Japan
| Japan
日本国
Nippon-koku Nihon-koku | ||||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| ||||||
| Državna himna: "Kimigajo" | ||||||
.svg) | ||||||
| Glavni grad | Tokijo | |||||
| Službeni jezici | nema | |||||
| Vlada | Unitarnaparlamentarnaustavna monarhija | |||||
| - | Car Japana | Akihito | ||||
| - | Premijer | Shinzō Abe | ||||
| Zakonodavno tijelo | Kokkai | |||||
| - | Gornji dom | Sangiin | ||||
| - | Donji dom | Shūgiin | ||||
| Uspostava | ||||||
| - | Nacionalni dan osnivanja | 11. veljače 660. pne. | ||||
| - | Meijijev ustav | 29. studenog 1890. | ||||
| - | Ustav | 3. svibnja 1947. | ||||
| - | Sporazum iz San Francisca | 28. travnja 1952. | ||||
| Površina | ||||||
| - | Ukupno | 377,944 km2 (62.) | ||||
| - | Voda (%) | 0.8 | ||||
| Stanovništvo | ||||||
| - | Procjena za 2012. | 126,659,683 (10.) | ||||
| - | Popis iz 2010. | 128,056,026 | ||||
| - | Gustoća | 337.1/km2 (36.) | ||||
| BDP (PPP) | procjena za 2013. | |||||
| - | Ukupno | $4.729 trilijuna (4.) | ||||
| - | Per capita | $37,135 (21.) | ||||
| BDP (nominalni) | procjena za 2013. | |||||
| - | Ukupno | $5.007 trilijuna (3.) | ||||
| - | Per capita | $39,321 (23.) | ||||
| Gini (2008) | 37.6 srednji • 76. | |||||
| HDI (2013) |  0.912jako visok • 10. | |||||
| Valuta | jen (¥) (JPY) | |||||
| Vremenska zona | JST (UTC+9) | |||||
| - | Ljeti (DST) | bez primjene (UTC+9) | ||||
| Pozivni broj | +81 | |||||
| Web domena | .jp | |||||
Japan (日本, Nippon ili Nihon, službeno, 日本国 Nippon-koku ili Nihon-koku) je otočna država u istočnoj Aziji smještena na lancu otoka istočno od Azijskog kontinenta, na zapadnom rubu Pacifičkog oceana sjeverno od Istočnokineskog mora. Japan čini arhipelag od više od 3000 otoka, a najveći otoci sa sjevera prema jugu su: Hokkaido, Honshu, Shikoku i Kyushu koji čine više od 97% površine. Veći broj manjih otoka okružuje ova četiri, kao i grupe udaljenih otoka Okinawa i Ryukyu.
Japansko je otočje dio pacifičkoga vatrenog prstena i nastalo je kao posljedica podvlačenja Filipinske i Tihooceanske litosferne ploče pod Euroazijsku. Dva japanska slova koja označavaju ime Japana znače "izvor sunca" pa se tako cijela zemlja često naziva "Zemlja izlazećeg sunca". Japansko otočje vulkanskog je podrijetla pa je dio geološki izrazito nemirnog prostora obala Tihog oceana, tvz. vatrenog prstena. Brojni potresi i vulkani glavno su obilježje Japana. Najpoznatiji vulkan je Fuji koji je ujedno i najviši vrh Japana (3776 m). Japan je planinska zemlja, budući da oko 80% površine čine planine. Oko 66% površine prekriveno ješumama.
Po državnom uređenju Japan je ustavna parlamentarna monarhija s carem na čelu. Japan je deseta zemlja svijeta po brojustanovnika s nešto manje od 128 milijuna, od kojih 99% čine Japanci. Glavni grad je Tokio koji sa susjednim gradovima ima oko 32 milijuna stanovnika te je najveće metropolitansko područje svijeta.
