Crn-bel

Fran Galović, rodom iz mjesta blizu Koprivnice, hrvatski je književnik iz razdoblja moderne. Ubijen je 1914. godine kao novak Austro-ugarske vojske u 27. godini života. Zbog prerane smrti mnoga djela izdana su mu posmrtno. Pisao je drame, pripovijesti i novele, ali zaslužnija je njegova uloga u reafirmaciji dijalektalne poezije, što ga svrstava uz bok Dragutinu Domjaniću i A. G. Matošu.

Piše pjesme na štokavskom narječju, među kojima je najpoznatija “Childe Harold“, napisana po uzoru na istoimenu Byronovu pjesmu te “Zrcalo”, obje objavljene u zbirci “Hrvatska mlada lirika” 1914. godine. Poznata mu je i zbirka soneta “Četiri grada”, ali najviše ga je proslavila zbirka kajkavske poezije “Z mojih bregov”, objavljena posmrtno, 1925. godine u časopisu “Književna republika”.

U samostalnoj knjizi zbirka je objavljena 1948. godine. Izvorno je zbirka zamišljena kao ciklus od trideset pjesama, ali je smrt spriječila pjesnika da zbirku dovrši, pa ona sadrži 22 pjesme. Zbirka je podijeljena na četiri dijela, nazvana po godišnjim dobima: “Pramalet”, “Leto”, “Jesen” i “Zima”.

“Z mojih bregov” je zbirka koja odražava intimno-biografske momente koje pjesnik veže uz rodni kraj, zbog čega obiluje motivima kajkavskog jezika podravskog kraja i njegovih običaja. Okretanje nacionalno-zavičajnim temama odraz je novih tokova u književnosti koji su započeli modernom. On u zavičaju traži smisao, ljepotu i sklad.

Crn-bel – analiza pjesme

“Crn-bel” posljednja je pjesma u ciklusu “Leto” zbirke “Z mojih bregov”. Pjesma se sastoji od četiri strofe, u kojima se onomatopejskim refrenom “crn-bel” sugerira predjesenji ugođaj, s melankoličnim tonom misli o prolaznosti. No onomatopeja koja se postiže ovim kontrastom mijenja svoje značenje od prvog do posljednjeg stiha.

U prve dvije strofe pjesma sadrži anakreontske motive, koji upućuju na radost življenja i slasti koje donosi ljeto: trsje, grozdje, pjesma, vino. Onomatopeja “crn-bel” u prvoj strofi pobuđuje euforiju i stvara živahni ritam. Onomatopeja ovdje simbolizira pjev ptice, koja “v trsju popeva”. Tu zvučnu metaforu možemo tumačiti i kao dvije ptice, bijelog goluba i crnu vranu, kao kontraste života i smrti. Kontrast bijelog i crnog ukazuje i na široko shvaćanje onoga što život pruža.

Lirski subjekt “mi”, koji odražava pojedinačno u kolektivnom, nalazi se usred ljeta života, vremena kada ne preostaje ništa drugo nego uživati u svemu što se pruža, bilo to pozitivno ili naizgled negativno (crno). Uživanje u životu odražava se u pjesmi koja ori trsjem. Pejsaž je humaniziran i odražava i pjesmu srdaca onih koji uživaju u trsju, pijući vino, sjedeći vani na toploj ljetnoj večeri.

Druga strofa degradira osjećaj poleta prve strofe: “Dok večer se zmrači,/ On pesmo zavlači”. Sve postaje mirnije i nekako pitomije, kao da se sve vraća svojem porijeklu, izraženo prilozima drago, starinsko, veselo vinsko. Čovjek se stapa s prirodom i njenim ugođajem, a istovremeno priroda odražava čovjekova stanja. Ovi stihovi pjesmi daju sjetan ton, koji govori o povratku u prošlost i posezanju za zavičajem kao izvorom blaženog mira.

U trećoj strofi onomatopeja “crn-bel” gradira u navještaje prolaznosti i neminovnog odlaska: “Jesensko to pesmo/ Mi čuli vre jesmo/ Tri večeri tu…”. Već je jesen tu, ljeto je prošlo, a živahni “crn-bel” s početka pjesme sada je izblijedio i samo se čuje njegov odjek, pomalo već dosadan nakon tri večeri.

Konačni pad ugođaja pjesme i raspoloženja događa se u posljednjoj strofi, koja posredno govori o odlasku ljeta. “Otišlo je, eto – / Baš kakti vu snu…” usporedba je koja govori i o odnosu prošlosti i sadašnjosti. Prošlost je ljeto koje se u suprotnosti s jeseni i osjećajem neminovne prolaznosti sada čini samo kao san, a “crn-bel” sada označava prolaznost bijelog života i korak bliže crnoj smrti. Ovakve poimanje “boja” i prolaska života koji se naslućuje u jesenskom ugođaju povezuje Galovića s europskim modernističkim pjesnicima (Baudelaire, Verlaine, Rimbaud itd.) i njihovim poimanjem života kao niza simbola koji izviru iz pojavnog svijeta.

Ritmičnosti pjesme i melodioznosti doprinosi kajkavski govor i ponavljanje kontrasta crn-bel. Svaka od četiri strofe završava navedenim kontrastom kao refrenom. Stih je slobodan, a u središnjim stihovima nalazimo parnu rimu, što doprinosi zvuku i ritmu, koji prirodno prate značenje pjesme.

Bilješka o autoru

Fran Galović jedan je od najznačajnijih hrvatskih dijalektalnih pjesnika. Rođen je 1887. godine u selu Peteranec, pokraj Koprivnice. Pučku školu polazio je u rodnom mjestu, a gimnaziju je završio u Zagrebu. Nakon gimnazije studirao je filologiju i slavistiku, najprije u Zagrebu, a onda i u Pragu.

Još kao student priključio se liberalnom pravaškom pokretu. Kada je počeo Prvi svjetski rat unovačila ga je Austro-ugarska vojska. Već je u prvim akcijama i poginuo, u jesen 1914. godine. Poginuo je u napadu na srpsku vojsku, iako je sam Galović uvijek isticao da ne osjeća nikakvu mržnju prema tom narodu. Njegovu smrt su neki protumačili kao samoubojstvo, jer je samo par sati prije pogibelji napisao pismo u kojemu je stajalo da je dan toliko lijep da bi čovjek poželio umrijeti. Nakon smrti Fran Galović sahranjen je na Mirogoju.

Unatoč svom kratkom životu, Fran Galović učinio je mnogo za hrvatsko pjesništvo, pogotovo ono dijalektalno. Najpoznatije pjesme na kajkavskom narječju su mu “Crn-bel”, “Jesenski veter”, “Kostanj” i druge, a na štokavici je to “Child Harold”. Najznačajnija zbirka pjesama mu je “Z mojih bregov”, koja je izdana posmrtno 1925. godine.

Osim poezije, Fran Galović je pisao i novele i drame, od koji je najpoznatija “Tamara”, objavljena 1907. godine. Zanimljivo je da su neka njegova djela sadržavala i elemente znanstvene-fantastike, što nije bilo uobičajeno za hrvatsku književnost tog vremena.

Nakon Galovićeve smrti, posthumno je objavljeno dvadeset zbirki njegovih djela, dok su mu za života objavljena samo četiri: “Tamara” 1907. godine, “Četiri grada” i “Začarano ogledalo”, 1913. godine te “Ispovijedi” 1914. godine.