Maturski rad iz Bosanskog, hrvatskog jezika i književnosti

Maturski rad iz Bosanskog, hrvatskog jezika i književnosti

DERVIŠ I SMRT

MEŠA SELIMOVIĆ

"Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega - da je svaki čovjek uvijek na gubitku."

Stihovima iz Kur-ana Selimović započinje i završava roman, zaokružujući time cjelinu, cjelinu trajanja u vremenu u kojem je čovjek taj koji gubi. Ne može promijeniti vrijeme, zaustaviti ga ili vratiti. U taj okvir pisac smješta svoju priču.

"Šejh sam tekije mevlevijskog reda..." U ja-formi pisac nas upoznaje s glavnim likom, svećenik je, župnik svog samostana i tu živi već niz godina. Počinje pisati zbog ogromnog nemira u sebi koji je potrebno kanalizirati, nemir se njemu ne smije događati ali dogodio se. Sve je počelo kako sam kaže prije dva mjeseca i tri dana, od đurđevske noći, brat mu je deset dana ležao u zatvoru, u tvrđavi.

Tu negdje u pokušajima da oslobodi brata i zadiranjem u vanjski, svjetovni život počeli su se u njemu kovitlati nemiri, strah, nerazumijevanje.

Stari Đanić leži bolestan i Ahmed Nurudin (ime glavnog junaka) ga pohodi, znajući da mu je zet Ajni-efendija, kadija koji je napisao nalog da se zatvori brat Harun. U kući slijedi susret sa starčevom kćerkom: ona ga moli da nagovori njenog brata Hasana, crnu ovcu obitelji, da se zbog svijeta sam odrekne nasljedstva jer kad ga otac razbaštini bit će to javna sramota. Ahmed pristaje na razgovor s Hasanom iako zna da tome nema koristi, jer očekuje porotuuslugu - da njezin muž oslobodi njegova brata iz zatvora. "Nije u meni probudila želju, ne bih to sebi dopustio, udavio bih je u samom začetku, stidom, mišlju o godinama i zvanju... Ali nisam mogao da sakrijem od sebe da je gledam sa zadovoljstvom." Hasan je oprečan lik od Ahmeda. Završio je škole u Carigradu i puno se u njega polagalo, no potom se naprasno vratio, prekinuo školovanje, oženio se, potom razveo. Sada pije i kocka, razbacuje novac, a potom je počeo prenositi robu konjima i stalno putovati. Karakterno je vedar, optimističan, površan, brzoplet, ali dobar. Ništa kod njega nema dubinu i ne mora se analizirati.

U Ahmedu je nemir rastao, ušao je s tom ženom u zavjeru, doduše zbog brata, ali više nije bio čist, nosio je to kao mrlju na čistoći svog poziva. Probdio je noć u vrtu, griješnu đurđevsku noć. U vrtu se te noći skrivao čovjek pred progoniteljima i Ahmed je postao svjedokom, nije htio sudjelovati, ali veselilo ga je. Rodila se u njemu dilema: da li ga predati ili sakriti!? Nije učinio ništa, prozvao ga je Ishakom, po svom stricu i taj će se lik pojavljivati u svim ključnim trenucima romana. Ishak može biti Ahmedova nečista savjest. Imao je jednu cipelu i hod mu je bio nejednak. Svoju tajnu Ahmed je podijelio s Mula-Jusufom, mladićem koji živi u samostanu i prepisuje Kur-an, time je krivica postala manja jer odluka više ne ovisi samo o njemu, sad može i netko drugi predati bjegunca. Ahmed razgovara s Ishakom.

"Jesi li zadovoljan?-upitaoje,gledajućimemirno. Zadovoljan sam. Neću da mislim na tebe,htio sam da te ubijem. Ne možeš me ubiti. Nitko ne može.
Precjenjuješ svoje snage.Neprecjenjujem ja, nego ti. Znam. Ti i ne govoriš. Ti možda i ne postojiš više. Ja mislim i govorim umjesto tebe.
Onda postojim. I utoliko gore po tebe."