Japan je jedna od vodećih svjetskih sila. Po nominalnom BDP-u je treća najveća svjetska ekomonija, a po Paritetu kupovne moćitreća iza SAD-a i Kine. Japan je četvrti svjetski izvoznik i šesti uvoznik. Jedan je od tehnološki najrazvijenijih država svijeta, vodeći na mnogim poljima znanstvenih istraživanja posebice u elektronici i robotici. S više od 130 milijardi USD ulaganja u znanstvena istraživanja, treći je u svijetu. Japan je član Ujedinjenih naroda, G8, G4, OECD-a i APEC-a.
Etimologija[uredi - уреди | uredi izvor]
Japanska riječ za Japan je Nippon ili Nihon, a puni naziv je Nihon no Koku i doslovno znači "Zemlja gdje izlazi sunce".
Sama riječ dolazi od kineskog jezika i riječi Jih Pen. Japansko ime Nippon se koristi u službene svrhe, uključujući: novac, markice i međunarodne sportske događaje. Nihon se povremeno koristi u Japanu.
Ranu mandarinsko kinesku riječ za Japan je evidentirao Marco Polo kao Cipangu. Ipak, kantonski naziv za Japan, iz kojeg se vjerojatno rodila riječ Japan, je Jatbun. U Malay kantonskom riječ postaje Japang i s tom riječi su se susreli portugalski trgovci u Malacci u 16 st. Smatra se da su portugalski trgovci donjeli tu riječ u Europu. Ta je riječ prvi put evidentirana u Engleskoj 1577. god. u gramatičkom pravopisu kao Giapan. U Engleskoj službeni naziv je "Japan". Prije je cijela titula glasila "Japansko carstvo". Službeni japanski naziv je Nihonkoku (日本国), "Država Japan". Državno ime se sastoji od znakova "日" (izgovor "Ni", što znači dan ili sunce) i "本" (izgovor "Hon" što znači izvor ili korijen). Japanska zastava službeno se zove Hi no Maru tj. sunčev disk.
Historija Japana[uredi - уреди | uredi izvor]
Prahistorija[uredi - уреди | uredi izvor]
Arheološka otkrića otkrivaju da je Japan bio naseljen ljudima još prije 50.000 godina, tokom starijeg kamenog doba. Duž ledenog doba Japan je bio spojen s kopnom Azije(Sahalin na sjeveru, i vjerojatno Kyushu na jugu), omogućujući migracije (selidbu) ljudi, životinja i biljaka na japanski arhipelag iz prostora današnje Kine i Koreje.
S krajem zadnjeg ledenog doba i početkom globalnog zatopljenja razvija se jomonska kultura 11.000 godina prije nove ere. Obilježava je prijelaz iz mezolitičkog u neolitički način života i prva industrija keramike u svijetu. Smatra se da je jomonska populacija preteča proto-japanske i Ainu populacije. Sam naziv Jomon za ovo razdoblje, koje je trajalo otprilike od 10.000 do 300 god. pne., dolazi od vrpčastih ukrasa na keramici tog vremena. Početak Yayoi razdoblja negdje oko 300 godina prije nove ere obilježavaju: obrada zemlje, pravljenje metala i napredna obrada (proizvodnja) keramike. Razdoblje Yayoi završava oko 300 god., kada počinje Yamato razdoblje.
Klasično doba[uredi - уреди | uredi izvor]
Evidentirana japanska historija počinje u 5. i 6. stoljeću, kada je Baekje upoznao Japan s kineskim sistemom pisanja, budizmom i ostalim tekovinama kineske kulture. Kroz edikt 645 Taika reforme, jača se uvođenje kineske kulturne prakse. Japan reorganizira vladu u skladu s kineskom izvršnom strukturom. Nara razdoblje počinje u 8. stoljeću i obilježava ga prva snažna japanska država koncentrirana oko carskog dvora u gradu Heijokyo (sada Nara). Carski dvor se kasnije seli u Heian-kyo (sada Kyoto) i počinje "zlatno doba" klasične japanske kulture, razdoblje nazvano Heian.
