Gospođa Sabina

U maniri realističke poetike socijalnog romana 19. stoljeća, u djelu “Gospođa Sabina” Eugena Kumičića opisuje se financijska borba i usporedno moralno propadanje obitelji Lozar. Obitelj je pripadala višim zagrebačkim krugovima te je svoj plemićki status mučno nastojala sačuvati. U njihovom domu često se priređuju gala zabave koje bismo mogli nazvati sajmovima taštine. Atmosfera je ispunjena pretvaranjem, lažnim osmijesima, prenemaganjem, snobizmom i oportunizmom.

U karakterizaciji svojih likova, Kumičić pristupa romantičarskom crno- bijelom tehnikom pri čemu složenija psihološka karakterizacija izostaje. Glavni lik, Sabina pl. Lozar, predstavnik je licemjerne buržoazije. Ispod prekrasnog lika žene krije se moralni monstrum. U njoj se sjedinilo sve najgore od plemićkog društva: licemjerje, patološka lažljivost, kompleks manje vrijednosti, manipulacija… Svoje učenje prenosi i na kći Zorku koja nije znatno bolja od svoje majke. Uz bok joj stoje prijatelji po potrebi, Ilija Hribar i Celestin Solarić. Kroz Hribarov lik lihvara čitatelj može vidjeti užase proizašle iz posuđivanja novaca koji najčešće zahvaćaju one najslabije.

Po uzoru na Balzaca, autor smješta radnju u interijere koji svjedoče o statusu likova. Lozarovi žive u gospodskoj kući, pozicioniranoj u elitnom dijelu grada, konkretno u Ilici. S druge strane tu su stanovi ne tako velebnog uređenja što nas dovodi do druge skupine likova, siromašnih činovnika i studenata. Među njima se nalaze Viktor Ribičević i Jakov Vojnić. Likovi su u početku smješteni na periferiji grada, no kako se radnja razvija i njihov položaj u društvu raste, postupno se približavaju centru grada, kući gospođe Sabine, gdje se potvrđuje socijalni uspjeh. Obojica porijeklom iz običnog pučanstva ulažu veliki napor ne bi li se popeli na društvenoj ljestvici i ušli u klub elitnih. U svrhu toga nerijetko se ponizuju, riskiraju svoj ugled i čast te trpe mnogobrojne indirektne uvrede. U cijeloj priči služe samo kao sredstvo Sabininih manipulacija u kojima joj pomaže kći.

Teško je ne primijetiti lajtmotiv koji se neprestano ponavlja kroz roman – pokladno doba. Nije slučajno što se pojedini prijelomni događaji odvijaju baš tada. Kako bi se naglasila poruka romana licemjernosti visokoga društva, autor tjera svoje likove da nose maske isto onako kao što ih nose i u stvarnom životu. U početku se svi pretvaraju da su nešto što je daleko od njihove prave osobne slike. Tijekom radnje pojedinima padaju maske dok gospođa Sabina svoju uspijeva zadržati do kraja.

Zanimljivo bi bilo istaknuti i predstavu “Faust” koju glavni likovi gledaju, a ima simbolički svrhu. Poput glavnog lika Goetheove drame, Jakov Vojnić spreman je žrtvovati novac, tijelo pa na kraju i svoju dušu ne bi li zadovoljio svoj kompleks manje vrijednosti. Kao što je doktor Faust prodao svoju dušu vragu, tako je i Vojnić svoju prodao Sabini, zaboravivši na njezine uvrede i oženivši njezinu kći. Cijeli roman zapravo prati spletke čije konce povlači Sabina i stvara mrežu u koju se love ostali. Pojedini, poput udove Jele, Viktora Ribičevića i Zorke, uspjeli su pobjeći dok su neki ostali njome vječno vezani i samo čekaju da ih ona proždre do kraja.

U nizu Kumičićevi romana, ovaj je naišao na podijeljena mišljenja književne kritike. Po svom ideološkom opredijeljenu pravaša, Kumičićevi pozitivni likovi nose domoljubne ideje koje autor cijelo vrijeme sugerira. Pojedini su mu zamjerili da svojim opisima i sentimentalnim romantičarskim pristupima liku, zapravo više cilja na efekte nego li na samu umjetnost.

Vrsta djela: socijalni roman

Mjesto radnje: Zagreb

Vrijeme radnje: 19. st.

Tema djela: život i spletke plemkinje Sabine i njene kćerke Zorke

Ideja djela: prikaz lažnog sjaja zagrebačkog visokog društva 19. stoljeća

Kratak sadržaj

I.

