August Šenoa - Povjestice

Vrsta djela - Povjestice su kraće ili duže epske pjesme, u kojima prevladava pripovijedanje o jednom stvarnom ili izmišljenom liku iz povijesti ili narodne predaje, ili pak o nekom povijesnom ili legendarnom događaju. Šenoine povjestice su lirsko-epske naravi, što znači da se on ne ograničava samo na pripovijedanje, nego u njegovim stihovima nalazimo i lirske opise krajolika ili lirski intonirana razmišljanja o životu, moralnim vrijednostima, domoljublju...

U Šenoinim povjesticama nalazimo izraženu domoljubnu ideju, što je u skladu s onodobnim političkim trenutkom i njegovim književno-moralnim načelima. Stoga su Šenoine povjestice u doba svoga nastanka bile vrlo popularno štivo.

Za teme svojih povjestica Šenoa uzima:
- povijesne događaje: u Propasti Venecije pjeva o propasti najopasnijeg hrvatskog susjeda na Jadranu; Anka Neretvanka pripovijeda o sukobu Hrvata s arapskim gusarima u prvim stoljećima našega doseljenja na Jadran; Petar Svačić je potresna povjestica o smrti posljednjeg hrvatskog kralja; Mile Gojslavica pjeva o borbi Hrvata protiv Turaka.

Narodne priče, predaje, legende: u vedroj povjestici Postolar i vrag Senoa priča kako u sukobu dobra i zla pobjeđuje dobro; Kameni svatovi legenda su o postanku litica na sjeverozapadnom dijelu Zagrebačke gore; prema narodnoj priči nastala je i Kugina kuća, u kojoj kuga uništava sve što joj dođe pod ruku; u povjesticama Božja plahtica i Strmogled Senoa priča narodnu priču o postanku nekih biljaka, a o postanku nekih životinja pripovijeda u povjesticama.

Kameni svatovi

Sadržaj - Prije mnogo godina pod vrletnim Susjedgradom živio mlinar i žena njegova mlinarica. Imali oni sina jedinca. Živjeli su sretno, a i novca imali. Jednog dana reče majka jedincu svome sinu kako je odrastao i da je vrijeme za ženidbu. Odgovori joj sin: - Jesam, majko, zaljubljen sam. U lijepu, mladu, bijelu Janju. Razljutila se tada mlinarica majka i vikala na sina jer se on tako bogat u siromašnu Janju zaljubio. No, čuo to mlinar te došao i mlinaricu ušutkao. Reče on sinu svome da je volja njegova, neka se ženi Janjom. Na dan vjenčanja ostala mlinarica kod kuće, svate čeka i ručak kuha srdita i ljuta. Kad su svatovi pred kuću došli, na vratima stala stara i povikala: - Ubila me strijela mahom ak´ mi Janja bude snahom! Kleta družbo, na toj stijeni kamenom se okameni!
Kroz selo pošla strijela, a svati se i cijelo selo okamene. Od tad stari, vrletni Susjedgrad je kamen.

Mjesto radnje - Pod Susedgradom
Vrijeme radnje - U prošlosti
Tema - Vjenčanje bogatog mladića i siromašne djevojke protiv majčine volje.
Ideja - Čovjek treba živjeti život kako sam odluči. Drugi ne mogu donositi odluke o tuđem životu.

Motivi - Ljubav, neslaganje, svatovi, kamen, kletva, vjenčanje...
Strofe - Ima deset strofa, prvih nekoliko su kratke (osmerostih), a ostale su puno duže.
Rima - Ima svih vrsta rime - parne, unakrsne i obgrljene.

Analiza glavnog lika
Majka (Mlinarica) - Stara žena, vrijedna, želi da se sin oženi. Kad se on zaljubi u siromašnu djevojku ona postaje jako gnjevna, ljuta, bijesna. Pod utjecajem toga baca kletvu na svatove. Nakon toga ljudi govore da je luda.

Sporedni likovi - Sin, Jana, mlinar, svatovi...

Jezik i stil - Pjesma je napisana na hrvatskom književnom jeziku. Neke su riječi skraćene radi dobivanja jednakog broja slogova u stihovima. Ima metafora, usporedbi, epiteta, eufenizama, ironije...

