Jure Kaštelan započeo je kao nadrealist, što se vidi u njegovoj prvoj zbirci “Crveni konj”, koja je prožeta motivima ljubavi, slobode, straha i smrti. Revolucionarni duh koji je izrazio u toj zbirci priskrbio mu je u tome vrijeme nadimak “Crveni Jahač”. Zbirka je bila zabranjena i uništena, a nakon što se priključuje partizanima i proživljava strahote rata, postaje angažirani pjesnik, što se odrazilo na poemu “Tifusari”, pjesmu “Pjesma o Titu” i druge pjesme iz zbirke “Pijetao na krovu”, Kaštelanove kronološki druge objavljene pjesničke zbirke.
Strahote rata i poslijeratna iskustva nisu Kaštelana zarobila u takvim tematskim okvirima. Nakon što osniva likovnu grupu EXAT, počinje sve više iskazivati svoje shvaćanje poezije kao umjetnosti bez pravila, spajanja tradicije i modernog, ali bez oponašanja. Zagovara modernu i apstraktnu umjetnost.
Često je njegova poezija odraz narodne tradicije, s motivima zavičaja i formom osmeraca, ali u kasnijim fazama, sve više se okreće mitskom i simboličkom. Poezija mu sedamdesetih godina postaje hermetična, a sve veću pažnju poklanja jeziku, koji za njega najbolje iskazuje najskrivenije kutke pjesničke duše, jezik vodi do samospoznaje. Promatrajući njegovu poeziju na lingvo-stilističkoj razini izdvaja se učestala upotreba imenica, eliptičnost, upotreba neologizama i inovativne metaforike.
Nova metaforika povezuje ga s Lorcinim svježim metaforama, ali Kaštelan svoju metaforiku preuzima dijelom i iz narodne predaje. Primjerice slika “konja”, koji je jedan od najčešćih motiva u cjelokupnom Kaštelanovom opusu, slika je nesreće i smrti. Motiv ptice je metafora života i sl. Česti su mu gramatički paralelizmi i tehnički postupci koji današnji teoretičari književnosti nazivaju kategorijom “zrcalne strukture”. Naime, u Kaštelanovim pjesmama nalazimo česta ponavljanja (anafore, epifore, sinonimi, paralelizmi), koja uspostavljaju jednadžbu identiteta. Odnosno, takva ponavljanja služe utvrđivanju određenog fenomena, a sve u svrhu opravdavanja samodostatnosti jedne pjesničke strukture.
Metrička struktura pjesama kreće se od vezanog stiha (osmerci i deseterci najčešće) do slobodnog stiha, čestih opkoračenja i inverzija, koji tvore nejednolike strukture. U Kaštelanovoj poeziji poklapaju se zavičajno (narodno), jezično, književno te individualno. Zbog toga u pjesmama nalazimo i dihotomije izražene kontrastima i metonimijama.
Konjic bez konjanika – analiza pjesme
“Konjic bez konjika” ciklus je od dvanaest pjesama, koji je dio zbirke “Biti ili ne”, tiskane 1955. godine. Ovo je i Kaštelanova prva zbirka koja se svrstava u modernističku književnost. U osnovi ovog ciklusa pjesama leži ideja o sukobu života i smrti. Svaka od dvanaest pjesama nosi specifični ugođaj i motive koji čine zasebnu jedinicu, ali uklopljene u cjelinu dobivaju još veći smisao. “Konjic bez konjika” metafora je koju ne možemo izvorno pripisati Kaštelanu. O “konjiku” je pisao Federico Garcia de Lorca u “Konjikovoj pjesmi”. Nadrealistički motiv konja bez konjanika podsvjesno asocira na svijet bez čovjeka, pa se slika konja smatra navještajem nesreće i smrti (koja će tek doći ili je već nastupila). Cijeli ciklus dobio je ime po posljednjoj, dvanaestoj pjesmi, čime je pjesnik svjesno i posredno sugerirao glavnu ideju i simboliku cjeline.
Svaki od dvanaest dijelova ostvaruje pjesničke figure ponavljanja. Kaštelan svoja ponavljanja gradi na zvučnoj razini asonancama, aliteracijama, rimom, homofonijom, ali i na sadržajno-kompozicijskoj razini, koju ostvaruje ponavljanjem riječi, sintagmi ili čitavih rečenica. Njegova ponavljanja nisu jednostavna i jednoznačna i često su povezana. Cjelina odražava intencionalnost “zrcalne strukture”, koja odražava samodostatnost pjesme.