Stara kućerina u jednoj od najviše zabačenih ulica grada Zagreba, bila je dom mladoga Viktora Ribičevića. Mladić je bio u punoj snazi, a njegovo srce ispunjeno brojnim ambicijama. Viktor je živio u stanu gospođe Regine Lukaček koja je dobro o njemu brinula; dala mu je svoje najbolji namještaj i donosila mu sve potrebno – od vode za umivanje do novaca, ako bi mu nedostajalo.

Bilo je pokladno vrijeme kada je mladi gospodin uređivao svoju pojavu i spremao se na još jedan noćni izlazak. Nakon što je završio s uređivanjem, zamolio je gospođu Lukaček da mu donese cipele. Veselo joj je ispričao da danas ide k svojoj ljubljenoj Zorkici. Zamolio je ako mu može posuditi nešto novaca kako ne bi išao praznih džepova u gospodsku kuću. Regina je prvotno oklijevala, no na kraju je pristala. Upitala ga je ide li u kuću Lozarovih te mu je ispričala da je i ona nekada tamo zalazila, a od tada su se stvari promijenile. Gospođa Sabina molila ju je da joj zalaže srebro i zlato. Nakon što mu je to ispričala, zamolila ga je da ta tajna ostane među njima. Upozorila ga je i na lihvara Hribara koji će sigurno biti tamo među gostima. Viktor ju je umirio riječima da on ne ulazi u poslove sa takvim ljudima. U glavi mu je cijelo vrijeme zvonila misao o tomu da i Zorkina majka, gospođa Sabina zalaže svoju imovinu.

Njegovo razmišljanje prekinuo je Mavro Šarinić uz komentar da mu je u sobi studeno. Nakon njega došao je i dostavljač, noseći naručene košulje. Viktor i on su se posvađali jer mu je donio dva broja manje košulje. Prijatelj ga je upozorio da se požuri s oblačenjem kako ne bi zakasnili. Na putu do kuće Lozarovih razgovarali su o Lozarovima i Viktorovoj ljubavi prema Zorki. Viktor je u Mavru izazvao navalu srama spomenuvši Ružu za kojom je Mavro uzdisao. Ona je također trebala biti na toj zabavi. U cijeloj zbrci oko spremanja, Viktor je zaboravio svoju novčarku pa mu je Mavro uskočio u pomoć. Mavro ga je upitao hoće li biti mnogo ljudi na toj zabavi, a potom su temu razgovora usmjerili na gospođu Sabinu. Mavro nije pokazivao preveliko oduševljenje njom. Uz to, rekao je kako gradom kruže glasine o Zorki, a to nije za svaku pohvalu. Viktor ga je uvjeravao da je Zorka mila i draga te da nema razloga da je ogovara.

Idući samotnim ulicama bili u uronjeni u svoje misli; jedan je sanjao o Zorki dok se drugi prisjećao Karlovca i jednoga prozora gdje je viđao prelijepu crnooku djevojku – Ružu. Prolazeći Jelačićevim trgom stigli su pred kavanu i unutra opazili mlada čovjeka, Milana Kriškovića okupiranog zavođenjem plavokose konobarice. Viktor je komentirao Kriškovića rekavši da je on jedan profinjeni gospodin, a k tomu i Zorkin prijatelj pa bi mogao reći koju lijepu riječ za njega. Mavro ga je podbo primjedbom o Zorkinom i Milanovom prijateljstvu, aludirajući na mogućnost da između Milana i Zorke postoji nešto više od prijateljstva. Došli su u Ilicu pred kuću gospođe Sabine pl. Lozar koja je svojom veličinom i pozicijom u gradu izazivala veliko poštovanje.

II.

Bijele stube odvele su ih na prvi kat u predsoblje kuće. Zloglasni Hribar tepao je sobaricu Reziku po licu. Naklonili su mu se, a Viktor se pokušao našaliti na njegov i Rezikin račun. Ubrzo je Hribar nestao u gomili, a u susret im dođu Ivan pl. Lozar i gospođa Sabina. Hinila je dobrotu i gostoprimstvo, no čim se od njih odmaknula upitala je svog muža tko je pozvao njih dvojicu. Rekla je da su njih dvojica ovdje samo da bi se najeli i napili pa onda lažu djevojkama i pune im glavu glupostima. Suprug joj je bio suprotnog mišljenja. Njegova Zorka bi mogla biti sretna s njima. Ta ideja Sabini je bila odbojna jer je Ribičević bio zadužen preko glave.