Smrt Petra Svačića

Nakon smrti kralja Zvonimira 1089. godine, u Hrvatskoj nastaje razdor oko ispražnjenog prijestolja, budući da Zvonimir nije imao nasljednika. Dio hrvatskog plemstva pristaje uz kralja narodne krvi Petra Svačića, kojega su izabrali 1093. godine, no dio hrvatskog plemstva naginje mađarskom kralju Kolomanu, koji smatra da ima pravo na hrvatsko prijestolje zbog toga što je rođak kralja Dmitra Zvonimira. Stoga on 1097. provali sa svojom vojskom u Hrvatsku i na planini Gvozdu porazi Petra Svačića. Ta se planina otada zove Petrovom gorom. Hrvati su Kolomana 1102. okrunili za kralja te time ušli u državni savez s Mađarskom, čime su za mnoga stoljeća izgubili državnu samostalnost.

Kratki sadržaj - Pod okriljem mraka gorom prolazi junak na smrt ranjen: slabom se rukom hvata za hrast, teško diše, posustaje, a iza sebe ostavlja krvav trag. U trenu slabosti osloni se na slomljen držak ostataka hrvatske zastave. Kad ga uhvati smrtonosna bol, klonu pokraj česme, a oko mu zasja gledajući lijepu hrvatsku zemlju. No tada bolno uzdahne kako je ta divna zemlja tek pusto groblje, a divni narod samo podlo roblje. S junakom suosjeća čitava priroda, bilje i životinje, no njegov se život gasi dok zadnjim snagama ljubi hrvatski barjak i šapće kako domovina nema sućuti za svoga zadnjeg kralja, niti ima ikoga tko će mu zaklopiti oči na samrti.

U taj čas planinu obasja velika svjetlost i pojavi se sjajna djevojka u bijelom, vila Hrvatica. Kad je upitala junaka tko je, on reče da je Petar Svačić, kojega je hrvatski narod izabrao za svoga kralja, nakon što je zemlju razdirala nesloga, podlost, pohlepa, bratoubojstvo, sve u cilju da se plemići dokopaju krune. Kad gaje narodna volja izabrala za kralja, vladao je čvrsto i pravedno, cijenio rad i poštenje te tako već bio smirio nesreću u hrvatskoj zemlji, kadli dođe novo zlo. Plemići koji su ga mrzili, urotiše se i pozvaše u svoju zemlju stranca da im vlada, pa se čak i pridružiše njegovoj vojsci, protiv svoje domovine. U sukobu je časna Petrova vojska hrabro branila hrvatski barjak, no protivnika je bilo previše, a samoga kralja Petra smrtno je ranio izdajnički hrvatski nož. Pobjednička vojska sada slavi, a nisu svjesni da su time ubili hrvatsku slobodu i čast, da su Hrvati sada postali robovi, da je slavno hrvatsko kraljevstvo zauvijek propalo.

Ispričavši tu tužnu priču, Petar se sprema umrijeti, no tada mu vila Hrvatica izreče utješne riječi. Iako će u Hrvatskoj biti još zla, krvi i smrti, iako će njome vladati stranci kako požele, doći će svečani dan kad će Hrvatska ustati. Tada će se dignuti ponižen i prezren narod, izboriti se za svoju slobodu i dostojanstvo, a Hrvatskom će procvasti cvijeće slobode. Hrvatska će biti slobodna. Kad je čuo te riječi, Petar zagrabi vode u svoju kacigu, doda tri kapi svoje krvi i tri svoje suze te gromoglasnim glasom izreče zdravicu slobodnoj i sretnoj svetoj hrvatskoj zemlji.

Rekavši da mu sada nije teško umrijeti, junak izdahnu pokriven hrvatskom zastavom. Nad njim je tiho, tiho plakala vila Hrvatica. Povjestica završava legendarnim stihovima:
Mi? Satrti smo grobu vrata,
Da, još nas ima - još Hrvata.

Tema i ideja - Šenoa piše ovu povjesticu vođen uvjerenjem da književnost treba poticati domoljubni i rodoljubni duh, da treba pomagati nacionalnom osvješćivanju te da treba poticati jedinstvo i slogu hrvatskog naroda.

