Ravnim Bogu čini se meni

Gaj Valerije Katul (oko 84.-54. g. pr. Kr.) rimski je pjesnik rodom iz Verone. Predstavnik je pjesničke grupe neoterika, novih pjesnika, koji se ugledaju na aleksandrijsku poeziju. Njegova pjesnička djela nadahnuta su zato velikim dijelom poezijom Alkeja i Sapfe. Njegova poezija nalazi se na pola puta između tradicijske rimske poezije i novih strujanja zlatnog doba rimske književnosti.

Piše kratki ep o Peleju i Tetidi, ali poznatije su mu lirske pjesme. U njima pjeva o iskrenim, osobnim osjećajima, o prijateljstvu, tjelesnim strastima, gozbama, ali i piše političke satire. Njegove pjesme uvelike je obilježila nesretna zaljubljenost u pokvarenu Klodiju, sestru pučkog tribuna Marka Klodija, koju je u čast Sapfi nazvao Lezbija.

U rimsku književnost Katul unosi originalnost intimnog doživljaja i sugestivnost u izražavanju poruka. Novitet njegovog stila je i često osebujan, pa i vulgaran vokabular, kojim iskazuje svoju temperamentnost, što ga čini veoma zanimljivim i posebnim pjesnikom do danas. Katulove pjesme na hrvatski jezik najbolje je preveo Dubravko Škiljan, slijedivši i formu i metar.

Ravnim Bogu čini se meni – analiza pjesme

Ova pjesma jedna je od poznatijih Katulovih pjesama, upravo zato što je prepjev Sapfine pjesme “Ljubavna strast”. Katul je bio uspješan prevoditelj s grčkog na latinski, ali “Ravnim Bogu…” ne umanjuje vrijednost te pjesme. Naime, Katul je prenijevši tu pjesmu na latinski, uspio slijediti i formu sapfičke strofe, čime je pokazao i svoje pjesničke uzore, a istovremeno i svoju pjesničku sposobnost. U tri jedanaesterca i jednom petercu, od kojih su sastavljena četiri katrena pjesme, Katul govori o negativnim efektima ljubavne strasti, koja utječe na tjelesne reakcije.

Razlika između Katulove i Sapfine pjesme je prije svega u osobi kojoj je pjesma namijenjena. Sapfa u “Ljubavnoj strasti” ne apostrofira imenom djevojku o kojoj pjeva, dok Katul navodi Lezbijino ime u drugoj strofi. Katul naime parafrazira tri Sapfine strofe, dok u trećoj strofi Katul iznosi intimne doživljaje i osjećaje koji ga muče.

Prva strofa odražava ljubomoru koju pjesnik osjeća prema muškarcu koji je sada uz Lezbiju umjesto njega. Ljubav je za Katula, kao i za Sapfu toliko svet i uzvišen osjećaj, a manifestacija tog osjećaja je njihova voljena osoba. Zato upotrebljavaju usporedbu “ravnim Bogu čini se meni,/ ili čak i većim, ako se smije reći,/ onaj koji pred tobom stalno sjedi,/ gleda te i sluša”. Na neposredan način Katul pjeva o zaluđenosti i tog drugog ljubavnika s kojim sada Lezbija ima posla. Kritizirajući ga zapravo i sam priželjkuje takvo stanje tijela i duha.

Novi ljubavnik je Lezbijina sadašnjost, a kako bi sebe utješio, pjesnik se prisjeća sebe u prošlosti, kada je imao Lezbiju. Ona, tj. ljubavna strast koja je personificirana u Lezbiji, sva mu je čula “zatravila”. Pogled na nju ostavio ga je bez glasa, na oči mu se navukla tmina, tijelo mu žari, a u ušima ječi zvonjava. Sinestezija svih osjetila i otupljenje ljudskih organa hiperbola su koja govori o povezanosti ljubavi kao stanja duše i strasti kao tjelesne manifestacije ljubavi. Ovakva dihotomija ljubavi, koja je ugodno neugodna, govori o čovjekovoj neprestanoj borbi između erosa i thanatosa, ljubavi i patnje.

Posljednja Katulova strofa donosi prizemljeni obrat i zaključak cijelog stanja. Sapfa se u završnim stihovima svoje pjesme miri s tom ljubavnom strasti i izgaranjem tijela te prihvaća patnju. Katul apostrofira sebe i objektivnim, racionalnim pristupom objašnjava zašto se njemu sve to dogodilo. Pravi uzrok takve mahnitosti za njega je dokolica, odnosno besposlenost. Na ovaj način Katul pruža čitatelju i moralno-didaktičku poruku o blagodatima tjelesnih i umnih napora, kojima se um i tijelo održavaju zdravima i nemaju vremena razmišljati o nedostižnom. To nedostižno je ideal ljepote, objedinjenje svih čula, duhovnih i tjelesnih, ali poučen primjerima iz prošlosti, Katul je svjestan da takva luda ljubav ruši moćne gradove i uništava kraljeve.

Za razliku od pjesme “Život, Lezbijo, neka bude”, ova pjesma odražava Katulov pesimistični ton i poimanje ljubavi kao osjećaja koji nije dobar za zdrav razum. Iako je pjesma ljubavnog karaktera, sadrži i snažnu moralno-poučnu dimenziju, koja odražava pjesničke transformacije poimanja ljubavi i čovjekove uloge u njoj.

Bilješka o autoru

Gaj Valerije Katul rimski je elegijski i lirski pjesnik, jedan od najvećih Rimskih liričara i najznačajniji predstavnik neoterike, prve rimske liričarske škole.

Rođen je u Veroni oko 87. godine prije Krista, u bogatoj obitelji patricija. O njegovom životu najviše saznajemo upravo iz njegove poezije.
S 18. godina otišao je u Rim kako bi sudjelovao u važnim, povijesnim događajima, koji su se tada u Rimu zbivali, jer je to bilo razdoblje kada je propadala republika i rađalo se Carstvo.

Ipak, Katula je od politike više zanimala književnost i hedonizam koji je Rim pružao. Njegove ljubavne avanture s udanim ženama utjecale su na njegovo pjesništvo, pa je upravo zbog prirode svojih strastvenih pjesama postao jedan od najznačajnijih poetičara tog vremena. Napisao je 116 pjesama, što je otprilike 2400 stihova koji su sakupljeni u jednu zbirku. Pjesme zbirke raspoređene su prema formi. Cjeline čini 60 tekstove preuzetih iz grčke lirike, 8 većih pjesama i jedan malo ep, dvije epitalamije, koji su i prvi tekstovi zapisani na latinskom i 48 epigrama, zapisanih u elegijskom distihu.

Zbog Katulova rasipničkog načina života, njegovo bogatstvo se ozbiljno počelo topiti, zato je nakratko otišao u Bitiniju, ali se ubrzo vratio, jer tamo nije uspio steći ništa više imetka. Nedugo nakon toga je i umro, oko 54 godine prije Krista, dok je praktički bio još mladić, pogotovo za pojam nekadašnjeg Rima.

Katul je svojim stvaralaštvom kasnije utjecao na renesansnu liriku naših dubrovačkih pjesnika, a kasnije i pjesništvo Nikole Šopa.