Brad KRATAK SADRZAJ

AUTOR: JANKO POLIĆ KAMOV

Janko Polić Kamov hrvatski je pisac i pjesnik čija je pojava znatno utjecala na sadržajni i formalni smjer kretanja hrvatske književnosti unutar razdoblja moderne. Prema književnom znanstveniku Cvjetku Milanji, Kamovljevo se pisanje može okarakterizirati kao “anarhističko-orgijastičko s dekonstrukcijskim intencijama”, odnosno, pisanje s negacijom tradicije i svega što ima veze s njome. To znači da je u svome pisanju Kamov koristio, za ono vrijeme, neuobičajene metode i tehnike iznošenja vlastitih misli. Djelo u kojemu se njegovo negiranje tradicije najviše očituje je svakako i kratka novela “Brada”.

Jedno od prepoznatljivih obilježja svake novele je u prvome redu način razrade teme: najčešće se radi o opisu jednoga kratkog, ali važnog događaja. Broj likova je minimalan, a radnja se uglavnom odvija u svega nekoliko dana. Sudeći po ovim karakteristikama, Kamov je ostao dosljedan tradiciji i nije je puno mijenjao. Ipak, ono u čemu se vidi odmak od uobičajenog je sam odabir teme. Jedan mali, naizgled nevažan događaj stavljen je u prvi plan i uzdignut na razinu filozofskih promišljanja. Brada uistinu jest dio identiteta onoga koji je nosi, ali ona nikad nije njegov najvažniji sastavni dio.
Glavni lik novele je čovjek čiji se identitet mijenja brijanjem brade. Dok ju je imao, svi su ga izbjegavali i ružno mislili o njemu, dok je on sam sobom bio koliko-toliko zadovoljan. Kad je obrijao bradu, drugi su ga počeli uvažavati, ali on je izgubio unutarnji mir i više se nije mogao posvećivati stvarima koje su ga zanimale. Kao važno pitanje nameće se sljedeće: što je zapravo ono što čini čovjeka – ono kakvim ga drugi vide ili ono kako on poima sam sebe?

Još jedna bitna stavka svake novele je i njezina poanta te lako iščitavanje onoga što ona poručuje. U slučaju “Brade” lako se možemo zavesti na krivi trag, iako ni on nije u potpunosti neispravan. Naime, djelo bismo lako mogli protumačiti kao alegoriju zaključka da bi čovjek trebao prihvatiti samoga sebe onakvim kakav jest i živjeti neku, po vlastitom mišljenju i nahođenju, najbolju verziju sebe. Ipak, što nam je činiti ako ni mi sami nismo sigurno tko smo zapravo? Ili, govoreći riječima samoga lika: “Onda bih se možda zamislio u to: gdje je moj ja – u ozbiljnosti ili obijesti, cinizmu ili temperamentnosti, posmjehu ili preziru, ljubavi ili hladnoći?” Takva promišljanja samoga autora dovode na prag velikih književnih pravaca 20. stoljeća.

Vrsta djela: novela

Vrijeme radnje: neodređeno

Mjesto radnje: neodređeno

Kratak sadržaj

Pripovjedač već u prvoj rečenici novele otkriva najznačajniji događaj: obrijao je bradu. Ono što je drugima posve obična, svakodnevna radnja, za glavnog lika novele bila je puno više – utjecala je na tijek i smjer u kojemu se kretao njegov život. Imao je gustu, crvenu bradu. Kao razloge odluke za takav čin navodi nagle mijene u ljudskoj prirodi koje je teško objasniti. “Jedan je individuum živio godine i godine uredno, pošteno, solidno; najedanput plane i ubije; ili plane i siluje; ili opet plane i orobi.”

