Jagor AUTOR: IVANA BRLIĆ-MAŽURANIĆ

Jagor vrijeme često provodi u staji družeći se s kravom i kozicom, jedinim pravim prijateljima, koje mu je ostavila njegova majka. Jednoga dana upoznaje i Bagana, malenog čovječuljka, malog poput miša ili prsta koji također živi u staji skriven ispod pšenice.“Jagor” je bajka iz zbirke priča “Priče iz davnine” Ivane Brlić Mažuranić. Radnja se događa nekada davno u prošlosti, u trošnoj kolibi i staji gdje upoznajemo dječaka Jagora i njegovu obitelj, oca i maćehu. Žive skromno i nemaju mnogo, no dječaka najviše boli odnos maćehe, ali i oca prema njemu. Često ga zanemaruju i samo im smeta, a maćeha jedva čeka da ga se riješi. Svojim vračanjem začarala je i Jagorovog oca pa ni on ne brine o sinu.

Kada je maćeha skovala plan kako da se riješi svog posinka uz pomoć babe Poludnice, do izražaja su došli njegovi pravi prijatelji, krava, kozica i Bagan koji su učinili sve kako bi ga spasili i kako bi se dječak ponovo vratio kući. Pred kraj priče upoznajemo i starca duge, bijele brade koji je zaslužan za Jagorov povratak.

“Jagor” je jedna od bajki Ivane Brlić Mažuranić kojom nam je prenijela sukob dobra i zla. S jedne strane imamo zlu maćehu i zlu babu Poludnicu, a s druge strane dobrog Jagora, Bagana, kravu, kozicu i starca. Na kraju pobijedi dobro, stradaju zle maćeha i baba Poludnica, a Jagor biva spašen.

Mnogi se likovi pojavljuju u prenesenom značenju pa tako možemo zaključiti da je Bagan anđeo čuvar malenog Jagora, starac Bog, a baba Poludnica vrag. Autorica nam ovim djelom poručuje da dobro uvijek pobjeđuje i svi oni koji čine dobro, bit će nagrađeni.

Vrsta djela: pripovijetka (bajka)

Mjesto radnje: kuća, staja, livada, rov babe Poludnice

Vrijeme radnje: neodređeno

Tema djela: života malenog Jagora

Ideja djela: Dobro se dobrim vraća i obrnuto. Uvijek moramo težiti tome da činimo dobro jer ako ćemo biti zli, to će nam se vratiti duplo u životu. Dobro uvijek pobjeđuje.

Kratak sadržaj

I.

Nekada davno živio je dječak po imenu Jagor. Majka mu je preminula dok je bio još mali pa je odrastao uz zlu maćehu. Često je bio gladan, a čak ni otac nije mario za njega jer je maćeha učinila da se on tako ponaša raznim vračanjem i travama.

Jagor je to sve dugo trpio, ali jednoga dana obuzela ga je silna tuga. Legao je na slamu i sam sebe je upitao na glas kako će on tako dalje. Tada je čuo zvukove u slami, misleći u početku da je to miš. No, nešto mu je prišlo i šapnulo mu da ne plače i da ne brine za ništa, njih je ovdje troje i oni će mu pomoći.

Kada je Jagor podigao glavu da vidi tko mu je to šapnuo, nikoga nije opazio. Tamo su samo bile kravica i koza koje je Jagorova majka othranila. Upita Jagor kravu i kozu jesu li mu se one maloprije obratile, na što mu obje kažu da nisu, a krava mu odgovori da mu se obratio Bagan koji je treći uz njih dvije u štalici. Kravica mu objasni da se on nalazi u snopu pšenice i da je tamo već više od pedeset godina. Njegov djed ga je sa snopom pšenice upleo u štalicu kada ju je gradio. Kravica mu sve objasni, a Jagor se ogleda po štalici i lice mu se ozari od zadovoljstva.

Kravica mu predloži da podigne malene jaslice i položi ih pored njezinih i kozjih pa će tako Bagan imati svoje mjesto. Rekla mu je da se ničega ne mora bojati ako će ga tako raditi. I Jagor učini tako. Od toga dana vidio je promjene. Imao je zaklon kada mu je to bilo potrebno, a koza i krava nisu maćehi davale sve mlijeko pa Jagor više nije bio gladan.