Ribičević i Šarinić uživali su u dobroj zabavi dok ih je Ruža promatrala, ne skidajući oči sa Šarinićeve prilike. Skupio je hrabrosti da priđe Ruži i njezinoj teti Jeli. Sabina je tu djelovala kao posrednik jer ih je međusobno upoznala. Šarinić je natuknuo Ruži o njihovom poznanstvu još iz Karlovca. Udovi Jeli nije bilo drago što cijeli razgovor sluša i Sabina. Cijelo vrijeme pratila je Šarinićev govor i koji put udahnula uz pogled prema svojoj kćeri. Time kao da je željela reći kako njezino dijete ne sklapa prijateljstva s mladim ljudima. Za to vrijeme, na drugom kraju sobe, Zorka je čitala knjigu i glumila nezainteresiranost za prisutnu gospodu. Pred glasovirom je sjedio Celestin Solarić i lijeno udarao u tipke klavira. Razmišljao je kako da završi svoju sonatu i povremeno pogledavao Zorkina snježno – bijela ramena.

Sabina je pozvala Zorku da se približi gostima te se ispričala zbog neodgovaranja. Majka ju je hvalila, a ostala gospoda povlađivali njezine tvrdnje i dodvoravali se mladoj gospođici. Udova Jela cijelo je vrijeme promatrala Sabinine skupocjene haljine. Duboko u sebi znala je za njezinu rastrošnost i skori bankrot. Pri tomu se sjetila da u njoj duguje novac, a tu pozajmicu je itekako požalila.

Ružina tetka bila je bogata udova. Brojni su željeli doći na mjesto njezinog pokojnog muža. Živjela je mirno i povučeno, a zabave je pohodila zbog svoje nećakinje. Situaciju u sobi zahuktao je Irenin dolazak. Irena je bila Lozarova sestra, visoka i načitana žena s kroničnim glavoboljama. Brat ju je hvalio zbog njezine načitanosti i tvrdio da bi mogla parirati i muškarcima. Autoritet njezinog visokog držanja u pitanje je doveo Sabinin 10-godišnji sin Silvio. Dječak se ponašao kao razmaženo derište; ni privatni učitelj nije ga mogao smiriti. Irena je sjedila na rubu naslonjača s kojeg je pala uz pomoć maloga derana. Nastala je neugodna situacija. Irena je vrištala i pošteno ispljuskala dijete. Proklinjala ga je dok je nije smirila Sabina oštrom opaskom.

Došlo je vrijeme večere te su se gospoda okupili oko stola; sve trgovci, činovnici, ljudi bez stalnih zanimanja. Iako je Sabina običavala jednom godišnje raditi velike zabave, ovaj put su tu bili samo bliži prijatelji. Na zabavu su kasnili Jakov Vojnić, obiteljski učitelj i Milan Krišković. Jakov Vojnić bio je pravnik na zadnjem tečaju i živio je u kući Lozarovih gdje je poučavao Silvia i Zorku. Stari Lozar ga je sokolio da prione objedu što je Vojnića vrijeđalo. Lozar je bio previše zaokupljen svojim problemima da bi primijetio Vojnićevo loše raspoloženje. Negdje u pola večere banuo je i Milan. Pristupio je gospođi Sabini i ljubazno je pozdravio. Sabina je željela znati uzrok njegovom kašnjenju, što je on obrazložio malenom laži zvanom sjednica za dobrotvorni ples. Zorka je pronikla njegovu laž iz pogleda koje su si upućivali Ribičević i Šarinić. Ne bi li razbio napetost zamolio je Sabinu da bude patronesa tog događaja.

Gospođa Jela je tijekom večeri osjetila zasićenje društvom i svoju nećakinju upitala koliko je sati. Gospođa Sabina našla se pomalo uvrijeđenom njezinom gestom pa je Solariću dobacila nekoliko pogrdnih komentara na njegov račun. Solarić je na to odgovorio kako je gospa Jela dobra žena, ali i partija. Za stolom se još mnogo došaptavalo, kovale su se intrige, ispilo se mnogo zdravica. Ilija Hribar i Solarić održali su nekoliko hvalospjevnih govora. Kada govor bio svršen uputili su se u sobu za ples. Zorka i Ribičević zajedno su plesali te joj je zbog toga bilo drago. Ribičević se činio kao potencijalno dobar partner, no ta ljubav nije bila moguća jer ona više voli Jakova Vojnića. Ples se sve više zahuktavao, a njime i intrige gospođe Sabine. S Hribarom ogovarala je prisutne, od svoje šogorice Irene do Solarića u kojeg je Irena bila zaljubljena, a on luduje za mladom Ružom. Završivši s ogovaranjem, prešla je na svoje probleme dugovanja. Hribar joj je savjetovao da moli udovu Jelu za pomoć, s obzirom na to da joj je dobra prijateljica, stoga bi joj trebala pomoći, a i moga bi reći koju dobru riječ u njegovo ime.

Sabina je krenula prema udovi Jeli, no na putu joj se ispriječio Solarić, uz ispriku da mora sa njom razgovarati. Rekao joj je da je Irena luda; spočitava mu da se previše okreće za udovom i njezinom nećakinjom. Sabina je shvatila na što Solarić cilja – i on je želio Ružinu ruku. Čak je predložio da imovinu dijeli na pola. Sabina ga je odbila, nakon čega je napustio plesnu sobu ne pozdravivši nikoga.

