On je bio učitelj i njegovi učenici vidjeli su da nešto nije uredu s njim, ali nisu ništa govorili. Samo su pisali što im je rekao dok je Fran sjedio s glavom među rukama. Kada je pogledao svoje ruke vidio je kako izgledaju mrtvački ispijene i osjećao je da su mu kosti, oči i živci bolesni.Frana Ljubića je već par dana boljela glava i imao je problema sa nekom crnom slutnjom koja se nadvila nad njega. Nije mogao razmišljati niti govoriti, a konstantno ga je nešto gušilo u grudima.
Pejzaž i opis raspoloženja u školi bili su u funkciji opisivanja njegovog unutarnjeg stanja. Nosili su mračno raspoloženje puno nagovještaja nekog lošeg događaja koji očekuje Frana.
On je ranije pustio djecu kući kako bi što prije otišao iz škole. Kad je izašao na svjež zrak razbistrile su mu se malo misli i krenuo je cestom prema Zaboku. Iako je mogao jasnije misliti i bolje se osjećao na svježem zraku nije se mogao riješiti osjećaja da se nešto približava. Možda je to bila smrt jer je osjećao umor koji mu se selio iz ruku u noge te je sve sporije i sporije hodao.
Prisjećao se prošlosti. Prvo mu na um padnu roditelji koje nikad nije upoznao, ali sad se osjećao kao da im je jako blizu. Gledao je u pašnjak na kojem je bio susjedov Ivica i dvije kravice. Tu je morao stati na trenutak jer ga je mučio žestoki kašalj. Krajolik mu je iščeznuo pred očima i on se vrati u svoje djetinjstvo. Sjeti se kako ga je skrbnik vodio u školu i pred očima mu osvane lice župnika. Vizije su bile nejasne i isprekidane jer je njegov umor rastao. Župnik ga je bio uzeo k sebi kao ministranta i kasnije se na tom poslu selio od kanonika do kanonika. Kad je njegov zaštitnik umro on se samo molio po crkvama.
Razmišljao je o svojim drugovima koji su onda bili gladni, a kasnije je to bio i uzrok nekih smrti. Nedavno se sastao sa svojim prijateljem Nikolom koji mu je rekao kako je Naglić umro od gladi, Jeretin završio u nekoj školi, Ante se ubio ili umro naravnom smrću i dva mjeseca nakon toga izumrla je cijela njegova obitelj.
Ljetos sreo se Fran sa školskim nadzornikom koji nije s njim razgovarao pokazujući svoje gospodstvo nego je pričao tonom prijatelja ili starijeg brata. Rekao mu je kako polaže velike nade u njega i na rastanku mu je zaželio dobro zdravlje jer očigledno nije uočio kako je Fran već sad lošeg zdravlja.
Njegovo zdravlje se iz sekunde u sekundu pogoršavalo. Ponovno je morao stati na svome putu. Kad je opipao čelo osjetio je kako je vruće, ali njega je oblijevao hladan znoj. Samo je htio leći i odmarati se, zauvijek se odmarati. Vidio je pred sobom cijeli svijet, bijele golubove, čuo je guske i usklike djece, znao je da ga kod kuće čekaju žena i djeca, ali on se samo htio odmoriti. Sve se više stiskao u svoj stari kaput i krenuo je prema svojoj školi.
Za to vrijeme njegova žena je skrbila za njihovo četvoro djece. Sjedili su u prostranoj, ali siromašnoj kuhinji. Iza vrata je bila polica s loncima, u kutu sluškinjin krevet, a nad njim tri zdjelice za djecu. Četvrte nije bilo jer najmlađi još uvijek nije sam jeo. Mali Ivica se igrao u svom krevetiću dok su se druge djeca bavila čitanjem ili pretvaranjem da znaju kuhati. Kao i vani i u toj kuhinji je vladala žalost. Svjetlost je prodirala kroz samo jedan prozor pa je sve bilo mračno.
Njegova žena je gledala u paru koja se dizala iz lonca kad joj je sluškinja došla priopćiti kako njen muž leži. Ljubićku to nije iznenadilo,a s obzirom da je sluškinja bila nova shvaćala je zašto je to njoj nešto novo. Franova žena je znala da njega njegov posao toliko iscrpi da mora doći kući i uvijek odmoriti.
Kad je zazvonilo podne djeca su se skupila oko stola i čekala su ručak. Pomolili su se i krenuli jesti. Žena je posebno za Frana spremala hranu kako bi pojeo više i možda vratio svoju snagu, ali on nije imao apetita. Nije ju čak ni gledao u oči nego mu je pogled stalno bio oboren u stol ili u pod. Da nije bilo djece ta bi kuća bila ispunjena tjeskobom.