Od toga dana Jagor je bio sve veći i jako je dobro napredovao. Svi su se čudili kako sada tako napreduje uz zlu maćehu. A čudila se i maćeha. Izjedala je samu sebe jer joj nije bilo jasno kako je to moguće. Dugo je razmišljala što da učini i jednoga dana se sjetila. Kada joj je toga jutra muž trebao ići raditi u polju, rekla mu je da ne nosi ručak jer će mu ga donijeti Jagor. Spremila je u podne Jagoru ručak i uputila ga da ga odnese svome ocu. Znala je da u podne usred ljetne žege nema nigdje nikoga osim babe Poludnice. Ona se tako zvala jer je izlazila samo u podne i vrebala je pored svoje ograde koga će opeći koprivom.

I tako je toga dana opazila Jagora i pripremila se za napad. Uzela je stručak kopriva i opekla njima Jagora po zatiljku. Dječak je pao, a baba Poludnica je pojela ručak koji je on nosio svome ocu i odvukla dječaka poput vreće u svoju jazbinu. Maćeha je sa svoje ograde sve vidjela te je zadovoljno trljala rukama jer je znala da se dječak više neće vratiti.

Poludnica je odvukla dječaka duboko ispod zemlje. On se probudio te ga je povela za ruku do najdubljih dijelova. Tamo su za babu sluge radile obroke. Radilo je dvanaest peći, šest žutih i šest crvenih. U crvenim pećima se peku ovnovi, a u žutima kruh. U prostoriji je bilo toliko vruće da nitko to ne bi mogao preživjeti, ali baba je huknula u Jagora pa mu ta toplina nije mogla nauditi. Baba mu je rekla da se ne boji, na što je on odgovorio da se ne boji nego se čudi koliko je sve to veliko, samo jedna njezina peć, veća je nego cijela njegova koliba i štala. Na to se baba samo nasmijala i odvela dijete dalje do velikog prostora pod zemljom. Tamo su se nalazile velike ovce, crvene vune. Jagor na to uzdahne, a baba mu opet odgovori da se ne boji. Jagor joj kaže da se ne boji nego se čudi koliko su ovce velike, veće nego njegove kravica i koza zajedno. Na to se baba ponovo nasmije na što je djelovala još ružnija. Povela je Jagora dalje kroz rov i pustila ovce koje su krenule uzbrdo po rovu do drugog otvora. Jagor i baba su pratili ovce te su izašli s njima na drugi kraj van.

Našli su se na velikom polju, ograđenom liticama i ogradama. Na polje nije bilo drugog ulaza i izlaza osim kroz rov Poludnice. Jagor je gledao polje i uoči jako veliko bilje. Bilo je jako vruće, ali dječak nije osjetio vrućinu. Čudio se na što mu je baba Poludnica ponovo rekla da se ne boji. Dječak je odgovorio da se ne boji nego mu je sve toliko jako veliko, samo jedan list biljke veći je nego cijeli njegov vrt. Na to se baba ponovo stane smijati i opet bijaše jako ružna. Kaže dječaku da joj se sviđa i da će on biti njezin pastir i da će se brinuti za ovce. No, upozori ga da će mu se dogoditi veliko zlo ako nastane bilo kakva šteta.

Baba je nestala u svojoj jazbini, a dječak se našao sam usred polja s ružnim ovcama. One su pasle ogromne listove bilja, a kada god bi pojele koji list, iznad njihovih glava frcale bi iskre od vrućine. Dječak je sjeo i razmišljao je o tome kako je lijepo sve ono malo što ima kod kuće, a kako je ovo veliko i zlo.

II.

Kada se Jagorov otac navečer vraćao s polja, našao je ostatke ručka koje mu je dječak nosio. Došao je kući i upitao ženu što se dogodilo s Jagorom i njegovim ručkom. Žena mu odgovori da ne zna, ali da za njim ne treba ni žaliti jer nje vrijedan pošto mu nije mogao ni ručak donijeti. Zaključi da će im sada trebati i manje kruha. Muž se s njom složi i oni odu večerati. Kada su završili shvatili su da im je ostao komad kruha, a Jagorov otac se tome nije mogao veseliti.

Žena je otišla spavati, a muž je otišao u staju kako bi se pobrinuo za blago. Krava i koza gledaju u njega, a njega prožme neki čudan osjećaj i ponovo se sjeti komada kruha koji je ostao od večere. Sjeo je na prag i zagledao se u noć. Razmišljao je kako od tri dijela polja, iduće godine neće morati ni orati treće jer mu neće trebati toliko kruha pošto sada nema Jagora. Na to ga obuzme tuga i prisjeti se kako je njegov otac sve učinio za njega, a on je grešnik koji se nije dobro brinuo za svoga sina.

