisac i esejist.

Rođen je 1886. godine u Rijeci. Nestašan po prirodi, prvo je bio izbačen iz srednje škole u Rijeci, pa onda iz srednje škole u Zagrebu.

Živio je boemski i avanturistički te je mnogo putovao. 1903. godine, zbog prosvjeda protiv Khuena-Hedervarya, osuđen je na 3 mjeseca zatvora. Ime Kamov si sam dodjeljuje po uzoru na biblijski lik Kam.

Njegov književni opus nije velik, ali je značajan. Njegovim najboljim djelom smatra se Isušena kaljuža. Njegova djela su se počela tiskati tek 1956. godine.

Umire 1910. godine u Barceloni, s tek 24 navršene godine, vjerojatno od kuge.