Srednjovjekovno doba[uredi - уреди | uredi izvor]
Godine 794. počinje Heian razdoblje, jer je te godine 50. car Kanmu (736. - 805.) preselio svoju prijestolnicu iz Nare u Heian-kyo ("Grad mira"), danas poznat kao Kyoto ("Glavni grad"), a tada se zvao Miyako ("Carska prijestolnica"). Državnim reformama dotadašnja feudalizirana, rascjepkana država postaje strogo centralizirana pod vodstvom ovog care i njihovih potomaka što kao nuspojavu ima odustanak od stalnih promjena glavnih gradova tako da je sljedećih 1000 godina Miyako glavni grad Japana. Nasljednici cara Kanmu su se počeli postepeno prepuštati užicima i prepuštati uzde vlasti svojim ljubimcima što dovodi do jačanja japanskih plemića i stvaranja vojne kaste samuraja. Posljedica ovog postaje da manje od 150 godina nakon centralističkih reformi carevi gube kontrolu nad državom koja se u desetom i prvoj polovici jedanaestog vijeka održavala samo s jakim savezom careva i moćnog klana Fujiwara. Odbacivši klan Fujiwara carevi su od 1068. godine samostalno vladali su daljnjom pojačanom militarizacijom društva. To razdoblje careve absolutne vlasti traje duže od 100 godina sve do Genpei rata (1180. - 1185.) u kojem su sudjelovala dva takva klanova Minamoto (kin. Genji) i Taira (kin. Heike) po kojima je rat i dobio ime (Genpei=Gen+pei tj. hei), klan Minamoto je pobijedio u bitci kod Dan-no-Ure (blizu Shimonosekija, između otoka Kyushu i Honshu) 1185. god., čime je započelo Kamakura razdoblje.
Početak Kamakura perioda je također bitan jer je 1191. god. budistički redovnik Eisai Zenji (poznat i kao Myoan Eisai tj. Yosai te kao Senko ili Zenko Kokushi tj. "učitelj nacije", 1141. - 1215.) iz Kine donio znanje o zenu (kin. cha'n, u Indiji poznat kao Dhyana na sanskrtu), tj. budizam (Japanci koriste izraz Budin put ili Put Bude). Nakon pet godina boravka u Kini, Eisai je prenio "pečat svijesti" po tradiciji Huang-Lunga, a "Inku" (dokaz o prosvijetljenosti i potvrdu da može naučavati zen budizam) je dobio od kineskog cha'n majstora Oryo linije Rinzai zena, Hsu-an Huai-chana (jap. Kian Esho ili Echo, poznat i kao Kyoan, živio u 12.st.).
Godine 1192. car je potpuno kapitulirao i proglasio glavešinu klana Minamoto, Minamoto no Yoritoma za seiitaishoguna tj. "general koji je pobjedio barbare". Yoritomo je kao prvi šogun u japanskoj historiji u gradu Kamakuri ustoličio svoje sjedište koje je nazvano Bakufu tj. "vlada pod šatorom". Time je započeo Kamakura šogunat, prvi šogunat u japanskoj historiji čija najveća japanska zasluga postaje pobjeda nad dvije mongolske invazije 1274 i 1281. godine. Njihova vladavine će trajati sve do 1333. god. i državnog udara cara Go-Daigo koji je pokušao preuzeti vlast iz ruku šogunata. Taj državni udar ja na kraju samo djelomično uspio uz pomoć klana Ashikaga čime u novom prevratu započinje Ashikaga šogunat. Zbog ove političke promjene, 1333. god. Kamakura razdoblje zamjenjuje razdoblje Muromachi, koje je nazvano tako po četvrti u Kyotu u kojoj je bio smješten glavni štab klana Ashikaga. Oni su ga ustoličili nakon 1333. godine kada su ušli u Kyoto i nakon što su spalili Kamakuru, sjedište Kamakura šogunata. Namjesto državi potrebne stabilizacije državni udar je rezultirao građanskim ratom između južnog dvora to jest cara i sjevernog dvora koji će trajati 56. godina. Južni dvor koji se smatrao zakonitim pošto je imao sve oznake carska vlasti (žezlo, krunu i slično) je 1392. godine kapitulirao iako će priča to jest svađa o tome koji je dvor bio legitiman potrajati sve do 20 vijeka. Tokom građanskog rata carevi gube potpuno kontrolu nad Japanom koja prelazi u ruke šoguna. Ashikaga šogunat je uspješno održavao potpunu kontrolu u državi novo izmišljenim represivnim mjerama (zabrana preseljenja, svi plemići moraju živjeti u glavnom gradu šoguna) sve dok se on sam nije urušio u borbi njegovih članova za vlast između šogunovog sina i brata. Ta borba za vlast će prerasti u građanski Onin rat koji traje bez pobjednika između 1467. i 1477. godine, a rezultira potpunim raspadom Japana na bezbroj malenih feudalnih državica. Sami Ashikaga šoguni će teoretski nastaviti vladati pod "zaštitom" različitih vojnih gospodara do 1573. godine.
