Joži Zaplatiću je teško naći orače jer bi oni samo meso jeli koje on nema i zato jer ne plaća novcem nego šalje svog sina da pomogne drugima.U selu koje se skrilo pod Ivančicu smjestila se kuća Jože Zaplatića. U njegovom domu ne vlada bogatstvo i obilje nego naprotiv ponekad samo tri puta godišnje imaju kruha. Kruh je na stolu za blagdane i usred ljeta kad je oranje.
Njegov sin Stjepan je loš težak koji bi, kao i svi drugi, puno pojeo. On par puta zamahne motikom i već se okreće, gleda ptice, popravlja kosu itd. Čak i kad ga ismijavaju on se smije jer mu laska kad netko o njemu priča. Možda ne radi dobro, ali zna gdje se i kada se jede.
Joža ima još jednog sina i kćer imenom Imbra i Magda. Kćer mu nije društvena i najviše se voli zatvarati u sobu. Ima već 30-ak godina, ali još uvijek ju nitko nije došao zaprositi. S druge strane Imbra je otišao u treće selo zaprositi djevojku, ali i to ga je selo jedva usrećilo.
Za druge Zaplatići su mrtvi ljudi jer se s njihova brda ne čuje glazba i ništa drugo osim deranja djece koja se valjaju po blatu i love piliće. Jedino Stjepan to nije radio dok je bio malen.
Kao ni ostali Zaplatići ne može ni Stjepan izgovoriti ”r” ili ”l” nego ih zamjenjuje s v. On broji već 38 godina, ali nema ženu. Skoro nikada ne govori nego se samo malo nasmije, dovoljno da pokaže zube, i do slušatelja dopre glas sličan zvuku krila ptice koja leti. On se ne udaljava previše od svojeg sela i ne ide na tjedni sajam. Štoviše rijetko odlazi u crkvu koja mu je u blizini. Ljeti leži pod orahom,a zimi ga možete naći kraj peći dok se djeca igraju oko njega. U kući također ne komunicira previše, a kad priča s ljudima često priča o svojoj školi i citira stihove koji su mu jedino znanje iz nje.
U proljeće svi su radili kako bi skupili novce da kupe jelo kojega je nestalo u Jožinoj kući, ali Stjepan je ostao kod kuće. S obzirom da nisu mogli za sve zaraditi uspjeli su nagovoriti Stjepana da s ocem ode na sajam i proda svinju te su tamo odmah kupili i kukuruza.
Otac je nosio kukuruz i po putu uzdisao zbog tereta i s namjerom da bez riječi kaže Stjepanu kako bi bilo pristojno da on nosi teret jedan dio puta, ali on to nije doživljavao.
Na kraju je ostao pod kestenom jer mu je dojadilo očevo uzdisanje. Dok je tamo sjedio kraj njega je prošla djevojka. Stjepanova glava je poletjela za njenim tijelom, odjećom koja je lepršala oko nje te je na kraju pošao za njom.
Iako je isprva brzao kad joj je došao skroz blizu usporio je u strahu da će se ona okrenuti i pogledati ga. Išao je i išao za njom sve dok mu se nije pogled susreo s njim, ali samo je okrenuo glavu i nastavio brzati dalje.
Ugledao je svoga oca koji ga je pozvao da ponese dio kukuruza i Stjepan ga je onda uzeo. Kad je došao kući sjedio je i razmišljao, a sve više ga je obuzimao neki čudan osjećaj kojeg se nije mogao riješiti. Postao je izrazito nemiran. Čak mu je i za stolom bilo teško sjediti i osjećaj je nešto u grlu i to nešto ga je gušilo te je svom silom htjelo izaći van.
Iako je uvijek bio lijen kad je čuo da treba prekopati vinograd sa zadovoljstvom se primio posla u nadi da će se tako riješiti neugode koja ga je obuzela. Iznenadio je svoju obitelj kad je prvi uzeo motiku u ruke i kopao brže od svih.
Navečer je sjedio do kasno vani i fućkao. Unatoč tome što ga je otac zvao da ide spavati on je dugo tako sjedio. Kad je napokon došao do svog ležaja kraj peći zaspao je i sanjao snove koje ni sam nije razumio.
Drugoga dana spremio je još veće iznenađenje svoje obitelji kad je uzeo komad pogače, motiku i otišao raditi u grofov vinograd. Kad su drugi težaci vidjeli Stjepana počeli su se smijati jer su znali da on nije nikakav radnik, ali smijeh je zamijenilo divljenje kad se Stjepan punom parom primio posla.
Kad bi stao malo i odmorio se ponovno je osjetio onaj osjećaj te se brzo primio motike kako bi ga ubio. Posao je bio gotov, a on je ponosno brojio plaću pred svojim ukućanima. Nije se obazirao onda na oca, sestru ili brata nego na bratovu djecu koja su gledala u sav njegov novac.