Na to začuje neki glas koji mu govori da ode potražiti svoga sina koji se nalazi kod babe Poludnice. No, glas ga upozori da ponese lončić pun vode. Kada uđe u jazbinu neka ide kroz rovove i potraži ga, a kada osjeti veliku vrućinu neka se napije iz tog lončića i ništa mu neće biti jer ga je iz njega pila i baka. I otac to učini.

Hodao je rovom, ugledao je peći i sluge, a nakon toga i svoga sina koji se borio s crvenim ovnom. Preplavi ga tuga i zaboravi popiti iz lončića vode. Kada je progovorio, vrućina mu izjede grlo i padne mrtav. Prije nego je umro, razmišljao je o tome kako bolje nije ni zaslužio.

Maćeha je ujutro vidjela da joj nema muža pa ga je otišla tražiti. Pošto ga nije bilo ni do večere, zaključila je da je sada sve ono što je bilo njegovo, sada njezino i počela je zadovoljno krojiti košulju od platna koje je majka namijenila Jagoru.

Kravica i koza bile su jako tužne te su zaključile da idu potražiti Jagora. Bagan se popeo na jasle i onako malen poput palca kaže da nema drugog rješenja. Kravica ga pozove da krene s njima, ali Bagan kaže da je njegov zadatak da ostane, a njihov da idu. Odvezao ih je kozi namotao konop oko rogova jer mu je ona rekla da će joj možda zatrebati. I tako su njih dvije usred noći otišle tražiti Jagora. Nisu znala ni kamo idu, Bagan ih je jedino uputio da idu u krš.

Jedan su dan prolazile livada prepunima izvora vode. Tamo se kravica napasla i napila vode. Sljedeći dan prolazile su gustom šikarom gdje su došle do potoka. Koza se tamo najela i napila vode. Treći su dan morale ići uzbrdo gdje je bilo slabo za pašu, ali i malo vode. Četvrtog dana krš je bio još veći. Kravica se potužila da ne može dalje, a još nisu ni blizu vrhu. Na to koza kaže kravici da odmori, a ona će dalje nastaviti sama. Tako im neće nestati mlijeka.

I ode kozica sama. Put je bio težak te su joj uskoro noge bile krvave. Uskoro je stigla na sami vrh te je zaključila da ne postoji gore mjesto od ovog i da se Jagor sigurno nazali ovdje. Popela se na liticu i pogledala je preko ploče. Ugledala je Jagora kako spava. Pozvala ga je, ali on je nije čuo, samo su crvene ovce kratko digle glavu te su odmah nastavile pasti ono veliko vruće lišće.

Koza je na to bacila prema dječaku kamenčić te se on probudi. Kada je dječak ugledao kozicu, vikne joj da ga izbavi, a kozica na to zaboravi na svoje krvave nožice i učini sve kako bi došla do dječaka. Stresla je glavom, a konopac s njezinih rogova, padne upravo pred Jagora i kozica ga izbavi. Na to su zajedno izmoreni pali na pod.

Kozica mu kaže da moraju dalje, no dječak je bio umoran. Htio je da ga kozica napoji svojim mlijekom. Tada mu kozica kaže da ona nema mlijeka i da moraju poći do kravice koja ih čeka. Kada su došli, kravica se već odmorila i oboje ih je mogla napojiti mlijekom. Tada su se sretni uputili kući te su u jednom danu prešli put koji su krava i kozica prolazile četiri dana.

III.

Za to vrijeme, dok nije bilo nikoga u kući, maćeha je uživala. Pa kada je opazila da nema ni koze i krave, njezinoj sreći nije bilo kraja. Zaključila je da su nestale sve njezine brige, a ona je sada glavna, glavni gospodar svega je ona sama. Ima dovoljno zaliha za dvije do tri godine i sada može živjeti onako kako ona želi.

Podigla je glavu i krenula u pregled kuće. U isto vrijeme oko njezinih nogu stvorio se maleni Bagan i išao je svuda za njom. No, kako je ona digla glavu, nije ga vidjela jer je bio sitan, sitniji od malog miša. Prolazila je iz jedne prostorije u drugu i sama je sebi govorila kako je sretna jer je sama i sve je njezino.

Kada je legla nije mogla odmah zaspati, a kada je konačno zaspala, otvorila su se vrata, ognjište je zasjalo te je na prag zakoračio maleni Bagan. Ogledao se po kolibi i uočio da mu se svi klanjaju, i klupa, i škrinja, i stolac. Bagan je poviknuo i upitao društvo kako će se riješiti zle maćehe. U taj čas zasja veliki plamen u staroj uljanoj peći kojeg nitko nije očekivao. Plamen im je poručio da traže nešto najmanje na čemu će se snaga maćehe sigurno razbiti. I tada nestane. Bagan je odlučio da će poslušati plamen jer je on najstariji.