Udova Jela zabavljala se plešući sa raznim partnerima. Sabina je došetala do nje i sa njom diskretno načela temu novoga braka. Ugađala joj je komplimentima, ali i upozorenjima o tomu da je na lošem glasu zbog svog imetka i statusa. Stoga, valjalo bi joj da se skrasi. Hinila je, s figom u džepu, da joj je stalo do njezine osobne sreće. Sabina joj je spomenula Hribara kao potencijalnog novog supruga. Udova Jela bila je skeptična jer je čula nešto sasvim drugo od Solarića o Hribaru. Vidjevši da razgovor ne ide nikuda, odlučila ga je odložiti. Skrenula joj je pažnju na odnos između Šarinića i Ruže, a Jela ju je podsjetila na dug koji još nije podmirila.

Zorka je plesala sa Jakovom Vojnićem kojeg je još uvijek pratilo loše raspoloženje. Nakon kratke prepirke otišla je u svoju sobu te ju je Milan Krišković bješe zapazio. Otišao je za njom i pronašao j uplakanu. Nedugo nakon njega za njima je došao i Vojnić. Iako se Zorka bunila protiv toga, uspio je ući na časak. Pokušao je od nje izvući priznanje ljubavi koju su zapečatili poljupcima. Sve bi bilo dobro da ih u slatkom trenutku nije ulovila Sabina. U tren oka izbacila je Vojnića bez mogućnosti opravdanja dok je Zorku pošteno izgrdila. Zabranila joj je povratak u plesnu dvoranu,, što je u njoj izazvali bijes i plač. Malo zatim Sabina je Hribaru govorila kako nisu nestale sve nade vezane za udovu Jelu. Ribičević se družio sa Lozarom što je započelo zdravicama, a završilo teškim pijanstvom. Te večeri Ribičević je ostao spavati kod Lozarovih.

III.

Drugo jutro nakon zabave Ivan Lozar pokušao je kriomice otići u ured, no nije uspio pobjeći svojoj ženi. Bila je ljuta što je Ribičević ostao kod njih spavati te je bila odlučna u tomu da ga što prije izbaci iz kuće. Njezino raspoloženje odjednom se promijenilo pa je mužu nježno natuknula da joj treba poveća svota novaca. Ta izjava u Lozaru je probudila gnušanje, budući da je znao da novaca nema, a Sabini novaca nikad dosta. Oglušila se na njegove opaske i rekla mu da će poslati Zorku u njegov ured po novac. Pozvala je Reziku i naredila joj da pošalje Ribičevića u salon. Za njega je imala posebne planove. Iz ladice je izvadila staru ispunjenu mjenicu potpisanu od strane udove Jele Martinić. Uzela je novu mjenicu, ispunila je i vjerno krivotvorila njezin potpis. Poslala je Ribičevića k staromu Petru Vojniću da mu preda tu mjenicu, uz obrazloženje da čini uslugu svojoj prijateljici udovi Jeli.

Stari Petar Vojnić bio je Jakovljev stric, bogataš seljačkog porijekla. Sabina je izmanipulirala mladog Ribičevića uz nekoliko lijepih fraza i zamolbu da starom Vojniću ne kaže ništa. Ispratila ga je do vrata i lukavo ga upitala što da poruči Zorki kada se probudi. Izašao je na ulicu veseo i opijen mišlju o ljubljenoj Zorki.

U Zorkinoj sobi vladao je kaos; po podu su ležale rasparane rukavice, haljine, čarape i potrgano cvijeće – rezultat njezinog jučerašnjeg ispada bijesa. Nevoljko je ustala i krenula se umiti kada joj je u sobu ušla majka. Ponovno ju je izgrdila zbog jučerašnjeg ponašanja, štete i nereda koje je učinila. Rekla joj je da mora otići kod oca u ured, što je ona bez prigovora poslušala. Sabina je primijetila njezino potišteno držanje te ju upitala za razlog. Zorka je priznala da je pogriješila što ljubi Jakova i ispričala se za jučerašnju uvredu. Nagla promjena mišljenja u Sabini je probudila crv sumnje pa se odlučila sa njom malo poigrati manipulacije. Stala ju je uvjeravati da ju je trgnula s ruba propasti. Zorka je bila uvjerena da je uspjela prevariti majku. Ispipavala je teren postavljajući joj pitanja o Vojnićevom bogatom stricu i njegovim potomcima. Teško joj je bilo zadržati mir nakon što je Zorka rekla da stari Vojnić nema djece, a samim time ni nasljednika koji bi naslijedili silan novac. Majka i kći pomirile su se, a potom se Zorka zaputila ocu.