Već sam izbor teme - smrt posljednjeg hrvatskog kralja - k tome izabranog voljom naroda, svjedoči o piščevim domoljubnim idejama. Senoa poručuje svojim suvremenicima da je Hrvatska staro kraljevstvo, da ima dugu državnu tradiciju te da ima pravo na svoju samostalnu državu. Ističe time jednu od najvažnijih preporodnih ideja: pravo hrvatskog naroda na svoju državu.

Lik Petra Svačića jest lik uzornoga sina hrvatske zemlje - zemlji treba služiti časno i pošteno, sve do posljednjega daha:

Ja shvatih žezlo, trgoh mač,
A gvozdena mi munjom ruka
Po našoj zemlji kosi drač,
Nek jedna samo cvate trava:
Slobode ljubav, rada slava.

Ova je povjestica ujedno i oštra osuda hrvatske nesloge, zavisti i pohlepe. Hrvatski plemići slijepi u svojoj mržnji i pohlepi puštaju stranca da im gospodari u njihovoj zemlji:

Nu čuj strahote! Gnjev, hudoba
Na bijedni dom se krišom srote
I kleta zavist podlog roba
Slobodu, krunu zemlji ote.

Završna slika slobodne, sretne Hrvatske svjedoči o Šenoinoj čvrstoj vjeri u hrvatski narod. On vjeruje da će Hrvati jednom ipak stvoriti svoju državu, da će sami gospodariti njome i daje taj san vrijedan žrtava:

Al' doć će dan - i svanut zora,
Tvoj podići ću barjak svet,
U zraku ovih zelen-gora
Proniknuti će novi svijet.
Taj puk, sad smrvljen i poražen,
Rugavet strancu, prezren, gažen,
Razmrviti će grobu vrata,
Dogrmiti će svijetu: Čuj!
Gle, još nas ima, još Hrvata,
Slobodu našu, svijete, štuj!

Mjesto i vrijeme - Svoju je povjesticu Senoa smjestio u jasno određen prostor i vrijeme. Radnja se događa 1097. godine u planini Gvozd, nakon kobne bitke između Petrove i Kolomanove vojske, u kojoj je Petar poražen. Pisac je, dakle, jednu potpuno izmišljenu radnju povezao sa stvarnom povijesnom osobom te je smjestio u stvaran prostor i vrijeme.

Petar Svačić - opisan je u ovoj povjestici kao plemeniti, požrtvovni junak, kao pravedni kralj, koji za svoju zemlju daje i svoj život. Lik je Petra Svačića, dakle, idealiziran.

Njegova je prva odlika da ljubi svoju zemlju i svoj narod više od svega, više od vlastitog života. On žali umrijeti, ali ne zbog sebe, nego zbog ljubljene domovine koju ostavlja poniženu i porobljenu:

Zar mogu umrijet - u taj tren
Gdje kraljevine naše sjen
U vječni, gluhi klone grob,
Kad što bje Hrvat - sad je rob.

U ovim stihovima uočavamo jednu važnu vladarsku osobinu: odgovornost za svoj narod. Dobar vladar služi narodu i odgovoran je za njega. Kao vladar, Petar je pravedan, čvrst i snažan. On cijeni slobodu naroda, ali i traži rad i poštenje. Jer njegov je jedini interes boljitak naroda i države:

Ja shvatih žezlo, trgoh mač,
A gvozdena mi munjom ruka
Po našoj zemlji kosi drač,
Nek jedna samo cvate trava:
Slobode ljubav, rada slava.

Kao mudar vladar, Petar shvaća dalekosežnost svoga poraza i vizionarski najavljuje zlo koje čeka hrvatsku državu: gubitak njezine slobode i samostalnosti, dok njezini neprijatelji slave:

Čuj vesele im trube glas,
Poljari to su svi Hrvati,
S tuđincem boljar sad se brati,
Jujučuć u taj crni čas
Gdje propala nam čast, sloboda
Za mito koju Hrvat proda.