Pjesme su samo numerirane, a često ih se danas imenuje po njihovom početnom stihu. Pozicija lirskog subjekta je promjenjiva, u jednom trenutku kao da progovara pjesnikov osobni “ja”, a u drugoj pak pjesmi on je skriveni komentator i pripovjedač. Isto tako zamjetna je modifikacija apostrofirane osobe. Kada se obraća osobi u drugom licu, “ti”, kao da čitamo solilokvij, štoviše dijalog dva “ja”. Kada se lirski subjekt obraća imaginarnom „ti“ to uglavnom odražava i razinu bliskosti samome sebi i samospoznaje. U dijelovima u kojima se spominje “on”, u trećem licu, zamjetno je i udaljavanje od “ja-stva”, u čemu leži potraga za osobnim identitetom i identitetom ljudskog života općenito. Ovakve modulacije subjekta i apostrofa izravni su pokazatelj onoga što je u srži cjeline – sukob i dihotomija svega postojećeg. Ujedno, sloboda nasuprot strogih tradicijskih formalnosti odražava Kaštelanovu filozofiju slobode umjetničkog stvaranja, bez strogog oponašanja. Ta sloboda izražena je i na metričkom planu, pa pjesnik napušta vezani stih i tradicijske pjesničke vrste.
Prva pjesma u ciklusu nosi ideju o pjesništvu kao čovjekovom tragu nakon smrti: “Jer si rođen da umreš, jer si mrtav da živiš u srcu i u pjesmi.” Ova pjesma prije svega odražava suprotnost nepromjenjive, vječne prirode i prolaznog čovjeka: 2Lako je moru biti more. I nebu blistati. I livadi cvasti.” Priroda je tu radi ljepote, a njena svrha je u njoj samoj, da bude to što jest. Čovjekova sudbina je nešto teža i svaki čovjek mora postići svoju svrhu borbom. Lakoća postojanja prirode kontrast je mučnoj borbi čovjekovog postojanja. Ali nošen životom, koji simbolizira more, “ti si nosio more ljubavi”. Kaštelan zastupa ulogu pjesnika u svijetu kao glasnika ljepote i ljubavi, koje se rađaju iz mora života. Pjesme neće nagristi ni štakori ni crvi, one će predstavljati “plemeniti lik” onoga koji je “nosio more ljubavi”. Smrt je samo prijelaz u novu dimenziju, ali takav gotovo optimističan ton, već u drugoj pjesmi postaje zlokobna slutnja izgubljenosti i smrti kao apsolutnog iščeznuća.
Druga pjesma počinje Ujevićevskim motivom “zvjezdanosti”: “Srebro zvjezdano tvoja je misao/ a srce bezbroj sunčanih mačeva na nakovnju.” Ovi stihovi ponavljaju se i na kraju iste pjesme. Čovjekova djela i akcije smjeraju uvijek nešto više, teže zvijezdama. Srce je simbol izgarajuće žudnje, koja na nakovnju jedva čeka srebro zvjezdano. Ovakvim mislima pjesnik želi izraziti pobjedu smrti kroz stvaranje, a i smrt kao prijelaz u svemirska prostranstva misli, želja i ideja. No čovjek se lako izgubi i živi mrtav, a vlastita izgubljenost poništava stvaralačku svrhu. Naznake takve interpretacije iščitavamo u ponavljajućim pitanjima “Gdje je?”, “Kamo je nestao?”. Na ta pitanja nudi razne odgovore, koji u motivima tišine zore, zvučnih lastavica, mirisa ruža i suncokreta sugeriraju da je čovjek u svemu oko nas. Boja, zvuk, miris, pa i tišina, znakovi su prisutnosti onoga što je onaj koji je otišao ostavio iza sebe, a isto tako, budući da su to motivi prirode, oni odražavaju i odsutnost čovjekovog elementa.
Treća pjesma na audio-vizualnoj razini dočarava strahotu ugođaja smrti. Koraci, kas konja, zveket kopita i njihove grive na suncu dočaravaju nemir i najavljuju smrt. Pred njima se miševi sakrili u “tamnini”, a “prikaze straha krešte krilima”. Priroda je kao u romantizmu humanizirana, ona je odraz unutarnjeg stanja ljudskog duha, ali je i njegova suprotnost: “Čujem šapat. Čovjeka čujem. Njegovu bol.” Čovjekov šapat i mišje cijukanje u tami odrazi su straha i nemoći pred burom smrti koju najavljuju konji i ptice svojom bukom. To dovodi do stanja neizdrživosti postojanja, svjesnosti o budućnosti i tjeskobi zbog onoga što ona donosi.