Je li Ishak njegovo drugo ja, njegov alter ego, ono što bismo mogli nazvati nečistom savješću?!

U hanu je Ahmeda dočekao otac, došao je moliti za Haruna. Pojava oca izaziva niz sjećanja, nepostojanje ničeg među njima, ljubav, sažaljenje. Ahmed susreće Hasana koji se upravo vraća iz Vlaške i već je čuo za Haruna. Ahmed pohodi muselima i tu započinje njegov razgovor s pravdom: nitko mu ne govori što je učinio, drže ga Harunovim suučesnikom jer ga pokušava braniti, ne žele ga ni primiti. Braneći brata Ahmed se suprotstavlja zakonu. Tu započinje njegov besmisao: zna li što je ispravno, a što krivo, što je dobro a što loše. Do tada je mislio da zna, ali do tada se nije ticalo njega, a sad mu je brat ugrožen.

Iz razgovora s hafiz Mehmedom i Hasanom razaznajemo: "Ništa nije naše osim varke, zato se čvrsto držimo za nju. Mi nismo nešto u nečemu, već ništa u nečemu, nejednaki s tim oko sebe, ne isto, nespojivo. Razvitak čovjekov trebao bi da ide ka gubljenju svijesti o sebi. Zemlja je nenastanjiva, kao i Mjesec, a mi sebe varamo da je ovo naš dom, jer nemamo kuda."

Hasan mu ispriča zašto je Harun zatvoren. Jedan je trgovac koji je bio protiv vlasti zatvoren i ubijen, no spisi sa njegovih saslušanja bili su sastavljeni unaprijed, prije no što je zatvoren, a Harun je bio pisar kod kadije i uhvatili su ga s tim spisima i zatvorili, da ne izda montirani proces. Ahmedu sve postaje još manje jasno: što je sad ispravno, a što krivo!? Što je potrebno učiniti da se čovjek zatvori? Raditi protiv vlasti, a je li vlast pravedna? Kakav je onda svijet - to Ahmed lomi u sebi.

Hasan mu je na odlasku darovao knjigu Abul Faradzova "Knjiga priča" u koricama od safijanske kože s četiri zlatne ptice u uglovima. Svilena marama u koju je knjiga bila zamotana imala je iste takve četiri ptice. Jednom je u razgovoru pomenuo Hasanu tu knjigu, a on ju nije zaboravio. "Od dalekog djetinjstva Bajrama što se već izgubio u sjećanju, ovo je prvi put da mi je netko donio dar, prvi put da je netko mislio na mene."

Ahmed će balansirati izmedu ljepote njihova prijateljstva i besmisla svijeta.

Ahmed odlazi u polje i susreće dječaka, iz razgovora saznajemo da dječak ne može ići u školu, a ni otac mu ne bi dao jer je potreban u polju. Ahmed mu nudi da ga povede u tekiju, kao što je to jednom ponudio Mula-Jusufu, ali dječak ne želi pitati oca.

Hasanu odlazi da se umiri prijateljskom riječi, saznaje tada priču o Zejni i njezinu mužu i mladiću, svi oni rade kod Hasana. Mladić je mužev daleki rođak i zaljubljen u njegovu ženu. Oni se sastaju a muž ništa ne sumnja, Hasan ne želi biti taj koji će otkrivati istinu. Neobičan ljubavni trokut u kojem muž voli mladića kao sina. Pitanje je što bi bilo moralnije otkriti istinu i ubrzati tragediju ili prešutjeti i do tragedije možda neće ni doći!? "Život je širi od svakog propisa. Moral je zamisao a život je ono što biva." Hasan nudi Ahmedu odricanje od svog nasljeđa ukoliko kadija oslobodi Haruna. Ahmed se oslanjao na božju volju. Hasan je Ahmedov svjetovni antipod. U dvorište ulazi Dubrovkinja i njezin muž i prekida se razgovor. Po pogledu Hasanovu Ahmed je znao da je on bespovratno spleten strašću i da više ne misli na njega. "Opet sam sam. Možda je i najbolje tako, ne očekuješ pomoć i ne bojiš se izdaje."