I tako ode Bagan u pšenicu te iste noći i nađe maleno zrno te ga stavi na vrh hrpe i kaže mu da se ne da. Ode zatim u kolibu, nađe vunu i uvuče se u nju te izvuče jednu dlačicu, stavi je na vrh i kaže joj da se ne da. Nakon toga ode u slamu, ponovo prebaci cijelu slamu pa nađe jednu malenu slamčicu, stavi je na vrh i kaže joj da se ne da.

Ujutro se maćeha digla pa je počela svime upravljati. I sve joj je išlo od ruke dok nije došla do zrnca, dlačice i slame koji nisu dopuštali da posao obavi do kraja. I sve to trajalo je četiri dana, a maćeha je samu sebe tješila da to nije ništa jer ona može upravljati s preostalim. No, ipak, osjećala je neki strah.

Peti dan, maćeha je izašla kako bi obišla svoja tri polja. Na tom putu provirila je baba Poludnica, ali samo malo iz zemlje jer je već bila večer pa bi se smrzla ako bi izašla. Baba joj se ljutito obratila i rekla maćehi kako se nije potrudila da temeljito pregleda polje jer vraća se njezin posinak. Uz to, zamolila je maćehu da joj pomogne kako bi ga ponovo uhvatila. Maćeha joj je obećala pomoći i upitala babu kako ga misli ovaj put uloviti. Baba joj objasni svoj plan. Naime, ona će odmah uz ogradu iskopati rov ispod zemlje, ostavljajući samo tanki sloj zemlje. Kada će maćeha dozvati svog posinka, on će doći do ograde i upasti u rov.

IV.

Malo nakon toga, dolaze krava, kozica i Jagor. Išli su travnatim putem do ograde i kolibe, a dočekala ih je maćeha. Jednim je okom iz rova zemlje virila i baba Poludnica. Na vratima je stajao Bagan uz sam rub lastavičjeg gnijezda.

Jagor je bio sretan što se vraća kući, a prije nego što su se u potpunosti približile kući, kozica je upitala kravu kako će ući u kuću. Jagor je predložio da on uđe prvi, a one za njim, na što se kozica nije složila jer joj se učinilo da nešto ne valja. Krava se složila s kozicom te su odlučili da će pričekati.

Maćeha je pozvala Jagora da joj se pridruži rekavši mu da mu je sve oprostila i da ne boji ničega. Odlučila je nadmudriti kravu i kozicu te je otvorila širom vrata ograde. Na to se krava i kozica sretne upute k svojoj kući, a ispred njih i Jagor. Sve je utihnulo i svi su čekali rasplet događaja.

No, najednom se rasprše lastavice iz gnijezda, a Jagor, krava i kozica se zaustave kako bi vidjeli što se događa. U taj čas na vratima se ukaže starac duge, sijede brade, bijele košulje. Pod pazuhom je nosio snop pšenice. Stajao je tako starac i samo se smiješio te podizao dlan naspram Jagora zaustavljajući ga da ne ide dalje.

Maćeha je problijedjela od straha, a Jagor je opazio snop pšenice ispod starčeva pazuha pa se nasmiješio i pao na koljena. Starac je blagoslovio dječaka, a Jagor je ostao na travnjaku klečati ni ne pomišljajući da ide dalje.

Maćeha je stajala u čudu, a kada je starac nestao, uhvatio ju je bijes te je počela vikati na Jagora da ne ulazi u kuću. Bacila je na njega komad kruha i rekla mu da ide da je njezine oči ne vide. Jagor je upitao ima li još nešto njegovo, a maćeha kaže rugajući se da ima jedna slamka, jedna dlačica i jedno zrno. Kada je to rekla nastala je na travnjaku velika gužva. Cijela gužva se udružila te zategnula kolibu, njivu i staju, a maćeha je pala u rov. Kuća je upala u rov, odrubila babi Poludnici glavu te zatrpala maćehu. Pred Jagorom je stajalo sve njegovo dobro. Pridružili su mu se krava i kozica te je s njima ušao u svoju kolibu. Došli su i slamčica, dlačica i zrnce te su legli ispod nogu Jagora. Bagan je već spavao u snopu pšenice jer mu je to ipak najdraži posao.