Četvrta pjesma može se opisati kao “krik” čovjeka, njegov odgovor i reakcija na jezovitu buku nadolazeće smrti. Tjeskoba zbog koje mu je usko u grudima, potiče krik iz dubine: “Iščupajte mi srce… Iskopajte mi oči.” Oči i srce su personificirani i kroz svoju fizičku pojavnost predstavljaju metafizičku dimenziju čovjeka, koja ostaje nakon smrti. Oni se odvajaju od čovjekovog tjelesnog bića, koje je umrlo i postaju glasnici njegovog vječnog života. Lirski “ja” kao da iz groba viče srcu i očima da viču u krvavu korotu, šapnu tamnicama i ulicama, kažu brodarima i kamenim selima, grobarima neka govore: “On je živ. On živi.” Treće lice simbolizira odvajanje materijalnog i duhovnog postojanja. “On” je čovjekov trag nakon smrti, koji ne samo da je živ, dakle pasivan, nego i živi. Nesvršeni glagol govori o aktivnoj konstrukciji i pronošenju nečijih djela u mislima, riječima i djelima onih koji na zemlji ostaju. To je ono što je ideal Kaštelana, glavna ideja ciklusa – težnja za besmrtnošću duha.
U petoj pjesmi ponavlja se stih “On je živ”, a spominje se njegova majka, “ona koja ga rodila”. Tu primjećujemo da se iz pjesme u pjesmu zapravo varira smrt kao kraj čovjekovog tjelesnog bića i smrt kao mrtvilo duha usred života. Štoviše, umrli je “vladar svoje mladosti”, “cvijet u mirisu”, čovjek koji je umro na vrhuncu životnog potencijala. Njegova tjelesna odsutnost bol je i živa rana za ljude koji su ga voljeli, ali on se bori s idejom da nije umro i da i dalje živi. “Prevladao si smrt/ sa svojih pet čula čovjeka”, stihovi su koji opet ukazuju na umjetničko stvaranje i doživljaj svijeta u njegovoj punini. Otvaranjem svih čula čovjek prkosi smrti, “ti koji smrti gledaš u lice”.
Prevladavanje ljudskih i zemaljskih materijalnosti ono je za čime lirski subjekt teži. No, sve i da želi, on ne može to ostvariti kad je već mrtav, iako paradoksalno, tada gubi tjelesno i ostvaruje čisto duhovno. I dalje je nejasno radi li se zapravo o tjelesnoj smrti ili o smrti i klonuću duha i svih vrijednosti: “Nema nadgrobne ploče ovaj mrak./ Nema rešetaka ova tamnica.” U sedmoj pjesmi metafora drva koje “pokazuje svoj goli crtež” i grane koje pokazuju “svoje prste bez plodova”, najbolje govore o osjećaju umrtvljenosti živoga. On koji je do sad bio živ i živio, sada ima usta puna zemlje, a uho plača. On je “krvi nestala u tmnini./ Ugašeni ognju u planini.”
U ovim stihovima odražavaju se dvije dimenzije Kaštelanovog pjesništva. Jedna je inovativna metaforika, koja ovdje označava nijemost (usta puna zemlje) koja se uzaludno trudi progovoriti (uho puno plača). Usporedba “umrlog” s krvi koja nestaje u tami i ognju u planini govori o beznačajnosti pojedinačne čovjekove smrti u odnosu na beskrajnost tame i veličinu planine. Riječ „tmnina“ neologizam je koji pjesnik uvodi u pjesmu u svrhu rimovanja posljednja dva stiha (tmnini-planini).
Osma pjesma podsjeća na još jedan Ujevićevski topos – pobratimstvo lica u svemiru. “Ali tvoje lice nije tvoje”, “Ali tvoje ime nije ime tvoje”, “Ali tvoje tijelo nije tvoje”. Ovi stihovi poput refrena naglašavaju čovjekovu prolaznost, ali i kolektivno u pojedinačnom. Na životu postoji mnogo lica, imena i tijela koja su fizička manifestacija onoga što nam je udahnuto. Po tome smo svi slični, ali i različiti. “Ljubav je izbrisala ime tvoje”, “Smrt je zaboravila tvoje tijelo”, nestalo je to fizičko, “a zašto srce laže/ On je živ”. Ova pjesma predstavlja vrhunac dihotomije i borbe između života i smrti, štoviše smrti duše u živom tijelu i smrti tijela koje ostavlja živu dušu.
U devetoj pjesmi smrt koja objedinjuje sve njene razine opisana je kao “hladna tvoja ljubavnica”, “gluva pustinja jauka”, “tupa zjenica noći”. A između dvije svjetlosti nalazi se “vjerna tvoja kob bez srca i bez krvi”. Njegova metafizička pojava nada se još uvijek trgnuti iz takvog stanja i nastavlja s borbom. Iza tjelesnog ostaje vjetar, kamen, gušterica koja izlazi na sunce, a godine prolaze i tijelo propada: “Pod krovom snijega, pod zelenilom trava/ tvoje unakaženo lice, tvoje rastvorene oči./ Tebe nema.” Kraj devete pjesme i cijela deseta odražavaju transcendentalnost onoga što je jednom obitavalo u fizičkom svijetu.