Ahmed odlazi Ajni-efendiji i nudi Hasanovu riječ da će se odreći imovine ukoliko puste Haruna. Uzalud. "Slab je koji traži, a slabo je i ono što se od njega traži."- bio je kadijin odgovor.

Šećući tekijom nailazi na nepoznata čovjeka koji ga opominje da se povuče, da odustane jer bi mogao nastradati. Drugog je dana molio za brata kod muftije, tu susreće Kara-Zaima nekadašnjeg junaka, a sada sjenu koja živi od uspomena, no razgovor s muftijom je uzaludan.

Hafiz Muhamed mu je saopćio da mu je brat mrtav već tri dana. Ahmed je održao misu za brata, u propovjedi ga branio, a čitava je tekija bila prisutna u crkvi. "Živimo na zemlji samo jedan dan ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer tko oprosti, on je najveći. A znam, zaboravit ne mogu."

Je li oprostio uistinu? Je li se oslobodio mržnje? Je li postupio po savjesti ili zvanju? Nije znao sve odgovore.

Hasan ga je čekao sa svijećom, kad su sve već bile dogorijele. To svjetlo bilo je jedino u mraku koji je nastupio oko njega, jedini prijatelj koji mu je preostao.

Prolazeći kroz tekiju naišla su četiri sejmena na konjima i istukli ga. Bila mu je to prva opomena. Te noći su ga odveli u tvrdavu, bio je zatvoren. Ostvaruje kontakt s Đemalom, stražarem. Razmišlja o životu i smrti, očekuje da netko dođe, no ne dolazi nitko. Potom ga premještaju u drugu ćeliju, s Ishakom. Nakon nekog vremena ga puštaju, a Ishaka više nema iako on pita za njega. Ishaka ne vidi nitko osim njega.

Drugi dio

Započinje pričom o mladosti u vojsci i susretu s dječakom koji živi s majkom i slijepom bakom. Majka je jedina žena u okolici i prostitutka je . Dječak to ne zna. Kad su odlazili ubili su je jer je išla i s neprijateljima. On je dječaka odveo sa sobom, gube se kasnije da bi ga on na kraju ponovo potražio i doveo sa sobom u tekiju (Mula-Jusuf). Lik dječaka se transformira u toj priči od vedrog i zaigranog do mrzovoljnog, zatvorenog i nepovjerljivog. Odnos s Ahmedom je također izmjenjen i o tome Ahmed razgovara s Hasanom. Hasan ga navodi na razmišljanje: Mula-Jusuf je nešto učinio zato se promijenio, a ne želi reći što. Ahmed ispituje Mulu-Jusufa i konačno započinju razgovor o majci i Ahmed mu otkriva sve što zna. No, slučajno od hafiz Muhameda saznaje da je Mulu-Jusufa viđao oko kadijine kuće. Mula-Jusuf je izdao Ahmedova brata Haruna kadiji. Mula-Jusuf traži od Ahmeda ili oprost ili mržnju, no Ahmed ne pokazuje ništa. Mula-Jusuf pokušava samoubojstvo.

Odlazi s Hasanom hodži-Sinaudinu Jusufu, čovjeku koji pomaže zatvorenike u tvrđavi, nosi im hranu i brine o njima. Naišao je muselim i tu je gledajući ga Ahmed započeo mrziti, srastao je s mržnjom, branio se i hranio njome. Bilo mu je odobreno da iz tvrđave prenese bratovo tijelo u vrt samostana i održi misu. Od tada su na grobu vječno gorijele svijeće.