IV.

Hodajući prema uredu svoga oca, u jednoj od kavana na Trgu bana Jelačića Zorka je ugledala Jakova Vojnića. Čim ju je spazio, potrčao je za njom. Želio joj je reći koliko je ljubi i koliku je uvredu pretrpio od njezine majke. Njegove riječi dopirale su do Zorke, ali mu je hladno odvratila da ne može biti njegovom ženom, unatoč tome što je to čini nesretnom. Prepirali su se do očevog ureda gdje je Zorka napustila Jakova s mrvicom nade u ponovni susret. Znao je da ga čeka borba za njezine srce. Bio je mlad, privlačan i naobražen čovjek, samo nije bio plemenitaš i to je bila sva njegova krivnja. Valjalo mu je biti u otmjenom društvu. Jakov je u svojoj glavi slagao scenarij uspjeha. Činjenično je da ga je Sabina protjerala iz kuće, ali ništa zato. Nije mu bilo ni na kraj pameti vratiti se stricu. Samo je Zorka mogla biti njegovom ženom.

Isprva je Jakov živio kod strica, Među školskim kolegama nije bio pretjerano omiljen pa je zapao u loše društvo zgubidana. Počeo je kartati i živjeti raskalašeno. Stric mu je zbog toga prigovarao i prijetio izbacivanjem, što se naposljetku i dogodilo, kada je otkrio da ga vlastiti sinovac potkrada. Lutajući gradom Jakov je susreo Ribičevića i s njim izmijenio nekoliko riječi, ispunjenih napetošću i podbadanjima.

Primanje kod Ivana pl. Lozara nije prošlo onako kako je Sabina zamislila. Lozar je odbio primiti svoju kći uz izgovor da je danas prezaposlen. Bijesna Sabina poslala je kćer da se preodjene jer im kasnije dolazi gost. Naglo su se otvorila vrata kroz koja je uletio Silvio, vičući da više ne želi ići u školu. Bijesno je bacao školski pribor po sobi. Razlog njegovoj ljutnji je učitelj koji mu je priuštio poštene batine. Naime, ispisao je po učiteljevom kaputu: “Ja sam magarac”. Umjesto da ga dobro išćuška i ukori, majka ga je stala tješiti prebacujući krivnju na učitelja. Mali je zahtijevao novi bicikl i inzistirao na tome dok Sabina nije popustila.

Zorka je ušla u sobu te pitala je li uopće vrijedno prepirati se sa njim. Da joj se osveti, tužio ju je da se ljubakala s Milanom na stepenicama. Sabina je ostala blago šokirana. Ljutita Zorka bacila je Silvia van iz sobe te se doteturao do Ribičevićevih nogu. Nakon njega pojavio se i Solarić. Sabina je hitro upitala Ribičevića za uspjeh njezina plana i ostavila ga sa Zorkom u sobi. Ona i Solarić raspravljali su o međusobnom odnosu. Iako je volio Sabinu, bio je spreman na žrtvu koja uključuje ženidbu za udovu Martinićku ili još bolje – Ružu. Obećao joj je materijalno spasenje ukoliko bude govorila s udovom u njegovu korist pridobivanja Ruže.

U drugoj sobi Ribičević je zavodio Zorku slatkim naklapanjima i priznanjem svoje ljubavi. Zanimalo ga je osjeća li ona prema njemu isto što i on prema njoj. Nije željela dati odgovor, što je on vidio kao mučenje pa ju je privinuo na svoje grudi. Njihov romantični trenutak prekinula je Irena, zamahala rukama i otišla dalje. Ribičević se ispričavao ljutitoj Zorki zbog nesmotrena čina, sve dok nije došla Sabina. Dao joj je posuđene novce i rekao da je starom Vojniću poznata udova te mu nikako nije bilo jasno da su njoj, koja je materijalno osigurana, potrebni novci. Također je spomenuo da je stari Vojnić veoma bolestan, do te mjere da nije sposoban za posao. Ribičević je otkrio Sabini svoje srce rekavši joj koliko voli njezinu kćer. Upitala ga je želi li da ona blagoslovi tu ljubav na što je on potvrdno kimnuo. Obećala mu je da će govoriti sa Zorkom o tomu. Poput šteneta, Ribičević je Sabini jeo iz ruke. Smiješila mu se čas porugljivo, čas ljubazno i tako ga ispratila do vrata dajući mu lažne nade o tomu da se ovdje može osjećati kao kod kuće, da bi mogao češće dolaziti i slične prazne tlapnje.

V.