Na kraju, ne samo kao mudar vladar, nego i kao plemenit čovjek, Petar nalazi snage da na samrti blagoslovi svoju zemlju, premda ga je ona izdala i ubila:

Najzadnje evo nazdravice
Sto kralj je pije za svoj rod!
Da Bog da poslije dugih ljeta
Slobodom evala zemlja sveta!
Da Bog pobrza rođaj dana
Kad presuši se rodu rana,
Zaboravit nam noć tu dao
U koju bijedni narod pao;
I svačje srce vjerno budi!

Jezik i stil - Ova je povjestica pisana astrofično, što znači da nije podijeljena u strofe. Jedino je na kraju dodan dvostih, no on se i ne shvaća kao dio pjesme o Petru Svačiću, nego prije kao piščev komentar u obliku dodatka. Stihovi su različite duljine. Tako možemo naći: osmerce, deveterce, deseterce.

Povjestica je pisana vezanim stihom, a pjesnik koristi nekoliko vrsta rime: paralelnu rimu, obgrljenu rimu, unakrsnu rimu.

Senoin je jezik slikovit, izražajan, bogat stilskim sredstvima. Među najčešćim stilskim sredstvima jesu originalni i izražajni epiteti: Srebrolik rijeke, zmijski trag i zlatni talas sinjeg mora.

Snazi i izražajnosti pjesničkog jezika pridonose i česte metafore - stilske figure prenesenog značenja. Tako Senoa metaforično pripovijeda kako su pohlepni plemići izdali domovinu za mito, za osobnu korist:

I kleta zavist podlog roba
Slobodu, krunu zemlji ote.
S ramena bijes mi grimiz trže,
Po carskom ruhu kocke vrže
I žezlo slomi, na tron pljuje,
Od svoje krune novac kuje.

Zbog očuvanja rime i ritma, koji je također snažno stilsko sredstvo u Šenoinim povjesticama, česte su inverzije unutar stihova: Nek jedna samo cvate trava:
Slobode ljubav, rada slava. (Nek cvate samo jedna trava: Ljubav slobode, slava rada.)

Jezik Šenoinih povjestica, koje su nastale prije više od stotinu godina, i danas nam je razumljiv, iako možemo pronaći podosta arhaizama - riječi zastarjela značenja, primjerice: pramaljeće - proljeće, rugavet - ruglo, plav - lađa, mješte umjesto.

Neke riječi imaju promijenjene oblike zbog potrebe rime ili ritma, kao: njegve usti - njegova usta, zani - zanije.

Postolar i vrag

Sadržaj - Siromašan postolar imao mnogo djece te, premda je radio danju i noću, u kućinikad nije bilo dovoljno kruha. Jednom u očaju zavapi za pomoći, makar i od samog vraga. U taj čas eto mu vraga na vrata. Vrag mu je obećao izobilje i blagostanje, no pod jednim uvjetom: nakon sedam godina morat će s njim u pakao. Budući da je bila sila, postolar je pristao na to da vragu za sedam godina dadne svoju dušu. Otada je u njegovoj kući bilo u izobilju i hrane i odjeće i zlata.

Jednom je tuda prolazio Sin Božji te ga je na putu u nebo zatekla noć. Navratio je majstoru i zamolio ga za noćenje. Ovaj ga je lijepo primio, pogostio ga pečenom jarebicom i dobrim vinom te mu dao meku postelju. Ujutro prije odlaska, Bog mu je zahvalio na gostoljublju i obećao da će mu zauzvrat ispuniti tri želje. Majstor mu tada izreče tri neobične molbe: tko mu sjedne na tronožac, neka ne ustane bez njega, tko mu pogleda u prozor, bez njega neka ne izvuče glavu te tko se takne njegove kruške u vrtu, neka se bez njega ne odmakne. Iako su mu bile čudne, Bog obeća postolaru ispuniti sve tri želje.

Vrijeme, međutim, leti i tako prođe sedam godina. Dođe tada vrag postolaru na vrata i pozove ga u pakao, prema dogovoru. No majstor mu reče neka pričeka dok večeraju, jer - tko će gladan u pakao? Reče mu još neka sjedne na tronožac, a vrag, kad je sjeo, više se nije mogao maknuti. Bacao se amo-tamo, trzao, bjesnio, psovao, no sve mu zabadava. Tada u očaju reče postolaru da mu daje još sedam godina, samo neka ga pusti. Tada ga majstor pusti.