Hasan se pomirio s ocem, prenio ga u svoju kuću, brinuo se o njemu i oni su pronašli izgubljenu ljubav. Starac je živnuo. Hasan je mladića iz onog neobičnog ljubavnog trokuta poslao na drugi posao pod uvjetom da više nikad ne priđe Zejni. Tu kreću najljepši dani prijateljstva s Hasanom. Uskoro Hasan kreće na put. Ahmed tu započinje priču o Hasanu: školujući se u Carigradu, upoznao je Dubrovkinju i njezina muža i sprijateljio se s njima sretan što čuje domaću riječ. Ostavlja škole i odlazi s njima za Dubrovnik zbog nje. Zaljubljen je u nju i ona u njega, no dovoljno je obzirna da ne povrijedi muža. Strast ga razara i on iz Dubrovnika nesretan dolazi kući, ženi se i rastaje za godinu dana, živi đelepćijskim životom, troši i rasipa i tada ga je otac skoro razbaštinio.

Ahmedu u samostan dolazi Osman-beg s vojskom, od njega saznaje da je sin hadži-Sinaudina postao carski silahdar (oružar na sultanovu dvoru). Bila je noć i on nije otišao saopćiti hadži sretnu vijest, no ujutro su mu planovi bili drugačiji. Iskoristio je Mulu-Jusufa da poruči kadiji da je hadži-Sinaudin kriv što su iz tvrđave pobjegli neki Posavci. Istovremeno je poslao po tataru pismo u Carigrad sinu da mu je otac zatvoren. Skovao je zavjeru. No, kasaba se pobunila prije no što je sin iz Carigrada mogao nešto učiniti, jer je hadži-Sinaudin bio dobrotvor. Revolucionarno su oslobodili hadži-Sinaudina, ubili kadiju, a muselima nagnali u bijeg.

Ahmed je postao novi kadija. Prošlo je par mjeseci, došla je zima. Prethodni muselim bio je udavljen, a novi je savijao kičmu kako je trebalo guverneru. Hasanova sestra je čekala dijete, udovica. Ahmed joj nudi ruku, no ona odbija. Posavina koja je spaljena i ogoljena privlači Hasana i on kupuje zemlju.

No, Piri-Vojvoda (novi lik) pronalazi pismo dubrovačkog trgovca koji je s Hasanom dobar, u kojem je ocrnjena bosanska vlast. Krivi su Ahmed i Hasan jer su dopustili da trgovac pobjegne. Hasan se uspješno brani, no stiže guvernerova zapovijed da se Hasan uhapsi. Ahmed to mora potpisati, u protivnom će tužba protiv njega ići u Carigrad

"Hoćeš li napisati to riješenje?- pitao me defterar.

Moram - rekao sam, gledajući pred sobom pismo, gledajući prijetnju.

Ne moraš. Odluči po savjesti.

Oj, ostavi savjest na miru. Odlučiću po strahu, odlučiću po užasu i dići ću ruke na sebe sanjanog. Biću ono što moram: đubre. Sramota neka padne na njih, natjerali su me da budem ono čega sam se gadio."

Spriječio je Mula-Jusufa da obavijesti Hasana da mu se sprema hapšenje.

Sutradan saznaje da je Hasan "predan sejmenima", da je nalog odnio Mula-Jusuf i da je Hasan na putu za Travnik. Otišao je i Mula-Jusuf, to je pripisano Ahmedu. Kara Zaim ga obavještava da će zbog ovih grešaka biti sproveden i ubijen. Ima vremena da pobjegne, no ne želi. Slijedi susret s mladićem iz njegova sela i saznajemo da je majka mladića bila prva i jedina ljubav Ahmedova, da su je roditelji udali prije no što se on vratio kući, da je mladić možda njegov i da se zbog te ljubavi zaredio.

"Poklapa me strah kao voda. Živi ništa ne znaju. Poučite me mrtvi, kako se može umrijeti bez straha ili bar bez užasa. Jer smrt je besmisao baš kao i život."

"Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega - da je svaki čovjek uvijek na gubitku."