Childe Harold

Fran Galović, rodom iz mjesta blizu Koprivnice, hrvatski je književnik iz razdoblja moderne. Ubijen je 1914. godine kao novak Austro-ugarske vojske u 27. godini života. Zbog prerane smrti mnoga djela izdana su mu posmrtno. Pisao je drame, pripovijesti i novele, ali zaslužnija je njegova uloga u reafirmaciji dijalektalne poezije, što ga svrstava uz bok Dragutinu Domjaniću i A. G. Matošu.

Piše pjesme na štokavskom narječju, među kojima je najpoznatija “Childe Harold”, napisana po uzoru na istoimenu Byronovu pjesmu te “Zrcalo”, obje objavljene u zbirci “Hrvatska mlada lirika” 1914. godine. Poznata mu je i zbirka soneta “Četiri grada”, ali najviše ga je proslavila zbirka kajkavske poezije “Z mojih bregov”, objavljena posmrtno, 1925. godine u časopisu “Književna republika”.

U samostalnoj knjizi zbirka je objavljena 1948. godine. Izvorno je zbirka zamišljena kao ciklus od trideset pjesama, ali je smrt spriječila pjesnika da zbirku dovrši, pa ona sadrži 22 pjesme. Zbirka je podijeljena na četiri dijela, nazvana po godišnjim dobima: “Pramalet”, “Leto”, “Jesen” i “Zima”.

“Z mojih bregov” je zbirka koja odražava intimno-biografske momente koje pjesnik veže uz rodni kraj, zbog čega obiluje motivima kajkavskog jezika podravskog kraja i njegovih običaja. Okretanje nacionalno-zavičajnim temama odraz je novih tokova u književnosti koji su započeli modernom. On u zavičaju traži smisao, ljepotu i sklad.

Childe Harold – analiza pjesme

Prvi put pjesma “Childe Harold” objavljena je 1910. u “Hrvatskoj smotri”, a potom je 1914. godine tiskana i u zbirci “Hrvatska mlada lirika”. Sonet je Galović napisao inspiriran Byronovom istoimenom poemom u četiri dijela, koja prezentira lik izgubljenog romantičarskog junaka, otuđenog od svijeta.

Byronov Childe Harold nitko je drugi doli sam pjesnik, što se otkriva na kraju poeme, a i Galovićev lirski subjekt u prvom licu, Childe Harold, preslika je pjesnikovog osobnog iskustva. Oba Childea Harolda otisnula su se na put u potrazi za “novim”, za boljom budućnosti. Ostavili su u domovini krajolik, ljude, prošlost. Byronov Childe Harold odbačen je od svijeta kao suvišan, i zato ne osjeća krivicu kada kreće na putovanje.

Galovićev junak ne odražava stanja koja su ga dovela do putovanja. On se reminiscencijama javlja iz tuđine i sjeća se domovine. Oba katrena počinju retoričkim pitanjem “Gdje mi je domaja?” sa stilistički obilježenim poetizmom “domaja”, koji približava sudbinu poetskog junaka sudbini intimnog pjesnikovog “ja”. Ovaj Childe Harold za razliku od Byronovog usmjerio je svoj pogled prošlosti i u njoj pokušava pronaći smisao svoga postojanja. No osjećaj osamljenosti koji ga proganja u lutalačkom životu postaje nepodnošljiv toliko da katreni kao da intoniraju plač i iznimnu melankoliju. Takve ugođaje i navještava retoričko pitanje.

U prvom katrenu ističe se motiv Childeovih očiju, koje nisu dugo vidjele “domaju”. Osjetilo vida sugerira estetiku krajolika, za kojim lirski subjekt na prvom mjestu čezne. Za njega je ostvarenje ljepote stapanje fizičkim osjetilima s rodnim krajolikom. No ne samo s fizičkim osjetilima. U drugom katrenu ističe se “srce” u kojem “gore zanosi”. Nakon ponovljenog retoričkog pitanja, pjesnik spominje “drage” ljude koji su nestali, a samo su ostali zanosi, odnosno ideali zbog kojih se na more i otisnuo. Fizička i emocionalna udaljenost od domovine (krajolika) i ljudi pojačavaju doživljaj neizvjesne budućnosti i ugrožene egzistencije lirskog subjekta. Osjećaj izgubljenosti i osamljenosti najjače se odražava u metafori: “Oko mene svuda more. Pusto more.” Njegov život je ostao prazan, a utjehu može pronaći samo u pogledu na prošlost.