U sredini 16. vijeka trgovci iz Portugala, Španjolske, a tek kasnije Nizozemske i Engleske kao i kršćanski misionari dostigli su Japan i prvi put pokrenuli "Naban" (Južne barbare), period aktivne trgovine i kulturne razmjene između Japana i Zapada. Japan je počeo upotrebljavati i proizvoditi zapadno oružje, koje postaje ključan faktor za ujedinjenje države. Prvi od velikih japanskih ujedinitelja je bio Oda Nobunaga koji osvaja trećinu Japan i vlada kao diktator zbog nemogućnosti da dobijen mandat šoguna od cara do svog ubojstva 1582. godine u zavjeri. Njega će ubrzo osvetiti drugi veliki ujedinitelj Toyotomi Hideyoshi (1536. - 1598.) koji završava osvajanje države, ali vlada samo kao civilni vođa pošto po tamošnjim zakonima šogun može biti samo pripadnici polucarskih klanova to jest oni koji u precima imaju nekog japanskog cara. Tokom razdoblja Hideyoshi u 1592. godini ujedinjeni Japan šalje svoje snage u invaziju Koreje u nadi da će prvo osvojiti nju, a potom Kinu. Trupe samuraja s borbenim iskustvom i velikom količinom oružja u početku donose uspjeh, ali brojčana nadmoć Kineza je bila jednostavno prevelika što dovodi do katastrofalnog poraza.
Nakon smrti Hideyoshija vlast nad Japanom dolazi u ruke regentskog savjeta koji upravlja u ime njegovog malodobnog sina. Tokom sljedeće dvije godine politički i vojno spretni Tokugawa Ieyasu je uspio izigrati druge regente što dovodi do kratkotrajnog građanskog rata u kojemu on pobjeđuje 1600. godine, u bitci za Sekigaharu i osvaja vlast. Nakon pobjede šogun Tokugawa Ieyasu osniva šogunat Tokugawa 1603. godine, dok je još istovremeno teoretski Japanom upravljao Hideyoshijev maloljetni sin. U kratkom vojnom pohodu ili preciznije opsadi 1614-1615. godine Tokugawa Ieyasu osvaja Osaku i pogubljuje svog konkurenta za vlast nakon čega šogunat Tokugawa vlada Japanom do Meiji restauracije, 1868. godine kada je car povratio svoje ovlasti nakon skoro 700 godina.
Moderno doba[uredi - уреди | uredi izvor]
Tokom prve polovice 17. stoljeća novonastali Tokugawa šogunat je sumnjao da su katolički misionari zapravo prethodnici vojnog osvajanja od snaga Iberie. Prekinuli su sve veze s Europljanima, osim vrlo ograničenih kontakata s protestantskim nizozemskim trgovcima na otoku Dejima, a kineskim brodovima je bio dopušten ulaz u Nagasaki i Koreju zbog diplomatskih odnosa s glavnim gradom.