Ipak, ne može se reći da njegova odluka o brijanju brade nije bila ničim uvjetovana. S obzirom na gustu bradu, mnogi su pogrešno mislili kako se radi o tridesetogodišnjaku, a on je zapravo imao samo dvadeset godina. Isto tako, djevojke su ga izbjegavale i nijednu nije uspio navesti da se zaljubi u njega, što mu, doduše, nije ni bio cilj. “Nije se zahtijevalo da na šetnji odgovaram na poglede, da noću slijedim uzvinute suknje, da u kavani počastim s dotičnom namjerom kasiricu. Tako sam ja živio i učio; iz svijeta ne primah nikakvih seksualnih podražaja, jer, no – nisam dražio i nisu me dražile.” Ipak, to što u žena nije izazivao nikakve pozitivne reakcije, ne znači da nije izazivao nekakve druge, manje poželjne. Svojim je izgledom odudarao od većine ljudi i upravo zbog toga bilo ga je lako uočiti gdje god se pojavio. Navodi kako su dvije najčešće reakcije na njegovu pojavu bile – strah i smijeh. Ukoliko bi on slučajno i pogledao neku djevojku, one bi mu okretale leđa. Dojam ozbiljnosti i strogoće dodatno su pogoršavale i naočale koje je nosio, a zbog kojih su ga mnogi oslovljavali s profesore i govorili mu kako mu je po naobrazbi ravan jedino mjesni učitelj.

On je, donekle, uživo u svom prilično stigmatiziranom životu – imao je svoj mir i mogao je raditi. Znao da je se izolacijom od ljudi zapravo štedi brojnih nedaća koje nose ljudi i odnosi. “Ja sam ta dva mnijenja ljudi – ozbiljan i smiješan – spojio i tu je moj mizantropizam zašao u cinizam. Postajao sam sve hladniji i porugljiviji. Znao sam stajati na ulici i gledati u mnoštvo, kako se klanja, prolazi, kicoši i previja, i najodurniji mi postadoše ljudi uredni, lijepi i elegantni.” Unatoč tome što je imao prividni mir, znao je da su ga reakcije ljudi zapravo narušavale, a on je toga bio sit. Spremao se na studij i želio je biti potpuno miran. Tada je obrijao bradu.

Isprva je opipavao svoju, sada glatku bradu i čudio se svome odrazu u ogledalu. Već je na ulici, netom nakon što je napustio brijačnicu, primijetio da ga drugačije gledaju i zbog toga je postao veseo. Kad je došao kući, majka i teta su ga izljubile, a mala rođakinja, koja ga se dotada bojala i skrivala se pred njime, sada ga je gledala gotovo zaljubljenim, djetinjim pogledima. Iste je večeri prošetao gradom i iz znatiželje promatrao žene i njihove reakcije na vlastitu pojavu. Straha više nije bilo ni u tragovima – gledale su ga zaljubljenim pogledima i on je u tome uživao. “Ja sam osjećao zimu na podbratku; osjećao sam da mi nešto fali, i kao da sam obrijavši bradu počinio jednu pravu mladenačku pustolovinu, postadoh nasmješljiv u istim očima: više se nisam ni mogao ni znao smijati cinički. Sav je moj cinizam ideja i ličnoga izraza bio u mojoj bradi.”

Tu je večer otputovao na nauke. Vozeći se u vlaku, zamijetio je mladu djevojku koja je sjedila blizu njega. Kad je došlo vrijeme za spavanje, našli su se jedno pored drugog. Njihova su se tijela slučajno doticala i pripovjedač je počeo osjećati ono što prije nikad nije. Ta mu se djevojka svidjela i odlučio ju je osvojiti i imati, iako je znao da se njihov odnos neće razviti ni u što drugo, osim tog jednog fizičkog odnosa. Nakon toga uvjeravao je samoga sebe da je zapravo počinio nešto plemenito te da se mlada djevojka ne bi trebala sama voziti u vlaku po noći, ako drži do morala.

Nakon toga početnog “uspjeha”, ohrabrio se i odlučio ustrajati u takvom načinu života. Kad je došao u grad i našao si mjesto za život, odmah se zaljubio u sve četiri gazdaričine kćeri i počeo je svoj novac, koji je njegova obitelj namijenila njegovu studiju, trošiti na njih. Ubrzo je ostao bez prebijene pare. Primijetio je da je gladan i da više ne pronalazi mir u svojoj samoći. Odlučio je čekati novac od obitelji i opet pustiti bradu. Novela se završava pripovjedačevim razmišljanjima o ljudskom promjenjivom identitetu i njegovim stalnim mijenama.