Kad je ručak završio on se vratio ležanju, a djeca su otišla u svoje sobe. I poslije podne je Fran išao u školu. Razmišljao je kako neka djeca dolaze iz daleka u školu, putuju i do dva sata, i onda su ga saletjele misli kako ih nipošto ne smije puštati kući bez novih znanja. U tim razmišljanjima on shvati kako kasni u školu te se brzo spremi za posao.
U hodniku se susreo sa svojom kćerkom Jelkicom koja je na prozoru nekoga čekala. Na kraju je došla Milica i Jelkici je dala jabuku, a ona je drugom rukom posegnula u torbu za kruhom. Kad je to Fran vidio obuzela ga neka žalost te je dao Milici tri novčića za hranu i ušli su u školu.
Najprije je išla molitva. Svi su se u tišini spremali za molitvu, ali Fran je čuo kako netko mljacka i jede. Kad je pogledao djecu shvatio je da je to njegov sin. Kad je počela molitva on se okrenuo prema raspelu i s glavom među rukama počeo plakati zbog činjenice da više ne može prehranjivati svoju obitelj. Dugo je to negirao govoreći ženi kako ima i drugih ljudi koji gore žive, ali istina je izašla na vidjelo. Postajao je sve svjesniji kako oni više ne mogu živjeti.
Njegova žena je ponovno bila u kuhinji. Samo su Justa i Ivica bili s njom, a kasnije je došla Jelka. Vidjela je da nosi hranu i znala je odakle joj, ali se nije obazirala. Ona je bila daleko u prošlosti u svojim mislima. Vratila se u razdoblje dok je bila djevojka i živjela na obali Karašice. Tamo je i upoznala Frana u crkvi. Odmah se zaljubila u njega, ali njen otac je odbio dati njenu ruku kad ju je Fran zaprosio. Nakon toga njih dvoje su zajedno odlučili otići razgovarati s njenim ocem, ali kao odgovor su dobili samo pogled.
Dva dana kasnije njen otac se ubio. Ona je oboljela i nije se više htjela udati za Frana, ali on nju nije puštao. Sada je sjedila u kuhinji sa svojom djecom i promatrala je svoje ruke. Nekada su to bile krasne ruke s dugim zaobljenim prstima, a sad ih je rad poružnio. Prije je tako znala gledati u svoje ruke i pitati se gdje su nestale te bi ih onda Fran izljubio, ali za nju u tome više nije bilo ničega dražesnoga kao prije. Nije imala osjećaj da ju ljubi njen muž nego nešto hladno i bez života. Ni njihovi zagrljaji nisu bili zagrljaji muža i žene nego zagrljaji iz samilosti dvoje izmučenih ljudi.
Kako se bližila noć svi su žurno završavali svoj posao. Ona je spremala djecu u krevet, dovršavala zadnje poslove, a Fran je samo stajao. Nije mu bilo bolje ni gore i samo je stajao čekajući nešto.
Po noći čuo se strašan krik i isprekidano hroptanje. Djeca su doletjela iz svojih soba i zatekla majku i oca nad lokvom krvi. Njena bijela košulja bila je potpuno poprskana krvlju, a on je gornjim dijelom tijela visio iz kreveta. Umjesto da razmišlja kako je kraj blizu on počne ispitivati koji je dan, govori kako sutra nema škole i da moraju javiti župniku kako neće doći orguljati sutra.
Žena ga je preklinjala da šuti i da se odmori. Kada su djeca počela ispitivati je li to krv tek su tada njih dvoje postali svjesni prisutnosti smrti u toj prostoriji. On je zatvorio oči i niz njegovo mrtvačko lice potekle su suze dok je ona ležala kraj njega stišćući njegove ruke. Dva prozora te sobe ostala su cijelu noć osvijetljena. Dolazili su i susjedi, a jedino se čulo kapanje krvi popraćeno uzdasima tog tužnog bračnog para.
Bilješke o autoru
Janko Leskovar (Valentinovo pored Krapine, 1861. – 1949.) bio je hrvatski učitelj i književnik. Radio je kao učitelj i školski nadzornik u Valpovu, Šljivoševcima, Prišlinu, Krapinskim Toplicama, Krapini, Karlovcu i Zagrebu.
Početci moderno strukturirane proze se vežu uz njega, a njegova novela Misao na vječnost iz 1891. označava gornju granicu početka moderne. Leskovar je ovo djelo stvorio tek kao tridesetogodišnjak, a kao književnik djelovao je svega 10 godina.
Bio je zaokupljen psihološkom analizom likova, a njegovi glavni junaci postajali su žrtve vlastitih fikcija.
Leskovar je svojom psihološkom prozom prirodni nastavak Kozarca i Gjalskog, čime prestaje razdoblje realizma i nastupa razdoblje hrvatske moderne koje je otvorio s Matošem.
Najpoznatija djela: Misao na vječnost, Propali dvori, Sjene ljubavi.
0 komentari:
Objavi komentar