Izolacija je trajala 251 godinu, dok komodor Matthew C. Perry nije prisilio Japan na otvaranje prema Zapadu s ugovorom Kanagawa u 1854. godini. Tokom nekoliko godina obnovljeno je trgovanje sa Zapadom. Samuraji su u tome vidjeli znak slabosti šogunove vlasti i uslijedio je Boshin rat od 1867. do 1868. godine. Meiji obnovom 1868. godine šogun je bio prisiljen odstupiti i caru je vraćena moć. U vrijeme Meiji ere pokreću se mnoge reforme. Ukinut je feudalizam i usvajaju se mnoge zapadnjačke institucije, uključujući legalni sistem i vladu zajedno s ekonomskim, socijalnim i vojnim reformama, koje pretvaraju japansko carstvo u jednu od velikih sila u svijetu. Kao rezultat Kinesko-Japanskog rata i Rusko-Japanskog rata, Japan je kontrolirao Tajvan i pola Sahalina, a kasnije je pripojio Koreju (1910. godine).
Ranih godina 20. stoljeća Japan povećava utjecaj i proširuje vojsku, što dovodi do invazije Mandžurije i drugog Kinesko-Japanskog rata (1937. godine). Japan zatim sklapa Trojni savez s Njemačkom i Italijom. Japanske vođe su smatrale da je potrebno napasti američku mornaricu u Pearl Harboru (1941.) da bi se osigurala japanska nadmoć u jugoistočnoj Aziji. Ipak, ulaz Sjedinjenih Američkih Država u drugi svjetski rat je poremetio ravnotežu na Pacifiku na štetu Japanaca. Kada Nakon duge pacifičke kampanje Japan gubiOkinawu u Osaki, i ostale gradove strateškim bombardiranjem američkih snaga. Bombardiranje Hiroshime i Nagasakija atomskim bombama dovodi do bezuvjetne predaje Japana Sjedinjenim Američkim Državama 15. kolovoza 1945. godine.
Nakon izgubljenog rata Japan ostaje pod okupacijom SAD-a do 1952. godine. Kasnije počinje vrlo brz ekonomski razvoj koji je vratio blagostanje na otoke. Uspjeh Olimpijskih igara u Tokiu u 1964. godini postao je znak da je Japan napokon ponovo dobio svoj nacionalni status. Otoci Ryukyu ostaju pod vlasništvom SADa do 1972. da bi stabilizirali istočnu Aziju, i vojska ostaje tamo i danas.
Takav preobrat uključuje i spor oko otoka Senkaku, kojeg traže Kina i Tajvan. Kurilski otoci na sjeveru Hokkaida, koje je Sovjetski savezzauzeo pred kraj drugog svjetskog rata, još uvijek ostaju sporno područje i Japan i dalje zahtijeva njihov povrat. Japan osporava kopno nad Hridama Liancourta zajedno s Južnom Korejom, koja okupira područje bogato ribom.
Godine 2003., premier Junichiro Koizumi odlučuje da će poslati vojsku u Irak, što je prvo vojno djelo Japana bez slaganja UNa nakon dogovora prije skoro 5 godina.
Politika i organizacija vlasti[uredi - уреди | uredi izvor]
Po državnom uređenju Japan je ustavna parlamentarna monarhija s carem na čelu. Careva uloga je ceremonijalna te on nema stvarnu vlast. Prema japanskom ustavu car je simbol države i narodnog jedinstva. Sadašnji car je Akihito. Carski prijestolonasljednik je Naruhito koji će naslijediti svog oca na carskom prijestolju.
Zakonodavna grana vlasti u Japanu je dvodomni parlament, Kokkai koji se sastoji od Zastupničkog doma (jap. Shūgiin) i Vijećničkog doma (jap. Sangiin). Zastupnički dom se sastoji 480 članova koji se biraju na općim izborima svake 4 godine te je parlamentarni dom s većim ovlast. Članove Vijećničkog doma se bira na općim izborima svakih 6 godina te ih ukupno ima 242. Pravo glasa imaju svi građani stariji od 20 godina.