Deseta pjesma ima i dvosmislene asocijacije na “On je živ”. Lako se može zaključiti da je “On” ovdje personifikacija Boga: “On je sunce koje svima sija…On je život koji se uvijek rađa…On je ljubav u srcu čovjeka.” Kaštelanu nije baš svojstvena religiozna tematika, ali ovdje takve konotacije više imaju veze s transcendentalnošću čovjeka i postojanjem Vrhovnog bića kao energije koja sažima sve i svakoga u sebi. Ovakav gotovo uzvišen i optimističan ton, koji kao da nagoviješta sigurni raj zagrobnog života, u posljednjoj pjesmi okreće se ka pesimističnoj viziji života iz kojeg je nestao čovjek.
No smrt je doživljena ljudskim osjetilima: okusom (“Gorak je okus smrti/ tupa oštrica.”), njuhom (“Njen je miris bezbojan u ogledalu jezera.”), dodirom (“Leden je dodir smrti”), sluhom (bezglasan – dodir smrti), vidom (“Mrak u mraku. Noć/ i ptica.”). To je onih pet osjetila o kojima se govorilo u prethodnim pjesmama. Sinestezija tih osjetila ostvarena je tek u smrti, kao da smrt dovodi do ravnoteže i izviranja tajnovitih simbola pojavnog.
Takav simbol je i konjic koji žali, čeka i doziva konjika kojeg je otela smrt. Posljednji stihovi navještaju neizbježnu smrt svakom čovjeku: “K nama kroči/ zvonkim/ kasom/ konj u planini/ konjic bez konjika”. No ove riječi ne daju konačni zaključak i jednosmjernu interpretaciju smrti kao neizbježnog kraja. Izostanak interpunkcije na kraju posljednje pjesme i nejasna granica između smrti i života simbolički govore o pjesnikovom poimanju života nakon smrti, odnosno kako je u prvoj pjesmi najavio, (umjetničkim) stvaralaštvom čovjek ostavlja trag na zemlji i time pobjeđuje smrt.
Bilješka o autoru
Jure Kaštelan rodio se 1919. godine u Zakučcu kod Omiša. Pri završetku osnovnoškolskog obrazovanja, uz pomoć strica don Stipe Kaštelana 1930. godine počinje pohađati sjemenište u Splitu, koje napušta i upisuje Državnu klasičnu gimnaziju u Splitu. Nakon srednje škole, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upisao je kombinaciju predmeta koja je sadržavala povijest južnoslavenske književnosti, komparativnu književnost, hrvatski jezik sa staroslavenskim, narodnu povijest, ruski i francuski jezik.
Za vrijeme studija počinje se isticati kao antirežimski aktivist, zbog čega je i uhićen nekoliko puta. Sudjeluje i u radu opozicijskih studentskih društava, a istovremeno objavljuje kritičke radove u pojedinim časopisima.
Godine 1940. u vlastitoj nakladi tiska svoju prvu lirsku zbirku “Crveni konj”, koju je oslikao Edo Murtić. Zbog revolucionarnih stajališta i kontrapolitičkih zagovaranja, zbirka je zabranjena te je čitava naklada uništena. Za vrijeme Drugog svjetskog rata vratio se u rodno mjesto, gdje se priključio partizanima.
Prekinuvši studij, diplomirao je tek 1949. godine, a 1950. postao je asistent na Filozofskom fakultetu. Godine 1950. izlazi mu druga zbirka “Pijetao na krovu”, u kojoj govori o ratu i poslijeratnoj izgradnji. U zbirci je najpoznatija poema “Tifusari”, u kojoj se osjeća utjecaj Ivana Gorana Kovačića, pa se uz Kovačićevu poemu “Jama” Kaštelanova “Tifusari” smatra jednom od najboljih.
Budući da je Kaštelana nakon rata kao i ostale pjesnike zahvatilo doba socrealizma i angažirane književnosti, i ovaj pjesnik je pisao u tom pravcu. Ali nije zazirao i od napuštanja takvih okvira, pa je 1955. godine osnovao umjetničku grupu EXAT, koja je zastupala stajalište da se umjetnost stvara, bez oponašanja, bez pravila. Stoga i Kaštelanova sljedeća zbirka, “Biti ili ne”, koja je tiskana 1951. naginje drugoj moderni i slobodoumnim shvaćanjima umjetnosti.
Jure Kaštelan umro je 1990. godine, a u više od pedeset godina umjetničkog djelovanja napisao je još nekoliko poznatih zbirki: “Malo kamena i puno snova” (1957.), “Divlje oko” (1978.), “Pjesme o mojoj zemlji” (1981.) i mnoge druge. Osim poezije, pisao je i novele (“Čudo i smrt” 1961.), pjesničke dramske tekstove, radio-drame, a bavio se i prevodilačkim radom.
0 komentari:
Objavi komentar