Likovi: Pripovjedač, majka, tetka, djevojka iz vlaka…

U liku pripovjedača jasno se vide dvije osnove karakterne crte – jedna je mizoginična, usmjerena na mržnju i odbojnost koju je osjećao prema ljudima dok je imao bradu, a druga je vesela, usmjerena na uživanje u ljubavnim i drugim slastima koje život nudi. Bradatog pripovjedača često su smatrali starijim i obrazovanijim nego što je on uistinu bio. Iako nije puno mario za ono što se o njemu mislilo i govorilo, na nekim mjestima novele otkriva da su ga neke kritike mogle izbaciti iz takta, u toj mjeri da se odlučivao na fizički obračun. Pripovjedač bez brade uživa u odobravajućim pogledima ljudi u svojoj okolini i svoj pažnji koju nije imao prije. Može se reći da on ide iz jedne krajnosti u drugu – od potpunog nedostataka žena u svom životu, on počinje pretjerivati i iskorištavati ih.

Kroz suprotstavljanje početnog cinizma i kasnijeg hedonizma, u Kamovljevom oblikovanju ovoga lika jasno se vidi utjecaj filozofskih struja, koje su tada bile aktualne u Europi (prvenstveno impresionizma, iako se njegov književni opus nipošto u cijelosti ne može svrstati pod nazivlje ovoga pravca). Problematika ljudskog identiteta i svega što na njega utječe i na taj ga način neprestano modificira prisutna je u načinu karakterizacije ovoga lika. Motiv brade samo je sitni detalj, ali je u velikoj mjeri utjecao na poimanje čovjeka i njegove osobe isprva u drugih, a potom i na njegovo samopoimanje. Dok je imao bradu, mogao je biti sam i usmjeriti se na svoj posao. Kad ju je obrijao, postao je popularan, ali je izgubio unutarnji mir i više nije mogao podnositi samoću. Ključno je pitanje: koja je ljudska strana prava, koja je ona u kojoj čovjek pokazuje svoje pravo lice? U slučaju ovoga lika, je li to uživanje u samoći ili uživanje u ljudskom društvu?

Ono što je sam pripovjedač zaključio je da je identitet promjenjiv i ovisan o vanjskim čimbenicima, a to je iznio sljedećim riječima: “Bih li tad mogao priznati da je moj ja u obrijanoj ili obraštenoj bradi i da svi individualizmi sjede na dvjema stolicama i zato su vrlo riskantni i vratolomni. Oni vazda stoje na nečemu, što je izvan njih; i ako se ovo nešto pomakne, onda oni i opet padnu na nešto, što je izvan njih…” Jasno, u njegovu je slučaju individualizam ležao na vanjskoj okolnosti – bradi – i kad ju je obrijao, on više nije znao tko je zapravo.

Bilješka o autoru

Janko Polić Kamov rođen je 17. studenoga 1886. godine u Rijeci, u uglednoj i mnogobrojnoj obitelji. Ondje je završio pučku školu te započeo gimnazijsko obrazovanje koje je prekinuto zbog njegove nediscipline. Nakon toga s obitelji seli u Zagreb.

Proučavajući Bibliju naišao je na priču o starcu Noi koji je, za vrijeme jednoga od svojih čestih pijančevanja, ostao potpuno razodjeven. Njegov sin Kam došao je i gledao ga, ali ga nije pokrio i zbog toga ga je otac prokleo. Tako je Janko Polić u svoje ime dodao i nadimak Kamov, a odabir lika po kojem je prozvao samoga sebe svjedoči dovoljno o njegovoj prirodi.

Iako je puno pisao, za života su mu objavljeni samo feljtoni, članci i putopisi koje je pisao kako bi preživio, a vredniji i važniji dio njegova opusa objavljen je tek nakon njegove smrti. Neka od njegovih najpoznatijih djela su: zbirka pjesama “Psovke”, dvije drame “Tragedija mozgova” i “Mamino srce”, roman “Isušena kaljuža” te novele “Ecce homo” i “Sloboda”.

Za života je boravio u mnogim europskim velegradovima kao što su Rim, Firenza, Trst i Marseille, a umro je 8. kolovoza 1910. u dvadeset četvrtoj godini života, u Barceloni, gdje je pokopan na groblju za nepoznate strance.