Konzervativna Liberalna demokratska stranka (LDP) je na vlasti skoro bez prekida od 1955. godine do početka 21. vijeka. Iznimka je 1993. godina, kad je na vlasti bila koalicijskavlada sastavljena od opozicijskih stranaka. Današnji premijer Taro Aso je iz stranke LDP. Najveća opozicijska stranka je socijalno liberalna Demokratska stranka Japana.
Kabinet je izvršna grana vlasti i sačinjavaju ga premijer i državni ministri. Kabinet izravno odgovara Kokkaiju i njegovi članovi moraju odstupiti ako mu Zastupnički dom izglasa nepovjerenje. Premijer mora biti član Kokkaija i izabiru ga njegovi kolege. Ima ovlasti za postavljanje i razrješavanje ministara, od kojih većina moraju biti članovi Kokkaija. Trenutni japanski premijer je Naoto Kan iz Demokratske stranke Japana.
Japansko pravo je u ranom periodu bilo pod utjecajem kineskog prava. U Edo razdoblju u vrijeme vlasti Šogunata Tokugawa japanski pravni sustav se samostalno razvija. U razdoblju drugo polovice 19. stoljeća posebno u zadnjim desetljećima nakon Meiji reformi pravni sustav je pod jakim utjecajem europskog kontinentalnog prava, posebicefrancuskog i njemačkog. Godine 1896. proglašen je Građanski zakonik po uzoru na njemački. Uz neke male preinake, pogotovo nakon kraja Drugog svjetskog rata Zakonik je na snazi do danas. Vrhovni sud Japana je najviša sudska instanca. Postoje još tri stupnja nižih sudova.
Diet[uredi - уреди | uredi izvor]
Japan se općenito smatra ustavnom monarhijom. Zakonodavna grana vlasti je dvodomni parlament, Kokkai ili "Diet". Diet se sastoji od Zastupničkog doma (Donji dom ili Shuugi-in) i Vijećničkog doma (Gornji dom ili Sangi-in). Zastupnički dom ima 480 članova koji se biraju na općim izborima svake 4 godine. 247 članova Vijećničkog doma se bira na općim izborima svakih 6 godina. Pravo glasa imaju svi građani stariji od 20 godina.
Kabinet je izvršna grana vlasti i sačinjavaju ga premijer i državni ministri. Kabinet izravno odgovara Dietu i njegovi članovi moraju odstupiti ako mu Zastupnički dom izglasa nepovjerenje. Premijer mora biti član Dieta i izaberu ga njegovi kolege. Ima ovlasti za postavljanje i razrješavanje ministara, od kojih većina moraju biti članovi Dieta.
Liberalna demokratska stranka (LDP) je na vlasti skoro bez prekida od 1955. godine. Iznimka je 1993. godina, kad je na vlasti bilakoalicijska vlada sastavljena od opozicijskih stranaka. Današnji premijer Junichiro Koizumi je iz stranke LDP. Najveća opozicijska stranka jeDemokratska stranka Japana.
Carska kuća[uredi - уреди | uredi izvor]
Japan ima kraljevsku obitelj vođenu carom, ali po sadašnjem ustavu on izvodi samo svečane dužnosti i nema nikakvu moć, čak ni u hitnim slučajevima. Japanci cara definiraju kao simbol države i nacionalnog jedinstva.
Akihito (明仁) je sadašnji i 125. car Japana. Preuzeo je vlast nakon smrti svog oca Hirohita 7. siječnja 1989. godine i službeno postao 125. vladar Japana 12. studenog 1990. godine. Njegov sin prijestolonasljednik Princ Naruhito oženio je Masako Owada i dobili su djevojčicu, Princezu Aiko.
Geografija[uredi - уреди | uredi izvor]
Japan je otočna zemlja i proteže se uzduž istočne (pacifičke) obale Azije. Glavni otoci od sjevera prema jugu suHokkaido, Honshu, Shikoku i Kyushu. Osim njih, Japanski arhipelag obuhvaća oko 3000 manjih otoka.