Svoj novac je pospremio pod jastuk i smješkao se dok je spavao na tom blagu. Prije spavanja on je vidio kako mu se približava neka slika djevojke i kasnije sanja kako ju je vidio u crkvi među djevojkama te na kraju završio na vjenčanju s njom.
Čim se probudio zgrabio je motiku i krenuo nazad u grofov vinograd, ali prije toga otišao je k svojoj sestri kako bi joj rekao da mu treba čista odjeća za nedjeljnu misu na koju inače nije običavao ići. Do nedjelje ta rutina se ponavljala. Po noći su ga mučili snovi, a po danu je radio koliko god je mogao samo da bi što više potisnuo onaj osjećaj. Kad je došla nedjelja svi njegovi susjedi su ga sa sumnjom gledali dok se prije vremena lagano šetao na misu.
Nitko nije vjerovao da je to onaj isti Stjepan koji je bio neradnik i nije išao na misu. Stalno je pogledom nešto tražio, ali to nije mogao naći. Kad bi mu se pogled susreo s nečijim smetali bi mu ti pogledi jer je osjećao kako ga oni grizu i jedu.
Našao je ono što je tražio. Dražesna, lijepa slika iz njegovih snova je išla cestom. Njegova glava se odmah okrenula za njom i neopaženo ju je slijedio. Ona se uvukla među djevojke s kojima je kasnije i otišla s mise. Stjepan nije znao ni tko je ni čija je.
Kupio je par cigareta, šibice i sjedio je na kućnom pragu dok su ga djeca molila za jedan dim cigarete. On im je obećao da će svakome dati cigaretu jer će se oženiti. Kad je to njegov otac saznao odlučio je da će prodati i dio polja na kojem je rastao izvrstan krumpir samo kako bi ga oženio.
Imbra se tome protivio, ali Joža mu je rekao da treba novce za Stjepanovu svadbu. Nije se usudio Stjepana izravno pitati tko je djevojka nego je djeci govorio kako da se raspitaju za njegovu zaručnicu.
Stjepan im naravno nije znao odgovoriti jer nije znao tko je ona. Odlazio je i dalje svaku nedjelju na misu, vraćao se s cigaretama, a preko radnog tjedna zarađivao je novce kojima je kupio novi kaput, šešir i čizme je dao popraviti.
Kad god bi se otac bar malo pokušao raspitati o djevojci Stjepan bi otišao bez riječi. Samo je djeci govorio nešto o njoj. Veselio se svakoj nedjelju zbog nje i već ju je čuo kako priča kad je kraj njega prošla grupa djevojaka među kojima je bila i ona. Govorila im je ”I tebe ću pozvati, i tebe, i tebe”, a Stjepanu su te riječi stalno prolazile kroz glavu.
Jednog popodneva dok je radio začuo je dječje urlikanje. Kad je podigao glavu vidio je svatove kako izlaze iz crkve. Kroz glavu su mu prošle riječi njegove djevojke te je u velikom strahu čekao da se svatovi približe. Njegovi najveći strahovi su postali istina. Ona je bila mladenka. Gledao je u svatove i stajao kao stup. Čak i kad su svatovi prošli on je dalje stajao kao stup.
Tek kasnije je došao jedan od sinova njegova brata jer mu je morao javiti da ide na večeru. Nije došao do kuće nego je legao pod jabuku.
Dugo je tamo mirno ležao, a onda se začuo plač i stenjanje. Kad su došli brat i otac da vide što mu je on nije odgovarao te je svoga brata udario nogom. Na kraju su ga ostavili da leži sam. Obilazili su ga svaki dan da ide na posao, ali on nije reagirao. Samo je ležao i gledao u jednu točku. Djeca su skakala oko njega i smijala mu se, ali on se više nije zabavljao s njima kao prije. Samo je ležao.
Bilješka o autoru
Franjo Horvat Kiš (Lobor, 1876. – Zagreb, 1924.) hrvatski je pripovjedač i putopisac. Gimnaziju je pohađao u Varaždinu i Zagrebu, a učiteljsku kolu završava u Osijeku. Kao učitelj nižih razreda radio je u Karlovcu i do smrti bio je tajnik Medicinskog fakulteta u Zagrebu.
Radio je kao feljtonist, pjesnik, pisac stručnih članaka i surađivao je s mnogim časopisima.
U zbirci ”Ženici” bavi se sudbinom malih ljudi, a u pirpovijestima ”Zašto” i ”Obijalo” piše o širim društvenim temama.
Stil mu obilježava klasična realistička naracija, deskripcija, metoda unutarnjeg monologa i psihološka raščlamba. Pisao je putopise prolazeći od Zagreba preko Sofije do Carigrada te Istrom.
Njegova važnija izdanja su ”Sabrana djela”, ”Izabrana djela” te ”Pripovijetke i putopisi”. Umro je od tuberkuloze.
0 komentari:
Objavi komentar