Ivan Lozar malo je zakasnio na ručak. Sabina mu je tijekom ručka spočitavala što nije primio Zorku, da bi rasprava prerasla u veliku svađu. Molio je Zorku da urazumi svoju majku, u protivnom će ih njezino trošenje dovesti do propasti. Umjesto da sluša svog oca, ogledavala se u ogledalu i razmišljala o svim mladićima koji su u nju bili zaljubljeni. Uputila se do svoje sobe, no prije toga je morala proći pokraj ljutite majke. Ovaj put dobila je jezikovu juhu zbog ljubljenja sa Milanom.

Sabina je na svoju kći bila samo prividno ljuta; duboko u njoj tinjao je ponos i misao da krv nije voda. Odjenula je svoje skupocjeno odijelo i zaputila se ka udovi Jeli. Na Jelačićevom trgu srela je Šarinića. U svom provokatorskom stilu željela ga je poniziti i staviti u neugodan položaj, spominjanjem Ružinog imena. Njezine manipulativne vještine pokazale su se korisnima i kod udove Jele. Nakon što se uvjerila da je teren povoljan, jer je uspjela pridobiti njezino povjerenje, što vraćanjem duga, što s par prijateljskih riječi, stala joj je pričati o tomu da bi bilo dobro usrećiti Solarića. Udova Jela upozorila ju je na naklapanja o njoj koja se šire gradom. Sabina je željela doznati nešto više o tomu, no Jela je šutjela kao zalivena.

Uvidjevši da od Jele neće ništa doznati, promijenila je temu i prešla na Ružu. Zanimala ju je Ružina udaja. Iz razgovora je saznala da Ruža nema svog nasljedstva već će joj ona sama ostaviti svoje. Vuk o kojem se pričalo banuo je na vrata. Sabina ju je mudro ispitivala je li koga vidjela na ulici. Ruža joj je nesmotreno spomenula da je vidjela Zorku kako ulazi u veliku i time odala svoju prijateljicu. Znala je što joj je Ruža otkrila i zbog toga joj nije bilo nimalo drago. Poput furije uletjela je u Milanov stan i vrištala na Zorku. Jadan Krišković bio je prisiljen pobjeći iz vlastitoga stana. Zorka je počela majci govoriti da će ju Milan oženiti i da je njihova ljubav istinska na što je Sabina poludjela. Bez velike rasprave uvjerila ju je da se mora udati za Ribičevića jer, osim što je ljubi, ima i lijepu plaću i mogao bi ju usrećiti.

Kći joj je pala u naručje misleći da je u materinoj milosti. Da bi vratila svoj majčinski autoritet, hladno ju je odgurnula i izjavila da joj neće oprostiti dok ne postane Ribičevićevom ženom. Brzo su se pomirile i stale kalkulirati koji je od potencijalnih ženika najbolji. Nisu mogle ostati pri Jakovu, mada ga Zorka ljubi jer ne mogu čekati da mu umre stric. Zato je Ribičević trenutačno bio najbolja opcija.

U Ilici su ih dočekali Solarić i Ribičević. Solarić je Sabinu podsjetio na 200 000 forinti koje bi trebali dobiti oženi li udovu Jelu. Kod kuće vladala je vesela atmosfera za večerom u koju se jedino nije uklapala Irena. Sabina je iskoristila trenutak da sa svojim mužem pokrene temu Zorkine udaje pa je u razgovor ubacila Ribičevića. Stari Lozar blagoslovio je tu vezu i budući brak uz tvrdnju da mu je sreća njegove kćeri najvažnija. Nastala je podulja stanka uzrokovana ganućem ukućana.

Poslije večere posjetio ih je Ilija Hribar. Zorka je sve zabavljala sviranjem klavira, Lozar je plesao dok su Sabina i Hribar razgovarali o ishodu njezina posjeta udovi. Branila se da nije mogla razgovarali sa njom u Ružinoj prisutnosti, ali mu je dala lažnu nadu da će im plan uspjeti. Hribaru Sabinina ćud nije bila nepoznanica te joj nije vjerovao dok se ona trsila da neće proniknuti u njezine planove. Društvo se razišlo u veselom tonu, Zorka je slatko usnula, a Sabinu su mučile teške misli.

VI.

U Zagrebu je osvanuo lijep zimski dan. Zorka je stajala na prozoru i smiješila se Ribičeviću koji je šetao suprotnim pločnikom. Ivan Lozar žurio je kući na ručak i na putu sreo Milana i Ribičevića. Želio je da zajedno odu na ručak njegovoj kući. Milan se sjetio incidenta u svom stanu te mu Lozarov poziv nije bio nimalo po volji, no Lozar je navaljivao pa se morao predati udesu. Sabina je za vrijeme ručka ignorirala Milana, a Ribičevića obasipala velikom pažnjom. Lozar mu se također dodvoravao i pio u njegovo zdravlje. Govorio je da je Ribičević divan čovjek, no da mu jedino nedostaje žena. Usmjeravao je razgovor tako da ugodi ženi pa je često bezobrazno ujedao Milana koji je nastojao zadržati pristojnost i dostojanstvo. Sabina je govorila o svojoj kćeri hvaleći njezinu ljepotu i talent za glazbu. Ribičević je potvrđivao sve što je izrekla.