- Površina: 377.835 km² (uključujući 3.091 km² teritorijalnih voda)
- Obala: 29.751 km
- Najviši vrh: planina Fuji (3.776 m)
- Najniža točka: Hachiro-gata (-4 m)
Oko 73% zemlje je brdovito, s planinskim lancem koji se proteže preko glavnih otoka. Kako je malo ravnica, mnoga brda i planinski obronci se obrađuju sve do vrha, a na svakoj većoj ravnici su se razvili važniji gradovi.
Japan se nalazi u vulkanskoj zoni na Pacifičkom vatrenom krugu. Duž svih otoka se osjećaju česta slaba podrhtavanja tla i povremene vulkanske aktivnosti. Razorni potresi, čiji rezultat su često cunamiji, događaju se nekoliko puta u stoljeću. Najveći potresi u zadnje vrijeme bili su Chuetsu 2004. godine i Veliki Hanshin potres 1955. godine. Mnogo je toplih izvora, koje su razvili u odmarališta.
Administrativna podjela[uredi - уреди | uredi izvor]
| Oblast | Prefektura |
|---|---|
| Hokaido | Hokaido (1) |
| Tohoku | Akita (5), Aomori (2), Fukušima (7), Ivate (3), Mijagi (4), Jamagata (6) |
| Kanto | Čiba (12), Gunma (10), Ibaraki (8), Kanagava (14), Saitama (11), Točigi (9), Tokio (13) |
| Čibu | Aiči (23), Fukuj (18), Gifu (21), Išikava (17), Nagano (20), Nigata (15), Šizuoka (22), Tojama (16), Jamanaši(19) |
| Kansaj | Hjogo (28), Kjoto (26), Mije (24), Nara (29), Osaka (27), Šiga (25), Vakajama (30) |
| Čugoku | Hirošima (34), Okajama (33), Šimane (32), Totori (31), Jamaguči (35) |
| Šikoku | Ehime (38), Kagava (37), Koči (39), Tokušima (36) |
| Kjušu | Fukuoka (40), Kagošima (46), Kumamoto (43), Mijazaki (45), Nagasaki (42), Oita (44), Saga (41) |
| Okinava | Okinava (47) |
Klima[uredi - уреди | uredi izvor]
Japan ima umjerenu klimu i 4 izrazita godišnja doba, ali zbog velike duljine od sjevera prema jugu klima varira od regije do regije krajnji sjever je zimi vrlo hladan, dok krajnji jug ima suptropsku klimu. Na klimu osim toga utječu sezonski vjetrovi koji pušu s kontinenta prema oceanu zimi i u obratnom smjeru ljeti.
Kasni lipanj i rani srpanj su kišno razdoblje (osim u Hokkaidu), kada se nad Japanom nalazi sezonska kišna fronta (baiu zensen). U kasno ljeto i ranu jesen se iz tropskih područja niskog tlaka iznad ekvatora razvijaju tajfuni i prolaze od jugozapada prema sjeveroistoku, često donoseći obilne kiše.
Geografska raznolikost Japana ga dijeli u 6 glavnih klimatskih područja:
- Hokkaido: Ima umjerenu klimu s dugim, hladnim zimama i svježim ljetima. Oborine nisu obilne, ali se zimi na otocima obično nakupi dosta snijega.
- Japansko more: Sjeverozapadni vjetar zimi donosi puno snijega. Ljeti je regija hladnija od pacifičkog područja, ali su ponekad temperature ekstremno visoke zbog fenomena fena, toplog vjetra.
- Središnje visoravni (Chuo-Kochi): Tipična kontinentalna klima, s velikim temperaturnim razlikama između ljeta i zime te između dana i noći. Nema puno padalina.
- Seto unutrašnje more (Seto-naikai): Planine u Chugoku i Shikoku regijama zaustavljaju sezonske vjetrove, time stvarajući lijepo vrijeme kroz cijelu godinu.
- Tihi ocean: Ima hladne zime s malo snijega i vruća, vlažna ljeta zbog jugoistočnog sezonskog vjetra.