Likovi: Jagor, krava, kozica, Bagan, maćeha, Jagorov otac, starac, baba Poludnica

Analiza likova

Jagor – maleni dječak koji je živio skromno s ocem i maćehom koja ga nije voljela. Bio je dobar i pošten i nikada se nije žalio. Jednoga dana maćeha je skovala plan kako da ga se riješi, no on je bio hrabar i nikada nije posustao na svome putu nazad kući. Imao je drage prijatelje koji su mu pomogli, krava, kozica i Bagan i uz njih je njegov život uvijek bio ljepši.

Maćeha – zla žena koju je zanimalo samo materijalno. Težila je tome da se riješi svoje nove obitelji i uživa u materijalnim dobrima sama. Nije prezala prema najgorem te je smislila plan kako da se riješi malenog Jagora. Na kraju je platila za sve zlo koje je učinila svojim životom.

Baba Poludnica – zla žena koju možemo povezati s vragom. Imala je sluge u svom rovu koji su se brinuli da joj nikada ništa ne nedostaje. Nije mogla izlaziti po mraku jer bi se zaledila. U njezinom rovu bilo je jako vruće i bez njezine zaštite tamo nitko nije mogao boraviti jer bi bio ispečen.

Bagan – maleni čovječuljak, malen kao prst, no velikog srca. Njega možemo poistovjetiti s anđelom čuvarom. Zalagao se za pravdu i najbolje se brinuo za Jagora. Uvijek bio tu uz Jagora kada mu je to bilo potrebno.

Krava i kozica – prijateljice malenog Jagora. Učinile su sve kako bi ga spasile iz rova babe Poludnice. Putovale su četiri dana i iskusile teške uvjete kako bi stigle do njega. Nikada nisu od njega odustajale i htjele su mu dobro. Njihovo veliko životno iskustvo pomoglo im je na putu te su spasile Jagora.

Jagorov otac – dobar i radišan čovjek koji se brinuo za svoju obitelj, sina Jagora i svoju novu ženu. No, žena ga je začarala pa je vidio samo nju, a sina je zanemarivao. Kada je Jagor nestao, proradili su njegovi očinski instinkti te je pohitao u rov babe Poludnice kako bi ga spasio. Međutim, u tome nije uspio te je tamo bio ispečen do smrti.

Starac – pojavio se pred kraj priče, no odmah možemo uočiti da je oličenje svega dobroga. Njega možemo poistovjetiti u prenesenom značenju s Bogom.  Imao je dugu sijedu bradu i bio je jako star. Kada je postavio svoj dlan ispred dječaka kako bi ga zaustavio da ne upadne u jamu, dječak je ugledao ispod njegovog pazuha snop pšenice te je znao da ovaj čovjek dolazi s dobrim i da ga je poslao njegov preminuli djed. Starac ga je time spasio da ne upadne u rov.

Bilješka o autoru

Ivana Brlić-Mažuranić rođena je 18. travanja 1874. u Ogulinu. Rođena je u poznatoj hrvatskoj obitelji i bila je unuka Ivana Mažuranića koji je djelovao kao prvi hrvatski ban pučanin, ali istodobno je bio i veliki pjesnik.

Dio života proživjela je u Karlovcu i Zagrebu, a nakon što se udala za odvjetnika Vatroslava Brlića živjela je s njim u Slavonskom Brodu.

Njeno obiteljsko zaleđe omogućilo joj je privatno školovanje unutra vlastita doma gdje je na raspolaganju imala privatne učitelje i tutore. Uvijek je bila okružena knjigama i osjećala neutaživu žeđ za znanjem. Puno je vremena ulagala u obrazovanje i također tečno naučila nekoliko jezika.

Iako je od ranih dana osjećala potrebu da se književno izrazi stavila je obiteljski život na prvo mjesto i posvetila se odgoju petero djece. Književne ambicije isplivale su na površinu kada je primjetila kako za djecu ne postoji dovoljno kvalitetnog štiva i na taj način je svojim riječima objasnila kako je pronašla mjesto gdje može spojiti želju i dužnost.

Prva knjiga izdana je 1902. pod nazivom Valjani i nevaljani, ali dvije knjige po kojima će najviše biti zapamćena i koje su ušle u povijest hrvatke književnosti za djecu su Čudnovate zgode šegrta Hlapića i zbirka bajki Priča iz davnine. Potonja joj je, nakon što se internacionalno proširila, čak donjela i nominaciju za Nobelovu nagradu, a mali šegrt zauvijek je zarobio srca djece.

Umire 21. rujna 1938. u Zagrebu.