Sajam taštine i ulagivanja prekinuo je posjet Ilije Hribara. Sabina je mladence lukavo ostavila i otišla za Hribarom. Time je otvorila prostor Ribičeviću za udvaranje, mnogobrojna obećanja, a na kraju i za prosidbu. Kada je završila sa Hribarom u sobi ju je dočekao iznenađenje za koje je ionako znala. Glumila je tugu, majčinsku ljubav i niz drugih emocija samo da bi se dočepala željenog. Blagoslovila je njihovu odluku u pošla objaviti sretnu vijest u salon. Na putu do tamo pozvala je Milana, ugurala mu u ruku desetaču, zaprijetila da će ga ispljuskati ispriča li nekomu što se ovdje događalo te ga izbacila iz kuće kao zadnje smeće. U salonu je pronašla Zorku u očevom zagrljaju i nastavila provedbu svojih intriga.

VII.

Ribičević se u potpunosti udomaćio u stanu gospođe Sabine. Poprimio je njihove manire, imao je svoje posebno mjesto za stolom, a njegov kavanski život bio je daleko iza njega. Te mostove spalio je zauvijek ili je barem tako mislio. Svoju sreću podijelio je sa najboljim prijateljem Mavrom Šarinićem, međutim on ga nije slušao jer je bio preokupiran Ružom. Ribičević ga je sućutno upitao je li mu Ruža odgovorila na pismo. Pred udovinom kućom nabasali su na Solarića. Česti susreti sa njim u Šariniću su budili neke zle slutnje u vezi motiva njegovih posjeta. Vjerovao je da Solarić vreba ili udovu ili Ružu. Ribičević mu je pripovijedao da je čuo mnogo loših stvari o Solariću i da bi nepoštene ljude popu njega trebalo javno žigosati.

Dok su njih dvojica ogovarali Solarića, on se već bio popeo u udovin stan. Obećavao joj je da će u njemu pronaći čestita muža. Udova, ponukana njegovom lijepom ponudom i povjerenjem koje mu je iskazivala, odlučila je od njega potražiti savjet u vezi Ruže. Pokazala mu je Šarinićevo pismo Ruži. Solarić je čitao pismo smiješeći se prezirno. Prvotno je odbijao reći išta o s Šariniću glumeći pristojnost da bi na kraju rekao da je Šarinić hulja, prema tome nikakva partija Ruži i da ga je najbolje izbjegavati. Bila je sretna što ga je priupitala za savjet. Živjela je s mišlju da je kao žena nesposobna za racionalne odluke pa joj je potrebna muška glava u kući.

Solarić je sa njom dogovorio brak, nakon što se uvjerio da ona to doista želi. Ugovorila je sa njim pojedine bračne detalje, među njima i ono što je Solarića najviše zanimalo – novac. Udova će mu pripisati pola svoga bogatstva no glavnicu neće dirati. Na izlasku iz kuće susreo je Ružu i lijepo se sa njom pozdravio. Kada je čula što se dogodilo i koji je razlog Solarićeva dugotrajnog posjeta, Ruža se snuždila. Priznala je teti da ga ne podnosi jer je na zabavi kod Solarićevih cijelo vrijeme u nju gledao. Teta ju je tješila i pokušala ga opravdati tvrdnjom da joj se to sve vjerojatno samo pričinjalo. Bez obzira na sve poželjela je sreću teti.

VIII.

Bio je sumrak kada je Mavro Šarinić šetao ulicom gdje je stanovala Ruža. Stao je pred njezinim prozorom i sjetno gledao. Znao je da u to vrijeme običava odlaziti na sat francuskoga jezika. Vidjevši da izlazi iz stana krenuo je za njom i sustigao je na Zrinjevcu. Spomenuo joj je pismo što je Ruži bio prvi glas. Odgovorila mu je da nije dobila nikakvo pismo, ali da je, zasigurno bi mu poslala odgovor. Šarinić je primijetio njezinu tugu i inzistirao da mu povjeri svoj bol. Ruža ga je priupitala poznaje li Solarića te mu rekla da njezina tetka i on planiraju stupiti u brak. Ta vijest ga nimalo nije začudila s obzirom na to da je znao tko je Solarić.

