Otmjena dosada

Dragutin Domjanić započeo je pisati kao pjesnik štokavskog jezičnog kruga (“Pjesme”, 1909. godine), ali je danas ostao poznat kao jedan od reafirmatora dijalektalne, kajkavske poezije. U kajkavskoj poeziji (“Kipci i popevke” 1917., “V suncu i senci”, 1927., “Po dragomu kraju”, 1933.) pjesnik ispovjednim tonom izražava svoje intimne, duboke osjećaje od nemoći da se oslobodi zamorenosti životom do težnje za ostvarivanjem “vječne ljepote”. U njegovim stihovima osjeća se pesimistička vizija života kao rezultat otpora svakodnevnoj, banalnoj realnosti.

Utjehu pronalazi u izmišljenome svijetu dvoraca i krajobraza. Upravo pejsažnu liriku mnogi ocjenjuju kao vrhunac njegovog poetskog izražaja. U prirodi i slikovitom krajoliku rodnog zavičaja Domjanić vidi idealni oblik životne harmonije. Ipak, pjesnik je uspio balansirati subjektivnost s ambijentom i jezikom. Pri takvim nastojanjima do izražaja dolazi Domjanićev smisao za povezivanje slike, glazbe, motiva i osjećaja, što ga približava impresionističkoj i simbolističkoj poeziji moderne književnosti.

Domjanić progovara i kroz pjesme ratne tematike (“Ciklame, krvave ciklame”), u kojima se pokazao i kao komentator i kritičar društva. Pod pseudonimom Vujec Grga objavio je marionetsku igru za djecu “Petrica Kerempuh i spametni osel” 1921. godine.

Otmjena dosada – analiza pjesme

Pjesma “Otmjena dosada” pripada Domjanićevoj štokavskoj, ranoj lirici. Ona prikazuje i Domjanićevu naklonost “aristokratizmu”, koji svojim imaginarnim svijetom dvoraca i parkova pruža utočište od svakodnevne malograđanske banalnosti stvarnosti. Pjesma već svojim naslovom podsjeća na dekadentnu poeziju Baudelairea i ostalih simbolista.

“Otmjena dosada” pejsažna je pjesma, čiji su motivi smješteni u krajolik jednog dvorca. Svaka strofa odražava harmoničnu pjesničku sliku, u kojoj se stapaju vizualni i akustični motivi. No svaka strofa pretpostavlja toj harmoniji i njenu suprotnost, koja se nalazi u svakodnevici, od koje bježi pjesnik. Bijele, diskretne staze, park, gusta, baršunasta trava, gredice ruža, fontana, jasminov grm stvaraju sliku idiličnog pejsaža, koji se odvija “daleko od svačijeg puta”, “prijeko su seljačka polja daleka”.

Kontrast idile i stvarne svakodnevice ukazuje na pjesnikovu težnju za otmjenošću duha i sklada, koje pronalazi u “aristokratskim” motivima i nepostojećem svijetu. Nesklad svakodnevnog života u čistoj je suprotnosti s idiličnim pejsažem: obični korov, suhonjave grane, turobni ribnjak sa zelenom mrenom.

Svakodnevna “dosada” običnog krajolika pojačana je izborom epiteta (obični, suhonjavi, turobni). Uzdizanje duha k skladu pjesnik traži u otmjenoj dosadi starog dvorca. Ali ta otmjenost nalazi se u prošlosti. Sa sjetom se sjeća prošlih vremena starog dvorca. Personifikacija starog dvorca odražava uzvišene osjećaje i utjehu koju pjesnik pronalazi za svoju bol i tugu. No sadašnjost je mnogo drukčija. Ljepota dvorca je prošla, sada se na njegovom crnom kaminu samo igra sunce, veliki prozori nijemo gledaju, a “ciklame od dosade ginu”.

Personificirani motivi dvorca, sunca, prozora i ciklama najbolje pokazuju slutnju raspadanja i nestajanja, prolaznosti svega lijepoga. Metafora „nijemih prozora“ govori o pjesnikovom bijegu i šutljivom zatvaranju u prošlost, ali ciklame koje ginu od dosade, metafora su njegovog razočarenja i neuspjelog pronalaska “vječne ljepote”.

Pjesma se sastoji od pet katrena, u kojima se nalazi ukrštena rima. Posebnost rime je da se gotovo uvijek rimuje ista vrsta riječi, primjerice pridjevi (diskretne-sjetne), glagoli (kvari-žari), imenice (fontane-grane), ali to nije pravilo koje nalazimo u svakoj strofi. Ugođaju dosade doprinose epiteti: bijele, diskretne, šutljiv, obični, hladne, suhonjave, pusto, turobni, sneno, stari, crni. Jedno od najizraženijih stilskih figura čini personifikacija, a prisutnost čovjeka u pjesmi potpuno izostaje.

Bilješka o autoru

Dragutin Domjanić bio je značajan hrvatski pjesnik, poznat i po svojoj dijalektalnoj, kajkavskoj poeziji. Rođen je u Adamovcu, pokraj Sesveta 1875. godine. Dolazio je iz plemićke obitelji Domjanić. Diplomirao je kao pravnik i postao sudac u Banskim dvorima u Zagrebu. Zbog svog značajnog djelovanja uskoro je postao predsjednik Matice hrvatske i član JAZU-a te predsjednik zagrebačkog odjela PEN-a.

Prva pjesma koju je Domjanić objavio bila je “Ljubav ka domovini”, tiskana 1892. godine. Objavio ju je pod pseudonimom Milivoj Seljan. Domjanić je tada počeo surađivati s modernističkim časopisima. Tada je započela njegova borba za “mlade” naraštaje koji su se u moderni borili sa “starijim”, tradicionalnim pjesnicima.

Domjanić je pisao i crtice, ali sve u duhu ilirizma kojem je i pripadao. 1920. godine uprizoren je njegov igrokaz “Petrica Kerempuh i spametni osel”, koji je bio prva međuratna lutkarska predstava. U njoj se Domjanić osvrnuo na hrvatske intelektualce.

Prije Prvog svjetskog rata Domjanić je počeo pisati dijalektalnu poeziju. Unatoč tadašnjem mišljenju da dijalektalna poezija, u Domjanićevom slučaju kajkavska, nije dostojan umjetnički izraz, on je ipak do kraja ostao vjeran kajkavšini u svojim pjesmama, dokazavši da takva poezija može stvoriti izuzetno melodiozan, ritmični izraz, umjetnički i idejno ni malo manje vrijedan od bilo kojeg drugog.

Najpoznatija zbirka pjesama mu je “Kipci i popevke”, a neke njegove pjesme, poput “Fala” i “Popevkesam slagal” s u i uglazbljene. Ostale zbirke pjesama su mu “Vu suncu i senci” i “Po dragomu kraju”.

Domjanić je bio i vrlo značajan prevoditelj. Posebno se ističu njegovi prijevodi slavnih liričara, najčešće modernističkih, poput Goethea, Verlainea, Baudelairea, Mallarméa, Heinea i drugih, ali i prijevodi proze, poput one Lava Tolstoja i Maksima Gorkog.

Domjanić je umro u Zagrebu 1933.godine.