Prošlo je i drugih sedam godina, a vrag opet na vrata. Zove on postolara u svoj svijet, no ovaj opet želi večerati. Reče vragu neka ga pričeka pod prozorom. Vrag je zavirio u prozor i više nije mogao izvući glave. Opet je psovao, vikao, cvilio, jadikovao, no sve mu bilo uzalud. I opet reče postolaru da mu daje još sedam ljeta slobode. Tada ga postolar pusti i on nestade.

Kad je opet prošlo sedam godina, evo vraga opet i zove postolara. No on mu ovaj put reče neka ode do kruškina stabla i natrese im krušaka za put. Vrag ga posluša, uhvati krušku, no ostade zalijepljen. Trese amo-tamo, bjesni, cvili, kune, grize, plače, no ostaje prikovan za stablo. Kad mu je opet ponudio sedam godina slobode, postolar poviče kako on ipak nema namjeru otići s njim u pakao. Tada pozove svoje momke i oni remenima izmlatiše vraga. Ovaj u muci ponudi postolaru još dvadeset godina slobode. Ni to postolaru nije bilo dovoljno, te ga navali još jače mlatiti. Tada vrag, u silnoj muci, poviče da mu oslobađa dušu, samo neka ga pusti. Majstor ga pusti, ostade slobodne duše, a vrag se nikada više ne pojavi.

Tema i ideja - Ovu je vedru, šaljivu povjesticu Senoa napisao prema narodnoj priči. Temelj njezina zapleta je sukob dobra i zla, a tu radnju pokreće lik postolara, koji je u bijedi i očaju izabrao zlo, no svojom pameću, lukavstvom i dobrim djelom uspio se spasiti. Dobro predstavlja Sinak Božji, koji hoda svijetom i čini dobro. Zahvalan je za pomoć koju mu netko pruži te ga nagrađuje višestruko. Zlo predstavlja vrag, koji je, doduše, trenutačno pomogao postolaru, no ne iz čovjekoljublja, nego iz vlastite koristi. Sedam godina blagostanja želi postolaru naplatiti vječnim paklom.

Sukob dobra i zla završava kao u svakoj pravoj bajci: dobro pobjeđuje, Bog je nadvladao vraga, a naš postolar je oslobođen. U veselom završetku ove povjestice poveliku zaslugu ima i postolarova poduzetnost i snalažljivost, kao da nam pisac poručuje da svaki životni problem ili nevolju možemo riješiti ako to istinski želimo, samo se ne smijemo predati. Jer, ako je jedan običan čovjek prevario vraga (uz Božju pomoć, naravno!), što sve može čovjek učiniti!

Ipak, ne možemo a da ovdje ne navedemo jednu drugu narodnu mudrost, koja kaže: Tko s vragom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju. Stoga, pamet u glavu!

Mjesto i vrijeme - Ni mjesto ni vrijeme nisu određeni. Budući da ovu povjesticu možemo tumačiti u prenesenom smislu, prostor i vrijeme mogli bismo odrediti kao svuda i uvijek. Osim toga, piščeva završna napomena - da je priča čista istina i da ju je čuo od majstora kad je pio vino kod njega - daje nam do znanja da je priča zapravo izmišljena i da je sve nestvarno, pa su tako i prostor i vrijeme nevažni.

Postolar - Uvodni stihovi opisuju nam postolara kao čovjeka siromašna, s brojnom obitelji, koja je više gladna nego sita. Ni njegov naporan danonoćni rad ne donosi im dovoljno sredstava za život. Zbog toga je očajan i na izmaku snaga.

Bio jednom postolar,
Pošten čovjek, aV već star:
Mnogo djece mnogo treba.
A u kući nema hljeba;
A djeca sve viču »kruha«!
Otkud kruha? Nužda je gluha.