Prva tercina s romantičarskim zanosom spominje očinski kraj u kojem sja sunce, a bršljan se vije oko rodnog praga. Personificirano nebo šuti kao da podržava takva sjećanja. Ali posljednja strofa donosi obrat. Kao prenuće iz sna, lirski subjekt imperativnim načinom ušutkava noćno nebo i pozdravlja se u mislima s dragom zemljom. Postaje svjestan stvarnosti i nepovratne prošlosti, koja se gubi kao “lijepa izginula sjena”.

Kontrast između šutljivog neba i sugerirane vike u posljednjoj strofi unose dramsku napetost i obrat, čime se Galović približava Byronovoj poemi. Miri se sa sudbinom neizvjesnosti i odbačenosti od samoga sebe. Svjestan je da se prošlost neće vratiti i da što on plovi dalje, ona ostaje samo blijeda, ali lijepa sjena “koju nikad neću ugledati ja”. Ova pjesma najbolje opisuje Galovića kao pjesnika nemira i otuđenosti, čime je na pragu stoljeća pokazao iskorak modernizmu, ali i kako još uvijek gaji romantičarske osjećaje “svjetske boli”.

Fran Galović puno pažnje poklanja zvučnom i stilističkom uređenju svojih stihova. Rima je u prvom katrenu obgrljena, a u drugom ukrštena, dok tercine imaju raspored rime abc cba. Od stilskih figura ističe se retoričko pitanje, metafore (orlovski vis, pusto more), personifikacije (gore zanosi, nebo šuti, bršljan se vije), kontrasti i opkoračenje u prvoj strofi. Kombinacija ovih poetskih postupaka ide u prilog romantičarsko-modernističkoj opredijeljenosti Galovićevog “Childea Harolda”.

Bilješka o autoru

Fran Galović jedan je od najznačajnijih hrvatskih dijalektalnih pjesnika. Rođen je 1887. godine u selu Peteranec, pokraj Koprivnice. Pučku školu polazio je u rodnom mjestu, a gimnaziju je završio u Zagrebu. Nakon gimnazije studirao je filologiju i slavistiku, najprije u Zagrebu, a onda i u Pragu.

Još kao student priključio se liberalnom pravaškom pokretu. Kada je počeo Prvi svjetski rat unovačila ga je Austro-ugarska vojska. Već je u prvim akcijama i poginuo, u jesen 1914. godine. Poginuo je u napadu na srpsku vojsku, iako je sam Galović uvijek isticao da ne osjeća nikakvu mržnju prema tom narodu. Njegovu smrt su neki protumačili kao samoubojstvo, jer je samo par sati prije pogibelji napisao pismo u kojemu je stajalo da je dan toliko lijep da bi čovjek poželio umrijeti. Nakon smrti Fran Galović sahranjen je na Mirogoju.

Unatoč svom kratkom životu, Fran Galović učinio je mnogo za hrvatsko pjesništvo, pogotovo ono dijalektalno. Najpoznatije pjesme na kajkavskom narječju su mu “Crn-bel“, “Jesenski veter”, “Kostanj” i druge, a na štokavici je to “Childe Harold”. Najznačajnija zbirka pjesama mu je “Z mojih bregov”, koja je izdana posmrtno 1925. godine.

Osim poezije, Fran Galović je pisao i novele i drame, od koji je najpoznatija “Tamara”, objavljena 1907. godine. Zanimljivo je da su neka njegova djela sadržavala i elemente znanstvene-fantastike, što nije bilo uobičajeno za hrvatsku književnost tog vremena.

Nakon Galovićeve smrti, posthumno je objavljeno dvadeset zbirki njegovih djela, dok su mu za života objavljena samo četiri: “Tamara” 1907. godine, “Četiri grada” i “Začarano ogledalo”, 1913. godine te “Ispovijedi” 1914. godine.