Nastavili su još neko vrijeme ugodno razgovarati. Na rastanku zamolio ju je za dopuštenje da joj pošalje još koje pismo. Oboje se rastaše noseći u svojim mladim srcima novu nadu. Mavro je osjećao milinu i duboko nadahnuće. Bilo mu je drago što je čistoga obraza osvojio srce mlade dame. Na Jelačićevom trgu opazio je Jakova Vojnića gdje mirno pije kavu, ne znajući da mu je stric smrtno bolestan, no Jakov Vojnić je toga bio itekako svjestan.

IX.

Prije negoli uplovi u bračnu luku, Ribičević je imao za riješiti nekoliko stvari s popisa. Prva je bila otkazivanje stana Regini Lukaček. Udova je za njega mnogo učinila tijekom boravka, stoga joj je pomagao pronaći novog stanara. Još uvijek je bio dužan udovi novce što mu ih je posudila. Shvaćao je da će izlaz morati pronaći kod sumnjivih ljudi pa je priupitao gospođu Lukaček poznaje li nekog takvog profila. Tada je saznao za zalaganje srebrnine i zlata gospođe Sabine kod Hribara. Ostao je pomalo zatečen tim otkrićem.

Viktor je bio veoma zabrinut; vjerovnici su ga pritiskali na sve strane, a dugovi su se samo gomilali i gomilali. Na vrata njegove sobe pokucao je Jakov Vojnić. U kratkom roku Vojnić ga je uspio isprovocirati zbog ženidbe sa Zorkom. Kad je svađa eskalirala, Ribičević ga je izbacio van. Nije mogao podnijeti da mu Vojnić govori o Zorkinoj ljubavi prema njemu. Sve dok nije došao Krišković, u njemu su se vrzmale svakojake misli. Zajedno su se otputili Iliji Hribaru u nadi da će od njega moći posuditi barem nešto novca. Hribar se pokušao izmotati, govorio je da nema ni krajcare i savjetovao im da se čuvaju krvopija koje će iz njih i zadnju kap života isisati. Ribičević je naivno lagao da ne poznaje ni jednoga takve vrste. Hribar ga je uhvatio u laži kada je stao nabrajati sve one kojima je Ribičević bio debelo dužan. Ribičević mu je dao do znanja da će se već nekako iskopati iz problema kad-tad. Hribaru je bilo jasno da posluje sa naivcem, ali naivcem dobrim u duši što je dodatno olakšavalo posao. Obećao mu je da će razgovarati s bogatim prijateljem koji bi mu možda mogao pomoći. Pitao ga je kada se ženi, a u odgovor se ubacio i Krišković rekavši da će u Zagrebu uskoro biti dva pira: jedan Ribičevićev, a drugi Solarićev.

Hribar se osjećao izigranim što je bilo vidljivo na njemu. U njegov ured ušla je mlada majka, još jedna Hribarova žrtva. Molila ga je da joj odgodi plaćanje duga ne bi li izbjegla deložaciju. Jedva joj je dao još mjesec dana. Bijesna žena izletjela je kroz vrata van. Mladići su bili svjedocima horora što ga donosi posuđivanje nova. Ribičeviću ideja posuđivanja novca kod Hribara više nije bila tako privlačna.

X.

Proživjevši težak i stresan dan, Ribičević se nije opirao milovanju svoje Zorke, no teške misli još su uvijek bile prisutne. Bio je u dilemi hoće li spomenuti Zorki svoj razgovor sa Vojnićem ili ga je bolje prešutjeti. Zorka je primijetila njegovo loše raspoloženje i to otvoreno rekla. Silno je željela znati uzrok tomu. Ispričao joj je ono što mu je rekao Vojnić. Zorka, u laganju vješta poput svoje majke, nazvala je Vojnića bezobraznikom obrazloživši njegove tlapnje osvetom. Prodala mu je priču da je to sve zbog toga što je Sabinu uhvatila Reziku i njega u ljubavnom klinču te da nije znao podučavati Silvia pa mu je otkazala službu.

U drugoj sobi razgovarali su Sabina i Solarić. Njezino poslovanje sa Solarićem stvorilo joj je niz neprilika. Znala je da će Hribar dočuti vijest i zahtijevati objašnjenje. Savjetovao ju je da mu laže kako je učinila sve da ga prikaže u dobrom svjetlu; da je čak i njega ocrnjivala, no udova ga ne želi i ne želi. Osim Hribara problem je bila i Irena kao mogući izvor prepreka. Potom je željela doznati je li uspio sa udovom dogovoriti raspodjelu imovine. Čuvši odgovor, Sabina je izgubila živce. Počela je igra mačke i miša. Sabina je prijetila Solariću, podsjećajući ga da udova još uvijek nije njegova, a on joj uzvraćaše istom mjerom – da Ribičević još nije njezin zet. Sabina je shvatila da sa Solarićem nema šale te želi li uspjeti i sačuvati čast, mora surađivati sa njim.