- Nausei-shoto (Ryu Kyu) ili Jugozapadno otočje: Ima suptropsku klimu s toplim zimama i vrućim ljetima. Oborine su obilne, osobito u kišnoj sezoni. Česti su tajfuni; u 2004. godini do otoka je došlo rekordnih 10 tajfuna.
Teritorijalni sporovi[uredi - уреди | uredi izvor]
Japan ima neriješene teritorijalne sporove oko južna četiri otoka Kurilskog otočja (koji su pod vlašću Rusije), kao i Liancourt Rocks (korejski Dokdo, japanski Takeshima), pod vlašću Južne Koreje, i otočja Senkaku (kineski Diaoyutai), na kojeg pravo polažu i Kina i Tajvan.
Ekonomija Japana[uredi - уреди | uredi izvor]
Suradnja vlade i industrije donjela je snažan moral rada, napredna tehnologija, isticanje obrazovanja i relativno mal stav distribucije (1% GDP) pomogle su Japanu napredovanje nevjerojatnom brzinom da bi postali jedna od najvećih gospodarskih snaga u svijetu zajedno s SAD-om i Europskom unijom. Tri desetljeća cjelokupani gospodarski rast je neobičan: 10 % u 1960., 5 % u 1970. i 4 % u 1980. godini.
Napredci vlade da ožive ekonomski rast imaju mali uspjeh. Prepoznatljie karakteristike Japanske ekonomije osim rada proizvođača, dobavljača, distributera i banke su grupe zvane: Keiretsu; moćna unija poduzetništva i Shunto; ugodna veza s vladinim birokratima, garancija doživotnog zaposlenja (shushin koyo) u velikim korporacijama i visoko neoinizirane firme. Nedavno su Japanske kompanije počele napuštati te norme radi većeg profita. Vlada Junichiroa Koizumia je odredila ili pokušava veliku privatizaciju i inozemne invensticije radi poticanja Japanske "uspavane" ekonomije.
Poljoprivredni sektor[uredi - уреди | uredi izvor]
Japanski poljoprivredni sektor je jako zaštićen, vlada regulira usluge male kultivizacije umjesto velike kultivizacije poljoprivrede kao što je običaj Sjeverne Amerike. Uvoz riže je najviše zaštićen i ujedno subjekt carinske tarife od 490% i ogranićen normom od samo 3% totalne trgovine riže.
Japan je autonoman u riži (osim za potrebe pravljenja hrane od riže), država mora uvoziti do 50% zrnate kulture (npr. žito) i hrane za stoku. Oslanjaju se na uvoz mesa. U Japanu je najveća ribarska flota (15% svjetskog ulova). Po nekim teorijama, japansko će ribarenje dovesti do osiromašenja u ribljim zalihama tune.
Industrijski Sektor[uredi - уреди | uredi izvor]
Industrija zautima jadnu-trećinu japanskog GDPa, ovisi o uvoženju sirovina i goriva. Japan je najbolji u automobilskoj ielektroničkoj industriji (npr. računala, mobiteli...). Japan je "dom" velikih proizvođača kao što su : Toyota, Honda, Matsushita, Sony, Nissan i Toshiba. Japan drži veliki market razmjene visoke tehnologije kao što su: poluvodiči, industrijke kemikalije, djelovi strojeva i (nedavno) zračnog prostora. Graditeljstvo je dugo bila jedna od najvećih industrija Japana s pomoću vladinih ugovora u civilnom sektoru. Robotika je velika ekonomska snaga, Japan posjeduje 410 000 od svjetskih 720 000 "radećih robota".
Uslužni sektor[uredi - уреди | uredi izvor]
Uslužni sektor broji do dvije trećine totalnog ekonomskog dobitka. Bankarstvo, osiguranje, posjedi, nekretnine, prijevoz i telekomunikacije su sve glavne industrije. Koizumieva vlada pokušava privatizirati Japan Post, jednu od največih privatnih bankarskih i usluga osiguranja do 2007. god.
0 komentari:
Objavi komentar