Najvažnija je postolarova osobina snalažljivost. Iako vjerojatno nije ozbiljno mislio kad je zazvao vraga, kad se ovaj pojavio, iskoristio je priliku:

Glad ne pita tko ga hrani.
Na sve majstor moj privoli
I dušu si utamani;

U sukobu s vragom, postolar pokazuje zavidnu lukavost, snalažljivost i dosjetljivost, sve do samoga vrhunca priče, kad konačno pobijedi vraga i oslobodi svoju dušu. Ta bi pobjeda bila teško ostvariva bez Božje pomoći. Postolar je zasigurno pogriješio kad se spetljao s vragom, ali uspio se je izvući dobrim djelom. Pruživši gostoljubivost Božjem Sinu, on se je zapravo iskupio od svojih grijeha i tako izbjegao pravednu kaznu za svoja djela, stupivši opet na stranu dobra. Postolarov lik poručuje da se uz Božju pomoć i vlastiti rad može postići sve što čovjek želi.

Vrag - Predstavnik je pakla, naravno, zao i pokvaren: za jednu uslugu koju je napravio postolaru, on traži višestruko veći povrat: Vrag će na to:

Pomoć laka;
Svega blaga preko mjere,
Al to znaš da ruka svaka
Drugu ruku opet pere:
Zato poslije sedam ljeta
Sa mnom ćeš put moga svijeta.

U ovoj je povjestici izražena još jedna osobina, koja se inače ne pripisuje vragu: ovaj je vrag, naime, bedast i naivan. Majstor ga je tri puta uspio ne samo prevariti, nego na kraju i pobijediti:

Vrag se vije, jecat brižnu:
Jao! jao! dosta! dosta!
Nek ti duša bude prosta!

Valja ipak imati na umu da vrag nije pobijeđen ljudskom mudrošću ni snagom, nego Božjom voljom.

Jezik i stil - Ova se zabavna povjestica čita s lakoćom i zanimanjem jer je ispjevana duhovito, s vješto vođenom radnjom, koja nas drži u napetosti sve do kraja. U ovim stihovima očita je piščeva ironija: on »navija« za postolara, a vraga ismijava, tako da to raspoloženje prelazi i na čitatelja. Povjestica je podijeljena u strofe različitih duljina, već prema tome kako se razvija radnja: nalazimo tako strofu od dva stiha (distih) pa sve do strofa od dvadeset stihova.

Jezik je ove povjestice izrazito ritmičan, što odgovara brzom razvoju radnje, u kojemu nema mjesta za lirske opise ili razmišljanja. Kao vrstan primjer ritmičnosti mogu nam poslužiti stihovi u kojima Šenoa gomila glagole kako bi prikazao vražju muku, kako bi radnju dinamizirao i izmamio smijeh čitatelja:

Vrag da skoči, pa se trza,
Trese tamo, trese sjemo,
Bijesno škripi, lud se vrza,
Ko' tamjanom da ga kadiš,
Ili svetom vodom hladiš.
Psiče, puše, kune, psuje,
Grize, plače, jadikuje...

Propast Venecije

Kratki sadržaj - Napoleon je uputio ultimatum venecijanskoj vlasti. U duždevoj palači na Markovu trgu okupilo se mletačko vijeće. Mlađi su za rat dok stariji brinu o brižljivo sagrađenom gradu. Stariji zagovaraju mir i očuvanje grada. Tako mleci vijećaju u noć dok pred palačom stoji stražar po svim oznakama mlečanin, ali on je hrvat koji čezne za svojim domom. On iz daljine čuje glasove iz svoje domovine, čuje pjesmu svoje žene te čezne za povratkom u domovinu. Ujutro se na Markovu trgu okupilo mnoštvo koje je bilo za potpisivanje mira. Noć se opet spušta na lagunu ali to nije obična noć jer Venecija više nije samostalna nego je u milosti i nemilosti Napoleona.

O djelu - Povjestice su epsko - lirske pjesme nastale na temelju povijesnih događaja i legendi.

Povjestice po nastanku
Postolar i vrag - legenda
Kameni svatovi - legenda
Kugina kuća - legenda
Anka Neretvanka - legenda
Smrt Petra Svačića - povijesni događaj
Šljivari - povijesni događaj
Prokleta klijet - povijesni događaj
Vinko Hreljanović - povijesni događaj
Kakvu Hrvati djecu jedu - legenda
Propast Venecije - povijesni događaj

Poruka
Kameni svatovi - Ljubav je kad nekoga iskreno voliš, a ne novac i interes
Kugina kuća - Prije nego učiniš nešto, razmisli o tome
Postolar i vrag - Kako činiš, tako će ti se i vratiti